Poslovni broj P-1293/2023-24

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MR, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anite Vrkić i Ive Vrkić iz Rijeke, protiv tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d., čiji OIB glasi 53056966535, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništavosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 03. travnja 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnica tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženice, 19. svibnja 2026., javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu koji je 24. siječnja 2005. godine, pod brojem 628-50-2637961, sklopljen između tužitelja MR, kao korisnika kredita, te tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, solemniziran 24. siječnja 2005. godine po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić-Deklevi pod brojem OU-149/2005, i to:

- u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarskog franka – CHF te

- u članku 3. pod naslovom „Naknada“, u dijelu u kojem je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju MR isplati iznos od 754,30 eura (slovima: sedamsto pedeset četiri eura i trideset centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 06. siječnja 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,38 € od 6. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,00 € od 4. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 3,91 € od 4. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 1,67 € od 17. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 1,44 € od 12. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 0,46 € od 6. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 1,15 € od 8. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 3,83 € od 7. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 3,20 € od 9. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 11,58 € od 4. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 15,18 € od 15. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 8,30 € od 10. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 19,06 € od 2. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 16,60 € od 7. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 23,53 € od 3. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 21,16 € od 6. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 17,35 € od 6. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 25,87 € od 7. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 36,44 € od 4. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 28,86 € od 6. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 31,71 € od 8. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 28,51 € od 7. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 29,09 € od 6. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 43,32 € od 7. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 44,89 € od 6. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 57,00 € od 9. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 50,89 € od 6. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 44,06 € od 4. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 43,21 € od 8. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 42,88 € od 7. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 46,09 € od 4. siječnja 2012. do isplate te

- na iznos od 48,68 € od 2. veljače 2012. do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju MR isplati iznos od 358,53 eura (slovima: tristo pedeset osam eura i pedeset tri centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 26. siječnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju MR naknadi troškove postupka, u iznosu od 1.893,39 eura (slovima: tisuću osamsto devedeset tri eura i trideset devet centa ), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 19. svibnja 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , u roku od 15 dana.

V. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. IV., a do zatraženog iznosa od 2.632,99 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužitelja MR za naknadu troškova postupka odbija se.

VI. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 937,50 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je, u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, kroz sadržaj podneska koji je tužitelj MR dostavio sudu 04. ožujka 2025., tužba preinačena.

II. Utvrđuje se da je preinaka iz t. I. ovog rješenja moguća.

III. Smatra se da postoji pristanak tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. na preinaku tužbe, opisanu u t. I. i II. predmetnog rješenja.

IV. Za pristup na glavnu raspravu, održanu 02. veljače 2026., stalnom sudskom vještaku Darku Haniku određuje se nagrada u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa).

V. Nalaže se tužitelju MR da, u roku od osam dana, nagradu iz t. IV. ovog rješenja plati stalnom sudskom vještaku Darku Haniku, i to na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 4-2-2026.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 09. lipnja 2023. godine, navodi se da je 24. siječnja 2005. godine tužitelj MR (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.785,88 CHF, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene valutna klauzula i naknada za korištenje kredita. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o naknadi za korištenje kredita ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati sve one iznose koje joj je isplatio na temelju ništetnih odredaba, i to na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u visini od 726,34 eura, a na temelju ništetne odredbe o naknadi za korištenje kredita u visini od 358,53 eura.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je dostavio sudu 04. ožujka 2025. godine, tužitelj je preinačio tužbu u dijelu koji se ticao isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli te je, umjesto prvotno zahtijevanog iznosa od 726,34 eura, zatražio isplatu iznosa od 754,30 eura.

3. U kontekstu navedene procesne dispozicije aktivno legitimirane strane u parnici nužno je navesti da je ona uslijedila tijekom glavne rasprave, nakon što je u postupku proveden dokaz financijskim vještačenjem, što znači da je do preinake došlo nakon zaključenja prethodnog postupka, ali bez krivnje tužitelja, zbog čega je, u skladu s pravilom iz odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), preinaka bila moguća.

4. Osim toga, tuženici je podnesak tužitelja od 04. ožujka 2025. uredno uručen 07. ožujka 2025. (prema potvrdi o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, s lista 167. sudskog spisa), nakon čega se ona upustila u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi (u podnesku od 26. ožujka 2025.), a nije se prije toga protivila preinaci zbog čega je, u smislu regulacije iz odredbe čl. 190. st. 4. ZPP -a, trebalo smatrati da postoji njezin pristanak na opisanu preinaku tužbe.

5. O preinaci tužbe sud je odlučio kroz t. I. (čl. 191. st. 1. ZPP-a), kroz t. II. (čl. 190. st. 2. ZPP-a) i kroz III. izreke rješenja (čl. 190. st. 4. ZPP-a), s tim da se u donošenju odluke iz t. II. dispozitiva rješenja poslužio sintagmom iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a („/…/ tužitelj može preinačiti tužbu /…/).

