REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-430/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ines Božić, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika H-ABDUCO d.o.o., OIB: 13667298928, Zagreb, Radnička cesta 41, kojeg zastupa punomoćnik Predrag Brlečić, odvjetnik u OD Brlečić & partneri u Varaždinu, protiv tuženika - protutužitelja EUROKAMEN d.o.o., OIB: 05466936326, Osijek, Svetog Petka 40/A, kojeg zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u ZOU Mostarčić i Ogresta, radi isplate, zaključio je glavnu i javnu raspravu dana 16. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ive Vučinić, odvjetnice u Varaždinu i punomoćnika tuženika Maro Ogresta, odvjetnika u Zagrebu, a 19. svibnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 298.490,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. listopada 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 298.490,81 EUR od 19. srpnja 2024. do isplate preko stope dosuđene točkom I. izreke ove presude, kao i zatezne kamate tekuće na iznos od 298.490,81 EUR tekuće za razdoblje od 19. srpnja 2024. do 7. listopada 2024.
III. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se protutuženiku u roku 15 dana platiti protutužitelju iznos od 170.294,91 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 38.810,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.
V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 21.038,61 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako su stranke odredbom iz čl. 9 Ugovora o ustupu tražbine (dalje: Ugovor) iz kojeg proizlazi ovaj spor, ugovorile mjesnu nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu. Stranke su dana 7. srpnja 2020. godine sklopile Ugovor o ustupu tražbine kojim ugovorom je tužitelj u svojstvu Cedenta ustupio tuženiku u svojstvu Cesionara tražbine navedene u čl.2 Ugovora. U predmetnom Ugovoru stranke su utanačile svoja međusobna prava i obveze kao i uvjete za prijenos tražbina, s time da se ovdje ističe kako je predmetni Ugovor u cijelosti konzumiran. U čl. 5. st. 1. alineja 3 stranke su utvrdile da je Hypo Group d.o.o. podnio protiv H- ABDUCO-a d.o.o. tužbu radi osporavanja dijela ukupno prijavljene tražbine, te da se postupak vodi Trgovačkim sudom u Osijeku pod posl. br. P-318/19. U st. 2. istog članka stranke su ugovorile: „Cesionar potpisom ovog Ugovora izjavljuje da je upoznat sa svim pravnim i drugim posljedicama koje proizlaze i mogu proizaći iz postupaka navedenih u st. 1. ovog članka, kao i odluka donesenih u istima. Nakon zaključenja ovog Ugovora, svi troškovi koji proizađu iz svih postupaka u vezi Tražbine koja je predmet prodaje po ovom Ugovoru ili sporednih prava koji se tiču istih, a naročito svi troškovi u vezi postupaka opisanih u ovom članku, predstavljaju rizi koji snosi Cesionar i padaju na njegov trošak i teret. U st. 6. istoga članka stranke su ugovorile: „Nakon zaključenja ovog Ugovora, a pod uvjetom da je Cesionar platio Cedentu Naknadu u ugovorenom roku i na ugovoreni način i pod uvjetom da je Cendent predao Cesionaru Potvrdu, Cesionar snosi i plaća sve troškove, naknade, predujmove, pristojbe kao i bilo koja druga novčana davanja koja se odnose na postupke navedene u stavku 1 ovog članka ili koji će dospjeti na plaćanje nakon zaključenja ovog Ugovora, bez obzira kad su isti nastali (dalje u tekstu: Troškovi), a naročito one Troškove koje bi trebalo ili morao platiti Cedent sudu i li trećoj osobi i oni padaju na Cesionarov teret i on ih se obvezuje bez odlaganja platiti u ostavljenom roku čim zaprimi pisani poziv ili sličan nalog bilo koje osobe (uključivši i pozi Cedenta ili suda ili treće osobe) za plaćanjem tih troškova. U ovom konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik platio ugovorenu naknadu i da je tužitelj predao Potvrdu iz gore citiranog članka, odnosno da je došlo do prijenosa tražbine iz predmetnog Ugovora. Razlog ovoj tužbe leži u činjenici što je postupak naznačen u čl. 5. st. 1. alineja 3 Ugovora, koji je Hypo Group d.o.o. vodio protiv ovdje tužitelja, pravomoćno okončan na način da je Rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-164/2023-91 naloženo društvu H-ABDUCO d.o.o. platiti društvu Adria Rijeka d.o.o. OIB: 07638053150, Rijeka kao pravnom slijedniku Hypo Group d.o.o., OIB: 04938014535, Rijeka kao osporavatelju za stečajnog dužnika OPEKA d.d. u stečaju, parnični trošak u iznosu od 283.314,93 € u roku od 8 dana, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda RH od 06.05.2024. godine pod poslovnim brojemPž-1647/2024-2. Ovdje je svakako potrebno napomenuti kako se postupak između Hypo Group d.o.o. i H-ABDUCO d.o.o. pokrenut pred Trgovačkim sudom u Osijeku pod poslovnim brojem P-318/19 (u vrijeme sklapanja Ugovora), nakon čega je dobio broj P-293/2021 da bi se nastavio pod poslovnim brojem P-164/2023. U bitnom, nakon što je rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-164/2023-91 u dijelu u kojem je društvu H-ABDUCO d.o.o. naloženo plaćanje troškova postupka u iznosu od 283.314,93 € postalo pravomoćno i ovršno, tužitelju je dana 19.07.2024. godine s računa ustegnut i naplaćen iznos od 298.490,81 €, od čega se iznos od 283.314,93 € odnosi na glavnicu, 14.512,27 € na zakonsku zateznu kamatu, a iznos od 663,61 € odnosi za troškove postupak pred FINA-om. Naravno, tužitelj je, pozivajući se na odredbu iz čl 5. st. 6 Ugovora, pozvao ovdje tuženika da mu naknadi iznos koji je platio po osnovi naknade troškova parničnog postupka P-164/2023 obzirom na činjenicu da je navedenom odredbom jasno utanačeno kako Cesionar (ovdje tuženik) snosi i plaća sve troškove, naknade, predujmove, pristojbe kao i bilo koja druga novčana davanja koja se odnose na postupke navedene u stavku 1 ovog članka ili koji će dospjeti na plaćanje nakon zaključenja ovog Ugovora, bez obzira kad su isti nastali (dalje u tekstu: Troškovi), a naročito one Troškove koje bi trebalo ili morao platiti Cedent sudu i li trećoj osobi i oni padaju na Cesionarov teret i on ih se obvezuje bez odlaganja platiti u ostavljenom roku čim zaprimi pisani poziv ili sličan nalog bilo koje osobe (uključivši i pozi Cedenta ili suda ili treće osobe) za plaćanjem tih Troškova. Međutim, tuženik je svojim dopisom, od 14. listopada 2024., a kojeg je tužitelj zaprimio 21. listopada 2024. odbio ispuniti svoju, gore opisanu, ugovornu obvezu, a da za to nije naveo na Ugovoru ili u zakonu utemeljene razloge, stoga i ova tužba. Temeljem svega naprijed navedenog tužitelj predlaže da naslovni sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na plaćanje iznosa od 298.490,81 € tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koja se računa od
19. srpnja 2024. pa do isplate.
