REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-6599/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ZVD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kojeg zastupa Branko Bulat, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 11. svibnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja ZV, odvjetničkog vježbenika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-541/2006 zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 06.03.2006.g., u dijelu kojim je ugovorena za tužiteljicu obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,85% od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno prije korištenje kredita;

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, isplatiti tužiteljici ZVD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 721,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.10.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, da tužiteljici ZVD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 1.364,81 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska Avenija 6, Zagreb, da isplati tužiteljici ZVD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.000,00 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 16.10.2025. navodi da je dana 06.03.2006. s prednikom tuženika društvom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, sklopila Ugovor o kreditu broj: 016-541/2006, a kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 136.900,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužiteljicu, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. Ulazna naknada). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82., alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bila upoznata, niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogla komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sama odvagnuti koja joj je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužiteljici vezano za kredite odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je prilikom isplate kredita za iznos od 5.434,25 KN (721,25 EUR) dana 22.03.2006.g., nezakonito i potpuno netransparentno joj nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužiteljice.

2. Tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ne spori da je naknada za obradu kredita naplaćena 13. veljače 2006. u iznosu od 2.460,27 kn. U tom smislu tuženik se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž 566/2025-2 od 21. srpnja 2025. Tuženik osporava naznačenu vrijednost predmeta spora jer za to mjerodavan može biti isključivo kondemnatorni tužbeni zahtjev (721,25 EUR). Također, tuženik ističe da je tužitelj, s očitim ciljem povećavanja vrijednosti predmeta spora, nepravilno uglavničio zakonsku zateznu kamatu na potraživanje s osnove navodno ništetne odredbe o naknadi radi obrade kredita jer to potraživanje nije namireno. U tom smislu tuženik se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev - 2006/2015 od 28. studenog 2017. te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-x 875/2012 od 8. travnja 2015. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Naime, sporna naknada naplaćena je 13. veljače 2006., a tužiteljica je tužbu podnijela 16. listopada 2025., dakle 19 godina nakon plaćanja utuženog iznosa tuženiku. Razvidno je da je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, dalje u tekstu: ZOO). Opreza radi, tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava status potrošača tužiteljice te smatra da tužiteljica taj status nije dokazala. Točno je da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu i da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita. Sporno je između tužiteljice i tuženika je li navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna i sporno je ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita. Naime, tužiteljica u tužbi navodi da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu ništetna jer je suprotna načelu pravednosti i poštenja i jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo. Tužiteljica također navodi kako je navedena odredba članka 5. Ugovora o kreditu nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/ 03). Tuženik osporava navode tužiteljice te ih u cijelosti smatra neosnovanima. Također se ističe da su troškovi obrade kredita propisani u tarifnom stavku A 1.2.1. (str. 8.) Odluke o naknadama koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (ODLUKA O NAKNADAMA ZA USLUGE HYPO-ALPE- ADRIA BANK d.d.). Odredba članka 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Također se naglašava da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94 i 162/98) solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužiteljica potpisom Ugovora o kreditu iskazala svoju pravu volju. S obzirom na to da su ugovorne strane odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu sporazumno utvrdile iznos naknade, tuženik smatra da su troškovi obrade kredita uvjet davanja kredita, a taj trošak se osniva na troškovima koje je imao tuženik prilikom obrade kredit, a pri čemu se poziva na čl. 1022. st. 2 ZOO-a. Također se ističe da prema odredbi članka 59. st. 1. alineje 3. ZZP/03-a ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu članka 61. stavka 1. ZZP/03-a ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je korisnik kredita dužan platiti za odobreni zajam. Dakle, iz naprijed navedenih odredaba ZOO-a i ZZP-a 03 razvidno je da banka osim ugovorene kamate ima pravo naplatiti i druge naknade. U prilog tome da je tuženik imao pravo naplatiti jednokratnu naknadu na temelju odredbe čl. 1022. stavka 2. ZOO-a i članka 61. ZZP/03-a, tuženik ukazuje na odredbe čl. 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 52/16) i čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014). Također, troškovi obrade kredita iskazuju se kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Tuženik ističe čl. 173. Zakona o bankama kao i činjenicu da je na temelju čl. 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (Narodne novine broj 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostale izravno povezane troškove kredita. Budući da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, tuženik ističe da sukladno odredbi članka 84. ZPP-a 03 nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe jer je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ovdje upućuje i na odredbu članka 296. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je svoju obvezu iz čl. 173. Zakona o bankama ispunio tako što je donio Odluke o naknadama, te je posljedično odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu s tužiteljicom suglasno utvrdio uvjete kredita (iz članka 1022. stavka 2. ZOO-a), koji iznos se novčano iskazuje kao efektivna kamatna stopa. U odnosu na tužiteljičine navode da tuženik nije obrazložio tužiteljici strukturu sporne naknade, tuženik upućuje na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. Također, tuženik ističe Presudu Suda Europske unije C-186/16 od 20. rujna 2017., Presudu Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020., Presudu Suda Europske unije C-565/2021 od 16. ožujka 2023. Strukturu te naknade tuženik nije dužan obrazložiti potrošaču. U tu svrhu tuženik se poziva na Presudu Županijskog suda u Splitu poslovni brojem Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023., Presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-230/2023 od 9. veljače 2023, Presudu Trovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021 od 28. travnja 2022., Presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. Budući da tuženik ima pravo naplatiti naknadu troškova radi obrade kredita, u daljnjem dijelu opsežno obrazlaže pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade pojedinog ugovora o kreditu. Zbog prethodno obrazloženih opisanih troškova tuženika ne bi se mogle primijeniti niti presude Suda Europske unije broj: C-224/19 i broj: C-259/19 jer naknada radi obrade kredita odgovara troškovima tuženika. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Konačno, s obzirom na to da je Ugovorom o kreditu tužiteljica dobila na raspolaganje 136.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 721,25 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. ZOO-a. Tuženik osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužiteljica naznačila u tužbi. Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo je pravno shvaćanje da u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu, zatezne kamate teku od dana podnošenja odgovarajućeg zahtjeva, pa se tuženik poziva na Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH poslovni broj Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine kao i na Presudu Vrhovnog suda RH Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice te da tužiteljicu obveže na naknadu parničnog troška tuženiku s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu (list 8-13 spisa), Obračun zakonske zatezne kamate (list 6-7 spisa), Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (list 14-16 spisa), Odluku o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (list 33-60 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 67 spisa).

