REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Posl. br. P-1044/2019-69

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MOM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 09. travnja 2026., održane u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice Leane Modrušan, odvjetnice iz Pule i zamjenice punomoćnika tuženika Manuele Grbac Parčić, odvjetnice iz Pule, te presude objavljene dana 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102029954, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 27.08.2004.god. a koja glasi:

« U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke. »

II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102029954, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 27.08.2004.god., a koja glasi:

« Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. »

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102029954 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 27.08.2004.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi:

« … na dan puštanja kredita u tečaj. »,

u odredbi čl.7. koja glasi: « … obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. »

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih

strana.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici MOM, OIB [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćene kamate, u roku od 15 dana isplati iznos od 203,77 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos do 1. listopada 2015. odbija kao neosnovan.

V Nalaže se tuženiku da tužiteljici MOM, OIB [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćenog CHF tečaja, u roku od 15 dana isplati iznos od 4.947,60 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos do 1. listopada 2015. odbija kao neosnovan.

VI Nalaže se tuženiku da tužiteljici MOM, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 1.374,47 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII Nalaže se tuženiku da tužiteljici MOM, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 925,37 eur.

VIII Odbija se prigovor prijeboja radi utvrđenja tražbine postojanja tražbine tuženika prema tužiteljici koja iznosi 577,52 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

- / EUR 1,13 od 02.03.2005. pa do isplate,

- / EUR 2,65 od 02.04.2005. pa do isplate,

- / EUR 1,99 od 02.05.2005. pa do isplate,

- / EUR 2,7 od 02.06.2005. pa do isplate,

- / EUR 7,29 od 02.07.2005. pa do isplate,

- / EUR 8,4 od 02.08.2005. pa do isplate,

- / EUR 1,71 od 02.09.2005. pa do isplate,

- / EUR 2,93 od 02.10.2005. pa do isplate,

- / EUR 3,34 od 02.11.2005. pa do isplate,

- / EUR 3,6 od 02.12.2005. pa do isplate,

- / EUR 3,36 od 02.01.2006. pa do isplate,

- / EUR 5,44 od 02.02.2006. pa do isplate,

- / EUR 8,94 od 02.03.2006. pa do isplate,

- / EUR 10,7 od 02.04.2006. pa do isplate,

- / EUR 10,04 od 02.05.2006. pa do isplate,

- / EUR 9,39 od 02.06.2006. pa do isplate,

- / EUR 10,67 od 02.07.2006. pa do isplate,

- / EUR 11,07 od 02.08.2006. pa do isplate,

- / EUR 8,82 od 02.09.2006. pa do isplate,

- / EUR 9,55 od 02.10.2006. pa do isplate,

- / EUR 9,42 od 02.11.2006. pa do isplate,

- / EUR 10,47 od 02.12.2006. pa do isplate,

- / EUR 13,44 od 02.01.2007. pa do isplate,

- / EUR 15,44 od 02.02.2007. pa do isplate,

- / EUR 14,51 od 02.03.2007. pa do isplate,

- / EUR 15,05 od 02.04.2007. pa do isplate,

- / EUR 20,11 od 02.05.2007. pa do isplate,

- / EUR 21,35 od 02.06.2007. pa do isplate,

- / EUR 22,99 od 02.07.2007. pa do isplate,

- / EUR 22,98 od 02.08.2007. pa do isplate,

- / EUR 20,73 od 02.09.2007. pa do isplate,

- / EUR 24,07 od 02.10.2007. pa do isplate,

- / EUR 24,16 od 02.11.2007. pa do isplate,

- / EUR 21,81 od 02.12.2007. pa do isplate,

- / EUR 22,07 od 02.01.2008. pa do isplate,

- / EUR 17,1 od 02.02.2008. pa do isplate,

- / EUR 13,76 od 02.03.2008. pa do isplate,

- / EUR 10,46 od 02.04.2008. pa do isplate,

- / EUR 18,2 od 02.05.2008. pa do isplate,

- / EUR 20,35 od 02.06.2008. pa do isplate,

- / EUR 18 od 02.07.2008. pa do isplate,

- / EUR 22,68 od 02.08.2008. pa do isplate,

- / EUR 21,63 od 02.09.2008. pa do isplate,

- / EUR 17,01 od 02.10.2008. pa do isplate,

- / EUR 11,77 od 02.12.2008. pa do isplate,

- / EUR 2,54 od 02.07.2009. pa do isplate,

- / EUR 0,52 od 02.08.2009. pa do isplate,

- / EUR 0,79 od 02.11.2009. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi prop isanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IX Odbija se prigovor prijeboja radi utvrđenja tražbine postojanja tražbine tuženika prema tužiteljici koja iznosi eur 767,21 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

- EUR 2,29 od 02.06.2011. pa do isplate,

- EUR 2,28 od 02.07.2011. pa do isplate,

- EUR 2,27 od 02.08.2011. pa do isplate,

- EUR 2,26 od 02.09.2011. pa do isplate,

- EUR 2,24 od 02.10.2011. pa do isplate,

- EUR 8,53 od 02.11.2011. pa do isplate,

- EUR 8,48 od 02.12.2011. pa do isplate,

- EUR 8,42 od 02.01.2012. pa do isplate,

- EUR 8,35 od 02.02.2012. pa do isplate,

- EUR 8,30 od 02.03.2012. pa do isplate,

- EUR 8,24 od 02.04.2012. pa do isplate,

- EUR 8,18 od 02.05.2012. pa do isplate,

- EUR 8,12 od 02.06.2012. pa do isplate,

- EUR 8,05 od 02.07.2012. pa do isplate,

-

EUR

8,00

od

02.08.2012.

