REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-1010/2023-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Anić i partneri j.t.d., Zagreb, Ulica Ljudevita Gaja 53/II, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 1. travnja 2026. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika stranaka, 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o namjenskom kreditu od 28. ožujka 2007., sklopljen između tužitelja VP i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., broj ugovora: 9012370806, solemniziran po javnom bilježniku Janku Žitku pod brojem OV-4705/2007 u dijelu koji glasi:

- dio odredbe čl. 7. st. 2., koji glasi: "…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja."

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužitelju VP iznos od 6.255,15 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja VP za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi ugovora o namjenskom kreditu od 28. ožujka 2007., sklopljenog između tužitelja VP i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., broj ugovora: 9012370806, solemniziranog po javnom bilježniku Janku Žitku pod brojem

OV-4705/2007, u dijelovima koji glase:

- dio odredbe čl. 1., koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti od 96.717,01 CHF

(slovima: devedesetšesttisućasedamstosedamnaestšvicarskih franaka i jedan pen) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke."

- dio odredbe čl. 7. st. 2. koji glasi: "u iznosu od 96.717,01 CHF (slovima: devedesetšesttisućasedamstosedamnaestšvicarskih franaka i jedan pen)" i "jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti..".

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. tužitelju VP naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.951,58 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 19. svibnja 2026. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određu je, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 28. ožujka 2007. s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu br. 9012370806, radi adaptacije stambenog objekta. Prema odredbi čl. 1. ugovora tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 96.717,01 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, s ugovorenim rokom otplate najkasnije do 28. ožujka 2027. Prema odredbama čl. 7. ugovora o kreditu tužitelj je kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 402,99 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem za CHF na dan plaćanja. Tužitelj je naveo da mu je tuženik kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, čime je povisio cijenu kredita i koje odredbe su ga stavile u neravnopravni položaj, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, protivno načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima. Kako je ugovaranje valutne klauzule u CHF-u, a time i posljedično povećanje cijene kredita tuženik učinio jednostrano i nepošteno jer tužitelja kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u nepoštene, a time i ništetne. Naveo je da do dana podnošenja tužbe nije otplatio kredit.

1. 2. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, prema kojima su tužene banke, pa tako i tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su postupali suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), odnosno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013 i 41/2014 – u daljnjem tekstu: ZZP/07).

1. 3. Tužitelj je deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, pobliže opisane u izreci ove presude, a kondemnatornim tužbenim zahtjevom je zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u zatražio isplatu iznosa od 13.170,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog preplaćenog mjesečnog iznosa, pa do isplate, sve temeljem pravnog instituta stečenog bez osnove.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2. 2. Tuženik je naveo da je konverzija kredita provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), koji je u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. Naveo je da su tim zakonom uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera, donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko - dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita, da taj zakon ima legitimni cilj u smislu povećanja socijalne zaštite, sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize. Naveo je da je konverzija razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Tuženik je naveo da je odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15 konverzijom kredita izjednačen položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi bio da mu je odobren odgovarajući kredit u EUR, da konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc) te da je pravna posljedica takva da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nemaju pravni interes tražiti dodatno obeštećenje jer su konverzijom kredita potrošači stavljeni u isti položaj kao i potrošači s EUR kreditima. Tuženik smatra da je tužitelj konverzijom kredita u cijelosti namiren, pa bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže na štetu tuženika zbog dvostruke naplate, a ujedno bi došlo do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s konvertiranim CHF kreditom u odnosu na potrošače s EUR kreditom. Zbog toga inicijalno sklopljen ugovor o kreditu sa CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja i sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu, koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu. Tuženik se pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., kojim je riješeno pitanje valjanosti sklopljenih dodataka ugorima o kreditu prema odredbama navedenog zakona.