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Saslušana tijekom postupka tužiteljica je u svojem jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda navela da je ugovor koji je predmet ovog spora zaključila sa prednikom tuženika 2006. godine i da se radilo o stambenom kreditu sklopljenom u svrhu kupnje stana za osobno rješenje stambenog pitanja, a u koju svrhu je i korišten. Navela je da je ugovor sadržajno priredila banka, da se radilo o tipskom ugovoru. Mišljenja je da nije mogla utjecati na pojedine odredbe ugovora pa tako ni na naknadu koja je predmet ovog spora, a čije je plaćanje bilo uvjet dobivanja kredita. Navodi da joj je od strane djelatnika banke rečeno da mora platiti naknadu koja je predmet ovog spora ali joj nije bilo pojašnjeno o kakvoj se naknadi radi točnije koji bi se troškovi tom naknadom pokrivali kao ni njihova visina. Navela je da je naknada naplaćena prilikom isplate kredita, a kredit je uzela u valuti CHF budući joj je ponuđen kao za nju najpovoljniji. Također, navodi da je 2015. g prihvatila konverziju.

6. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužiteljice plaćanja jednokratne naknade u visini od 0,85% od iznosa kredita neposredno prije isplate kredita, isplata naplaćenih iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 721,25 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom te na ime obračunate uglavničene zakonske zatezne kamate isplata iznosa od 1.364,81 EUR, sve uz naknadu troška parničnog postupka.

8. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao davatelj kredita dana 06.03.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 016- 541/2006, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 0,85% od iznosa kredita te da je tako tužiteljici naplaćen iznos od 721,25 EUR dana 22.03.2006.

9. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba Ugovora o kreditu koji je prednik tuženika sklopio sa tužiteljicom kao korisnicom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljičino pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade. Sporno je i to ima li tužiteljica pravo na uglavničenu zakonsku zateznu kamatu na glavnicu u iznosima od 1.364,81 EUR.

10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužiteljice vezane uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita kao i o potraživanju uglavničenih obračunatih kamata na glavnicu kao poseban tužbeni zahtjev.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužiteljica potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužiteljica temeljem čl. 5 predmetnog Ugovora platila predniku tuženika jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužiteljica nije mogla utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. U odnosu na naknadu za obradu kredita valja reći da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim prednik tuženika nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a obzirom da tuženik nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Imajući u vidu da je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu njegov prednik nametnuo tužiteljici, potrošaču bez mogućeg pregovaranja, nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

14. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužiteljice o ništetnosti jednokratne naknade za obradu kredita točnije tuženik nije dokazao da se o odredbama ugovora koje se odnose na navedenu naknadu pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se iste sastoje što je dovelo da takve ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu obveza na štetu potrošača te su iz svih navedenih razloga ugovorne odredbe koje daju pravo tuženiku zaračunavanja predmetnih naknada ništetne odredbe te daju pravo tužiteljici potraživanja na ime naknade za obradu kredita iznosa od 721,25 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.10.2025. do plateža (imajući u vidu odredbu čl. 1111 ZOO-a). Visina plaćene naknade među strankama nije bila sporna, a isto proizlazi i iz potvrde tuženika. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnim naknadama nisu bile jasne niti obrazložene te je tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti. Naprijed navedeno bio je razlog odluke suda kao u toč. I i II izreke ove presude. Kako tužitelj na potraživani iznos navedene naknade potražuje zatezne kamate od dana 16.10.2025. godine sud je vodeći računa o tome da odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva zateznu kamatu dosudio od navedenog datuma unatoč činjenice što je stajališta da postoje uvjeti vezano uz tijek kamata za primjenu odredbe čl. 1115 ZOO-a budući tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem od dana kada je naknada naplaćena točnije 22.03.2006. godine.

15. U odnosu na zahtjev tužiteljice koji se odnosi na potraživanje iznosa od 1.364,81 EUR na ime uglavničenog iznosa zateznih kamata isti zahtjev je osnovan. Naime, zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjen, tj. dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnih dugom. To proizlazi iz čl. 160 st. 2 ZOO. Tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate (čl. 31 st. 2 ZOO). Međutim, ako se zahtjeva obračunata kamata za određeno razdoblje dugovanja bez procesnih kamata - jer zatezna kamata i dalje teče na glavnicu koja nije plaćena, onda nije riječ o osamostaljivanju kamate, već jednostavno o drugačijem načinu njenog izražavanja jer umjesto opisnog „koje teku od (...) do (...) po stopi (...)", nema nikakve zapreke izraziti je kao kapitaliziranu (izraženu u apsolutnom iznosu za to određeno razdoblje). Za postojanje (zabranjenog) anatocizma nije odlučan način na koji je zatezna kamata izražena, već nemogućnost da se na tu kamatu (neovisno kako je izražena) zahtjeva daljnja (procesna) kamata prije nego je glavnica plaćena što je ujedno i stajalište važeće sudske prakse. Tuženik ne osporava visinu uglavničenih zateznih kamata (podnesak od 30.04.2026., list 69. Spisa). Navedeno je bilo razlog odluke suda kao u toč.IV izreke ove presude.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, te su troškovi odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te prema vrijednosti predmeta spora. Tako je tužiteljici priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe po Tbr.7/1 – 100 bodova, za podnesak od 10.12.2025 po Tbr.8/1 – 100 bodova te za ročište 19.03.2026. po Tbr.9/1 – 100 bodova, ročište 11.05.2026. po Tbr.9/1 – 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2 EUR iznosi ukupno 800 EUR, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 1.000 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 67,31 EUR i presudu u iznosu od 67,31 EUR, a koji troškovi su bili nužni za vođenje ovog postupka te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.134,62 EUR. Odluka o kamatama na trošak parničnog postupka temeljna je na odredbi čl. 30. st 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 19. svibnja 2026.

Sudac:

Vesna Horvat

Nacrt odluke izradila sudačka vježbenica Dora Bukvić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.