2. Tuženik je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj pogrešno tumači članak 5. stavke 2. i 6. Ugovora o ustupu tražbine od 7. srpnja 2020. godine (dalje u tekstu: Ugovor). Tim odredbama su stranke ugovorile obvezu tuženika snositi sve troškove vođenja spora iz točke 2. tužbe, koji je bio u tijeku i u vrijeme sklapanja Ugovora, a koji troškovi se odnose na troškove zastupanja tužitelja u tom sporu, uključivo sudskih pristojbi i vještačenja koje je bio u obvezi platiti sukladno zakonu i odlukama suda. Tom odredbom stranke nisu ugovorile obvezu tuženika snositi i troškove druge parnične strane (HYPO GROUP d.o.o.) u smislu članka 154. stavka 1. ZPP-a. Iz tog je razloga odvjetnik ŠA, odnosno OD ŽUPIĆ & PARTNERI d.o.o., i preuzeo daljnje zastupanje ovdje tužitelja u tom sporu, dok je troškove u vezi s tim zastupanjem snosio ovdje tuženik. S obzirom da, očito, postoji spor u pogledu tumačenja navedenih ugovornih odredbi, a odvjetnik ŠA je u ime tuženika pregovarao te potpisao Ugovor, tuženik predlaže da se isti sasluša u ovom postupku na okolnosti namjere i dogovora stranaka u pogledu članka 5. Ugovora, odnosno dogovora stranaka koje troškove spora iz točke 2. tužbe se tuženiki stom odredbom obvezao snositi. Osim toga, tužitelj je očito izgubio iz vida članak 4. stavak 9. Ugovora, temeljem kojeg tuženiku odgovara za veritet (postojanje) tražbine koja je predmet prodaje. S obzirom da je presudom Trgovačkog suda u Osijeku posl.br. P-164/2023-75 od 9. studenog 2023. godine utvrđeno da tražbine koja je predmet prodaje ne postoji u iznosu od 1.135.298,89 eur/8.555.909,54 kn, prema stečajnom dužniku Opeka d.d. u stečaju, Osijek, tužitelj temeljem navedene ugovorne odredbe odgovara tuženiku za svu štetu koja je nastala zbog navedenog umanjenja (nepostojanja) prodane tražbine. Drugim riječima, tužitelj je prodao tuženiku tražbinu uz jamstvo da ista postoji upravo u onom iznosu u kojem ju je prodao tuženiku, dok je cit. presudom Trgovačkog suda u Osijeku utvrđeno da ista ne postoji u iznosu od 1.135.298,89 eer/8.555.909,54 kn. Stoga mu kao cedent odgovara za štetu, i to u iznosu za koji je cit. presudom Trgovačkog suda u Osijeku utvrđeno da ista ne postoji. S obzirom na sve ranije navedeno, tužiteljevo tumačenje članka 5. stavaka 2. i 6. Ugovora, osim što je pogrešno, protivno je i načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO/05). Naime, potpuno je neprihvatljivo da tužitelj proda tuženiku tražbinu, jamči mu da ista postoji upravo u onom iznosu u kojem ju je prodao tužitelju, da se potom pravomoćnom sudskom odlukom utvrdi da ista ne postoji u tom iznosu nego u bitnom manjem, da je time tužitelj prekršio ugovorom preuzeto jamstvo za veritet (postojanje) tražbine, a da to sve ima za posljedicu obvezu tuženika da, osim što je snosio troškove zastupanja tužitelja u tom sporu, snosi još i parnične troškove tog spora u cijelosti, odnosno i troškove druge strane u tom sporu. Potpuno je, dakle, neprihvatljivo da tužitelj izgubi spor u pogledu dijela prodane tražbine, a da tuženik snosi apsolutno sve posljedice takvog okončanja spora. Stoga bi članak 5. stavci 2. i 6. Ugovora, sve i da je njima ugovoreno ono što tvrdi tužitelj, bili ništetni u smislu članka 322., u vezi članka 324. te članka 4. ZOO/05. Tuženik predlaže sudu, po provedenom postupku, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da mu naknadi prouzročene troškove postupka.
3. U podnesku od 22. srpnja 2025. tuženik postavlja protutužbeni zahtjev, i to po osnovi štete koju je pretrpio pravomoćnim okončanjem spora koji se pred Trgovačkim sudom u Osijeku vodio pod poslovnim brojem: P-164/2023, između Hypo Group d.o.o. i ovdje tužitelja, u kojem postupku je sud presudio da tražbina koja je predmet prodaje između stranaka ne postoji u iznosu od 1.135.298,89 eur/8.555.909,54 kn, prema stečajnom dužniku Opeka d.d. u stečaju, Osijek. Iz točke III. rješenja o potvrdi stečajnog plana za stečajnog dužnika OPEKA d.d. "u stečaju" proizlazi da se prema potvrđenom stečajnom planu svim stečajnim dužnicima, dakle i tuženiku, otpisuje 85% utvrđenih tražbina, a preostalih 15% utvrđenih tražbina će se isplatiti u 48 jednakih mjesečnih obroka s tim da prvi obrok dospijeva za isplatu u roku od 90 dana od dana pravomoćnosti rješenja o zaključenju ovog stečajnog postupka. S obzirom da je pravomoćnim okončanjem parničnog postupka iz točke 1. ovog podneska prodana tražbina umanjena (utvrđeno je da ne postoji) za iznos od 1.135.298,89 eur/8.555.909,54 kn, u skladu s čime je izmijenjen stečajni plan i tablica vjerovnika, tuženik je kao posljedicu takvog okončanja predmetnog spora pretrpio štetu u iznosu od 170.294,91 eur, što predstavlja 15% od navedenog iznosa. Isto proizlazi i iz izvješća stečajnog upravitelja Blanke Gambiraža od 15. veljače 2024., temeljem kojeg je izmijenjen stečajni plan i tablica vjerovnika, i to na način da je iznos tuženikove tražbine za namirenje (15%) umanjen sa iznosa od 804.072,43 eur na 633.777,52 eur (tj. za iznos od 170.294,91 eur). Slijedom svega navedenog protutužbom potražuje isplatu iznosa od 170.294,91 eur sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2025. godine do isplate, kao i naknaditi mu troškove postupka sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sve to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
4. U odgovoru na protutužbu, tužitelj u cijelosti osporava protutužbu i protutužbeni zahtjev kako po osnovi tako i po visini. Naime, tuženik tvrdi je postavio protutužbeni zahtjev po osnovi štete koju da je pretrpio pravomoćnim okončanjem spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Osijeku pod poslovnim brojem P- 164/2023 između Hypo Group d.o.o. i ovdje tužitelja, u kojem postupku je sud presudio da tražbina koja je predmet prodaje između stranaka ne postoji u iznosu od 1.135.298,89 € prema stečajnom dužniku Opeka d.d. u stečaju, Osijek. Jedan dio razloga osporavanja protutužebnog zahtjeva obuhvaćen je navodima u toč. 5 podneska tužitelja od 12.09.2025. godine u kojoj se navodi: Tuženik se nadalje poziva na odredbu iz čl. 4 st. 9 Ugovora iz kojeg proizlazi da tužitelj odgovara za veritet (postojanje) tražbine koja je bila predmet prodaje pa da iz tog razloga postoji odgovornost tužitelja jer je presudom Trgovačkog suda u Osijeku posl. br. P- 164/2023-75 od 09. studenog 2023 utvrđeno da tražbina koja je predmet prodaje ne postoji u iznosu od 1.135.298,89 €(8.555.909,54 kuna prema stečajnom dužniku Opeka d.d. u stečaju. Osijek pa da tužitelj stoga odgovara tuženiku za štetu. Odredba iz čl. 86. ZOO-a propisuje: Kad je tražbina ustupljena naplatnim