2. 3. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare tražbine koju tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom, naveo je da presuda iz kolektivnog spora nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor i da je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji prosječnog potrošača. Također je osporio da bi ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile istovjetne sa sadržajem odredbi o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

2. 4. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik je naveo da je ista dopuštena i propisana odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) te da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se otplaćuje u kunama, već je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 336 jednakih mjesečnih anuiteta, plativima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF-a tečajne liste banke važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Naveo je da su predmetne ugovorne odredbe bile nedvojbeno jasne i unesene u ugovor na uočljivim mjestima, bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanima manjim slovima u ugovoru te da je tužitelj kao poslovno sposobna osoba bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te da je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Kako donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, tužitelj istu ne može donijeti bez opširnog prikupljanja dodatnih obavijesti, kako kod banke, tako i iz ostalih sredstava informiranja te da je od zaposlenika tuženika prije sklapanja ugovora mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzuli. Tuženik smatra da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da je Hrvatska narodna banka štitila tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kad dođe do n jegovih oscilacija, ali na taj način da nije štitila i tečaj kune u odnosu na CHF, a to je bila opće poznata činjenica te da je Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF-a još 2006. godine, slijedom čega je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF-a u odnosu na kunu. Osim navedenoga, predmetni ugovor o kreditu solemniziran je od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta i potvrđuje da su sklapanje ugovora i solemnizacija istoga odraz stvarne volje ugovornih strana. Nadalje, tuženik je istaknuo da u trenutku sklapanja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koji bi upućivale na mogućnost jačanja tečaja CHF-a prema kuni, a da je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam mogao raspolagati. Naveo je da je tužitelj mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njezinu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, a što nije učinio.

2. 5. Zaključno, tuženik je naveo da ostale banke, pa tako i on, nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF te da se stoga takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute, npr. primjenom pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Ponovio je da je valutna klauzula bila zakonom dopuštena, da je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF-a o kojima je imao saznanja. Predložio je stoga da sud odbije tužbene zahtjeve.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 19. rujna 2025. postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 9.715,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog preplaćenog mjesečnog anuiteta, pa do isplate. Nakon dopunskog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 6. studenoga 2025. kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku naloži isplata iznosa od 9.715,89 EUR s kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate te isplata iznosa od 553,89 EUR s kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Nakon ponovne dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka, tužitelj je podneskom od 13. veljače 2026. postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 6.255,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na stranicama br. 16-19, 21-65, 81 i 238-306 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i porezno savjetovanje – društva Darfin d.o.o. Zagreb na str. 309-315 spisa, u dopunu nalaza i mišljenja na stranicama br. 333-335 spisa, u očitovanje vještaka na str. 351-352 spisa te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu.

6. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu i dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija kredita iz CHF u EUR.

6. 2. Sporna je bila pravna valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF- u, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, mogu li se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača primijeniti na ovaj predmet, može li tužite lj nakon provedene konverzije kredita bilo što osnovano potraživati od tuženika te je bio sporan zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata.

7. Uvidom u ugovor o kreditu na str. 26-36 spisa spisa utvrđeno je da je isti sklopljen 28. ožujka 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te je 13. travnja 2007. solemniziran kod javnog bilježnika Janka Žitka iz Zagreba, pod brojem OV-4705/2007. Navedenim ugovorom tuženik se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 96.717,01 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za adaptaciju stambenog objekta te se tužitelj obvezao sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu. Otplata kredita ugovorena je na vrijeme od 240 mjeseci i u toliko jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je bila sastavni dio ugovora.

8. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu na str. 21-25 spisa, koji je između stranaka sklopljen 3. prosinca 2015., utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem ZID ZPK/15 te je istim provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 41.891,17 EUR, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Ugovorne strane suglasno su utvrdile da preplata iznosi 6.065,02 EUR, koji iznos se preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. te iznosi 46.321,59 kn. Također je utvrđeno da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja dodatka ugovoru o kreditu vršena otplata kredita prema otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnoj klauzulom u CHF te su potpisom dodatka utvrdile da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđenog novim otplatnim planom iznosi 504,50 EUR te se smatra preplatom, pa ukupna preplata iznosi 6.569,52 EUR. Za utvrđeni iznos preplate dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, koji će dospijevati nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, a za to razdoblje će preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaćati korisnik kredita.

