Poslovni broj: P-1510/2023-16

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja MV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Vedrani Vitlov, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, Radnička c. 22, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 15. travnja 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja Vedrane Vitlov, odvjetnice u Zadru, te objave 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik Erste&Steiernmarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 OIB: 23057039320, dužan je tužitelju MV, [adresa], zastupanom po punomoćnici, odvjetnici Vedrani Vitlov iz Zadra isplatiti bruto iznos od 5.629,32 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 3,14 EUR od dana 01. listopada 2004. do isplate

- na iznos od 3,37 EUR od dana 01. studenog 2004. do isplate

- na iznos od 9,77 EUR od dana 01. prosinca 2004. do isplate

- na iznos od 6,66 EUR od dana 01. siječnja 2005. do isplate

- na iznos od 1,91 EUR od dana 01. ožujka 2005. do isplate

- na iznos od 2,98 EUR od dana 01. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 6,29 EUR od dana 01. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 7,64 EUR od dana 01. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 9,01 EUR od dana 01. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 4,94 EUR od dana 01. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 4,66 EUR od dana 01. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 0,92 EUR od dana 01. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 1,26 EUR od dana 01. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 4,76 EUR od dana 01. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 0,92 EUR od dana 01. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 1,26 EUR od dana 01. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 4,76 EUR od dana 01. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 9,35 EUR od dana 01. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 8,24 EUR od dana 01. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 16,12 EUR od dana 01. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 14,42 EUR od dana 1. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 16,29 EUR od dana 1. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 37,27 EUR od dana 1. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 32,63 EUR od dana 1. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 49,71 EUR od dana 1. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 41,24 EUR od dana 1. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 33,93 EUR od dana 1. studenoga 2010. do isplate

- na iznos od 55,76 EUR od dana 1. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 66,90 EUR od dana 1. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 58,56 EUR od dana 1. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 61,13 EUR od dana 1. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 54,16 EUR od dana 1. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 54,93 EUR od dana 1. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 77,05 EUR od dana 1. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 80,72 EUR od dana 1. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 105,92 EUR od dana 1. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 102,35 EUR od dana 1. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 82,57 EUR od dana 1. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 82,10 EUR od dana 1. studenoga 2011. do isplate

- na iznos od 80,71 EUR od dana 1. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 85,83 EUR od dana 1. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 91,55 EUR od dana 1. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 91,68 EUR od dana 1. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 88,11 EUR od dana 1. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 89,28 EUR od dana 1. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 91,48 EUR od dana 1. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 89,39 EUR od dana 1. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 89,55 EUR od dana 1. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 87,54 EUR od dana 1. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 3,535,32 EUR od dana 10. rujna 2012. do isplate

koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12. 2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl. 29. st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl. 29. st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 738,98 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. rujna 2004. do dana 31. prosinca 2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do 31. veljače 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 19. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine na iznose kako slijedi:

na sljedeće iznose:

- kn 30,00/EUR 3,98 od 02.08.2004. pa do isplate;

- kn 29,31/EUR 3,89 od 02.09.2004. pa do isplate;

- kn 2,24/EUR 0,30 od 02.02.2005. pa do isplate;

- kn 38,99/EUR 5,17 od 02.04.2005. pa do isplate;

- kn 33,60/EUR 4,46 od 02.05.2005. pa do isplate;

- kn 39,37/EUR 5,23 od 02.06.2005. pa do isplate;

- kn 76,88/EUR 10,2 od 02.07.2005. pa do isplate;

- kn 85,98/EUR 11,41 od 02.08.2005. pa do isplate;

- kn 31,32/EUR 4,16 od 02.09.2005. pa do isplate;

- kn 41,23/EUR 5,47 od 02.10.2005. pa do isplate;

- kn 44,61/EUR 5,92 od 02.11.2005. pa do isplate;

- kn 46,71/EUR 6,20 od 02.12.2005. pa do isplate;

- kn 44,80/EUR 5,95 od 02.01.2006. pa do isplate;

- kn 61,77/EUR 8,20 od 02.02.2006. pa do isplate;

- kn 90,37/EUR 11,99 od 02.03.2006. pa do isplate;

- kn 104,76/EUR 13,90 od 02.04.2006. pa do isplate;

- kn 99,33/EUR 13,18 od 02.05.2006. pa do isplate;

- kn 94,04/EUR 12,48 od 02.06.2006. pa do isplate;