6. U odgovoru na tužbu osporen je tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare, uz ukazivanje na to da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu, koji je između tužitelja i tuženice sklopljen 24. siječnja 2005. godine, nisu ništetne jer su utemeljene na odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO/05), jer se o njima pojedinačno pregovaralo i jer ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U odnosu na naknadu za obradu kredita u odgovoru na tužbu je ustvrđeno da je ugovorna odredba kojom je predviđena obveza tužitelja da plati takvu naknadu tužitelju pojašnjena i da je on prilikom solemnizacije Ugovora kod javne bilježnice potvrdio razumijevanje i prihvat takve ugovorne odredbe.

7. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

8. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke Darku Haniku.

9. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju pravila iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (prvom) pripremnom ročištu koje je održano 20. siječnja 2025. godine, o čemu je na istom pripremnom ročištu sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 136. sudskog spisa).

10. Važno je, pritom, naglasiti da je postupak u ovom sporu proveden u cijelosti uz primjenu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22; u daljnjem tekstu: ZID ZP/22). To je, pak, značilo da je, nakon što je na (prvom) pripremnom ročištu, koje je održano 20. siječnja 2025. godine, u smislu odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a sud rješenjem zaključio prethodni postupak i ocijenio da, s obzirom na okolnosti slučaja, na istom ročištu nije bilo moguće održati i zaključiti i glavnu raspravu, sud bio dužan izraditi plan upravljanja postupkom. Ovaj je prvostupanjski sud to učinio u sadržaju raspravnog rješenja od 20. siječnja 2025. godine (s lista 136./2. sudskog spisa), pri čemu je prilikom izrade plana upravljanja postupkom respektirao one okolnosti za koje je u odredbi čl. 292.a st. 4. ZPP-a regulirano da ih plan upravljanja postupkom treba sadržavati.

11. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra osnovanim konačno postavljeni tužbeni zahtjev, iz podneska tužitelja od 04. ožujka 2025. godine.

12. Među strankama nije sporno da su 24. siječnja 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 16.785,88 CHF, koji joj se tužitelj obvezao vratiti otplatom kroz 7 godina. Također, nije sporno da su Ugovorom o kreditu od 24. siječnja 2005. godine ugovorene valutna klauzula i naknada za korištenje kredita. Konačno, nije sporno da je prilikom korištenja kredita tužitelj tuženici platio naknadu za korištenje kredita.

13. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine kojima su ugovorene valutna klauzula i naknada za korištenje kredita

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute, odnosno pripada li mu pravo na povrat iznosa koji je tuženici platio po osnovi naknade za korištenje kredita te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tuž itelja u konkretnom slučaju nastupila zastara.

14. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno - pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz tužitelja te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

15. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz tužitelja je dosljedan, logičan i životan, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

16. Iz povijesnog dijela tužbe jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine o valutnoj klauzuli i o naknadi za korištenje kredita pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o naknadi za korištenje kredita.

17. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03).

18. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju upravo odredbe ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

19. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a/05).

20. ZOO/05 je, naime, po njegovoj odredbi čl. 1165., na snagu stupio 01. siječnja 2006. godine, dakle nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine pa to znači da se na pitanje valjanosti tog Ugovora i isplate po pravilima o restituciji primjenjuju odredbe onog propisa koji je bio na snazi u doba kada je taj pravni posao sklopljen, dakle odredbe ZOO-a.

21. Odredbama čl. 81. st. 1., st. 2. i st. 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine, kojima su predviđene valutna klauzula i naknada za korištenje kredita, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbama Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to u konačnici uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužitelja rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine, kojima je predviđena valutna klauzula, ništetne te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužitelju pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

23. Odredbom čl. 11. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 12. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

24. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima je promjena tečaja za CHF bila vezana uz srednji tečaj tuženice (čl. 7. Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine, s lista 14. sudskog spisa), koji je tuženica donosila autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelja, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

25. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

26. U odnosu na valutnu klauzulu, sadržanu u odredbama Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P -1401/2012, a na koji se tijekom ovog spora pozvao i tužitelj, i to već u povijesnom dijelu tužbe, te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

27. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

28. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

29. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

30. Tužitelj se pozvao na upravo citiranu „novu“ presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 14. lipnja 2018. donesena pod brojem Pž - 6632/2017-10 (navod tužitelja iz historijata tužbe, s lista 5. sudskog spisa). Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno citiranom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

31. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

32. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP -a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine, u dijelu u kojemu je tim odredbama predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, dok iz stranačkog iskaza, koji je tužitelj iznio na ročištu za glavnu raspravu od 03. travnja 2026. godine (list 183. sudskog spisa), proizlaze potpuno oprečne okolnosti (tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu sastavljen u tuženoj banci , da je bio unaprijed pripremljen i da mu je predočeno da CHF predstavljaju najstabilniju valutu, a kredit u toj valuti za njega najpovoljniju i najjeftiniju vrstu kredita).

