Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split
Poslovni broj: Gž-949/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Savezna Republika Njemačka, [adresa], zastupane po punomoćniku Krunoslavu Canjugi, odvjetniku u Sesvetama, protiv tuženika EV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Vesni Narančić, odvjetnica u Krapini, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Pregradi, poslovni broj P-519/2024-21 od 26. veljače 2026., dana 20. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Pregradi, poslovni broj P-519/2024-21 od 26. veljače 2026.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zahtijevala da se naloži tuženiku da tužiteljici plati iznos od 20.000,00 eura s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 4. prosinca 2024. do isplate. Prvostupanjskom presudom u točki II. izreke odlučeno je o parničnom trošku pa je naloženo tužiteljici da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.875,00 eura, s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Žaliteljica predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tuženi zahtjev.
3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužiteljice.
4. Žalba tužiteljice nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi neimovinsku štetu radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje koje tužiteljica trpi uslijed ne mogućnosti korištenja prava plodouživanja kuće, dvorišta i livade u Putkovcu, s obzirom je tuženik prodao nekretninu trećoj osobi na kojoj je tužiteljica imala pravo plodouživanja, kao i zahtjev da joj tuženik naknadi imovinsku štetu s osnova troškova smještaja koju tužiteljica posljedično trpi kada iz Savezne Republike Njemačke dođe u Republiku Hrvatsku.
6. Ispitujući pobijanu presudu te postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.
7. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju tužitelj ističe u žalbi.
8. Tužiteljica koja u žalbi navodi bitnu povredu iz članka 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, ne obrazlaže i ne daje konkretne razloge na kojima se temelji tvrdnja da je tužiteljici propuštena dostava i da joj nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom pa se žalba u tom dijelu smatra neosnovanom.
9. Prvostupanjski je sud donio pobijanu odluku nakon što je u bitnom, utvrdio sljedeće:
- da su ČV, suprug tužiteljice i EV (tuženik), sin ČV, sklopili Ugovor o darovanju nekretnina od 1. travnja 1997.,
- da je na temelju navedenog Ugovora ČV darovao EV nekretnine, među kojima su i one upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška]., k. o. [katastarska općina], k. č. [katastarska čestica], kuća i dvorište površine 1086 m2 i k. č. [katastarska čestica], klet, kletište i vinograd površine 554 m2
- da je odredbom članka IV. navedenog Ugovora određeno da darovatelj ČV i njegova supruga RV (tužiteljica) imaju pravo doživotnog uživanja u kući i kleti,
- da je EV na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 13. rujna 2019., prodao kupcu ĆV nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška]., k. o. [katastarska općina], k. č. [katastarska čestica], kuća, dvorište i livada,
- da je u zemljišnim knjigama, z. k. ul. [broj ZK uloška]., k. o. [katastarska općina], kao vlasnik nekretnine k. č. [katastarska čestica], kuća, dvorište i livada u Putkovcu, površine čhv 302, upisan PV, za cijelo.
10.1. Prvostupanjski je sud donio odluku na temelju činjenica koje je utvrdio primjenom članka 8. ZPP-a. Takva činjenična utvrđenja drugostupanjski sud prihvaća kao pravilna jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza.
10.2. Prvostupanjski je sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, tužiteljica nije stekla pravo plodouživanja na predmetnoj nekretnini jer tužiteljica nije bila stranka predmetnog Ugovora o darovanju nekretnina i jer pravo plodouživanja nije upisano u zemljišne knjige. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik prodajom nekretnine koja nije bila opterećena teretom prava služnosti tužiteljici nije prouzročio nikakvu štetu.
11.1. Prema odredbi članka 203. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., dalje ZVDSP/96) koji je bio važeći u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o darovanju nekretnina, pravo plodouživanja je osobna služnost koja svojega nositelja (plodouživatelja) ovlašćuje da se u svakom pogledu služi nečijom stvari (poslužna stvar) u skladu s njezinom namjenom, čuvajući njezino sućanstvo. Stavkom 2. propisano je da pravo plodouživanja može postojati na poslužnoj stvari koja je nepotrošna, bilo pokretna ili nepokretna, kao i na više pokretnih stvari zajedno; na potrošnim stvarima moguće je samo nepravo plodouživanje.