ugovorom, ustupitelj odgovara za postojanje tražbine u vrijeme ustupanja. Dakle, za utvrđenje veriteta (istinitosti-postojanja) tražbine koja je bila predmet prodaje odlučan je dan ustupanja prema kojem se prosuđuje (ne)postojanje tražbine. Na činjenicu postojanje tražbine ne može utjecati okolnost da je naknadno donesena presuda kojom se utvrđuje suprotno jer je predmetna tražbina postojala u trenutku ustupanja i bila je potkrijepljena odgovarajućim ispravama, jer se ustupati mogu i sporna potraživanja, što je konkretna tražbina bila u trenutku ustupanja, budući da je u tijeku bio parnični postupak s kojim je tuženik bio upoznat kao što je bio upoznat i s rizicima koje je taj parnični postupak sa sobom nosio (tako i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev 707/2017-2 od 23.01.2021. godine). Ovdje valja istaknuti i činjenicu da je presudom Trgovačkog suda u Osijeku P-164/2023-75 od 09. studenog 2023. utvrđeno da ne postoji tražbina drugog isplatnog reda i to zbog zastare. Dakle, sasvim je jasno da tražbina koja je zastarjela i dalje postoji tj. egzistira, ona nije nestala i prestala na neki od zakonom propisanih načina prestanka tražbine, zastarjela tražbina se tek ne može naplaćivati prisilnim putem i to samo ukoliko dužnik izjavi prigovor zastare. Isto tako valja ukazati i na činjenicu da je ukupna tražbina koja je bila predmet prodaje bila osigurana između ostalog i založnim pravima te da je ovdje tuženik u stečajnom postupku nakon sklapanja Ugovora nastupao kao stečajni i kao razlučni vjerovnik, te da je posljedica gore navedene presude bila samo ta da tuženik taj dio tražbine ne može naplaćivati kao stečajni vjerovnik drugog višeg isplatnog reda, odnosno, tuženik je predmetnu tražbinu mogao nesmetano naplaćivati kao razlučni vjerovnik -a što je i učinio, a iz kojih navoda i citiranih zakonskih propisa te stajališta Vrhovnog suda RH jasno proizlazi da ne postoji nikakva odgovornost tužitelja na način kako to pogrešno smatra tuženik, budući da je tražbina u trenutku sklapanja Ugovora o ustupu tj. dana 7. srpnja 2020. postojala. No, da je protutužbeni zahtjev kojim tuženik potražuje od tužitelja naknadu štete u iznosu od 170.294,91 € u cijelosti neosnovan proizlazi i iz čl. 4 st. 9. Ugovora o ustupu tražbine od 07. srpnja 2020. kojom su stranke ugovorile „Cesionar se odriče prava na iznošenje prigovora za bilo kakve nedostatke koji se odnose na Tražbinu koja je predmet prodaje i njezina sporedna prava te sredstva i instrumente osiguranja iste. Ugovorne strane se odriču prava na naknadni raskid (osim raskida predviđenog člankom 3 stavak 3 i 10 ovog Ugovora) ili izmjenu ovog Ugovora pozivanjem na promijenjene okolnosti koje nastanu nakon sklapanja ovog Ugovora. Cesionar se odriče prava na raskid ili poništenje ovog Ugovora iz bilo kojeg razloga jer su mu poznate sve okolnosti, činjenične i pravne, koje se na bilo koji način tiču Tražbine koja je predmet prodaje. Cesionar se odriče prava na potraživanje naknade štete ili druge naknade od Cedenta, a koje bi bili u ikakvoj vezi s ovim Ugovorom ili bi proizlazilo iz njega. Slijedom svega navedenog tužitelj prije svega predlaže da naslovni sud utvrdi sporne činjenice uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu te da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će u cijelosti usvojiti tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja te odbije protutužbu i protutužbeni zahtjev tuženika uz nalog tuženiku da naknadi uzrokovane parnične troškove.
5. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave: Ugovor o ustupu tražbine (str, 4. – 28. spisa), odgovor na poziv za plaćanje (str. 29. spisa), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (str. 30. spisa), Zahtjev za izravnu naplatu (str. 31. – 33. spisa), presuda Trgovačkog suda u Osijeku posl.br. P-164/2023 (str. 34. – 52. spisa), rješenje Trgovačkog suda u Osijeku posl.br. St-1069/2018 od 27. travnja 2023. (str. 71. – 91. spisa), rješenje Trgovačkog suda u Osijeku posl.br. St-1069/2018 od 13. rujna 2023. (str. 92. – 95. spisa), rješenje Trgovačkog suda u Osijeku posl.br. St- 1069/2018 od 22. siječnja 2024. (str. 96. – 99. spisa), Izvješće stečajnog upravitelja (str. 100. – 101. spisa). Sud je saslušao kao svjedoke odvjetnika ŠA i ČA, na okolnost tumačenja ugovora o cesiji, poslovnih odnosa te zastupanja stranaka u parničnom postupku i tijeku sklapanja ugovora. Na poseban upit suda koje isprave predlaže čitati iz priklopljenog spisa Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-164/2023, punomoćnik tuženika je na ročištu za glavnu raspravu od 16. travnja 2026. predložio da sud jedino izvrši uvid u pravomoćnu presudu sa svim ispravcima.
6. Ocjenom izvedenih dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/1, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, osim u dijelu zahtjeva za isplatu zateznih kamata, dok je protutužbeni zahtjev neosnovan.
7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 298.490,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2024. na ime povrata onoga što je prisilno ustegnuto s tužiteljevog računa na temelju pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-164/2023, dok je predmet protutužbenog zahtjeva zahtjev za isplatu iznosa od 170.294,91 EUR koji protutužitelj potražuje na ime naknade štete po osnovi odgovornosti za veritet tražbine za koju tvrdi da je pretrpio pravomoćnim okončanjem spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Osijeku pod posl.br. P-164/2023., a u kojem je utvrđeno da ne postoji tražbina koja je predmet prodaje u iznosu od 1.135.298,89 EUR prema stečajnom dužniku Opeka d.d. u stečaju, Osijek.
8. Između stranaka je sporno je li tuženik kao primatelj tražbine temeljem čl. 5. st. 6. Ugovora o ustupu dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka koji su prisilnim putem ustegnuti s tužiteljevog računa po osnovi pravomoćne presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-164/2023, te postoji li tražbina koja je bila predmetom ustupa, a posljedično tome i odgovornost tužitelja kao ustupitelja tražbine za štetu zbog veriteta tražbine.
9. Sud je ocijenio da nisu osnovani tuženikovi navodi da Ugovorom o ustupu tražbine nije ugovorena obveza tuženika na plaćanje svih troškova vezanih u parnični postupak koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Osijeku pod posl.br. P-164/2023, uključujući i naknadu troškova parničnog postupka koji je tužitelj kao ustupitelj tražbine naknadio suprotnoj strani, a koji su nastali kao posljedica gubitka spora koji je tužitelj vodio za račun tuženika kao primatelja tražbine.