9. 1. Tužitelj je iskazao da je s roditeljima stanovao u kući koja je izgrađena sredinom prošlog stoljeća i koju je trebalo renovirati. Tada je bio zaposlen u jednoj auto - kući te je odlučio podići kredit jer njegovi roditelji nisu imali sredstava za adaptaciju kuće. Kako je bio klijent tuženika i u toj je banci imao otvoren račun, otišao je upravo kod tuženika informirati se o kreditu kojeg može dobiti te je od osobnog bankara tražio da mu ponudi kredit koji će biti najpovoljniji. U banci mu je rečeno da su kredi ti s valutnom klauzulom u CHF-u najpovoljniji i da je to sigurna i stabilna valuta te da se ne očekuju nikakve bitne promjene u tečaju te valute. On je vjerovao osobnom bankaru i prihvatio je prijedlog banke, dostavio je banci potrebnu dokumentaciju o visini plaće i o svemu ostalome što je trebalo te je banka za njega pripremila ugovor kojeg je solemnizirao kod javnog bilježnika, nakon čega mu je kredit isplaćen. Sa sredstvima kredita počeli su obnavljati kuću i to naročito fasadu, krovište i vanjsku stolariju. Nedugo nakon dobivanja kredita došlo je do statusnih promjena u firmi u kojoj je bio zaposlen te je jedan dio zaposlenika dobio otkaz, a među njima i on. Potom je otvorio vlastiti obrt na istoj adresi te je počeo poslovati u okviru tog obrta, ali je 2008. godine došlo do problema u poslovanju zbog velike ekonomske krize. Zbog toga sa svojim primanjima nije mogao ispunjavati kreditnu obvezu, kasnio je s uplatama anuiteta i roditelji su mu često davali novac kojim je plaćao rate kredita. Krajem 2009. i t ijekom 2010. godine poslovanje u okviru njegovog obrta se donekle popravilo, ali je nakon toga došlo do znatnog povećanja iznosa mjesečnih anuiteta koji su se gotovo dvostruko povećali u odnosu na prvotne iznose. Radio je maksimalno koliko je mogao kako bi uspio otplaćivati kredit. Godine 2015. ponuđena mu je konverzija kredita koju je prihvatio i nakon toga su mjesečni anuiteti bili manji te je lakše otplaćivao kredit, kojeg je u međuvremenu i otplatio. Nitko mu nije spominjao da postoji mogućnost povećanja tečaja CHF-a, a naknadno je doznao da je to valuta u kojoj se ne zadužuje, već valuta u kojoj se štedi. Da je znao da će doći do takvog rasta tečaja CHF-a, nikako ne bi sklopio predmetni ugovor o kreditu. Kasnije je doznao da Hrvatska narodna banka nikako nije mogla štiti potrošače i domaću valutu od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu.

9. 2. Odgovarajući na pitanja, tužitelj je naveo da kad se informirao o kreditu i kad je sklapao ugovor nitko u banci nije spominjao da Hrvatska narodna banka ne može utjecati na kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu. Također je izjavio da kuća koja je obnovljena sredstvima kredita nikad nije bila iznajmljivana, u istoj su živjeli njegovi roditelji i on, a nakon što se oženio 2011. godine sa suprugom je iznajmio stan jer za sve njih u kući nije bilo mjesta. U toj kući i danas žive njegovi roditelji. Izjavio je da je na konverziju kredita pristao jer je smatrao da će to za njega biti povoljnije nego da nastavi kredit otplaćivati s valutnom klauzulom u CHF-u. Osim toga, konverziju mu je ponudila banka i smatrao da je banka kao financijska institucija svakako zna što to znači i da će to biti povoljnije za njega. Osim toga, i u medijima je bilo preporučeno potrošačima da prihvate konverziju jer da će im to olakšati otplatu kredita. Naveo je da je obrt otvorio u garaži na istoj adresi gdje se nalazi kuća, a bavio se popravkom auta.

10. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Definicija potrošača sadržana je u zakonima koji propisuju zaštitu potrošača. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je tijekom važenja Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), iako i daljnji Zakoni o zaštiti potrošača sadržajno gotovo jednako definiraju pojam potrošača. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., V,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nas tupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10. 2. Iz iskaza tužitelja te iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da on ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za adaptaciju kuće za vlastito stanovanje i stanovanje njegovih roditelja, u kojoj još uvijek stanuju. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da on u vrijeme sklapanja ugovora nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost. Sud je stoga utvrdio da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao potrošač te da je svrha ugovora bila potrošačka. Da se radilo o potrošačkom ugovoru potvrđuje i činjenica da je tuženik tužitelju ponudio konverziju kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15, koji propis uređuje upravo potrošačke kredite, iz čega proizlazi da je i tuženik tužitelja smatrao potrošačem jer mu u protivnom ne bi ponudio konverziju kredita.

10. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi ZZP/07 te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

11. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

11. 3. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke.

11. 4. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužitelj bila obvezan otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.

12. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

12. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

12. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnih ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužitelju od strane tuženika kao najpovoljnija opcija kreditiranja prilikom sklapanja ugovora o kreditu, bez da je pri tome bio upozoren na moguć rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a i na činjenicu da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti.

13. 1. Predmetni ugovor o kreditu 28. ožujka 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

13. 2. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

13. 3. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

13. 4. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. 5. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim procesnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

13. 6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao najpovoljniju opciju kreditiranja, a da ga nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da predmetni ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane djelatnika banke na standardiziranom obrascu, a kako tužitelj nije bio informiran o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u te mu je takav ugovor o kreditu ponuđen kao najpovoljnija opcija kreditiranja, nije imao dovoljno informacija i znanja da izabere ugovor s drugačijom valutnom klauzulom. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da je nakon iznenadnog i znatnog rasta tečaja CHF-a, a time i iznosa mjesečnih anuiteta, teško ispunjavao svoju kreditnu obvezu i da su mu u tome pomagali roditelji, a konverziju kredita prihvatio je kao moguće rješenje za olakšanje financijske situacije i za lakšu otplatu kredita . Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na njega. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

14. 1. Sukladno gore navedenim utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača te sukladno gore navedenim utvrđenjima iz ovog postupka, osnovan je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi prema kojima je otplata kredita ugovorena uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, odnosno prema kojima se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja te je sud prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno pod točkom I. izreke ove presude. Naime, smisao ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u sastoji se u tome da je korisnik kredita dužan otplaćivati kredit prema tečaju CHF-a na dan plaćanja, a koje odredbe su sadržane u čl. 7.2. ugovora.

14. 2. Nisu, međutim, ništetne ugovorne odredbe o iznosu kredita koji je banka stavila na raspolaganje tužitelju u kunskoj protuvrijednosti CHF-a na dan isplate kredita jer je iznos kredita jedan od osnovnih elemenata ugovora, a tečaj CHF-a prema kuni na dan isplate kredita bio je poznat tužitelju i o istome je bio informiran na odgovarajući način. Nisu ništetne niti ugovorne odredbe o otplati iznosa kreidta u jednikim mjesečnim anuitetima, jer je otplata kredita u mjesečnim anuitetima također jedan od osnovnih elemenata ugovora o kreditu, a kao što je gore već navedeno, ništetna je odredba prema kojoj je korisnik kredita dužan taj iznos plaćati u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF-a na dan plaćanja. Zbog istoga razloga nije ništetan niti dio odredbe čl. 7.2. ugovora u dijelu u kojoj se navodi otplata kredita u iznosu od 96.717,01 CHF u jednakim mjesečnim anuitetima.

15. 1. Prema posljednjem postavljenom tužbenom zahtjevu, tužitelj kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu preplaćenih iznosa anuiteta zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, koji iznos je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka sadržan od obračunatih zakonskih zateznih kamata na plaćene iznose s osnove povećanja tečaja CHF-a do 30. rujna 2015. i plaćenih iznosa s osnove povećanja tečaja CHF-a, umanjeno za iznos preplate utvrđene konverzijom od 6.659,33 eura. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. 2. Prema odredbi čl. 323. ZOO/05, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetn ima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je plat io na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

16. 1. Radi utvrđenja postojanja i visine tužiteljeve tražbine prema tuženiku, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. Zagreb.

16. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 73.204,16 kn, odnosno po fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 kn) 9.715,89 eura.

16. 3. U dopunskom nalazu i mišljenju vještak je prikazao izračun zakonskih zateznih kamata, obračunatih na više plaćene iznose s osnove povećanja tečaja CHF -a te je naveo da iste do 30. rujna 2015. iznose ukupno 3.198,59 eura. Vještak je u rekapitulaciji od zbroja obračunatih zakonskih zateznih kamata i glavne tražbine u vidu više plaćenih iznosa s osnove promjene valutne klauzule, oduzeo iznos preplate utvrđene konverzijom kredita od 2.644,70 eura te je utvrdio da tužiteljeva tražbina iznosi 10.269,78 eura.