- kn 104,53/EUR 13,87 od 02.07.2006. pa do isplate;

- kn 107,77/EUR 14,30 od 02.08.2006. pa do isplate;

- kn 89,37/EUR 11,86 od 02.09.2006. pa do isplate;

- kn 95,37/EUR 12,66 od 02.10.2006. pa do isplate;

- kn 94,33/EUR 12,52 od 02.11.2006. pa do isplate;

- kn 102,86/EUR 13,65 od 02.12.2006. pa do isplate;

- kn 127,14/EUR 16,87 od 02.01.2007. pa do isplate;

- kn 143,47/EUR 19,04 od 02.02.2007. pa do isplate;

- kn 135,89/EUR 18,04 od 02.03.2007. pa do isplate;

- kn 140,31/EUR 18,62 od 02.04.2007. pa do isplate;

- kn 181,64/EUR 24,11 od 02.05.2007. pa do isplate;

- kn 191,79/EUR 25,45 od 02.06.2007. pa do isplate;

- kn 205,19/EUR 27,23 od 02.07.2007. pa do isplate;

- kn 205,09/EUR 27,22 od 02.08.2007. pa do isplate;

- kn 186,74/EUR 24,78 od 02.09.2007. pa do isplate;

- kn 214,05/EUR 28,41 od 02.10.2007. pa do isplate;

- kn 214,72/EUR 28,50 od 02.11.2007. pa do isplate;

- kn 195,56/EUR 25,96 od 02.12.2007. pa do isplate;

- kn 197,66/EUR 26,23 od 02.01.2008. pa do isplate;

- kn 156,99/EUR 20,84 od 02.02.2008. pa do isplate;

- kn 129,71/EUR 17,22 od 02.03.2008. pa do isplate;

- kn 102,77/EUR 13,64 od 02.04.2008. pa do isplate;

- kn 165,98/EUR 22,03 od 02.05.2008. pa do isplate;

- kn 183,53/EUR 24,36 od 02.06.2008. pa do isplate;

- kn 164,35/EUR 21,81 od 02.07.2008. pa do isplate;

- kn 202,57/EUR 26,89 od 02.08.2008. pa do isplate;

- kn 193,98/EUR 25,75 od 02.09.2008. pa do isplate;

- kn 156,23/EUR 20,74 od 02.10.2008. pa do isplate;

- kn 113,46/EUR 15,06 od 02.12.2008. pa do isplate;

- kn 38,21/EUR 5,07 od 02.07.2009. pa do isplate;

- kn 21,82/EUR 2,90 od 02.08.2009. pa do isplate;

- kn 21,04/EUR 2,79 od 02.10.2009. pa do isplate;

- kn 23,79/EUR 3,16 od 02.11.2009. pa do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka od 1.398,17 EUR s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj MV u tužbi podnesenoj 13. lipnja 2023. navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101950876 od dana 15. lipnja 2004. Navedenim kreditom tuženica je tužitelju kao korisniku kredita odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.433,90 CHF prema srednjem tečaju tuženice na dan puštanja kredita u tečaj, na rok od 145 (stočetrdesetpet) mjeseci od puštanja kredita u tečaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.,u kojem parničnom postupku je jedan od tuženika bila i ovdje utužena banka, utvrđeno je kako su banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na taj način postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača Zakonu o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), a koja odluka je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu vezanom uz ugovaranje valutne klauzule za CHF. Navedena utvrđenja potvrđena su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., kojom odlukom je zaključeno kako je tuženica koristila nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) došlo do povećanja mjesečnih anuiteta, jer je plaćanje bilo vezano za CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Naime, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja HRK prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule, što je utvrdio MMF u svojoj studiji još u ožujku 1997. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka je sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji, te je tužitelj postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Primjena valutne klauzule u CHF u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune je nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula ZOO predviđena. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa sukladno odredbama čl.502.c. Zakona o parničnom postupku(dalje ZPP) i čl. 118. ZZP-a omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja CHF došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta, jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, te je propisan direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