10. Ugovorom o ustupu tražbine od 7. srpnja 2020., koji je sklopljen između tužitelja kao ustupitelja i tuženika kao primatelja tražbine (dalje: Ugovor o ustupu), je ugovoreno da su predmet ustupa nenamirene tražbine prema dužnicima: a) RAZVITAK d.d. (brisan iz sudskog registra), Ilok, OIB: [osobni identifikacijski broj], u ukupnom iznosu od 40.921.875,30 kn temeljem Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu broj 10132215/2008 te predstečajne nagodbe sklopljen pred Trgovačkim sudom u Osijeku Stpn-12/2014,
b) OPEKA d.d. (sada Opeka d.d. u stečaju), Osijek, OIB: 61547182596, u iznosu od 1.009.351,12 kn temeljem Ugovora o kreditu broj 714-510065806 te predstečajne nagodbe sklopljene pred Trgovačkim sudom u Osijeku Stpn-10/2014 (čl. 2.).
11. U skladu s načelom otvorenog pravosuđenja, a na poseban upit suda je li tražbina koja je bila predmetom osporavanja u parnici pod brojem P-164/2023 Trgovačkog suda u Osijeku u iznosu od 1.135.298,89 eura u cijelosti temeljem ugovora o ustupu od 7. srpnja 2020. prešla na tuženika, punomoćnik tužitelja se očitovao da je člankom 2. definirano koje tražbine i temeljem kojih isprava prelaze temeljem predmetnog ugovora na tuženika, a radi se o tražbinama od Razvitak d.d. i tražbini od Opeka d.d. u stečaju, a koje tražbine su bile predmet spora što je razvidno iz točke 5. obrazloženja prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Osijeku. Tuženik nije osporavao ove činjenične navode tužitelja.
S obzirom na to da u trenutku podnošenja tužbe ove činjenice nisu bile svestrano raspravljene u smislu odredbe čl. 311. st. 2. ZPP-a, to sud nije donio presudu zbog ogluhe jer za to u trenutku podnošenja tužbe nisu bili ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 331.b st. 1. t. 2. ZPP-a. Pored toga, tužitelj je tek na pripremnom ročištu održanom 21. siječnja 2026. odredio tužbeni zahtjev u pogledu stope zateznih kamata koje zahtijeva na iznos glavnog potraživanja sukladno odredbi čl. 186. st. 1. ZPP-a kojom je propisano da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja, a zbog čega sud nije mogao, neovisno o tome što tuženik nije podnio u ostavljenom roku odgovor na tužbu, donijeti presudu zbog ogluhe.
12. Člankom 5.1. Ugovora o ustupu tražbine je utvrđeno:
- da je Trgovački sud u Osijeku rješenjem od 25. siječnja 2019. pod posl.br. St- 1069/2018 otvorio stečajni postupak nad Cesusom 2 (Opeka d.d.) i da je ustupitelj prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku i obavijestio stečajnog upravitelja o postojanju razlučnog prava po osnovama iz čl. 2. ovog ugovora, koja tražbina je priznata u cijelosti,
- da je Trgovački sud u Osijeku brisao Cesusa 1 – Razvitak d.d. u stečaju dana
12. svibnja 2020. rješenjem Tt-20/1702-2,
- da je Hypo Group d.o.o. podnio protiv H-ABDUCO d.o.o. tužbu radi osporavanja dijela ukupno prijavljene tražbine te se postupak vodi pred Trgovačkim sudom u Osijeku pod posl.br. P-318/2019.
13. Člankom 5.1. Ugovora o ustupu tražbine primatelj tražbine je potpisom ugovora izričito izjavio da je upoznat sa svim pravnim i drugim posljedicama koje proizlaze i mogu proizaći iz postupaka navedenih u stavku 1. ovog članka, kao i odluka donesenih u istima. Nakon zaključenja ovog ugovora, svi troškovi koji proizađu iz postupaka u vezi tražbine koja je predmet prodaje po ovom ugovoru ili sporednih prava koji se tiču istih, a naročito svi troškovi u vezi postupaka opisanih u ovom članku, predstavljaju rizik koji snosi cesionar i padaju na njegov trošak i teret.
14.Člankom 5.5. Ugovora o ustupu je utvrđeno da nakon što cedent preda potvrdu cesionaru, cendent nije u obvezi poduzimati nikakve radnje u bilo kakvim budućim postupcima u vezi tražbine koja je predmet prodaje, a nije u obvezi poduzimati ni radnje koje imaju za cilj prijelaz tražbine koja je predmet prodaje i sporednih prava sa cedenta na cesionara ili koje imaju za cilj stupanje cesionara na mjesto cedenta u postupke u vezi tražbine koja je predmet prodaje, već se tada sve te radnje obvezuje poduzimati cesionar.
15.Člankom 5.6. Ugovora o ustupu je utvrđeno da nakon zaključenja tog ugovora, a pod uvjetom da je cesionar platio cedentu naknadu u ugovorenom roku i na ugovoreni način i pod uvjetom da je cedent predao cesionaru potvrdu, cesionar snosi i plaća sve troškove, naknade, predujmove, pristojbe kao i bilo koja druga novčana davanja koja se odnose na postupke navedene u stavku 1. ovog članka ili koji drugi postupak u vezi tražbine koja je predmet prodaje, koji će se morati ili trebati platiti ili koji će dospjeti na plaćanje nakon zaključenja ovog ugovora, bez obzira kada su nastali (dalje u tekstu: Troškovi), a naročito one troškove koje bi trebao ili morao platiti cedent sudu ili trećoj osobi i oni padaju na cesionarov teret i on ih se obvezuje bez odlaganja platiti u ostavljenom roku čim zaprimi pisani poziv ili sličan nalog bilo koje osobe (uključivši i poziv cedenta ili suda ili treće osobe) za plaćanjem tih troškova.
16. U tijeku parničnog postupka između stranaka nije bilo sporno da je u smislu odredbe čl. 5.6. Ugovora o ustupu tuženik kao primatelj tražbine platio tužitelju kao ustupitelju tražbine naknadu u ugovorenom roku i na ugovoreni način i da je tužitelj o tome predao tuženiku potvrdu.
17. Iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Osijeku posl.b P-164/2023 od 9. studenog 2023., koja je donesena u pravnoj stvari tužitelja Adria Rijeka d.o.o., kao pravnog sljednika Hypo Group d.o.o. kao osporavatelja za stečajnog dužnika Opeka d.d. u stečaju, protiv tuženika H-Abduco d.o.o., proizlazi da je pod točkom I. izreke utvrđeno da je osnovano osporavanje i da ne postoji tražbina drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 1.135.298,89 EUR vjerovnika H-Abduco d.o.o. prema stečajnom dužniku Opeka d.d. u stečaju u stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Osijeku pod posl.br. St-1069/2018, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku H-Abduco d.o.o. naknaditi osporavatelju troškove parničnog postupka u iznosu od 283.314,93 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
18. Između stranaka nije sporno, a proizlazi iz Specifikacije izvršenja osnove za plaćanje na str. 30. spisa, da je s tužiteljevog računa temeljem pravomoćne i ovršne presude posl.br. P-164/2023 dana 19. srpnja 2024. ustegnut iznos od 283.314,93 EUR temeljem troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama i iznos od 663,61 EUR na ime naknade za troškove FINI, odnosno ukupno 298.490,81 EUR.