16. 4. Kako se iznos preplate priznate prilikom konverzije kredita, naveden u nalazu vještaka, razlikovao od iznosa preplate navedenog u dodatku ugovoru o kreditu, vještaku je naloženo da se očituje o toj razlici. Vještak je u očitovanju naveo da je pogrešno naveo iznos preplate utvrđene konverzijom kredita te je ispravio nalaz, navodeći da preplata utvrđena prilikom konverzije kredita prema fiksnom tečaju iznosi 6.659,33 eura. Prema rekapitulaciji tražbine, naveo je da tužiteljeva tražbina predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na više plaćene razlike, umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom kredita te da ista iznosi 6.255,15 eura.

16. 5. Tuženik je prigovorio navedenom iznosu preplate utvrđene konverzijom kredita navodeći da se ista trebala utvrditi prema iznosu u eurima kako je to navedeno u dodatku ugovoru o kreditu, a ne prema kunskom iznosu pretvorenom u eure prema fiksnom tečaju konverzije.

16. 6. Kako je u dodatku ugovoru o kreditu iznos preplate utvrđene konverzijom kredita naveden u eurima, sud je utvrdio da ista iznosi 6.569,52 eura, a ne 6.255,15 eura, kako je to naveo financijski vještak u svom očitovanju.

16. 7. U pogledu izračuna više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja CHF-a i obračuna zakonskih zateznih kamata na više plaćene iznose do 30. rujna 2015. sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer se isti temelje na dokumentaciji u spisu, a na taj dio izračuna vještaka nije bilo primjedbi stranaka.

16. 8. Temeljem svega navedenog, sud je utvrdio da je tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015. preplatio mjesečne anuitete za ukupni iznos od 9.715,89 eura , da zakonske zatezne kamate na taj iznos, koje su obračunate do 30. rujna 2015., iznose 3.198,59 eura, a da je prilikom konverzije kredita utvrđena preplata u iznosu od 6.569,52 eura.

17. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO/05 jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnih ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bila doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrže točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate.

17. 2. Nadalje, odredbe ZID ZPK/15 propisuju ugovorni odnos koji je između potrošača kao korisnika kredita i banke kao kreditora nastao temeljem ugovora o kreditu, a obveza restitucije nema pravnu osnovu u pravnom poslu, već u izvanugovornom obveznom odnosu prema pravnom institutu stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora. Ugovornim odredbama ne može se osnažiti ono što je od početka bilo ništetno i što nema pravni učinak, pa tuženik neosnovano tvrdi da je sklapanjem dodatka ugovoru tužitelj izgubio pravo na restituciju preplaćenih iznosa uslijed ništetnih ugovornih odredbi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi je osnovno pravo potrošača u slučaju nepoštenosti odredbi u potrošačkim ugovorima, a ako bi se to pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim zakonskim odredbama, slijedom čega je zakonodavac, ako je smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju zbog nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi, to je trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, a što nije učinio. U vrijeme sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji kredita, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2014., koji u odredbi čl. 41. st. 1. propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem tog zakona ili zakona kojima se štite prava potrošača, a odredbom čl. 41. st. 2. toga zakona propisano je da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. U smislu navedenih zakonskih odredbi, ne postoji pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem tog sporazuma potrošač, ovdje tužitelj, odrekao prava na potpunu restituciju. Predmet odredbi ZID ZPK/15 nisu niti bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, pa se niti u tom smislu ne može smatrati da se sklapanjem istoga potrošač bilo čega odrekao, a naročito novčane tražbine koja nije bila predmet konverzije i nije ulazila u izračun iste. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu promijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita te se nije radilo o sklapanju novog ugovora, a čak i kad bi se smatralo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo zapreke za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17. 3. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 (ŽPErste Bank Hungary Zrt.) od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju nepoštene ugovorne odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz takve odluke proizlazi da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora, bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u takvo njegovo pravo i neovisno o tome što je odredbama ZID ZPK/15 potrošaču kao korisniku CHF kredita dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

17. 4. U odnosu na tužiteljevu tražbinu u vidu preplaćenih anuiteta kredita uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu utvrđeno da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen temeljem odredbi navedenog zakona i da je pravno valjan. Međutim, po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnima predmetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, niti za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.

17. 5. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev -2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

18. Iz dodatka ugovoru o kreditu te iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj konverzijom kredita djelomično obeštećen zbog preplaćenih iznosa temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i to u visini iznosa konverzijske preplate od 6.569,52 eura, za koji iznos su mu smanjeni budući anuiteti kredita. Iznos preplate iz dodatka ugovoru je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine jer bi u protivnom tužitelj u visini tog iznosa bio dva puta namiren: prvi puta kroz uračunavanje preplate iz konverzije u buduće anuitete kredita sukladno dodatku ugovoru o kreditu sve dok se iznos preplate ne iskoristi i drugi puta temeljem ove presude, kada se iznos konverzijske preplate ne bi uzeo u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine. Prema odredbi čl. 172. ZOO -a, sud je iznos konverzijske preplate uzeo u obzir na način da je utvrdio da su istim u cijelosti namirene zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta do 30. rujna 2015. u iznosu od 3.198,59 eura, a s ostatkom konverzijske preplate (3.370,93 eura) je djelomično namirena glavna tražbina, nakon čega je preostala tužiteljeva glavna tražbina u iznosu od 6.344,96 eura, koja se u cijelosti odnosi na glavnicu. Tužitelj, međutim, prema rekapitulaciji financijskog vještaka, potražuje manji iznos preostale tražbine (6.255,15 eura), jer je vještak od njegove ukupne tražbine oduzeo manji iznos preplate, slijedom čega sud tužitelju nije mogao dosuditi glavni iznos tražbine od 6.344,96 eura jer bi time prekoračio tužbeni zahtjev, pa mu je dosudio zatraženi iznos od 6.255,15 eura. Kako su kamate izračunate do 30. rujna 2015. i prikazane u apsolutnom iznosu te su u cijelosti namirene dijelom preplate iz konverzije, tužitelj na preostali zatraženi dio glavnice koji nije namiren konverzijskom preplatom ima pravo na daljnje zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. Pri tome se ističe da je tuženik bio nepošten stjecatelj jer je preplaćene iznose anuiteta stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa tužitelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa anuiteta tuženiku pa do isplate, s time da su kamate do 30. rujna 2015. namirene dijelom konverzijske preplate, pa iste dalje teku na preostali dio glavnice od slijedećeg dana, odnosno od 1. listopada 2015.

18. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine koja se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do provedene konverzije kredita. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao. Kako nije zastarjela glavna tražbina, nije zastarjela niti sporedna tražbina za plaćanje zakonskih zateznih kamata, kako je to propisano odredbom čl. 223. ZOO-a.

20. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5., u vezi sa čl. 155. ZPP-a. Tužitelj nije uspio s jednim dijelom deklaratornog tužbenog zahtjeva, što ne utječe na osnovanost cijelog njezinog kondemnatornog zahtjeva, jer je utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, kako su citirane pod točkom I. izreke ove presude, ništetne. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da tužitelj nije uspio u sporu s neznatnim dijelom svog zahtjeva, što nije utjecalo na osnov i visinu njegove tražbine, a također niti na troškove postupka.

20. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.) i to imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u pogledu glavne tražbine, koji iznosi ukupno 6.255,15 EUR, kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 8. ožujka 2024., 19. rujna 2025., 6. studenoga 2025. i 13. veljače 2026. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 6. veljače 2025., 26. rujna 2025., 3. prosinca 2025. i 1. travnja 2026. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- za zastupanje na ročištu 12. studenoga 2025. po tbr. 9./5. u visini od 25 bodova,

- što ukupno iznosi 925 bodova ili 1.850,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 462,50 EUR, pa ukupni troškovi zastupanja iznose 2.312,50 EUR.

20. 3. Troškovima zastupanja tužitelja je dodan trošak s osnova sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 89,08 EUR te trošak s osnova uplaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 550,00 EUR, pa njegovi ukupni troškovi postupka iznose 2.951,58 EUR. Tužitelju nisu odmjereni troškovi s osnova sudske pristojbe na presudu jer je temeljem čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18., 51/23.) u međuvremenu oslobođen obveze plaćanja iste.

20. 4. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 19. svibnja 2026.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Anić i Partneri, Zagreb, Gajeva 53/II

2. Odvjetnica Petra Vatavuk, Zagreb, Ulica grada Vukovara 274