33. Ponavlja se da je odredbama čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

34. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine, kojima je predviđena valutna klauzula, nepoštene, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništetnost, tako su navedene odredbe ništetne i, po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu.

35. Sve što je prethodno objašnjeno u odnosu na odredbe Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine, kojima je ugovorena valutna klauzula, a za koje je sud spoznao da su nepoštene i ništetne, jednako je primjen jivo i u odnosu na odredbu istog pravnog posla kojom je predviđena naknada za korištenje kredita.

36. Niti za tu ugovornu odredbu, sadržanu u čl. 3. Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine, tužena banka ni na koji način nije dokazala da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 1. ZZP-a, u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP-a), a kako je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 81. st. 1. ZZP-a i čl. 12. ZOO-a), uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, i to zbog činjenice da je tužitelj bio u obvezi tuženici platiti naknadu u iznosu za koji je u postupku, kroz ispravu koju je tuženica podastrla sudu (s lista 180. sudskog spisa) utvrđeno da je određen u visini od 2.701,34 HRK (358,53 eura), tako se i ugovorna odredba Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine, kojom je predviđena naknada za korištenje kredita, smatra nepoštenom, a time, u smislu pravila iz odredbe čl. 187. st. 1. ZZP-a, i ništetnom.

37. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o valutnoj klauzuli i o naknadi za korištenje kredita iz Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

39. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

39. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužitelj tuženici više platio upravo zbog posljedica takve ništetnosti.

40. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 110. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

41. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 110. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljed ica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

42. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

43. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 110. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 104. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

44. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i u nastavku ove parnice, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

45. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

46. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu koji je 24. siječnja 2005. godine sklopljen između tužitelja i tuženice utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u momentu u kojem odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o naknadi za korištenje kredita stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja, upravljenom na ništetnost spomenutih odredaba Ugovora, donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

47. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni ovom presudom temelji na odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

48. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine o valutnoj klauzuli i o naknadi za korištenje kredita, tuženica od tužitelja primila isplatu, i to glede valutne klauzule isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužitelj dobio od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu.

49. Kao što je prethodno pojašnjeno, u jednom svom dijelu tužba je preinačena, s tim da se takvoj procesnoj dispoziciji tužitelja tuženica (presumirano) nije protivila, o čemu je prvostupanjski sud donio odgovarajuće procesne odluke (iz t. I., II. i III. izreke rješenja).

50. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, sadržanog u podnesku tužitelja od 04. ožujka 2025. godine.

51. Kroz izvođenje dokaza financijskim vještačenjem za potrebe konkretne parnice utvrđeno je da je tužitelji tuženici po osnovi valutne klauzule platio iznos koji je za 754,30 eura veći od onog iznosa koji joj je bio dužan platiti po početnom tečaju koji se primjenjivao na temelju konkretnog Ugovora o kreditu.

52. Kako je kroz preinaku tužbe iz podneska od 04. ožujka 2025. godine (s lista 165. sudskog spisa), po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj od tuženice zahtijevao isplatu iznosa od 754,30 eura, a kako je taj iznos odgovarajući onome koji je sud u ovom postupku utvrdio kroz izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, tako je o visini tužbenog zahtjeva u tom dijelu valjalo odlučiti kao u t. II. izreke presude.

53. Usprkos tome što je između visine koju je utvrdio vještak Darko Hanik i onog iznosa za koji je tužitelj držao da mu pripada po osnovi ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli postojala određena diskrepancija, kroz (usmeno) objašnjenje mišljenja vještaka Darka Hanika na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 02. veljače 2026., a u skladu s obvezom vještaka iz odredbe čl. 260. st. 2. ZPP-a, utvrđeno je da je to toga došlo zbog zaokruživanja na šest decimala pri izradi nalaza i mišljenja, s tim da je vještak potvrdio da je zbroj ukupno preplaćenih iznosa 754,30 eura (navod vještaka s ročišta za glavnu raspravu od 02. veljače 2026.; list 176./2. sudskog spisa).

54. Što se, pak, tiče naknade za korištenje kredita, bitno je navesti da njezina visina jasno i nedvosmisleno slijedi kako iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2005. godine, tako i iz isprave koju je sama tuženica podastrla sudu uz podnesak od 18. veljače 2026. godine (s lista 180. sudskog spisa).

55. Stoga je o visini tužbenog zahtjeva u dijelu u kojemu se on ticao naknade za korištenje kredita odlučeno kao u t. III. izreke presude.

56. Na dosuđeni iznos naknade za korištenje kredita tužitelju su priznate i kamate (čl. 29. st. 1. ZOO-a/05 i čl. 104. st. 1. ZOO-a).

57. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev- 999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

58. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u kondemnatornim dijelovima izreke presude (t. II. i III. izreke presude), za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine stupila na snagu odredba čl. 29. ZOO-a/05.

59. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a/05 od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

60. U sadržaj kondemnatornih dijelova izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

61. Unatoč tome što nije krucijalno, nije zgorega napisati da je nakon 01. siječnja 2024. godine prestala obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze, koja je prethodno postojala po odredbama čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) i po čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka), a to je onda značilo da je i u ovoj odluci, koja se donosi 19. svibnja 2026. godine, sud novčane obveze bio u obvezi izraziti samo u onoj valuti koja je Odlukom i Zakonom uvedena kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

62. Iako tuženica tužitelju nije osporavala status potrošača, potrebno je primijetiti da je teret dokaza o statusu potrošača na tužitelju u svakom pojedinačnom slučaju, ali da je tužitelj u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazao kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom). Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 24. siječnja 2005. godine, možebitno, sklopio u svrhe namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala pa, stoga, status potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi nepobitno dokazanim.

63. Odluka o troškovima postupka iz točke IV. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

64. Tuženica je u cijelosti izgubila parnicu pa je dužna tužitelju naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka koji su, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni za vođenje parnice.

65. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje dva podneska, od 30. prosinca 2024. i od 04. ožujka 2025. godine, koji su bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 200,00 eura , sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

66. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na tri ročišta, od 20. siječnja 2025., od 02. veljače 2026. i od 03. travnja 2026 . godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

67.1. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 19. svibnja 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

67.2. Na naznačene radnje tužitelju je priznat zatraženi trošak PDV -a, u iznosu od 300,00 eura, u skladu s Tbr. 46. Tarife/23.

68.1. Uz sve nabrojane troškove, tužitelju je dosuđen trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 335,00 eura, kao i trošak pristupa vještaka ročištu za glavnu raspravu od 02. veljače 2026. godine, u iznosu od 58,39 eura.

68.2. Iako je tužitelj zatražio i troškove po osnovi sudskih pristojbi (za tužbu i za presudu), takvo mu pravo u ovoj parnici ne pripada.

68.3. Prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu je stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi pa to znači da niti za tužitelja ne postoji obveza plaćanja sudskih pristojbi za tužbu i za presudu, a time i da mu ne pripada pravo ovaj trošak tražiti na teret druge strane u sporu (tuženice).

69. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen je (i) u dijelu u kojemu se takav zahtjev odnosio na sastavljanje podnesaka od 25. kolovoza 2023. i od 16. listopada 2024. (radi se o požurnicama sudu za postupanje), na sastavljanje zahtjeva za dostavu dokumentacije od tuženice u postupku koji je prethodio parnici, na sastavljanje podneska od 25. listopada 2024. i na naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude (u zatraženim iznosima od po 100,00 eura).

70.1. Takve troškove sud ne nalazi utemeljenima na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, dakle ne smatra ih potrebnima za vođenje parnice pa je zato taj dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u t. V. dispozitiva presude.

70.2. Pri tome je, u kontekstu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude, sud imao na umu Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, međutim u prilici u kojoj se odredba Tarife/23, kao podzakonskog akta, te zakona (ZPP-a, i to čl. 155. st. 1. tog procesnog propisa) razlikuju i u kojoj stranci pravo na troškove postupka pripada samo onda kada se radi o troškovima koji su potrebni za vođenje parnice, sud je dužan primijeniti zakon (a ne podzakonski akt).

73. Tužitelju nije priznat niti trošak preliminarnog vještačenja (u zatraženom iznosu od 112,50 eura), odnosno trošak poštarine za zahtjev za dostavu dokumentacije (u zatraženom iznosu od 2,10 eura) budući da niti takve troškove ne nalazi utemeljenima na utanačenju iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

74. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20 i 114/22), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22.

75. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. IV. dispozitiva presude.

76. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odrede čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, pa tako niti u zatraženoj visini od 937,50 eura s kamatama (kamate na iznos troškova postupka tuženica je zahtijevala u odgovoru na tužbu), zbog čega je odlučeno kao u t. VI. izreke presude.

77. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 27. siječnja 2025. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.

78. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 12. veljače 2025. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 02. veljače 2026. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun 4/II/2026 od 02. veljače 2026. godine (s lista 178. sudskog spisa).

79. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

80. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 02. veljače 2026. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

81. U situaciji kada vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

82. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od onoga koji mu pripada, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 02. veljače 2026. godine dosuđen mu je iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

83. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužitelja, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 02. veljače 2026. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP -a trebalo je tužitelju naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

84. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u t. IV. i V. dispozitiva rješenja.

U Rijeci 19. svibnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluka iz t. IV. i V. izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP-a).