pa

do

isplate,

- EUR 7,94 od 02.09.2012. pa do isplate,

- EUR 7,88 od 02.10.2012. pa do isplate,

- EUR 7,81 od 02.11.2012. pa do isplate,

- EUR 7,75 od 02.12.2012. pa do isplate,

- EUR 7,69 od 02.01.2013. pa do isplate,

- EUR 7,62 od 02.02.2013. pa do isplate,

- EUR 7,56 od 02.03.2013. pa do isplate,

- EUR 7,49 od 02.04.2013. pa do isplate,

- EUR 7,42 od 02.05.2013. pa do isplate,

- EUR 7,35 od 02.06.2013. pa do isplate,

- EUR 7,29 od 02.07.2013. pa do isplate,

- EUR 7,22 od 02.08.2013. pa do isplate,

- EUR 7,15 od 02.09.2013. pa do isplate,

- EUR 7,08 od 02.10.2013. pa do isplate,

- EUR 7,01 od 02.11.2013. pa do isplate,

- EUR 6,94 od 02.12.2013. pa do isplate,

- EUR 6,87 od 02.01.2014. pa do isplate,

- EUR 30,84 od 02.02.2014. pa do isplate,

- EUR 30,49 od 02.03.2014. pa do isplate,

- EUR 30,14 od 02.04.2014. pa do isplate,

- EUR 29,79 od 02.05.2014. pa do isplate,

- EUR 29,42 od 02.06.2014. pa do isplate,

- EUR 29,07 od 02.07.2014. pa do isplate,

- EUR 28,70 od 02.08.2014. pa do isplate,

- EUR 28,33 od 02.09.2014. pa do isplate,

- EUR 27,96 od 02.10.2014. pa do isplate,

- EUR 27,59 od 02.11.2014. pa do isplate,

- EUR 27,22 od 02.12.2014. pa do isplate,

- EUR 26,84 od 02.01.2015. pa do isplate,

- EUR 26,46 od 02.02.2015. pa do isplate,

- EUR 26,07 od 02.03.2015. pa do isplate,

- EUR 25,69 od 02.04.2015. pa do isplate,

- EUR 25,29 od 02.05.2015. pa do isplate,

- EUR 24,91 od 02.06.2015. pa do isplate,

- EUR 24,50 od 02.07.2015. pa do isplate,

- EUR 24,11 od 02.08.2015. pa do isplate,

- EUR 23,71 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

X Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.790,72 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 19. svibnja 2026. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope ko ju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

XI Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 27.08.2004.god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj: 2402006 -1031262160 / 51400607-5102029954, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.820,00 CHF. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke, a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Naposljetku, iz samog ugovora je razvidno da je ugovor solemniziran u [adresa]. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Puli posl.br.Gž-2099/2015 od 03.06.2016.god., Županijski sud u Splitu posl.br.Gž Ovr-393/2018 od 4.05.2018.god., Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2054/2018, Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž- 2066/2017, Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br.Gž-136/2019 te Županijski sud u Vukovaru posl.br.Gž-429/2018. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014.god. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.820,00 CHF-a obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom članka 7. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u visini od 439,47 CHF, te da se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (27.08.2004.god.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi banke iznosio je 4,785000. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine sklapali su se anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Anexima/dodacima provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita to je značilo da se od dana zaključenja anexa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EURu. Zatim, u cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u EURo valuti, simulacijom kroz konverziju utvrdilo se da bi korisnik kredita bio u povoljnijoj situaciji da je njegov kredit od početka bio vezan uz EURo, temeljem čega je u velikom broju kredita utvrđena „preplata“ (dakle preplaćeni iznos u konverziji predstavlja razliku između simuliranog EURo kredita i stvarno otplaćenog CHF kredita). Ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, stoga se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene, tj. da pravno uopće ne postoje. To nadalje znači da u trenutku sklapanja Anexa/dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanja Anexa/dodatka – da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u EURu. Iz svega navedenog razvidno je da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost cijelog Anexa/dodatka. Dana 12.01.2016.god. tužitelj i tuženik zaključili su Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5102029954 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EURo. U odredbi čl.5.2. Aneksa navedeno je da preostali iznos glavnice na dan 30.09.2015.god. iznosi 13.020,25 EURa, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 99.344,51 kn (prema tečaju EURa na dan 30.rujna 2015.god. koji je iznosio 7,63). No, obzirom su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost djeluje ex tunc), na dan 30.09.2015.god. prema početnom otplatnom planu preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila je 18.547,37 CHFa, što u kunskoj protuvrijednosti (primjenom tečaja koji je bio važeći na dan zaključenja ugovora-4,785000) iznosi 88.749,17 kn. Dakle, preostala neotplaćena glavnica kredita znatno je manja nego što je prikazano u anexu ugovora. Obzirom da ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutaka kada je ugovor sklopljen, te da u trenutku sklapanja predmetnog dodatka valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, zatim u dodatku ugovora o kreditu netočno je prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos predstavlja bitan sastojak anexa ugovora, predmetni Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu u cijelosti je ništetan. Kako bi tužitelj ostvario pravo na punu restituciju svih neosnovano uplaćenih iznosa i nakon zaključenja predmetnog anexa, isti postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog anexa ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmjenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje:

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope,

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka,

obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke.

Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a - 4,785000, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, a što povlači sa sobom i ništetnost cijelog Anexa/dodatka, tužitelj smatra da je predmetni kredit u razdoblju do 31.12.2017.god. preplatio za iznos od 55.560,11 kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom, podneskom od 08. prosinca 2025. (list 998-1101 spisa), tužiteljica predlaže da sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Tuženik nadalje posebno želi istaknuti i kako je iz pregleda prometa po partiji kredita jasno vidljivo kako uplate po kreditu nisu vršene samo od strane tužitelja, već su uplate vršene i od strane sudužnika predmetnog Ugovora o kreditu, g. MO. Stoga tuženik smatra da sve i kada bi sud u pogledu navodne ništetnosti prihvatio stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu, tada tužitelju nije pravno dopušteno pa niti moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa u cijelosti kako to on iznosi u svojoj tužbi. Naime, tužitelj bi mogao eventualno potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sam vršio, pa stoga tuženik u tome dijelu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i predlaže naslovnom sudu odbacivanje tužbe. Također, a u odnosu na manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja, tj. zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da dostavi svu dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu, tuženik ističe da je tužitelju već dostavio svu dokumentaciju kojom je raspolagao, stoga je takav zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan i promašen. Tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovora o kreditu broj 5102029954 od dana 27.08.2004. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik prvenstveno ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), bez osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Predmetni ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK. Naime, radi se zapravo o kreditu čija je namjena bila kupnja nekretnine (koja se nalazi na k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zk uložak [broj ZK uloška] - na adresi [adresa]), i to u svrhu njenog turističkog iznajmljivanja (Apartmani Neven, [adresa]-centar). Dakle, činjenica je da je tužitelj ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, a slijedom čega se tužitelj ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama. Tuženik na ranije navedenu okolnost predlaže sudu da se službenim putem pribave podaci od Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, [adresa], od Turističke zajednice grada Pule, kao i od Upravnog odjela za turizama grada Pule podaci vezani za iznajmljivanje nekretnine kupljene sredstvima predmetnog kredita (ranije opisane nekretnine). Zakon o parničnom postupku u odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju razvidno Je da je predmetni kredit bio namijenjen turističkoj djelatnosti tužitelja. Tuženik upućuje na recentnu presudu Suda EU u predmetu C-630/17 ĐO protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, koju dostavlja u privitku, a u kojoj presudi je-Sud EU, odgovarajući na treće pitanje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu, kojim je taj sud pitao Sud EU za tumačenje pojma potrošača iz perspektive pravne stečevine EU, utvrdio: “Pojam „potrošač” treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se Jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih. Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom - odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini. S obzirom na ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem. ”Slijedom navedenog, tuženik ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužitelja otklanjaju svojstva potrošača odnosno u smislu recentnog stajališta Suda EU tužitelj se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega se zahtjev za isplatu tužitelja uopće ne može prosuđivati prema ZZP-u i ZPK-u. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 12.01.2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva ( vidi str. 5. - 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - LO) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema Z1DZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća:

-Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

-Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

-Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,

-Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi i tijekom postupka, tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posi. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. VSRH u cit. odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoi fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovoraJ kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada...) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list", a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke, financijskog zastupnika tuženika koji je sklapao predmetni Ugovor o kreditu sa tužiteljem, gđe. HO. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. DO (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. DO svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijesti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice:

-promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)

-banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a)

-tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije.

Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Zaključno tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti jer se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih 'interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitel j se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i si.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Osim što je tuženik uredno obavijestio tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope, tuženik posebno napominje da je tužitelju kamatna stopa već 01.05.2011. godine snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,490%, a dana 01.05.2011. godine tužitelju je kamatna stopa snižena na 5,35%, dok je dana 01.10.2011. godine tužitelju kamatna stopa dodatno snižena i to na 5,00% te je kao takva vrijedila sve do zakonskog fiskiranja kamatne stope na visinu od 3,23%, a sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine (NN 143/13). U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenogjasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelju kamatna stopa već 01.05.2011. godine bila snižena ispod početno ugovorene. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je suladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmjeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt- 294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (5,490%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što jeuostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,490% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bipromjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (ĆO, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posi. br. Pž - 7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Pored svega gore navedenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 4.342,63 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Stoga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 4.342,63, sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od dospijeća pa do isplate. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. ) U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,490% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj bi bio dužan vratiti svaki manje plaćeni iznos od 01.05.2011. godine kada mu je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. S obzirom na navedeno tuženik predlaže Naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 1.203,87, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od dospijeća pa do isplate. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u tečajnu listu (list 8), ugovor o kreditu (list 9-13), sporazum o osiguranju novčane tražbine (list 13-14), dokumentaciju (list 15- 17), Aneks br.1 (list 18-22), dopise otplatni plan (list 26-34), pregled prometa po partiji kredita (list 35-47), dopis o obavijest o izračunu konverzije kredita, izračun konverzije kredita sa dokumentacijom (list 79-91), nacrt aneksa, letak s informacijama, obrazac (list 97-106), sudske odluke (list 107-185), dokumentaciju banke (list 194-230), sudske odluke (list 251-271, 284-313, 323-331), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka KO (list 345-347), izvršen je uvid u sudske odluke (list 349-355, 755.761), provedeno je vještačenje po vještaku Goranki Šmer Maraš (list 365-388), provedena je dopuna nalaza i mišljenja (lis 422-455, 764-800, 974-990), izvršen je uvid u izvod iz zapisnika VSRH (list 484-491), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice te je izvršen uvid u svu ostalu dokumentaciju priležeću spisu.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

5. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio dana 27.08.2004. Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607-5102029954, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.820,00 CHF, da je ugovorena je valutna klauzula u CHF, kao i da je ugovorena promjenljiva kamatna stopa. Nadalje nije sporno da su stranke zaključile i Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015, u nastavku ZID ZPK/15).