11.2. Prema odredbi članka 218. stavak 2. ZVDSP/96, na temelju pravnoga posla vlasnika poslužne nekretnine osniva se pravo osobne služnosti u korist određene osobe na teret određene stvari kao poslužne, a isto vrijedi i za osnivanje nepravilnih služnosti. Stavkom 2. propisano je da je pravo služnosti osnovano kad se ispune sve pretpostavke određene zakonom.
11.3. Prema odredbi članka 220. stavak 1. ZVDSP/96 pravo služnosti na nekretnini osniva se uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako zakon omogućuje da se služnost osnuje drukčije.
12.1. Tužiteljica u žalbi pravilno upućuje na mogućnost ugovaranja osobne služnosti
u korist određene osobe pa je u tom dijelu pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da takva mogućnost nije moguća.
12.2. U konkretnom slučaju radi se o ugovaranju prava plodouživanja u korist trećeg na temelju odredbe članka 149. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., dalje: ZOO/91) koji je bio važeći u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o darovanju nekretnina. Prema ovoj zakonskoj odredbi, kada netko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku, ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla. Dakle, za ugovaranje plodouživanja u korist tužiteljice nije bilo nužno da tužiteljica sudjeluje u sklapanju predmetnog Ugovora o darovanju nekretnina.
13. Iz provedenih dokaza proizlazi da navedeno pravo plodouživanja nikada nije bilo upisano u zemljišnu knjigu kao teret na predmetnoj nekretnini. Sam ugovor predstavlja pravni temelj (titulus) za stjecanje prava služnosti, dok je za nastanak stvarnog prava nužan upis u zemljišnu knjigu (modus), što proizlazi iz odredbe članka 220. stavak 1. ZVDSP/96. Kako u konkretnom slučaju do upisa nije došlo, tužiteljica nije stekla stvarno pravo plodouživanja koje bi djelovalo prema trećima , a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.
14.1. Međutim, neovisno o navedenom, tuženik je kao zemljišnoknjižni vlasnik bio ovlašten raspolagati predmetnom nekretninom pa tako i prodati je trećoj osobi bez ikakve suglasnosti ili dopuštenja tužiteljice, sve da je ista i nositeljica prava plodouživanja.
14.2. Stoga, sama činjenica prodaje nekretnine, ne predstavlja protupravnu radnju tuženika, a posebice stoga što nije postojala zabrana raspolaganja (npr. zabrana prodaje upisana u zemljišnim knjigama).
15.1. Za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZOO/91, potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice.
15.2. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja, šteta i uzročna veza), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i protupravnost.
15.3. S obzirom ona u postupku nije utvrđena, to u konkretnom slučaju nije ispunjena jedna od temeljnih pretpostavki odštetne odgovornosti tuženika.
16.1. Prvostupanjski sud je, odbijajući tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužiteljici nije nastala šteta uslijed prodaje nekretnine na kojoj nije bilo upisano pravo plodouživanja, u bitnome pravilno ocijenio da u postupanju tuženika nema protupravnosti kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu.
16.2. Naime, iz takvog pravnog shvaćanja proizlazi da sama prodaja nekretnine, u okolnostima kada pravo plodouživanja nije bilo upisano u zemljišnoj knjizi, ne predstavlja nedopušteno postupanje tuženika pa time nije ispunjena jedna od kumulativnih pretpostavki za nastanak odgovornosti za štetu.
16.3. Stoga, iako prvostupanjski sud svoje razloge nije izričito podveo pod pojam protupravnosti, pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
17. Glede odluke o troškovima postupka žaliteljici je odgovoriti kako ju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbama članaka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, u svezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 i 107/25.), što tužiteljica uopćenim žalbenim navodima nije dovela u pitanje.
18. Stoga je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Splitu, 20. svibnja 2026.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
dr.sc. Ivan Tironi