19. Iz iskaza svjedoka ŠA proizlazi da je sa ovdje parničnim strankama bio u odnosu na nalogoprimca temeljem odvjetničke punomoći, dok je tuženika zastupao kod sklapanja ugovora o ustupu tražbine od 7. srpnja 2020. Temeljem ugovora o ustupu je preuzeo zastupanje tužitelja u tom postupku koji je odvjetničkom društvu Župić i partneri dao punomoć na temelju naloga Euro-kamena, a nakon što je Euro-kamen kao primatelj tražbine platio naknadu. Zastupanje je plaćao Euro-kamen sukladno ugovoru. Euro-kamen kao primatelj tražbine nije nikada pokušao stupiti u parnicu pred Trgovačkim sudom u Osijeku jer je za stupanje u parnicu potrebna suglasnost druge strane pa se stranke ugovora o ustupu nisu htjele izlagati takvim procesnim rizicima. Osim toga Euro-kamen je kroz odvjetničko društvo Župić i partneri imao sve informacije o tom sporu. Nakon što je svjedoku predočena isprava na str. 12-13 spisa, svjedok je pojasnio da se pod člankom 5. stavka 2. ugovora u ustupu podrazumijeva da je obveza Euro-kamena bila da snosi troškove zastupanja tuženika H-Abduco d.o.o. u parnici pred Trgovačkim sudom u Osijeku te troškove predujmova i sudskih pristojbi te vještačenja, dok je ovdje tuženiku bilo izuzetno važno da tužitelj kao ustupitelj tražbine jamči za veritet te tražbine u stečaju s obzirom na to da je stečajni postupak u vrijeme sklapanja ugovora u ustupu bio u tijeku te da ustupljena tražbina još nije bila pravomoćno utvrđena u tom stečajnom postupku. Čl. 5. st. 2. ugovora o ustupu nije utvrđena obveza tuženika koja bi uključivala i troškove parnične postupka protivne strane u slučaju gubitka spora, dok su stavkom 6. čl. 5. tog ugovora izričito stranke ugovorile što se podrazumijeva pod troškovima koje snosi cesionar. Na upit što znači "troškove koje bi trebao ili morao platiti cedent sudu ili trećoj osobi", svjedok je odgovorio da svakoj osobi osim tužitelja, jer je tužitelj bio stranka u tom postupku, pri čemu misli na osporavatelja u parnici pred Trgovačkim sudom u Osijeku. Na upit zašto tako nije navedeno u ugovoru, svjedok je pojasnio da je Euro-kamen kupovao tražbine ovdje tužitelja i B2 Kapitala u tom stečajnom postupku jer je cilj bio obnavljanje proizvodnje stečajnog dužnika Opeka d.o.o. u stečaju kroz stečajni plan, što je i učinjeno. Pojašnjava da su u nacrtu osnovnog ugovora o ustupu promijenili jedino odgovornost ustupitelja tražbine za veritet tražbine u stečaju. Navodi da se ovdje radilo o jamstvu za postojanje tražbine u stečaju. Na upit je li ugovorena odgovornost za veritet tražbine ili bonitet tražbine, svjedok je odgovorio da je ustupitelj tražbine jamčio za veritet tražbine u stečajnom postupku s obzirom na to da se radilo o tražbini koja je prijavljena i osporena u stečajnom postupku, a da je to jamstvo ispunjeno tada bi tuženik mogao putem stečajnog plana naplatiti 15% od iznosa tražbine čije bi osporavanje bilo pravomoćno otklonjeno. Nakon što je svjedoku predočena isprava ugovora o ustupu, svjedok je odgovorio da su u čl. 2. st. 2. navedena založna prava na nekretninama. Navodi da su neke nekretnine bile opterećene založnim pravima od strane ovdje tuženika, dio nekretnine je prodan tijekom stečajnog postupka, a dio nekretnina nije, dok je stečajni postupak okončan prihvaćanjem stečajnog plana. Navodi da je na nekretninama koje su bile predmet osiguranja ustupljene tražbine Euro-kamen preuzeo vlasništvo kupnjom tih nekretnina. Svjedok navodi da je tužitelj priprema nacrt ugovora. Navodi da se nisu nalazili uživo već je putem e-maila došao prijedlog ugovora. Na upit jesu li su imali mogućnost izmijene prijedloga ugovora, svjedok odgovara da je Euro-kamen tražio da se uvrsti odredba o jamstvu za veritet tražbine, a u kojem dijelu je i prijedlog ugovora izmijenjen. Navodi da su tražili izmjene određenih dijelova prijedloga ugovora, međutim to nije bilo moguće, ali su podrazumijevali da se ti troškovi ne odnose parnične troškove osporavatelja u parnici. Pojašnjava da je osporavatelj u toj parnici jedino mogao tražiti naplatu troškova ako uspije osporiti tražbinu, a što bi značilo da je povrijeđeno jamstvo Š za postojanje te tražbine u stečaju.
20. Sud nije prihvatio iskaz svjedoka ŠA u dijelu u kojem navodi da se pod člankom 5. stavka 2. ugovora u ustupu podrazumijevalo da je obveza Eurokamena d.o.o. bila da snosi isključivo troškove zastupanja tuženika H-Abduco d.o.o. u parnici pred Trgovačkim sudom u Osijeku te troškove predujmova, sudskih pristojbi i vještačenja, dok je ovdje tuženiku bilo izuzetno važno da tužitelj kao ustupitelj tražbine jamči za veritet te tražbine u stečaju s obzirom na to da je stečajni postupak u vrijeme sklapanja ugovora u ustupu bio u tijeku te da ustupljena tražbina još nije bila pravomoćno utvrđena u tom stečajnom postupku. Nije prihvaćen niti dio iskaza u dijelu u kojem taj svjedok iskazuje da čl. 5. st. 2. Ugovora o ustupu nije utvrđena obveza tuženika koja bi uključivala i troškove parnične postupka protivne strane u slučaju gubitka spora jer su stavkom 6. čl. 5. tog ugovora izričito stranke ugovorile što se podrazumijeva pod troškovima koje snosi cesionar, dok "troškove koje bi trebao ili morao platiti cedent sudu ili trećoj osobi" ima značenje "svakoj osobi osim tužitelja" s obzirom na to da je tužitelj bio stranka u tom postupku, pri čemu misli na osporavatelja u parnici pred Trgovačkim sudom u Osijeku. Naime, u tom dijelu je iskaz svjedoka u proturječju s ispravama u spisu, a osobito čl. 5.2 Ugovora o ustupu kojim je izričito ugovoreno da "svi troškovi u vezi postupaka opisanih u tom članku predstavljaju rizik koji snosi cesionar i padaju na njegov trošak i teret", kao i člankom 5.6. Ugovora o ustupu kojim je ugovoreno da cesionar snosi i plaća sve troškove, naknade, predujmove, pristojbe kao i bilo koja druga novčana davanja koja se odnose na postupke navedene u stavku 1. ovog članka ili koji drugi postupak u vezi tražbine koja je predmet prodaje, koji će se morati ili trebati platiti ili koji će dospjeti na plaćanje nakon zaključenja ovog ugovora, bez obzira kada su nastali (dalje u tekstu: Troškovi), a naročito one troškove koje bi trebao ili morao platiti cedent sudu ili trećoj osobi i oni padaju na cesionarov teret i on ih se obvezuje bez odlaganja platiti u ostavljenom roku čim zaprimi pisani poziv ili sličan nalog bilo koje osobe (uključivši i poziv cedenta ili suda ili treće osobe) za plaćanjem tih troškova. Dakle, stranke Ugovora o ustupu tražbine su izričito ugovorile čl. 5.6. Ugovora o ustupu da cesionar plaća sve troškove, uključujući i ne ograničavajući se na troškove koje bi trebao ili morao platiti cedent sudu ili trećoj osobi. Dakle, svi troškovi koji su vezani uz parnični postupak koji je imao za predmet ustupljenu tražbinu padaju na tuženikov teret, uključujući i troškove protivne strane, jer je takvu obvezu tuženik preuzeo Ugovorom o ustupu. Pri tome nije odlučno što je svjedok ŠA, koji je zastupao tuženika pri sklapanju predmetnog ugovora, iskazao da su podrazumijevali da se ti troškovi ne odnose parnične troškove osporavatelja u parnici i da je osporavatelj u toj parnici jedino mogao tražiti naplatu troškova ako uspije osporiti tražbinu, a što bi značilo da je povrijeđeno jamstvo H-Abduco za postojanje te tražbine u stečaju, jer je čl. 5.6. Ugovora o ustupu izričito ugovoreno da "svi troškovi" padaju na teret cesionara, uključujući i troškove koje bi cedent morao platiti sudu ili trećoj osobi, te je takve troškove tuženik kao cesionar dužan platiti u ostavljenom roku čim zaprimi pisani poziv ili sličan nalog bilo koje osobe (uključivši i poziv cedenta ili suda ili treće osobe) za plaćanjem tih troškova. Sud je u tom dijelu prihvatio tužiteljeve prigovore da se radi o jasnoj ugovornoj odredbi. Pored toga, takva ugovorna odredba je u skladu i s iskazom svjedoka ŠA koji je iskazao Eurokamen d.o.o. kao primatelj tražbine nije nikada pokušao stupiti u parnicu pred Trgovačkim sudom u Osijeku jer je za stupanje u parnicu potrebna suglasnost druge strane pa se stranke ugovora o ustupu nisu htjele izlagati takvim procesnim rizicima, a što je u skladu s odredbom čl. 195. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da osoba koja je pribavila stvar ili pravo o kojem teče parnica može stupiti u parnicu umjesto tužitelja odnosno tuženika samo ako na to pristanu obje stranke.