6. Sporno je primjenjuje li se na konkretan slučaj pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013., i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukom banke. Nadalje je sporno da li je nastupila zastara potraživanja. Sporno je i pitanje, s obzirom da se radi o konvertiranom kreditu, da li tužitelj koji je izvršio konverziju sada ima osnove tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih iznosa.

7. Valja napomenuti da je sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu podneskom od 08. prosinca 2025. jer je tužitelj zahtjev konačno postavio nakon provedenog vještačenja i dopuna vještačenja a isto je prema stajalištu suda svrsishodno za konačno razrješenje međusobnih odnosa stranaka. Pritom se pojašnjava da tužbeni zahtjev kako je postavljen kao eventualni zahtjev ne predstavlja eventualnu kumulaciju, budući da se radi o istom zahtjevu, samo s drugačijim tijekom zateznih kamata pa je sud prihvatio osnovni zahtjev osim u dijelu zakonskih zateznih kamata koje je tužiteljica potraživala za razdoblje prije 30. rujna 2015. u kojem dijelu je zahtjev odbijen (u točkama IV i V izreke) što će sve u nastavku biti obrazloženo.

8. Prije svega ništetna je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi : " U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke." jer kako je ugovor sklopljen među strankama potrošački ugovor valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje: ZZP) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među os talim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, („Narodne novine“ br. 78/12, dalje ZIDZZP). Već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 96. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.), dok odredba čl. 102. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kao što je i naprijed navedeno da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda je formulirao unaprijed tuženik, kao trgovac, jer je sklopljena na unaprijed formuliranom obrascu, a o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na prednika tužitelja kao korisnika kredita, što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 96. ZZP ništetna pa kako tuženik ima poslovnu jedinicu u [adresa] nadležnost prvostupanjskog suda postoji na temelju odredbe čl. 59. ZPP, kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

9. Tužitelj je u odnosu na prigovore tuženika tijekom postupka u bitnom isticao da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija te da u trenutku konverzije odredba o CHF valutnoj klauzuli još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. S druge strane, tuženik tijekom postupka tvrdi da su konverzijom riješeni svi međusobni odnosi iz predmetnog ugovora o kreditu i prigovara zastari.

10. Prije svega na konkretan slučaj primjenjuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjene kamatne stope od strane tuženika te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe. Ne postoji okolnost zbog koje se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje sadrži ugovor o kreditu u ovom predmetu, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj. Naime, u ovom postupku bilo je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke da se utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu mogu primijeniti na konkretan slučaj, odnosno utvrditi sljedeće je li tužiteljica potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku, odnosi li se njezin kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno, jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe.

11. Vezano za svojstvo potrošača tužitelja valja napomenuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bila odredba članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, u nastavku: ZZP/03) koji je u stavku 1. točki 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U dokaznom je postupku proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke pa iz njezina iskaza proizlazi da je predmetni kredit podignut radi rješavanja stambenog pitanja odnosno dovršetka stana u kojem žive. I danas živi u tom stanu sa obitelji a na upit da li je stan korišten u neke druge svrhe navodi da je jedno vrijeme, tijekom sezone, iznajmljivan, ali to je bilo isključivo zbog razloga jer zbog rasta kredita nisu mogli iznaći sredstva za pokrivanje životnih troškova tako da su se znali u ljetnim mjesecima preseliti iz tog stana i stan iznajmljivati kako bi dodatno zaraditi a sve kako bi mogli uredno plaćati mjesečne anuitete. Kredit je konačno i otplaćen 2019. godine. Kad se obratila banci tuženika imala je namjeru podizanja stambenog kredita u iznosu od 35.000,00 eur ali ponuđen joj je kredit vezan uz chf, rečeno joj je da je to u tom trenutku najpovoljnija vrsta kredita i općenito na njezina primanja jedino su ti uvjeti i ta vrsta kredita zadovoljavali financije. Poznato joj je što je valutna klauzula ali je nitko nije upozoravao na nikakve rizike, naprotiv u više navrata je rečeno da je to stabilna valuta. Kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva a na pitanje o tome dobili su odgovor da se to može nešto malo mijenjati ali da ne bi trebalo i da neće utjecati na mjesečnu ratu. Nije joj pojašnjeno po kojim kriterijima bi moglo doći do promjene kamatne stopa a nisu ni pitali. U početku je mjesečna rata iznosila 2.100,00 kuna i s obzirom na njezina i suprugova primanja to je bilo prihvatljivo, to su mogli plaćati i organizirali življenje ali nakon nekoliko godina je rata počela rasti , ubrzo je dosegnula iznos od 2.500,00 kuna a konačno je porasla i do 2.700,00 kuna. U međuvremenu su se mijenjale i neke druge životne okolnosti pa je tako ostala bez posla tako da je suprug morao preuzeti plaćanje, bilo je zdravstvenih problema u obitelji. Konačno su se odlučili na konverziju, misli da im je to ponuđeno od strane banke a smatrala je da je to pametno prihvatiti kako bi se mjesečna rata smanjila odnosno koliko će mjesečna rata iznositi obzirom je kredit bio vezan uz chf se pokaza lo neprihvatljivo jer je mjesečna rata godinama rasla. Po konverziji je ta mjesečna rata iznosila 299,00 eur međutim ne smatra da je sklapanjem dodatka obeštećena obzirom sve te godine su plaćali te visoke rate. Ugovori, kako osnovni tako i dodatak je pripremila banka a na upit da li je bilo moguće pregovarati o sadržaju ugovora navodi da nije, mogla je to prihvatiti ili ne. Na upit da li ju je netko u banci tuženika upozorio da tečaj chf-a nije štićen od HNB-a navodi da nije. U vrijeme sklapanja ugovora nije bila vlasnik obrta niti član nikakvog trgovačkog društva.

