24 P-1459/2025
Republika Hrvatska
Općinski sud u Šibeniku
Šibenik, Stjepana Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Šibeniku, po sucu Alenki Skubic, u pravnoj stvari tužitelja EV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Aleku Koniću, odvjetniku u OD Hondl, Konić, Šimunović, Batur i partneri j.t.d. Zagreb, Zvonarnička 3, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po odvjetnicima iz OD Anić & Anić d.o.o. Split, Lovretska 14, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 25. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom Josipom Jurlina, odvjetnik u OD "Rude i partneri" d.o.o. Šibenik i u odsutnosti tuženika, po objavi odluke, 19. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, isplatiti tužitelju ČV, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 17.537,40 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje do 31. prosinca 2007 godine po stopi 15 % godišnje prema čl.1 Uredbe o visini zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008.godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. godine do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, a koje kamate teku: na iznos od 18,23 EUR od 20. kolovoza 2007. do plaćanja;
na iznos od 28,05 EUR od 19. rujna 2007. do plaćanja;
na iznos od 49,15 EUR od 23. listopada 2007. do plaćanja;
na iznos od 66,98 EUR od 30. studenog 2007. do plaćanja;
na iznos od 137,58 EUR od 31. ožujka 2008. do plaćanja;
na iznos od 66,95 EUR od 30. travnja 2008. do plaćanja;
na iznos od 63,55 EUR od 2. lipnja 2008. do plaćanja;
na iznos od 64,27 EUR od 18. srpnja 2008. do plaćanja;
na iznos od 60,97 EUR od 30. srpnja 2008. do plaćanja;
na iznos od 61,25 EUR od 29. kolovoza 2008. do plaćanja;
na iznos od 71,72 EUR od 30. rujna 2008. do plaćanja;
na iznos od 96,40 EUR od 30. listopada 2008. do plaćanja;
na iznos od 75,70 EUR od 27. studenog 2008. do plaćanja;
na iznos od 103,83 EUR od 30. prosinca 2008. do plaćanja;
na iznos od 102,76 EUR od 2. veljače 2009. do plaćanja;
na iznos od 111,67 EUR od 2. ožujka 2009. do plaćanja;
na iznos od 108,72 EUR od 1. travnja 2009. do plaćanja;
na iznos od 106,49 EUR od 28. travnja 2009. do plaćanja;
na iznos od 100,91 EUR od 1. lipnja 2009. do plaćanja;
na iznos od 95,74 EUR od 30. lipnja 2009. do plaćanja;
na iznos od 96,09 EUR od 3. kolovoza 2009. do plaćanja;
na iznos od 99,73 EUR od 31. kolovoza 2009. do plaćanja;
na iznos od 98,53 EUR od 1. listopada 2009. do plaćanja;
na iznos od 95,60 EUR od 26. listopada 2009. do plaćanja;
na iznos od 99,99 EUR od 23. studenog 2009. do plaćanja;
na iznos od 105,96 EUR od 31. prosinca 2009. do plaćanja;
na iznos od 111,96 EUR od 30. siječnja 2010. do plaćanja;
na iznos od 110,61 EUR od 1. ožujka 2010. do plaćanja;
na iznos od 119,04 EUR od 25. ožujka 2010. do plaćanja;
na iznos od 117,24 EUR od 29. travnja 2010. do plaćanja;
na iznos od 120,69 EUR od 26. svibnja 2010. do plaćanja;
na iznos od 145,51 EUR od 30. lipnja 2010. do plaćanja;
na iznos od 139,40 EUR od 27. srpnja 2010. do plaćanja;
na iznos od 156,45 EUR od 31. kolovoza 2010. do plaćanja;
na iznos od 151,08 EUR od 30. rujna 2010. do plaćanja;
na iznos od 144,80 EUR od 27. listopada 2010. do plaćanja;
na iznos od 147,76 EUR od 22. studenog 2010. do plaćanja;
na iznos od 167,14 EUR od 27. prosinca 2010. do plaćanja;
na iznos od 157,05 EUR od 31. siječnja 2011. do plaćanja;
na iznos od 163,70 EUR od 28. veljače 2011. do plaćanja;
na iznos od 156,53 EUR od 26. ožujka 2011. do plaćanja;
na iznos od 164,62 EUR od 4. svibnja 2011. do plaćanja;