21. Sud je prihvatio u ovom dijelu i prigovore punomoćnika tužitelja, koji je osporio iskaz saslušanog svjedoka iz razloga što je navedeni svjedok pristran te kao punomoćnik društva Eurokamen d.o.o. zainteresiran da njegova stranka uspije u ovom predmetu, tim više što ju je on zastupao u postupku sklapanja ugovora o cesiji. Naime, iz ugovora jasno proizlazi da je tuženik bio upoznat sa svim posljedicama koje proizlaze i mogu proizaći iz postupka Trgovačkog suda u Osijeku (vidljivo iz čl. 5. st. 2. ugovora o cesiji), dok tužitelj nije jamčio za uspjeh u toj parnici jer tako nije ugovoreno Ugovorom o ustupu, slijedom čega je tuženik bio svjestan da će u slučaju gubitka tog spora morati platiti troškove i taj rizik je u ugovoru preuzeo.
22. Sud nije prihvatio niti iskaz svjedoka ŠA u dijelu u kojem je iskazivao da je Ugovorom o ustupu ugovoreno jamstvo za postojanje tražbine u stečaju i da je ustupitelj tražbine jamčio za veritet tražbine u stečajnom postupku s obzirom na to da se radilo o tražbini koja je prijavljena i osporena u stečajnom postupku, a da je to jamstvo ispunjeno tada bi tuženik mogao putem stečajnog plana naplatiti 15% od iznosa tražbine čije bi osporavanje bilo pravomoćno otklonjeno.
23. Naime, odredbom čl. 4. st. 9. Ugovora o ustupu je ugovoreno da cedent potvrđuje i odgovara cesionaru samo za veritet (postojanje) tražbine koja je predmet prodaje, dok ne odgovara za naplativost tražbine niti za uspješnost, mogućnost ili dopuštenost prijelaza na cesionara sporednih prava koja su vezana uz tražbinu koja je predmet prodaje.
24. Odredbom čl. 86. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) je propisano da kada je tražbina ustupljena naplatnim ugovorom, ustupitelj odgovara za postojanje tražbine u vrijeme ustupanja. Dakle, odgovornost za veritet tražbine je odgopvornost koju preuzima ustupitelj tražbine prema primatelju tražbine, kao jamstvo da tražbina postoji u vrijeme ustupanja. Okolnost što je naknadno pravomoćnom sudskom odlukom (presudom Trgovačkog suda u Osijeku posl.br. P-164/2023 od 9. studenog 2023.) utvrđeno da je osnovano osporavanje i da ne postoji ustupljena tražbina u iznosu od 1.135.298,89 EUR, kao tražbina drugog višeg isplatnog reda, nije od utjecaja na činjenicu postojanja tražbine u vrijeme ustupanja jer je predmetna tražbina postojala u vrijeme ustupanja, a ustupati se mogu i sporna potraživanja, što je tuženik kao primatelj tražbine i potvrdio potpisom Ugovora o ustupu.
25. Iz iskaza svjedoka ČA proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u ustupu bio zaposlen kod ovdje tužitelja kao case manager te je radio u timu koji su činili dijelom pravnici, a dijelom ekonomisti, i koji su se bavili prodajom potraživanja, što je uključivalo prikupljanje i analizu svih isprava, utvrđivanje visine potraživanja i ostalih elemenata koji se tiču prodaje tih plasmana, kao i pregovora s kupcima. U pregovorima i sklapanju ugovora u ustupu tražbine od 7. srpnja 2020. je sudjelovao na način koji je uključivao sakupljanje isprava, inicijalnog ugovora u ustupu, izvoda iz poslovnih knjiga te pravi aspekt postupaka u tijeku koji se tiču samog potraživanja. Kod pravnog aspekta postupaka u tijeku podrazumijeva da se kupca tražbine upozna sa činjenicom da je tražbina predmet nekog sudskog postupka kao i s tijekom te parnice te da će takva činjenica biti unesena u ugovor o ustupu. Nije sudjelovao neposredno u sastavljanju prijedloga ugovora o ustupu, već ima saznanja jer je vidio nacrt tog ugovora te je prije samog potpisa ugovora bio upoznat s nacrtom ugovora. Navodi da ugovori o ustupu tražbine nisu bili tipizirani jer je svaki takav pravni posao imao neke posebne specifičnosti zbog kojih su se ugovori razlikovali. Navodi da je prije samog sklapanja ugovora i potpisa ugovora bilo važno da se potencijalnom kupcu iskomunicira predloženi nacrt ugovora sa svim okolnostima potraživanja kako bi potencijalni kupac eventualno mogao dati neke svoje željene izmjene ili dopune. Navodi da je ovdje tuženik kao kupac bio upoznat s parnicom u tijeku jer se radilo o velikom potraživanju i kupcu je iskomunicirana sva pravna dokumentacija koja se ticala te parnice. Nakon preuzimanja tražbine kupac tražbine je tražio da njegov punomoćnik preuzme zastupanje jer je ovdje tuženiku bilo u interesu da se parnica okonča u njihovu korist, pa im je također bilo u interesu da njihov punomoćnik preuzme zastupanje ovdje tužitelja u toj parnici, a kako je tužitelj ustupio tražbinu, tužitelj više nije imao interes voditi tu parnicu niti je bio vezan daljnjim posljedicama ishoda te parnice. Novi punomoćnik je zastupao tuženika u toj parnici prema nalozima preuzimatelja tražbine. Navodi da o rizičnosti tražbine ovisi i cijena i da je to jedan od glavnih stavki prije same prodaje tražbine. U odnosu na odredbu čl. 4. st. 9. Ugovora o ustupu, kojim je ugovoreno da cendent odgovara cesionaru samo za veritet tražbine koja je predmet prodaje, svjedok odgovara da se veritet odnosno postojanje tražbine odnosi na trenutak sklapanja ugovora. U odnosu na odredbu čl. 5. st. 6. Ugovora o ustupu, kojom je određeno da cesionar snosi i plaća sve troškove uključivala i troškove parničnoga postupka protivne strane, svjedok odgovara da je upravo to bila intencija takve ugovorne odredbe s obzirom da je kupac upoznat s parnicom u tijeku, koja predstavlja rizik o kojem ovisi i visina naknade za ustup potraživanja, jer nakon ustupa ovdje tužitelj više ne može snositi nikakve rizike parnica u tijeku već upravo takvim ugovornim odredbama tužitelj prebacuje rizik na stjecatelja tražbine jer potraživanje više nije u portfelju ovdje tužitelja. Svjedok navodi da je ustupljena tražbina bila osigurana kolateralima – založnim pravima na nekretninama te ima saznanja da je preuzimatelj tražbine u stečajnom postupku kupio prijebojem predmetne nekretnine na kojima je imao razlučno pravo. Glavni interes za kupnju potraživanja su bile upravo predmetne nekretnine. Nakon što je s računa tužitelja ustegnut iznos temeljem pravomoćne sudske odluke na ime troškova parničnog postupka i kamata, navodi da je pisanim putem o tome obavijestio tuženika i pozvao ga na plaćanje. Oko sklapanja ugovora o ustupu nije neposredno i osobno pregovarao s odvjetnikom ŠA. Na upit zašto nije u čl. 5. st. 6. ugovora o ustupu izričito navedeno troškovi protivne strane, kao što je izričito navedeno da se troškovi odnose na predujmove, pristojbe i ostalo, a nakon što je svjedoku predočena isprava na str. 13. spisa, svjedok odgovara da je u ugovoru navedeno da primatelj tražbine snosi sve troškove, a posebno je navedeno da snosi troškove postojeće parnice.