12. Dakle iz iskaza tužiteljice proizlazi da je namjena kredita bila dovršetak obnova stana u kojem i danas živi sa obitelji a niti iz ostalih dokaza se ne bi mogao izvesti zaključak niti posumnjati, da je kredit tužiteljica koristila u poslovne ili poduzetničke svrhe. Osim toga, izvršena je konverzija kredita prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, u nastavku: ZID ZPK/15), čija je svrha bila konverzija upravo potrošačkih kredita. Stoga ako tuženik smatra da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se ne radi o potrošačkom kreditu, na njemu je teret dokazivanja te činjenice, a što on u ovom postupku nije dokazao. O teretu dokazivanja svojstva potrošača izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Inače je sud iskaz tužitelja ocijenio istinitim i vjerodostojnim. Pritom valja istaknuti da je bitna činjenica za ovaj postupak upravo dio iskaza koji se odnosi na tužiteljevo svojstvo potrošača pa je nadalje valjalo utvrditi odgovore na slijedeća pitanja:

- odnosi li se predmetni kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno,

- jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio je tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe. Odgovor na sva navedena pitanja je potvrdan. Stoga, navedena presuda VTS- a primjenjuje se na konkretan slučaj sukladno odredbi čl. 502.c ZPP -a. O učinku presude VTS-a izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2: „Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).“ Isto proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. u kojoj se navodi: „Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Stoga je valjalo odlučiti kao u toč. II i III izreke.

13. U odnosu na pitanje konverzije kredita, ovaj sud je stava da činjenica da je tužitelj izvršio konverziju ne može značiti da je time izgubio pravo na potpunu novčanu restituciju iznosa koje je preplatio zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača treba dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tuženik je postupio sukladno zakonskoj obvezi a uz to se ne osporava pravilnost izračuna konverzije. No konverzijom kredita u EUR uređen je odnos za ubuduće, dakle kako će se dalje otplaćivati kredit, a priznanje preplate je bila posljedica simulacije otplatnog plana u EUR valuti, a ne posljedica vraćanja stečenog bez osnove zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Dakle, Dodatak ugovora o kreditu nikako se ne može shvaćati i primjenjivati retroaktivno. Zamjena valutne klauzule u CHF sa valutnom klauzulom u EUR vrijedi samo od trenutka kada je dodatak sklopljen

– njime je uređen odnos za ubuduće, a simulirani otplatni plan u EUR valuti je upravo to što i sam naziv kaže – simulirani, a bilo ga je potrebno sačiniti jer je to bio jedini način za konverziju kredita u drugu valutu. Konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO). Ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, a ZID ZPK/15 niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose među strankama, odnosno na stjecanje bez osnove. Odredbom čanka. 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Stoga sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove. Drugim riječima, bez obzira što je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15, ako potrošač nije dobio natrag u potpunosti sve preplaćene iznose, on na taj povrat svakako i dalje ima pravo. Treba ukazati i na odredbu članka 41. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, u nastavku: ZZP/14), koj i je bio na snazi u vrijeme konverzije, a kojom je odredbom propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Dakle, potrošači se ne mogu (i ne moraju) odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi i na isplatu iznosa koje je na temelju takvih ništetnih odredbi tuženik neosnovano stekao. Budući da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli potrošači koji su ugovorili kredite denominirane u valuti CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, sada je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu između ugovornih strana nastalu zbog ugovaranja tih nepoštenih odredbi. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im prema zakonu pripada. Pritom valja naglasiti i da ZID ZPK/15 nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tako tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezin izračun, već je riječ o tome da tužitelj tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije preplatio zbog nepoštenih ugovornih odredbi.

14. Konačno, i Sud Europske unije je izrazio stajalište u presudi LO protiv ERSTE Bank Hungary, C-118/17: „Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU.“ Tuženik je tijekom postupka ukazivao da navedeni slučaj C-118/17 nije istovjetan slučajevima u Republici Hrvatskoj, jer je u Mađarskoj konverzija bila obavezna kako za banke, tako i za potrošače. Međutim, nije u pravu tuženik kada tvrdi da ne treba poštovati ovo stajalište Suda EU, jer i ovdje su potrošači samo prividno – formalno imali izbora, dok suštinski izbor nije postojao, iz razloga kako je u prethodnoj točki obrazloženja navedeno, stoga se u svojoj biti činjenična situacija u konvertiranim kreditima u RH ne razlikuje od situacije opisane u citiranoj presudi Suda EU.