na iznos od 184,07 EUR od 1. lipnja 2011. do plaćanja;
na iznos od 180,55 EUR od 4. srpnja 2011. do plaćanja;
na iznos od 232,46 EUR od 8. kolovoza 2011. do plaćanja;
na iznos od 217,84 EUR od 26. kolovoza 2011. do plaćanja;
na iznos od 187,32 EUR od 30. rujna 2011. do plaćanja;
na iznos od 168,89 EUR od 3. studenog 2011. do plaćanja;
na iznos od 165,42 EUR od 26. studenog 2011. do plaćanja;
na iznos od 167,94 EUR od 27. prosinca 2011 do plaćanja;
na iznos od 177,60 EUR od 28. siječnja 2012. do plaćanja;
na iznos od 178,69 EUR od 27. veljače 2012. do plaćanja;
na iznos od 174,41 EUR od 3. travnja 2012. do plaćanja;
na iznos od 174,84 EUR od 23. travnja 2012. do plaćanja;
na iznos od 179,09 EUR od 26. svibnja 2012. do plaćanja;
na iznos od 176,30 EUR od 29. lipnja 2012. do plaćanja;
na iznos od 175,36 EUR od 3. kolovoza 2012. do plaćanja;
na iznos od 174,71 EUR od 27. kolovoza 2012. do plaćanja;
na iznos od 165,15 EUR od 24. rujna 2012. do plaćanja;
na iznos od 175,64 EUR od 25. listopada 2012. do plaćanja;
na iznos od 177,54 EUR od 30. studenog 2012. do plaćanja;
na iznos od 174,86 EUR od 28. prosinca 2012. do plaćanja;
na iznos od 166,35 EUR od 30. siječnja 2013. do plaćanja;
na iznos od 157,66 EUR od 4. travnja 2013. do plaćanja;
na iznos od 171,39 EUR od 29. travnja 2013. do plaćanja;
na iznos od 160,77 EUR od 29. svibnja 2013. do plaćanja;
na iznos od 159,85 EUR od 3. srpnja 2013. do plaćanja;
na iznos od 164,62 EUR od 30. srpnja 2013. do plaćanja;
na iznos od 167,27 EUR od 30. kolovoza 2013. do plaćanja;
na iznos od 173,66 EUR od 30. rujna 2013. do plaćanja;
na iznos od 169,27 EUR od 22. listopada 2013. do plaćanja;
na iznos od 172,45 EUR od 27. studenog 2013. do plaćanja;
na iznos od 175,50 EUR od 27. prosinca 2013. do plaćanja;
na iznos od 88,02 EUR od 31. siječnja 2014. do plaćanja;
na iznos od 90,97 EUR od 25. veljače 2014. do plaćanja;
na iznos od 91,58 EUR od 29. ožujka 2014. do plaćanja
na iznos od 88,44 EUR od 24. travnja 2014. do plaćanja;
na iznos od 87,77 EUR od 31. svibnja 2014. do plaćanja;
na iznos od 88,23 EUR od 30. lipnja 2014. do plaćanja;
na iznos od 90,30 EUR od 28. srpnja 2014. do plaćanja;
na iznos od 92,01 EUR od 26. kolovoza 2014. do plaćanja;
na iznos od 92,88 EUR od 22. rujna 2014. do plaćanja;
na iznos od 95,47 EUR od 27. listopada 2014. do plaćanja;
na iznos od 96,93 EUR od 26. studenog 2014. do plaćanja;
na iznos od 96,00 EUR od 29. prosinca 2014. do plaćanja;
na iznos od 106,16 EUR od 31. siječnja 2015. do plaćanja;
na iznos od 96,79 EUR od 27. veljače 2015. do plaćanja;
na iznos od 96,80 EUR od 26. ožujka 2015. do plaćanja;
na iznos od 96,80 EUR od 28. travnja 2015. do plaćanja;
na iznos od 98,26 EUR od 12. svibnja 2015. do plaćanja;
na iznos od 85,36 EUR od 30. lipnja 2015. do plaćanja;
na iznos od 96,93 EUR od 28. srpnja 2015. do plaćanja;
na iznos od 98,26 EUR od 26. kolovoza 2015. do plaćanja;
na iznos od 96,79 EUR od 28. rujna 2015. do plaćanja;
na iznos od 5.470,49 EUR od 30. rujna 2015 do plaćanja.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, naknaditi tužitelju ČV, OIB [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 8.117,15 EUR sa zakonskim kamatama tekućim na taj iznos od dana donošenja presude tj. dana 19. svibnja 2026. godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj ŠV navodi da je s prednikom tuženika, dana 21. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 286 – 052/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen po javnom bilježniku Igoru Lučevu iz [adresa], pod poslovnim brojem OU-1001/06 (dalje Ugovor).