26. Sud je prihvatio iskaz svjedoka CA jer je iskazivao uvjerljivo i u skladu sa sadržajem Ugovora o ustupu, osobito čl. 4. 9. (kojim je ugovorena odgovornost za veritet tražbine), čl. 5. st. 2. i 6. (kojom je tuženik kao cesionar preuzeo rizik svih troškova, uključujući i ne ograničavajući se samo na troškove koje bi cedent morao platiti sudu ili trećoj osobi), te čl. 5.1. i 5.2. Ugovora o ustupu kojom je cesionar izričito upoznat sa parnicom u tijeku kao i pravnim posljedicama te parnice.
27.Sud je prihvatio i iskaz svjedoka CA i u dijelu da je upravo intencija ugovorne odredbe čl. 5. st. 6. Ugovora o ustupu, kojom je određeno da cesionar snosi i plaća sve troškove, bila da cesionar snosi i troškove parničnoga postupka protivne strane s obzirom da je kupac upoznat s parnicom u tijeku, koja predstavlja rizik o kojem ovisi i visina naknade za ustup potraživanja, jer nakon ustupa ovdje tužitelj više ne može snositi nikakve rizike parnica u tijeku već upravo takvim ugovornim odredbama tužitelj prebacuje rizik na stjecatelja tražbine jer potraživanje više nije u portfelju ovdje tužitelja. Naime, takva intencija je i u skladu s odredbom čl. 5. st. 5. Ugovora o ustupu kojom je ugovoreno da nakon što cedent preda potvrdu cesionaru, cedent nije u obvezi poduzimati nikakve radnje u bilo kakvim budućim postupcima u vezi tražbine koja je predmet prodaje, a nije u obvezi poduzimati ni radnje koje imaju za cilj prijelaz tražbine koja je predmet prodaje i sporednih prava sa cedenta na cesionara ili koje imaju za cilj stupanje cesionara na mjesto cedenta u postupke u vezi tražbine koja je predmet prodaje, već se tada sve radnje obvezuje poduzimati cesionar. Upravo iz iskaza saslušanih svjedoka, koje je sud u tom dijelu prihvatio, proizlazi da je ovdje tužitelj nastavio stvarno voditi parnicu za račun ovdje tuženika kao primatelja tražbine, a kako zbog procesnih ograničenja iz čl. 195. ZPP-a ne bi izgubili aktivnu legitimaciju, a samim time i spor, te da je u toj parnici tuženika kao ustupitelja tražbine zastupao punomoćnik po izboru ovdje tuženika kao primatelja tražbine, koji je u konačnici i snosio troškove zastupanja tog punomoćnika kao nalogoprimca.
Suprotno tuženikovim navodima, ne radi se o ništetnim ugovornim odredbama niti tuženik iznosi činjenične navode iz kojih bi proizlazilo iz kojeg razloga su odredbe čl. 5. st. 2. i 6. Ugovora o ustupu ništetne. Sud nalazi da ugovorne odredbe nisu protivne niti Ustavu RH niti prisilnim propisima niti moralu društva u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a, već takve ugovorne odredbe stvaraju prava i obveze između stranaka jer su takvom ugovornom odredbom stranke uredile daljnje vođenje i pravne posljedice vođenja parnice nakon ustupanja tražbine.
28. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 298.490,81 EUR, koliko je ustegnuto temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda o Osijeku posl.br. P-164/2023 od 9. studenog 2023. s tužiteljevog računa, jer je utvrdio da je čl. 5. 2. i 6. Ugovora o ustupu tuženik preuzeo obvezu plaćanja svih troškova vezanih u parnični postupak čiji je predmet ustupljena tražbina, a na poziv ovdje tužitelja kao cedenta (koji je nesporno upućen tuženiku, što je tuženik potvrdio dopisom na str. 29. spisa). Tuženik je paušalno osporio visinu tužbenog zahtjeva, dok je sud uvidom u specifikaciju na str. 30. spisa utvrdio visinu ustegnutog iznosa u postupku izvansudske prisilne naplate.
29. Tužitelj na dosuđeni iznos ima pravo na zatezne kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, ali po stopi propisanoj za ostale odnose, jer se radi o ugovorenom regresnom zahtjevu, a ne tražbini koja proizlazi iz trgovačkog ugovora. Stoga je za dio stope zateznih kamata koja prelazi stopu propisanu za ostale odnose, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
30. U odnosu na tijek zateznih kamata, sud je ocijenio da tužitelju pripadaju zatezne kamate na dosuđeni iznos od dana 8. listopada 2024., a ne od dana kada je iznos troškova prisilno ustegnut s tužiteljevog računa, jer je odredbom čl. 5.6. Ugovora o ustupu izričito ugovorena tuženikova obveza na plaćanje troškova čim zaprimi pisani poziv. Iz odgovora na pisani poziv na str. 29. spisa proizlazi da je tuženik poziv cedenta za regresiranje troškova zaprimio 8. listopada 2024., pa je za razdoblje od 19. srpnja 2024. do 7. listopada 2024. odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice.
31. Sud je ocijenio da nije osnovan protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 170.294,91 EUR, koji protutužitelj temelji na odgovornosti protutuženika za štetu zbog veriteta tražbine.