15. Valja napomenuti da Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan jer je konverzija izvršena u skladu sa ZID ZPK/15 i banka je imala zakonsku obvezu postupiti upravo na način kako je postupila prilikom konverzije, a tužitelj je Dodatak ugovora o kreditu prihvatio. Ovdje se može govoriti o svojevrsnoj ekonomskoj prinudi u odnosu na tužitelja, budući da su zbog značajnog povećanja CHF tečaja i kamatne stope anuiteti također značajno porasli te je logično zaključiti da se svaki potrošač nalazio u situaciji u kojoj faktično nema izbora, nego prihvatiti konverziju, a ne treba zanemariti ni činjenicu da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. No upravo zbog toga ovaj sud izražava stajalište da Dodatak ugovora o kreditu jest valjan, jer je napravljen u skladu sa zakonom, ali bez obzira na sklapanje tog Dodatka, tužitelj ima pravo na potpunu restituciju iznosa za koji je preplatio kredit, a zbog ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, ne može se govoriti o tome da je konverzijom riješen pravni odnos proizašao iz ugovora o kreditu koji sadrži ništetne odredbe, ali se ne može govoriti niti o tome da konverzija nije valjana, kada je učinjena u potpunosti u skladu sa zakonom. Njome samo nije riješeno pitanje preplate o kojem se u ovom postupku raspravlja. Činjenica sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK -a, a niti navedenim Dodatkom ne spominje posljedica ni način rješavanja pitanja ništetnih ugovornih odredbi. Ono što sud u ovom postupku uzima u obzir je preplata priznata prilikom konverzije, što će biti obrazloženo u nastavku. Dakle stav je ovog suda da je Dodatak ugovoru o kreditu učinjen u skladu sa zakonom i stoga valjan, no da konverzijom nije riješeno pitanje preplaćenih iznosa, što se, osim što je pravna činjenica, dokazuje i jednostavno matematički: tuženik je u postupku konverzije obračunao da treba vratiti tužitelju određen iznos, dok je tužitelj stava da mu je tuženik dužan drugi (veći) iznos, koliko je neosnovano stekao.

16. Radi utvrđivanja tog iznosa, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke Goranki Šmer Maraš (list 365-384 spisa) iz kojeg proizlazi da razlika između anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102029954 od 27. kolovoza 2004. godine koje je tužiteljica platila i onih koje je trebala platiti uzevši u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,49% kao i iznos kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF-a na dan realizacije kredita s uračunatim i pozitivnim i negativnim razlikama kamate i tečaja ukupno iznosi 30.615,81 HRK, od čega - 4.929,78 HRK s osnova promjene kamatne stope i 35.545,59 HRK s osnova promjene tečaja CHF/HRK. Pojedinačni iznosi pozitivne i negativne razlike kamate specificirani su u stupcu 18 Tabele br. 3. Pojedinačni iznosi pozitivnih i negativnih tečajnih razlika anuiteta specificirani su u stupcu 19 Tabele br. 3. Pojedinačni iznosi pozitivnih i negativnih razlika anuiteta s osnova promjene kamatne stope i tečaja specificirani su u stupcu 20 Tabele br. 3. U odnosu na okolnosti tužbenog zahtjeva, preplata anuiteta kao razlika između anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102029954 od 27. kolovoza 2004. godine koje je tužiteljica platila i onih koje je trebala platiti uzevši u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,49% kao i iznos kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF-a na dan realizacije kredita ukupno iznosi 41.431,65 HRK, od čega 1.534,93 HRK s osnova porasta kamatne stope i 39.896,72 HRK s osnova porasta tečaja CHF/HRK. Pojedinačni iznosi više plaćene kamate specificirani su u stupcu 18 Tabele br. 4. Pojedinačni iznosi više plaćenog s osnova tečajnih razlika specificirani su u stupcu 19 Tabele br. 4.Pojedinačni iznosi više plaćenih anuiteta s osnova promjene kamatne stope i tečaja specificirani su u stupcu 20 Tabele br. 4. Na dan provedbe konverzije kredita u poslovnim knjigama tuženika, 14.01.2016. godine, razlika između kunske protuvrijednosti neotplaćene konvertirane glavnice EUR kredita i kunske protuvrijednosti neotplaćene glavnice CHF kredita obračunate po početnom tečaju iznosi 10.277,98 HRK, odnosno u tom iznosu je veća kunska protuvrijednost EUR glavnice u odnosu na kunsku protuvrijednost CHF glavnice po početnom tečaju. Tuženik je na dan provedene konverzije, 14.01.2016. godine, tužiteljici priznao preplatu u konverziji u iznosu od 7.003,88 HRK koju je tužiteljica koristila za podmirenje budućih anuiteta EUR kredita nakon provedene konverzije.

16.1. Iz pisane dopune nalaza i mišljenja (list 422-454) proizlazi da razlike između anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5102029954 od 27. kolovoza 2004. godine koje je tužiteljica platila i onih koje je trebala platiti uzevši u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,49% p.a. do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine s primjenjenom zakonskom kamatnom stopom od 3,23% p.a., odnosno razlike kamate, sve do provedene konverzije kredita, ukupno iznose -17,93 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 3 ove Dopune nalaza i mišljenja. Samo pozitivne razlike kamate u razdoblju više kamatne stope iznose 203,77 EUR kako je specificirano samo pozitivnim iznosima, a negativne razlike kamate u razdoblju niže kamatne stope iznose 221,70 EUR kako je specificirano negativnim iznosima. U odnosu na okolnosti tužbenog zahtjeva, preplate kao samo pozitivne razlike između anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102029954 od 27. kolovoza 2004. godine koje je tužiteljica platila i onih koje je trebala platiti uzevši u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,49% p.a. do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine s primijenjenom zakonskom kamatnom stopom od 3,23% p.a., odnosno razlike kamate, sve do provedene konverzije kredita, ukupno iznose 203,77 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4 ove Dopune nalaza i mišljenja

Razlike između anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5102029954 od 27. kolovoza 2004. godine koje je tužiteljica platila i onih koje je trebala platiti uzevši u obzir iznos kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF-a na dan realizacije kredita, odnosno tečajne razlike anuiteta u odnosu na početni tečaj kredita s uključenim i pozitivnim i negativnim tečajnim razlikama do provedene konverzije kredita ukupno iznose 4.717,68 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5 ove Dopune nalaza i mišljenja. Pozitivne tečajne razlike ukupno iznose 5.295,20 EUR, a negativne tečajne razlike ukupno iznose 577,52 EUR. U odnosu na okolnosti tužbenog zahtjeva, preplate anuiteta kao razlike između anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5102029954 od 27. kolovoza 2004. godine koje je tužiteljica platila i onih koje je trebala platiti uzevši u obzir iznos kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF-a na dan realizacije kredita, odnosno samo pozitivne tečajne razlike anuiteta u odnosu na početni tečaj kredita do provedene konverzije kredita ukupno iznose 5.295,20 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6 ove Dopune nalaza i mišljenja.

17. Iz (druge) pisane dopune nalaza i mišljenja (list 764-799) proizlazi da razlike između anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 24020061031262160/51400607-5102029954 od 27. kolovoza 2004. godine koje je tužiteljica platila i onih koje je trebala platiti uzevši u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,49% p.a. do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine s primjenjenom zakonskom kamatnom stopom od 3,23% p.a., odnosno razlike kamate, sve do 30.09.2015. godine, ukupno iznose -17,70 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 3 ove Dopune nalaza i mišljenja. Samo pozitivne razlike kamate u razdoblju više kamatne stope iznose 203,77 EUR kako je specificirano samo pozitivnim iznosima, a negativne razlike kamate u razdoblju niže kamatne stope iznose 221,47 EUR kako je specificirano negativnim iznosima. Razlike između anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102029954 od 27. kolovoza 2004. godine, koje je tužiteljica platila i onih koje je trebala platiti uzevši u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,49% p.a., odnosno razlike kamate s uključenim i pozitivnim i negativnim razlikama, za razdoblje do 30.09.2015. godine, ukupno iznose *-563,44 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4 ove Dopune nalaza i mišljenja, od čega: samo pozitivne razlike kamate u razdoblju više kamatne stope iznose *203,77 EUR kako je specificirano samo pozitivnim iznosima, samo negativne razlike kamate u razdoblju niže kamatne stope iznose -767,21 EUR kako je specificirano negativnim iznosima.

Razlike između anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5102029954 od 27. kolovoza 2004. godine koje je tužiteljica platila i onih koje je trebala platiti uzevši u obzir iznos kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF-a na dan realizacije kredita, odnosno tečajne razlike anuiteta u odnosu na početni tečaj kredita s uključenim i pozitivnim i negativnim tečajnim razlikama za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose 4.370,08 EUR, od čega:

- samo pozitivne tečajne razlike ukupno iznose 4.947,60 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5

- samo negativne tečajne razlike ukupno iznose 577,52 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6.

U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 1.374,47 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverzij

Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica uplatila po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu. Tuženik je tužiteljici u obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u iznosu od 747,44 EUR.

18. U dopuni nalaza i mišljenja (list 979-989) vještak navodi da zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope ukupno iznosi 145,11 EUR, kako je specificirano u stupcu 5 Tabele br. 1. Zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene tečaja (pozitivne tečajne razlike) ukupno iznosi 1.527,70 EUR, kako je specificirano u stupcu 8 Tabele br. 1. Dakle, ukupna zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja i to samo na pozitivne razlike do 30. rujna 2015. godine iznosi 1.672,81 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 1.

S obzirom na to da je ovim vještačenjem utvrđena po kreditu preplata s osnova promjene kamatne stope u ukupnom iznosu od 203,77 EUR i preplata s osnova primjene valutne klauzule u ukupnom iznosu od 4.947,60 EUR što sveukupno iznosi 5.151,37 EUR, dok je tuženik utvrdio preplatu u konverziji u iznosu od 747,44 EUR, razvidno je kako tuženik tužiteljici u odnosu na početne uvjete kredita s osnova promjene kamatne stope i tečaja s financijskog aspekta tužiteljici obveza provedbom konverzije nije svedena na iznos koliki bi bio prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (primjena valutne klauzule i promjena kamatne stope) na dan 30.09.2015. godine ukupna razlika utvrđena ovim vještačenjem s uključenim samo pozitivnim razlikama, s obračunatom zateznom kamatom, te s umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženiku je sljedeće specifikacije: na dan na dan 30.09.2015. godine ukupna razlika utvrđena ovim vještačenjem s uključenim samo pozitivnim razlikama, s obračunatom zateznom kamatom, te s umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženiku je sljedeće specifikacije:

- preplata s osnova promjenjive kamatne stope iznosi 203,77 EUR

- preplata s osnova promjene tečaja u anuitetima ukupno iznosi 4.947,60 EUR

- zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. godine umanjena za preplatu po tuženiku iz konverzije iznosi 925,37 EUR

- razlika u nedospjelim glavnicama iznosi 1.374,47 EUR, a sve kako je specificirano u Tabeli br. 2.

19. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju prije svega u smislu osporavnja samog osnova tužbenog zahtjeva, a u odnosu na izračun isticao je prigovor da treba uzeti u obzir preplatu koju je tuženik priznao u konverziji a sud je i prihvatio prigovor tuženika da je potrebno uračunati iznos priznat konverzijom kao preplaćen iznos što će biti obrazloženo u nastavku. Sud je nalaz i mišljenje i dopune nalaza i mišljenja vještaka ocijenio stručnim i profesionalnim te ih u cijelosti prihvaća. Tužiteljica je tužbeni zahtjev uskladila s dijelom nalaza koji se odnosi na razdoblje do 30. rujna 2015. pa prigovor tuženika da su potraživanja preplate anuiteta nakon tog datuma neosnovani, nije potrebno posebno obrazlagati. Nadalje, sud je prihvatio dio prigovora tuženika da je potrebno uračunati iznos priznat konverzijom kao preplaćen iznos jer je Dodatkom ugovoreno vraćanje tog iznosa tužiteljici. No isto tako, Dodatkom je ugovorena i preostala nedospjela glavnica te tužiteljici valja priznati pravo na isplatu razlike između te glavnice i one koja bi bila po početnom otplatnom planu, isto kao što je tuženiku valjalo priznati pravo na uračunavanje iznosa za koji je u konverziji utvrđeno da je preplaćen. Naime, cilj je uspostaviti financijsko stanje stranaka kakvo bi bilo da nisu bile ugovorene nepoštene, ništetne odredbe, a to je moguće jedino priznavanjem upravo ovih iznosa koji su utvrđeni vještačenjem u ovom predmetu, a to je: prepla ta po kamati 203,77 EUR; preplata po tečaju 4.947,60 EUR; razlika glavnice 1.374,47 EUR .