1.1. Ugovor da sadrži odredbu o valutnoj klauzuli o švicarskim francima (dalje: CHF) i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke.
1.2. Sukladno odredbi 2. Ugovora, tuženik kao kreditor da je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita u iznosu kunske protuvrijednosti od 95.450,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, dok se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje isti iznos vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.
1.3. Predmetnim Ugovorom odredbom 3. utvrđeno je da na iznos kredita obračunavaju se kamate od 3,88% dekurzivno godišnje, te da se obračunavaju u CHF.
1.4. Odredbom 6. Ugovora da je ugovorena promjenjivost kamatne stope na način da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika.
1.5. Navedene odredbe predmetnog Ugovora kojima je određena promjenjivost kamatne stope da su ništetne, a što da ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora oslobođenog od promjenjivosti kamatne stope.
1.6. Tužitelj navodi da u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među ostalim bankama, u razdoblju od 10. ožujka 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
1.7. Osim što da je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, tužitelj dodatno naglašava da je ona i neodrediva na temelju Zakona o obveznim odnosima jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Ta neodredivost da također uzrokuje ništetnost tako ugovorene kamatne stope što da je propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima.
1.8. Nadalje, u istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među ostalim bankama povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.9. Navedenim sudskim odlukama da je utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo pisano upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF ili neće.
1.10. Konkretno, tuženik da je propustio tužitelja informirati o općem riziku za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao i da se o ugovornoj odredbi u kojoj je glavnica vezana za švicarski franak (cijena) nije pojedinačno pregovaralo.
1.11. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 1. siječnja 2014. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 3,88%, a nakon 1. siječnja 2014. do konverzije ugovora o kreditu u valutu euro zakonski određena kamatna stopa od 3,23%.
1.12. Isto tako, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli predstavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
1.13. To da nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju u kune spram CHF na dan isplate kredita.
1.14. Nakon što je tuženik prema Rješenju suda od 23. siječnja 2020., dana 3. veljače 2020. godine u spis dostavio traženu dokumentaciju, tužitelj je podneskom predanom na ročištu dana 27. veljače 2020. uredio tužbeni zahtjev prema dostavljenoj dokumentaciji, a kojim zahtjevom od tuženika potražuje iznos od 16.257,81 Eura/122.492,95 kuna
1.15. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da sada od tuženika potražuje ukupan iznos u visini od 17.537,40 EUR s zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos do isplate.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.
2.1. Tuženik navodi kako iz tužbe proizlazi kao predmet raspravljanja u ovom postupku ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom, te vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom, pa stoga da sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku.
2.2. Naime, tužitelj da je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario, pa da mu se stoga osporava pravni interes za vođenje ovog postupka.
2.3. Tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine broj 102/2015, dalje u tekstu : ZIDZPK), a koji zakon da predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača.
2.4. Stoga, tuženik smatra da sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF, te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu.
2.5. Tuženik naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje, te koja su referentna razdoblja).
2.6. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo da bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik da ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenoga, tužitelj da ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu.
2.7. U tom smislu, da je potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije.
2.8. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika.
2.9. Tuženik ističe i prigovor zastare.
2.10. Tuženik predlaže sudu tužbu odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud ako smatra kako je u konkretnom slučaju potrebno donijeti meritornu odluku, uvažavajući prigovore iz odgovora na tužbu, tužbeni zahtjev odbiti, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.
3. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu br. 286-052/2006, izvatka iz sudskog registra za tuženika, nalaza i mišljenja vještaka Gorana Miljasa od 12. svibnja 2020., dopunskog vještačenja od 8. ožujka 2021., čitanjem iskaza tužitelja, dok je kao suvišan odbijen zahtjev za izvođenjem dokaza dopune vještačenja i saslušanjem svjedoka BV.
4. Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za nadopunu dokaznog postupka.