32. Iz činjenične osnove tužbe, kojom je sud vezan u smislu odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a kojom je propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a takve granice su određene ne samo sadržajem protutužbenonog zahtjeva već i činjeničnim supstratom protutužbe, proizlazi da protutužitelj temelji odgovornost protutuženika na činjenici što je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Osijeku posl.br. P-164/2023 točkom I. izreke utvrđeno da ne postoji tražbina koja je predmet prodaje u iznosu od 1.135.298,89 EUR prema stečajnom dužniku Opeka d.d. u stečaju.
33. Prema stajalištu ovoga suda okolnost što je izrekom presude utrvđeno da je osnovano osporavanje tražbine prijavljene u stečajnom postupku ne dovodi do odgovornosti cedenta za veritet tražbine s obzirom na to da je stečajni postupak izvanparnični postupak, generalne ovrhe, odnosno postupak u kojem se vjerovnici namiruju skupbno, unovčenjem imovine stečajnog dužnika i podjelom prikupljenih sredstava vjerovnicima (čl. 2. st. 1. Stečajnog zakona "Narodne novine" broj 71/15, 104/17, dalje: SZ). Stečajni vjerovnici svoje tražbine mogu ostvarivati prema dužniku samo u stečajnom postupku (čl. 167. SZ-a), a iz čega proizlazi da protiv stečajnog dužnika u pravilu ne mogu postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev, već isključivo tužbeni zahtjev na utvrđenje da postoji tražbina (čl. 266. st. 1. – 3. SZ-a), odnosno na utvrđenje da je osnovano osporavanje i da ne postoji tražbina (čl. 266. st. 4. SZ-a), ukoliko za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava, kao u konkretnoj parnici. Takva parnica se pokreće na temelju rješenja stečajnog suda o upućivanju u parnicu, sukladno odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a i čl. 266. te čl. 267. SZ-a. Stoga samo prihvaćanje takvog tužbenog zahtjeva ne dovodi do odgovornosti ustupitelja za veritet (postojanje) tražbine.
34. U odgovoru na protutužbu od 15. rujna 2025. protutuženik je osporio protutužbeni zahtjev navodeći da je tužbeni zahtjev u parnici P-164/2023 prihvaćen jer je utvrđeno da je tražbina zastarjela, a što proizlazi iz obrazloženja te presude. Tuženik nije iznio druge činjenične navode iz kojih bi proizlazila odgovornost protutuženika za veritet tražbine, dok je utvrđenje da je osnovano osporavanja zbog zastarjelosti tražbine pitanje boniteta, a ne veriteta tražbine. Zastarjela tražbina se ne može naplatiti (namiriti), ali ona zbog zastare ne prestaje jer ne prestaje subjektivno pravo, već samo pravo zahtijevati ispunjenje.
Protutužba sukladno odredbi čl. 186. st. 1. ZPP-a mora sadržavati činjenice na kojima protutužitelj temelji svoj (protu)tužbeni zahtjev jer upravo takve činjenice sukladno odredbi čl. 2. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a predstavljaju granice tužbenog zahtjeva.
Kako je protutužitelj temeljio protutužbeni zahtjev na činjenici što je točkom I. izreke presude utvrđeno da je osnovano osporavanje i da ne postoji tražbina drugog višeg isplatnog reda, to je sud odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva ocijenio da ne postoji odgovornost protutuženika za veritet tražbine jer sama ta okolnost nema značenje nepostojanja ustupljene tražbine.
35. Sud nije prihvatio iskaz svjedoka ŠA da je ugovorena odgovornost za veritet u stečaju jer tako ne proizlazi iz Ugovora o ustupu, već proizlazi da se radi o odgovornosti za veritet (postojanje), onako kako je to propisano zakonom.
36. Stoga je sud odbio kao neosnovan protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 170.294,91 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Kako je sud utvrdio da ne postoji pravna osnova odgovornosti za štetu zbog veriteta tražbine, sud nije izvio dokaze čitanjem isprava na okolnost visine štete (rješenje Trgovačkog suda u Osijeku posl.br. St-1069/2018 od 27. travnja 2023., rješenje Trgovačkog suda u Osijeku posl.br. St-1069/2018 od 13. rujna 2023., rješenje Trgovačkog suda u Osijeku posl.br. St-1069/2018 od 22. siječnja 2024. te Izvješće stečajnog upravitelja).
37. Tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva, pa tužitelj sukladno odredbi čl. 151. st. 5., čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/12, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje u tekstu: Tarifa) ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka po tužbi, a temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a po protutužbi.
38. Vrijednost tužbenog zahtjeva iznosi 298.490,81 EUR, a tužitelju su kao potrebi priznati troškovi: sastava tužbe u iznosu od 4.492,00 EUR (Tbr.7.1. Tarife), sastava podneska od 20. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 EUR jer se radi o ostalim podnescima (Tbr.8.4. Tarife), sastav obrazloženog podneska od 12. rujna 2025. u iznosu od 4.492,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife), zastupanje na ročištima od 14. listopada 2025., 21. siječnja 2026. te 16. travnja 2026. u iznosu od po 4.492,00 EUR (Tbr.9.1. Tarife), te sastav podneska od 11. studenog 2025. u iznosu od 50,00 EUR jer se radi o ostalim podnescima kojima tužitelj ukazuje na postupanje suda tijekom prvostupanjskog postupka, a ne na meritum spora, pa se ne radi o obrazloženom podnesku u smislu Tbr.8.1. Tarife, već o podnesku u smislu odredbe Tbr.8.4. Tarife, sve radnje uvećane za pdv od 25%. Tužitelj ima pravo i na naknadu troškova sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 EUR te na presudu u iznosu od 663,61 EUR.
Tužitelj nema pravo na naknadu troškova za sastav podneska od 6. svibnja 2025. jer u tom podnesku ponavlja navode iz podneska od 20. ožujka 2025.
39. Dakle, tužitelju su po tužbenom zahtjevu opravdano nastali troškovi u visini od 29.195,42 EUR, dok nije osnovan zahtjev za naknadu troškova u preostalom dijelu od 16.720,00 EUR.
40. Vrijednost protutužbenog zahtjeva iznosi 170.294,91 EUR, pa su tužitelju priznati troškovi: odgovor na protutužbu u iznosu od 2.564,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife), zastupanje na ročištu od 21. siječnja 2026. i 16. travnja 2026. u iznosu od po 2.564,00 EUR, sve radnje uvećane za pdv od 25%.
41. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova za zastupanje na ročištu od 14. listopada 2025. na ime raspravljanja po protutužbenom zahtjevu jer se tužitelj na tom ročištu nije upistio u raspravljanje po protuitužbenom zahtjevu, već je sud dodijelio raspravnim rješenjem tužitelju rok za očitovanje po protutužbi. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za odgovor na protutužbu jer prema čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) sudsku pristojbu za odgovor na tužbu (protutužbu) plaća ona stranka koja nije uspjela u parnici.
42. Tužitelju su po protutužbi opravdano nastali troškovi u iznosu od 9.615,00 EUR, dok nije osnovan zahtjev u iznosu od 4.318,61 EUR.
43. Slijedom navedenog, sud je točkom IV. izreke obvezao tuženika na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 38.810,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), dok je točkom V. izreke odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 21.038,61 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
U Zagrebu, 19. svibnja 2026.
Sutkinja
Ines Božić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
DNA:
- tužitelju po pun. putem eOglasne ploče suda
- tuženiku po pun. putem eOglasne ploče suda