20. Valja još napomenuti da zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose teče od dana kada ih je tuženik neosnovano stekao, prema odredbi članka 1115. ZOO - a, pa kako su zatezne kamate uglavničene na dan 30. rujna 2015., valjalo je tužbeni zahtjev odbiti u dijelu u kojem se potražuju zatezne kamate prije navedenog datuma (toč. IV i V izreke). Sukladno tome dalje valja obrazložiti način uračunavanja preplate priznate u konverziji. Vještakinja je obračunala zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose i one ukupno iznose1.672,81 EUR. Od tog iznosa zakonskih zateznih kamata oduzet je iznos preplate priznate u konverziji 747,44 EUR te je dobiven iznos od 925,37 EUR. Navedeni iznos predstavlja ostatak uglavničenih zakonskih zateznih kamata koje tuženik duguje tužiteljici nakon odbitka preplaćenih iznosa priznatih konverzijom a takvo uračunavanje u skladu je s odredbom članka 172. ZOO-a. Zbog navedenog je odlučeno kao u toč. VII izreke.

21. Tuženik između ostalog navodi da je potrebno uzeti u obzir sve promjene tečaja pa u konačnici od "više" uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja pa u tom pravcu postavlja prigovor radi prijeboja uređen podneskom od 05.06.2024. Sud takav prigovor nije našao osnovanim obzirom nije došlo do povrede interesa potrošača odnosno nije narušena ravnoteža u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika. Tuženik isto tako smatra da ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu promjene kamatne stope da bi imao protutražbinu prema tužitelju pa i u tom dijelu stavlja prigovor radi prijeboja uređen podneskom od 25.04.2025.. Niti navedeni prigovor nije osnovan jer je kod predmetnog ugovora o kreditu nesporno u određenom periodu kamatna stopa bila manja od početno ugovorne kamatne stope, no pogrešno smatra tuženik da bi za taj vremenski period tužitelj trebao tuženiku isplatiti određeni novčani iznos. Naime sve promjene kamatne stope (povećanje ili smanjenje) vršile su se odlukom tuženika. Dakle, isključivo je tuženik svojom odlukom mogao odlučiti da kamatnu stopu snizi ispod početne ugovorene pa u takvoj situaciji kada tuženik svojom odlukom svjesno odluči da smanji kamatnu stopu i time pogoduje drugoj ugovornoj strani, tada nema pravo kasnije zahtijevati isplatu iznosa između smanjene kamatne stope pa do početno ugovorene. Konačno istaknuti prigovori radi prijeboja su u potpunosti neosnovani iz razloga što prema stajalištu suda ne postoji tražbina tuženika koja bi se mogla staviti u prijeboj. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u toč. VIII i IX izreke.

22. Prigovor zastare je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi članka 328. propisao je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi članka 323. ZOO-a, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj i posljedica ništetnosti je obveza ugovornih strana vratiti sve što su na temelju ništetne odredbe primile. Kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti. Članak 215. ZOO -a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu. U konkretnom slučaju tijek zastare počeo je teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, i to 13. lipnja 2014. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope te 14. lipnja 2018. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ovdje treba navesti da postoji objektivni identitet ugovornih odredbi koje su presudom VTS-a utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenuta predmetna kolektivna tužba i navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj, sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a. Tužba je podnesena 11. lipnja 2019., stoga niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Osim toga, po pitanju zastare izričito se izjasnio i Vrhovni sud u odluci poslovni broj Rev-2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan.

23. Nije osnovan niti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice obzirom je iz iskaza svjedoka MO, inače supruga tužiteljice, razvidno je da je u početku rate kredita plaćala tužiteljica ali da je nad poslodavcem kod kojeg je radila otvoren stečaj nakon čega je uz suglasnost banke tuženika on preuzeo plaćanje kredita, ali da su sve zapravo plaćali zajedničkim sredstvima obzirom su od plaće supruge živjeli.

24. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi st. 5. Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 21.05.2020. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 03.06.2020. 50 bodova (Tbr.9/2), za sastav podneska od 21.08.2020. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 28.08.2020. 100 bodova (Tbr.8/1), na ročištu 15.10.2020. 100 bodova (Tbr.9/1), za sastav podneska od 17.01.2021. 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 21.05.2024. 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 27.06.2024. 25 bodova (Tbr.8/3), za sastav podneska od 24.03.2025. 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 08.12.2025. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 09.03.2026. 50 bodeova (Tbr.9/2) i na ročištu 09.04.2026. 100 bodova (Tbr.9/1 što sve uvećano za PDV iznosi 2.250,00 eur. Tužiteljici je nadalje priznat trošak provedenog vještačenja u iznosu od 420,47 eur te na ime troška pristojbe na tužbu u iznosu od 120,25 eur pa je tužiteljici ukupno priznat parnični trošak u iznosu od 2.790,72 eur.

U Puli, 19. svibnja 2026.

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

-tužiteljici po pun.

-tuženiku po pun.