5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, a zbog povećanja redovne kamate i tečaja švicarskog franka za utuženo razdoblje.
7. U svom iskazu pred sudom na ročištu glavne rasprave dana 1. travnja 2026. godine tužitelj navodi kako mu je trebao kredit za kupnju prve nekretnine, starije kuće koju je trebalo adaptirati u cijelosti za potrebe svoje obitelji, tako da je 2006. otišao u prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank jer je u toj banci imao otvoren račun, raspitivajući se za stambeni kredit. Njemu i supruzi da je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji, govoreći im da je to najstabilnija valuta. Govorili su da je to najpovoljniji kredit, nisu ih upozoravali na mogućnost promjene kamatne stope, niti tečaja valute, na potpis je dat gotov ugovor koji je izradila banka, to je već tipizirani obrazac, na koji on nije nimalo mogao utjecati. Ne može se točno sjetiti sada, ali zna da se znatno uvećala mjesečna rata kredita kojeg sam je uredno plaćao, kredit je uzet na 30 godina, ali je ranije otplaćen 2017. godine jer je uzeo drugi kredit u drugoj banci, Zagrebačkoj banci da bi otplatio ovaj kredit u sada Addiko banci.
7.1. Također, tužitelj navodi da je u Hypo banci sklopio dodatak ugovora, ali pored toga jeftinije je bilo uzeti novi kredit u Zagrebačkoj banci nego otplaćivati taj konvertirani kredit u Addiko banci. Kredit je uzet za osobne svrhe, u vrijeme uzimanja kredita ni on niti njegova supruga nisu imali nekakav obrt niti udio u trgovačkom društvu.
8. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe i potrebe svoje obitelji. Isto proizlazi i iz same namjene Ugovora o kreditu, koji je odobren za kupovinu kuće. Iz navedenog proizlazi da tužitelj pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/2003) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor da je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima, kao tipizirani ugovor.
9. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku.
9.1. Naime, za novčane zahtjeve po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, zastarni rok je počeo teći donošenjem pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine
9.2. Valja istaći da je do prekida zastare došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, slijedom čega zastara u ovom predmetu da nije nastupila (presuda Vrhovnog suda RH broj rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to da nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
10. U ovom postupku utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika, Hypo Alpe Adria bank d.d., Podružnica Šibenik, kao kreditorom dana 21. prosinca 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 286-05272006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 95.450,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.
10.1. Sukladno čl.3. ugovora, redovna (nominalna) kamatna stopa ugovorena je po stopi od 3,88% godišnje, a u članku 6. ugovoreno je da banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ugovora neće mijenjati do 30. lipnja 2007. godine ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog ugovora, te da će se korisniku kredita ako se pridržava svih odredbi ovog ugovora 1. srpnja 2007. godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za kredite za mlade. Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta banke.
10.2. Otplata kredita regulirana je člankom 4. ugovora na način da rok otplate iznosi 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, te da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 449,11 CHF obračunatih prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.
10.3. Stranke su dana 20. siječnja 2016. godine zaključile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 286-052/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine broj 102/2015).
11. Dakle, iz kreditne dokumentacije, je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnim kreditima.
12. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.
13. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15 i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane.
14. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.
15. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
16. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
17. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
18. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
19. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.
20. Nije sporno da ugovorna kamata u ugovoru u kreditu je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu. Stoga, ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.
21. Unošenje u ugovore u kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila tužena banka je očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva.
22. Dakle, ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, te je u skladu sa čl. 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla.
23. Naime, sve naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu pa tako i Odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14.
24. Prema tome, kako je bila nepoštena odredba o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07), ta ugovorna odredba je ništetna.
25. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
26. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.
27. Sukladno članku 502.c. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 41/14, 110/15, 14/19) ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate.
28. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao, pa da tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to da tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/2017 od 14. ožujka 2019. u predmetu ĐV protv Erste Bank Hungary Zrt, primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6.st.1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
29. Kako je u konkretnom slučaju visina kamatne stope mijenjana isključivo jednostranom odlukom tuženika na kojeg se odnosi i kolektivni spor, a iz ugovora o kreditu nisu vidljivi nikakvi objektivni parametri temeljem kojih dolazi do promjene kamatne stope i tužitelj je o promjeni kamatne stope samo obavještavan, osim visine kamatne stope na dan sklapanja kredita buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva, kao ni razumljiva.
30. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredba ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom, to da je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je bio upoznat, te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora.
31. Radi utvrđivanja i izračuna visine eventualnih preplaćenih kamata nastalih uslijed promjene kamatne stope i razlike anuiteta prema valutnoj klauzuli po predmetnim Ugovorima o kreditu, provedeno je financijsko-računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Goranu Miljasu, dipl. oecc.
32. Polazišna osnova za izradu vještačenja uz ugovor, jeste i inicijalni otplatni plan, konačni otplatni plan (koji uključuje sve promjene kamatne stope i promjene anuiteta), obavijesti o promjeni kamatnih stopa, promet po kreditnoj kartici i specifikacija uplata, kao i obavijest o izračunu efekata konverzije iz koje se vide efekti konverzije.
32.1. Nadalje, vještak Miljas navodi kako podaci iz specifikacije uplata i podaci iz prometa po kreditu u jednom dijelu razdoblja nisu istovjetni, odnosno, postoje razlike u datumima i iznosima nekih uplata.
32.2. Sukladno priloženom prometu, proizlazi da su sva terećenja anuiteta i plaćanja anuiteta bila izvršena isti dan u mjesecu, što da je idealna situacija, ali u bankarskoj praksi vrlo rijetka.
32.3. Vještak da je koristio podatke iz specifikacije uplata koji su u kunama, te da je iste pretvarao u CHF radi kontrole dospjelih obveza.
32.4. Nadalje, zadnja stavka u konačnom otplatnom planu da bi upućivala na okolnost da je kredit zatvoren, jer zadnji anuitet u tom otplatnom planu je 80.882,74 CHF čime se "zatvara" nedospjela glavnica od 80.665,62 CHF i kamata od 217,12 CHF. Međutim, ništa da se ne zatvara, kredit je i iza tog anuiteta i dalje u otplati što potvrđuje i izračun konverzije (str. 64. spisa) iz kojeg proizlazi da je stanje nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015. godine 80.446,29 CHF. Osim toga, iz specifikacije uplata slijedi da je kredit konačno otplaćen dana 19. srpnja 2016. uplatom od 400.000,00 kn.
32.5. Vještak promjene kamatnih stopa daje u tabličnom prikazu (list 236 spisa), te navodi da su kamatne stope mijenjane sukladno Odluci o kamatnim stopama tužene, te sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 143/13), koje zakonske izmjene se odnose na kamatnu stopu 3,23%.
32.6. Po pitanju tečaja, već je navedeno kako je ugovoreno da će se sve transakcije obavljati obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Međutim, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne Novine broj 54/2013), člankom 112. st. 6. izmijenjen je prvotni član 305. koji nakon toga glasi: "Kreditna institucija u depozitno-kreditnim poslovima s potrošačima koji se odnose na usluge s valutnom klauzulom dužna je primijeniti srednji tečaj Hrvatske narodne banke odgovarajuće valute u odnosu na kunu koji važi na dan transakcije", što da se primjenjuje već od kolovoza 2013. što izrijekom potvrđuje i HNB na mrežnim stranicama (u poglavlju "Valutna klauzula").
32.7. Nadalje, vještak Miljas ističe kako iz prometa po knjigovodstvenoj kartici koji je prikazan u valuti CHF i u kunama, proizlazi da tužena u naprijed navedenom razdoblju nije primijenila srednji tečaj HNB-a za CHF, već da je i od kolovoza 2013. do rujna 2015. godine nastavila primjenjivati svoj srednji tečaj koji je, iako neznatno, bio nepovoljniji za tužitelja.
32.8. Izračun razlike anuiteta nastale temeljem promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja je prikazan u tabličnom obliku koji se prilaže u nastavku vještva, na stranicama od broja 6. do 10. (list 209-212 spisa), a razlika (preplaćenih) anuiteta da je nastala temeljem promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja (efekat valutne klauzule ).
32.9. Povećana kamatna stopa i posljedično povećani anuiteti da su proizveli dio razlike anuiteta koji se sastoji od razlike između kamata izračunatih po promjenjivim kamatnim stopama i kamata izračunatih po ugovorenoj kamatnoj stopi.
32.10. Drugim dijelom razlika anuiteta da je generirana promjenom (povećanjem) tečaja, s obzirom da je riječ o kreditu s valutnom klauzulom, pa se kreditna obveza dužnika (tužitelja) neprestano povećavala sa svakim rastom vrijednosti valute obveze (CHF) u kojoj je nominiran kredit u odnosu na domaću valutu koja predstavlja valutu plaćanja.
32.11. Razlika anuiteta izračunava se na bazi početnog anuiteta u kunama, izračunatog temeljem isplaćenog kunskog iznosa kredita, primijenjenog tečaja na dan isplate kredita i uz sve ostale ugovorene parametre (kamatna stopa, rok otplate).
32.12. Kredit da je plasiran 27. prosinca 2006. u kunskom iznosu od 437.733,69 kn uz primijenjeni srednji tečaj kreditora od 4,586 kn za CHF na glavnicu od 95.450,00 CHF na dan isplate. Na bazi ugovorenih parametara, izračunati početni anuitet u kunama iznosi 2.059,64 kn.
32.13. Početni anuitet u kunama dovodi se u korelaciju sa stvarno uplaćenim anuitetima od strane tužitelja (u kunama) a dobivena (pozitivna) razlika anuiteta u kunama u sebi sadrži porast po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja. Negativne razlike anuiteta nastale su zbog plaćanja po manjem tečaju od ugovorenog i prikazane su u tablici.
32.14. Dinamika plaćanja dospjelih obveza tužitelja bila je uredna. Najveći dio anuiteta plaćen je u roku dospijeća. Od 105 pregledanih anuiteta, tužitelj je 100 anuiteta platio jednokratnom mjesečnom uplatom, dok je 5 anuiteta platio sukcesivno, u dvije uplate po jednom anuitetu unutar jednog mjeseca. Kod sukcesivnog plaćanja, uplate po jednom anuitetu zbrajane su, a njihova suma stavlja se u korelaciju s početnim anuitetom. Posebno, vještak Miljas napominje da su plaćanja u nepravilnim iznosima izvršena od 12. do 15. anuiteta, gdje je najprije plaćeno više od iznosa mjesečnog anuiteta (12. i 13. anuitet), onda točno iznos mjesečnog anuiteta (14.), a zadnjom uplatom (nakon nastalog viška) manjom od iznosa mjesečnog anuiteta podmiren je 15. anuitet. Zato da je radi realnog prikaza razlike anuiteta zbrojio uplate ova četiri anuiteta i od njih oduzeo iznos četverostrukog kunskog anuiteta kojeg je tužitelj trebao plaćati.
32.15. Nadalje, vještak Miljas navodi kao je bitno naglasiti da se tužitelju prizna razlika anuiteta samo na dan plaćanja anuiteta., odnosno tek kada je dospjela obveza u cijelosti plaćena, a u slučaju sukcesivno plaćene obveze, tužitelju se prizna razlika anuiteta tek kada je podmirio anuitet u cijelosti, odnosno kada je banci omogućeno da raspolaže uplaćenim novčanim sredstvima.
32.16. Zato da razlike anuiteta imaju dospijeće na onaj dan kad je došlo do ispunjenja obveze, odnosno kada je dospjela obveza u cijelosti plaćena.
32.17. U odnosu na kokverziju kredita, vještak Miljas navodi kako sukladno izračunu konverzije (koji prileži spisu), neotplaćena glavnica u CHF na dan 30. rujna 2015. iznosi 80.446,29 CHF ili u kunskoj protuvrijednosti 562.415,70 kn.
32.18. Zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, u skladu s otplatnim planom za krdit u EUR, te njihova razlika u izračunu predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. godine iznosi u EUR, te njihova razlika u izračunu predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. godine utvrđena je u iznosu od 51.977,55 EUR kao zakonski učinak konverzije. Na ovu nedospjelu glavnicu dalje da bi trebao teći kredit po novim uvjetima, koje uvjete regulira Aneks ugovora.
32.19. Dopunskim vještačenjem od 8. ožujka 2021. vještak Miljas navodi da sve izvršene uplate po ugovorenom kreditu u CHF tužena je iskoristila za namirenje obveza po ugovoru o kreditu u EUR, sukladno Aneksu ugovora o kreditu. Razlika između nedospjele glavnice u EUR na dan konverzije, preračunato u kune prema srednjem tečaju banke na dan konverzije i nedospjele glavnice u CHF, preračunate po srednjem tečaju na dan isplate iznosi 41.217,42 kn.
32.20. Na temelju izvršenih izračuna razlike anuiteta, prikazanih u naprijed navedenim tabličnim oblicima u Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Gorana Miljasa od 12. svibnja 2020. godine i u istom vještak Miljas je mišljenja da je tužitelj u razdoblju otplate utuženog kredita br. 286-052/2006, uplatio u kunama ukupno 306.843,02 kn, a da nije bilo promjene kamatne stope i promjene tečaja (sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli) trebao je po početnom anuitetu izračunatom na bazi ugovorenih parametara u iznosu od 2.059,64 kn uplatiti 216.262,02 kn (2.059,64 pomnoženo s 105 anuiteta dospjelih do konverzije kredita).
32.21. Razlika anuiteta nastala uslijed promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja valute CHF u promatranom razdoblju iznosi 90.581,00 kn i sadržava u sebi pozitivne i negativne razlike anuiteta.
32.22. Pozitivne razlike anuiteta čine iznos onoga što je preplaćeno i iznose 90.918,27 kn, od čega se 46.534,76 kn odnosi na preplaćenu razliku pod utjecajem porasta kamatne stope, a 44.383,51 kn na preplaćenu razliku pod utjecajem porasta tečaja CHF, odnosno s mjesečnim iznosima i dospijećima mjesečnih razlika kako je to navedeno u vještačenju (list 214-216 spisa).
33.Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje, te dopunu nalaza i mišljenja vještaka Gorana Miljasa, te je u odnosu na zaprimljeno vještačenje uredio tužbeni zahtjev.
34. Tuženik nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, već se protivio preinaci tužbe učinjenoj podneskom od 20. travnja 2021., a kojom je tužitelj povećao tužbeni zahtjev.
35. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Gorana Miljasa, valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke i da u konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka, niti sumnje u pravilnost danog mišljenja.
36. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 je bila izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time da nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđivanja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga, nedvojbeno je da tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe u skladu s Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.
37. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s zateznom kamatom. Tuženik je nepošteni stjecatelj od dana stjecanja, budući da je navedene iznose stekao temeljem nepoštene ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom. Odluka o visini zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29.st.2. ZOO-a.
38. Sud nalazi da je preinaka dopuštena i svrhovita u smislu članka 190. Zakona o parničnom postupku, budući da je do povećanja tužbenog zahtjeva došlo nakon provedenog financijskog vještačenja kojim je utvrđena visina potraživanja tužitelja, a tuženiku je omogućeno raspravljanje o tako preinačenom zahtjevu pa nisu povrijeđena njezina procesna prava.
38.1. Kako se preinakom ne mijenja činjenična ni pravna osnova tužbe, već se samo usklađuje visina zahtjeva s rezultatima provedenog dokaznog postupka, sud je dopustio preinaku tužbe, te odlučio kao u izreci pod I.
40. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.
41. Tužitelju je priznat parnični trošak za sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR prema Tbr. 7.t.1., trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku dana 23. siječnja 2020., 27. siječnja 2021., 8. lipnja 2021., 25. veljače 2026. i 1. travnja 2026. u iznosu od 500,00 EUR za svako prema Tbr.9.t.1., za sastav podneska od 9. siječnja 2020., 27. siječnja 2020., 27. veljače 2020., 21. travnja 2021. i 12. veljače 2026. u iznosu od 500,00 EUR za svako prema Tbr. 8.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023: dalje Tarifa), sve uvećano za 25% PDV- a, što daje iznos od 7.500,00 EUR, a tome treba pridodati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 491,07 EUR jer bez istog nije bilo moguće izračunati i utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 126,08 EUR, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 8.117,15 EUR.
42. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 27. veljače 2020. jer je sadržaj istog mogao biti iznesen na ročištu održanom istog dana i trošak sudske pristojbe na presudu, budući je tužitelj oslobođen plaćanja istih temeljem članka 6. Zakona o izmjenama i Zakona o sudskim pristojbama /"Narodne Novine" broj 51/2023).
. [adresa], 19. svibnja 2026.
Sudac:
Alenka Skubic
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana obavljene dostave. Žalba se predaje ovom sudu, pismeno, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.
Dn-a:
- punomoćniku tužitelja
- punomoćniku tuženika