2. Tuženik Erste & Steiermärkische Bank d.d. se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti, čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5101950876 od dana 15. lipnja 2004. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, pa da je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, vezano za status tužitelja kao potrošača, tuženik navodi da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tuženik ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Tako je iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo da sadrži posebnu odredbu „valutna klauzula“ u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Osim toga se rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja na ime stečenog bez osnove prema nepoštenom stjecatelju, a sve samo na temelju presude iz kolektivnog spora. Kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita. Budući da je Vrhovni sud kao početak tijeka zastare odredio dan pravomoćnosti odluke kojom se ustanovljuje ništetnost, to bi u konkretnom predmetu značilo da je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule dospio 15. lipnja 2018. (dan nakon donošenja odluke VTS Pž- 6632/17). Slijedom toga, prije pravomoćnosti deklaratorne presude nema zakašnjenja, pa ne može nastati ni obveza plaćanja zateznih kamata. Jednako tako, prije početka zastare „onoga što je stečeno bez osnove“ (glavnica) ne može početi teći ni zastara zahtjeva za zateznim kamatama na takvu svotu. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev tužitelja na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od svake uplate anuiteta izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu. Čak i kada bi stajalište prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i bilo točno, te kada bi se i radilo o restitucijskom zahtjevu: - zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule mogla teći najranije od 15. lipnja 2018. Tuženik ponovno ukazuje na odredbe čl. 118. ZZP/14, čl. 502. c ZPP-a (koji je vrijedio prije novele ZPP-a iz rujna 2019.), te čl. 138 a (ranije važećeg ZZP/07) iz kojih je razvidno kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete. Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata. Na koncu je tuženik istaknuo prigovor radi prijeboja navodeći da, ukoliko bio sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 5.603,22 odnosno EUR 743,67 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Stoga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 5.603,22 odnosno EUR 743,67 sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 19. siječnja 2026. (l.s. 185-187), dok je tuženik precizirao svoje potraživanje iz prigovora radi prijeboja podneskom zaprimljenim 9. travnja 2026. (l.s. 207-209), sve sadržaja naznačenog kao u izreci ove presude.

4. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu, i to u: Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101950876 od 15. lipnja 2004. (l.s. 6-9), otplatni plan (l.s. 10-13), predmet prometa po partiji kredita (l.s 14-27), brošure (l.s. 74- 89), pisani iskaz FV (l.s. 90-94), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke (l.s. 212-213), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Majdi Korljan (l.s. 176-181).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet tužbenog zahtjeva se odnosi na ništetnost valutne klauzule i povrata preplaćenih iznosa kredita sa zakonskim zateznim kamatama.

7. Uvidom u sadržaj pobijanog (l.s. 6-9) je utvrđeno da je između tužitelja kao korisnik kredita i tuženika kao Kreditora zaključen ugovor o kreditu ugovora broj 2402006-1031262160/51400607-5101950876 od 15. lipnja 2004. Navedenim ugovorom je banka odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.433,90 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. U trenutku ugovaranja kredita kamatna stopa je iznosila 5,49 % godišnje, promjenjiva. Otplata kredita je u 146 anuiteta obroka nakon prijenosa kredita u otplatu. Iznos mjesečnog anuiteta je 476,62 CHF, a obračunava se u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja.

7.1. Na temelju nalaza vještaka za financije i računovodstvo Majde Korljan proizlazi da je Banka uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 5.629,32 eur ako se u izračun prikažu samo pozitivne razlike – izračun po prijedlogu tužitelja, dok prema prijedlogu tuženika manje obračunati anuiteti ukupno iznose 738,98 EUR.

7.2. Tužitelj MV je u stranačkom iskazu naveo da su predmetni kredit digli radi kupnje stana u kojem su kasnije živjeli. Kod zaključenja tog ugovora je s tuženikom bilo govora o kamatnoj stopi i roku otplate. Ugovor o kreditu su dobili pripremljen od strane banke. Nisu mogli utjecati na odredbe ugovora i mijenjati ih. Kod zaključenja ugovora nije bilo riječi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nitko im nije objašnjavao te pojmove. Njemu to nisu nejasni pojmovi ali nitko nije očekivao da će rata otplate kredita toliko rasti. Ta rata je čak otišla u duplo. Na kraju su morali prodati stan i zatvoriti taj kredit. Obišli su više banaka prije nego su se odlučiti za kredit kod tuženika u valuti CHF. Tada je to bilo najpovoljnije rješenje za njih jer nisu imali novaca za dizanje drugačijeg kredita pa su se odlučili na ovaj.

7.3. Ocjenjujući iskaz tužitelja, sud nalazi da je logičan, životan i uvjerljiv, te sukladan materijalnim dokazima, te mu sud vjeruje u cijelosti.

8. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne, koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

8.1. Pogrešno tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž- 6053/17-2 od 6. ožujka 2018.) Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.

8.2. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8.3. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

8.4. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt

-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju– ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i p promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.5. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

9. Konačno, VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9.1. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.

9.2. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP-a bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

10. Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

10.1. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelj.

10.2. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. K tome, kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

11. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

12. Stoga je sud u skladu s odredbom čl. 323. st.1. ZOO/05 prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

12.1. Dakle, iz nekoliko naprijed navedenih odlomaka je razvidno da je sud neprijeporno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega je prihvatio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu isplate.

13. Tuženik u postupku ni na koji način nije dokazao, a niti je predlagao relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu.

14. Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru je i sklopljen pod uvjetima navedenim u tom ugovoru. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a iz iskaza tužitelja, koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, te mu vjeruje, proizlazi da je kredit koristio za adaptaciju stare kuće, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim.

15. Na kraju je istaći da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi neosnovanim kako će niže biti obrazloženo.

15.1. Naime, prema shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2), pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju a povodom individualnih parnica potrošača.

15.2. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. djelomično je preinačena presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče promjenjive kamatne stope i to u odnosu na tuženika, a protiv koje je tužbeni zahtjev odbijen. Nakon što je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt- 249/14-2 odbijena revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude br. Pž-7129/13-4 kojom je preinačenjem prvostupanjske presude posl. br. P-1401/2012 odbijen zahtjev protiv ovdje tuženika, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom br. U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja i ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude) kao i u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. i u tom dijelu je predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, koji je potom ukinuo odluku Visokog trgovačkog suda. Tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tamo tuženik povijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. U ponovnom je postupku presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. a koje povrede traju i dalje, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate te joj je naloženo prekinuti s takvim postupanjem uz zabranu takvog ili sličnog postupanja.

15.4. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da bi u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja tužitelja, u odnosu na tuženika, u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača) i u pogledu ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i u pogledu valutne klauzule u CHF počela teći 14. lipnja 2018. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10).

16. Budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023. to nije protekao opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio prigovor zastare istaknut po tuženici i odbio tužbeni zahtjev za povrat stečenog po osnovi ništetne odredbe o kamatnim stopama promjenjivim jednostranim odlukama tuženice i odlučio kao pod točkom III. izreke prvostupanjske presude.

17. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti, budući je predmetni ugovor zaključen na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je sačinio tuženik kao trgovac, to se u smislu čl. 81. st. 2. ZZP, presumira da se o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj tog ugovora, pa prema tome ni na odredbu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke, dakle suda u Rijeci, kao u odredbi čl. 14. Ugovora, a koju odredbu je tuženik kao jača ugovorna strana očigledno sastavio u namjeri da si u slučaju spora osigura mjesnu nadležnost suda po njegovom izboru. Imajući u vidu i da je prebivalište tužitelja u [adresa], gradu koji je udaljen od suda ugovorene mjesne nadležnosti, zbog čega bi za tužitelja nastali znatni troškovi dolaska na sud, za zaključiti je da je spomenuta ugovorna odredba nepoštena, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se ne radi o valjanom sporazumu o mjesnoj nadležnosti u smislu čl. 70. st. 1. ZPP, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

18. Tuženik je već u odgovoru na tužbu istakao prigovor radi prebijanja zahtijevajući da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine u svoti od 738,98 EUR koji predstavlja iznos tzv. negativnog salda. Iz navedenog proizlazi da se radi o procesnoj kompenzaciji

18.1. Kod procesne kompenzacije (članak 333. stavak 3., članak 338. stavak 3., članak 352. stavak 2. ZPP-a) izreka presude sadrži odluku o postojanju ili nepostojanju tražbine istaknute radi prebijanja. Naime, u ovom slučaju tuženik ne osporava postojanje tužiteljičine tražbine zbog izvanprocesnog prijeboja, već prigovorom - za slučaj da sud utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine, ističe postojanje prema tužitelju jednog svog kompenzabilnog, ali još nekompenziranog zahtjeva, čime traži od suda da presudom izvrši uzajamni prijeboj ovih tražbina, a nakon toga zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan. Kako je u konkretnom slučaju riječ upravo o procesnoj kompenzaciji, to odluka prvostupanjskog suda nije utemeljena na odredbi čl. 338 stavak 3. ZPP-a.

18.2. Ako sud u povodu procesnog prigovora radi prebijanja zaključi da je osnovana i tužiteljeva i tuženikova tražbina onda on presudom deklarira tužiteljičino potraživanje, deklarira tuženikovo potraživanje do visine tužiteljevog potraživanja i donosi odluku o prijeboju, te onda ovisno o činjeničnoj situaciji donosi odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva do visine kompenziranog potraživanja, a tuženiku naloži da ispuni višak (nekompenzirani) potraživanja.

18.3. Ako pak sud utvrdi da je tužiteljev zahtjev osnovan, a tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja ne postoji tada će presudom prihvatiti tužbeni zahtjev, a presudom negativnog utvrđenja deklarirati nepostojanje tuženikovog potraživanja.

18.4. Ako sud utvrdi da tužiteljev zahtjev nije osnovan onda ne može odlučivati ni o tuženikovom zahtjevu istaknutom radi prebijanja jer se ne radi o samostalnom zahtjevu, već o zahtjevu upravljenom na prebijanje tražbina, a u tom slučaju sud će odbiti tužbeni zahtjev.

19. U odnosu na prigovor radi prebijanja je navesti u odnosu na tražbinu tuženika s osnove negativnih razlika da tuženik nije dokazao svoju protutražbinu, pa nisu ispunjeni uvjeti za izvršenje prijeboja, te je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja. Tužitelj nije od tuženika ništa stekao, a ugovornu obvezu je ispunjavao onako kako je bilo dogovoreno i kako je tuženik od njega tražio. Za razliku od tužitelja koji je potrošač i prava koja joj zbog tog statusa pripadaju, tuženiku ne pripada pravo pozivati se na nepoštenost ugovorene odredbe i time temeljiti neko svoje potraživanja.

19.1. Ovaj sud je uzeo u obzir samo pozitivnu razliku prvenstveno imajući na umu predmet i narav ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove.

19.1. Naime, predmet tužbenog zahtjeva je preplata po kreditu te potraživanje tužitelja može obuhvaćati samo pozitivne mjesečne razlike dok negativne mjesečne razlike nisu predmet ovoga postupka. Osim toga je tuženik naplaćivao tužitelju sve sukladno Ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenja iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tuženik trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sam odgovoran te za isto potrošač ne može snositi odgovornost.

19.2. Suviše navedenom je zahtjev za naknadom negativnih razlika, istaknut od tuženika, u zastari, pa kako se prigovor prijeboja odnosi na uračunavanje negativne razlike, sud je odbio prigovor prijeboja jer je tražbina tuženika u zastari, pa nisu ispunjeni uvjeti za izvršenje prijeboja i odlučeno je kao u točki II. izreke ovog rješenja.

19.3. Naime, kredit je prema pregledu prometa po kreditu u cijelosti otplaćen dana 11. rujna 2012., pa ukoliko je bilo negativnih razlika iste su nastale do dana zatvaranja kredita. Budući je tužba podnijeta sudu 13. lipnja 2023., a takav je prigovor tuženik istakao tek u odgovoru na tužbu 11. rujna 2023. to je u odnosu na takav zahtjev tuženika protekao petogodišnji zastarni rok.

19.4. Slijedom svega iznesenog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u visini od 738,98 EUR, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke presude.

20. Prema tome je nedvojbeno utvrđeno da tužitelj ima pravo na isplatu onoga što je tuženik neosnovano primio s osnova stjecanja bez osnove iz čl. 1115. ZOO, tužitelj radi jednostrane promjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope preplatio iznos od ukupno 5.629,32 EUR, te će tek isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat ništetnih odredbi.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev prema VPS-u od 5.629,32 EUR i prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa). Tako je tužitelju priznat slijedeći trošak, i to za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav podneska od 19. siječnja 2026. 100 bodova (Tbr. 8.1.), pristup na ročišta od 22. siječnja 2025. i 15. travnja 2026. po 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9.1.), ukupno 400 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25 % iznosi 1.000,00 EUR čemu treba pridodati plaćeni predujam financijskog vještačenja od 398,17 EUR, tako da ukupni priznati parnični trošak tužitelja iznosi 1.398,17 EUR.

U Zadru, 19. svibnja 2025.

Sutkinja

Maja Ivković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćniku