REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-363/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić kao predsjednice vijeća, mr.sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Eurocompany 99 d.o.o. Zagreb, Frana Kerstečaneka 2B (sada na adresi [adresa], a ranije na adresi [adresa]), OIB: 07407139934, zastupano po direktoru ĐK, iz [adresa], svi zastupani po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Arsen Stipinović, Dušan Miočić, Iva Glavota, iz Rijeke, Prolaz Marije K. Kozulić 2, protiv tuženika TISAK plus d.o.o. [adresa], OIB: 32497003047, zastupan po FK, predsjedniku uprave i RK, članu uprave, radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, rješavajući žalbu tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Poslovni broj P-3997/2021-26 od 16. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I.Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Poslovni broj P- 3997/2021-26 od 16. studenog 2023., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Kristiana Hukelja, iz Zagreba poslovni broj Ovrv-9/2020 od 15. siječnja 2020. godine po računima broj 104531-1-1000 od 31.08.2016.g. na iznos od 4.977,11 eur/37.500,00 kn1 i broj 104533-1-1000 od 31. 08.2016.g. na iznos od 505,67 eur/3.810,00 kn.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtjev da sud utvrdi da je nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Kristiana Hukelja, iz Zagreba poslovni broj Ovrv-9/2020 od 15. siječnja 2020. godine po računu broj 104454-1-1000 od 31.08.2016.g. na iznos od 11.110,15 kn te u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva da sud obustavi ovršne radnje u ovršnom postupku.

III. Nalaže se tuženiku TISAK plus d.o.o. [adresa], naknaditi tužitelju E Eurocompany 99 d.o.o. Zagreb, Frana Kestečaneka 2B, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.215,27 eur/9.156,45 kn sa zateznom kamatom tekućom od 16. studenog 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2.Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tužitelj u dijelu odluke kojim je odbijen s tužbenim zahtjevom (točka II. izreke )zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP). Pobija i odluku o troškovima postupka.

2.1.Smatra da je pobijana presuda nezakonita u dijelu točke II. izreke, jer prvostupanjski sud izvodi zaključak kako je tužitelj poslovno surađivao s tuženikom 2016.godine kada je tuženik izdao sporne račune na ime tužitelja te je ocijenio navode tužitelja kao neosnovane da nije bilo poslovne suradnje tužitelja i tuženika 2016. godine kada je tuženik fakturirao na njegovo ime tri sporna računa.

2.2.Ističe da suprotno tome, sud u obrazloženju pobijane odluke navodi kako je sud utvrdio da trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. Zagreb nije direktno prodavalo robu u Zagrebu trgovačkim društvima pa tako niti tuženiku već je robu plasiralo i prodavalo na tržište u Republici Hrvatskoj trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. iz Ljubuškog koje trgovačko društvo je dogovorilo poslovnu suradnju s Konzumom d.d. Zagreb u smislu da će se prodavati roba putem Tiska d.d. Zagreb, a koju proizvodi Eurocompany 99 d.o.o. iz Ljubuškog, da tužitelj nije poslovno surađivao s tuženikom u smislu isporuke robe i prodaje iste na prodajnim mjestima Tiska d.d. Zagreb i da je tuženik Tisak d.d. Zagreb nabavljao robu preko Velpro d.o.o. Zagreb, koji je robu nabavljao preko Konzuma d.d. Zagreb, te je Konzum d.d. Zagreb kupovao robu od Eurocompany 99 d.o.o. iz Ljubuškog, da se tuženik suglasio da stornira račune iz 2016. godine i da računi se fakturiraju na Velpro d.o.o. Zagreb od kojeg je tuženik Tisak d.o.o. Zagreb robu nabavljao, time da bi Velprom d.o.o. Zagreb fakturirao taj trošak Konzumu d.d. Zagreb koji je robu i prodavao tvrtki Velpro d.o.o. Zagreb, a Konzum d.d. Zagreb bi potom fakturirao račun prema Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški s kojim je Konzum d.d. Zagreb poslovno surađivao.

2.3.U odnosu na prigovor zastare navodi da je sud isti ocijenio kao djelomično osnovan jer je tužitelj s tuženikom izvršio prijeboj za dio utuženog računa broj 104454- 1-1000 od 31-08-2016.g. na iznos od 12.584,09 kn, a koji je račun utužen u ukupnom iznosu od 11.110,15 kn., pa je tako stajališta kako u odnosu na navedeni račun broj 104454-1-1000 od 31-08-2016.g. na iznos od 11.110,15 kn je prekinut tijek zastare te je u tom dijelu neosnovan zahtjev tužitelja za proglašenjem ovrhe nedopuštenom.

2.4.Tvrdnji je da kompenzacijom dijela računa nije prekinuta zastara za cjelokupni iznos računa, da je iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno kako je isti za potrebe izrade nalaza zatražio određenu dokumentaciju od tuženika, međutim, zatražena dokumentacija od tuženika koja se odnosi na društva TISAK d.d. i TISAK plus d.o.o. i tražbinu prema tužitelju, nije dostavljena, slijedom čega vještak nije mogao utvrditi temeljem koje osnove je TISAK d.d. izdao račune tužitelju, račune broj 104454-1-1000, 104531-1-1000 i 104533-1-1000, odnosno, za što su izdani predmetni računi prednika tuženika TISAK d.d. (za pozicioniranje koje robe, u kojim objektima, za koje razdoblje, po kojoj visini naknade, itd.) te - evidentiranje tražbine kod TISAK d.d. na knjigovodstvenim karticama za tužitelja, evidentiranje tražbine kod TISAK plus d.o.o. na knjigovodstvenim karticama za tužitelja.

2.5. Nadalje da navedeno potvrđuje sve navode tužitelja iznijete tijekom postupka, a poglavito u podnesku od 25.03.2022. godine:

- da parnične stranke u vrijeme izdavanja spornih računa 2016. godine nisu bile u nikakvom ugovornom ili drugom poslovnom odnosu. Ugovor o kupnji broj T-061/2018 koji je dostavljen uz odgovor na tužbu zaključen je tek 02.11.2018.g. i ne odnosi se na raniji period kada su izdani sporni računi. (2016.g.). Nikakvi ugovori ili drugi akti prije 02.11.2018.g. ne postoje i zato ih tuženik nije mogao niti dostaviti

-da iz e-maila od 28.06.2017.g. razvidno je kako je tužitelj putem tadašnjeg zakonskog zastupnika NK pozvao tuženika da stornira navedene račune te da tereti Konzum, a Konzum će tada teretiti sestrinsku firmu EUROCOMPANY 99 Ljubuški

- da iz e-maila od 08.03.2017.g. razvidno je da tužitelj nije prodao robu Tisku niti je imao kakav ugovor o marketingu s njima te se traži od Tiska da račune stave na EUROCOMPANY 99 Ljubuški budući je ta firma prodala robu Konzumu, a ne tužitelj!!!

- da tuženik (ĐKF) u e-mailu od 03.07.2017.g. potvrđuje kako je tuženik

TISAK kupio robu od VELPRA

- da u e-mailu od **.**.2017.g. ZK iz VELPRA potvrđuje kako je VELPRO kupio robu od KONZUMA te kako nemaju direktnu suradnju sa tužiteljem

- da tužitelj u e-mailu od 28.06.2017.g. navodi kako tužitelj i tuženik nemaju nikakav poslovni odnos niti imaju osnova prihvatiti predmetna terećenja te da je potrebno izvršiti storniranje terećenja tužitelja i teretiti KONZUM, koji će potom teretiti

EUROCOMPANY 99 LJUBUŠKI, a ne tužitelja

- da tuženik (ĐKF) u e-mailu od 11.10.2017.g. potvrđuje kako fakture tuženika trebaju „sjesti“ na EUROCOMPANY 99 LJUBUŠKI te kako trebaju otpisati fakture izdane na tužitelja

- da tužitelj nikada nije priznao dug, čak štoviše, izričito je tražio da se računi storniraju i ispostave na KONZUM i EUROCOMPANY 99 Ljubuški.

2.6. Žalitelj ukazuje da tuženik apsolutno niti jednim dokazom nije dokazao da bi postojao bilo kakav poslovni odnos tužitelja i pravnog prednika tuženika jer nije postojao, niti je dokazao temeljem koje osnove je TISAK d.d. izdao sporne račune tužitelju, odnosno nije dokazao za što su izdani predmetni računi prednika tuženika TISAK d.d. (za pozicioniranje koje robe, u kojim objektima, za koje razdoblje, po kojoj visini naknade, itd.

2.7. Tvrdnji je da je nedvojbeno nastupila zastara za sva tri računa pa tako i u odnosu na račun koji je djelomično kompenziran, pa predlaže da se žalba tužitelja usvaja, pobijana presuda preinačuje u pobijanoj točki II. izreke na način da se u cijelosti usvoji postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja uz nalaganje obveze tuženiku na podmirenje cjelokupnog parničnog troška tužitelju kao i troška sastava žalbe, podredno, da se žalba tužitelja usvaja, pobijana presuda ukida u pobijanom dijelu i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3.Pravodobnu žalbu podnosi i tuženik protiv točke I. i III. izreke pobijajući prvostupanjsku presudu u nevedenim točkama zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1.i 3. ZPP-a.

3.1. Smatra da presuda u pobijanim dijelovima ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući se sud u obrazloženju presude nije niti jednom riječju osvrnuo na činjenicu da predmet parničnog postupka nije utvrđivanje osnovanosti i visine tražbine tuženika prema tužitelju već proglašenje ovrhe nedopuštenom sukladno odredbama čl. 50. Ovršnog zakona te da se sud u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, protivno svim pravilima materijalnog prava, upušta (primjerice) u ocjenu dokaza i utvrđivanje činjenica, jesu li tužitelj i tuženik bili u poslovnom odnosu, postoji li potraživanje tuženika prema tužitelju, koja je visina potraživanja tuženika, na koji način su zatvarana pojedina potraživanja tuženika prema tužitelju i sl., a koje činjenice su sasvim irelevantne za konkretni parnični postupak, jer u supstancijalnom pogledu iste niti nisu od važnosti za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja.

3.2. Tvrdnji je da se sud upuštao u ocjenu irelevantnih dokaza i činjenica i time je izgubio iz vida kako je o osnovanosti i visini potraživanja tuženika prema tužitelju već odlučeno pravomoćnom ovršnom ispravom, a da je prigovor zastare, na koji se sud u presudi poziva, sukladno čl. 228. Zakona o obveznim odnosima tužitelj imao mogućnost isticati tijekom postupka koji je prethodio donošenju ovršne isprave, ali navedeno ovlaštenje nije konzumirao radi vlastitih propusta.

3.3.Također navodi da ne samo da nije nastupila zastara potraživanja o kojem potraživanju je odlučeno ovršnom ispravom u užem smislu (budući da je tužitelj nekoliko puta priznavao svoj dug prema tuženiku, odnosno pravnom predniku tuženika), nego nije nastupila niti zastara propisana odredbom čl. 233. Zakona o obveznim odnosima pa budući da je tražbina tuženika u osnovu i visini utvrđena pravomoćnom ovršnom ispravom, evidentno jest kako nije nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom jer nije protekao rok od 10 godina propisan odredbom čl. 233. Zakona o obveznim odnosima, stoga nije udovoljeno odredbi čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona.

3.4. Nastavno navodi da uvažavanjem opugnacijskih prigovora tužitelja te pogrešno primjenjujući odredbu čl. 228. Zakona o obveznim odnosima na konkretan slučaj, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, dok pritom tuženiku nije obrazložio razloge iz kojih (u datom slučaju) nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 233. Zakona o obveznim odnosima , pa je stoga istovremeno počinio i bitnu povredu odredaba Zakona o parničnom postupku.

3.5. Predlaže drugostupanjskom sudu žalbu uvažiti te donijeti presudu kojom se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i dosuditi tuženiku parnični trošak, a podredno, vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5.Žalbe su osnovane.

6.Predmet spora je proglašenje ovrhe nedopuštenom u postupku pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava zaplijenjenih u postupku izravne naplate.

7.Nesporno je da je tužitelj upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom određene rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Kristiana Hukelja, iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-9/20 od dana 15. siječnja 2020. godine., te da je žalbu izvan roka, osporavajući pravilnost i zakonitost dostave rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-9/20, javnog bilježnika Kristiana Hukelja, pozivajući se na čl. 50. stavak 1. točak 7., točka 9., točka 10. te točke 11. Ovršnog zakona.

8.Prvostupanjski sud je utvrđenja:

- da je tuženik evidentirao dugovanje tužitelja u iznosu od 52.420,16 kn koji iznos se odnosi, na potraživanje tuženika prema računu broj 104454-1-1000 od 31.08.2016.g. s dospijećem plaćanja dana 30.09.2016.g. na iznos od 12.584,09 kn (list 23 spisa), na potraživanje tuženika prema računu broj 104531-1-1000 od 31.08.2016.g. s dospijećem plaćanja dana 30.09.2016.g. na iznos od 37.500,00 kn (list 24 spisa), na potraživanje ovdje tuženika prema računu broj 104533-1-1000 od 31.08.2016.g. s dospijećem plaćanja dana 30.09.2016.g. na iznos od 3.810,00 kn (list 25 spisa),

- da je FINA sukladno Zahtjevu za naplatu novčanih tražbina iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-9/20 od 15. siječnja 2020. godine javnog bilježnika Kristiana Hukelja, iz Zagreba a koje je pravomoćno i ovršno s danom 09. lipnja 2020. godine naplatila ukupan iznos u visini od 69.396,93 kn s računa tužitelja,

-da iz provedenog vještačenja proizlazi da vrijednost 3 računa koje je TISAK d.d. izdao tužitelju iznosi 53.894,09 kn/7.152,98 eur,

-da potraživanja ovrhovoditelja (tuženika) prema tužitelju kao ovršeniku iznose 52.420,15 kn/6.957,36 eur, a razlika vrijednosti 3 računa koje je izdao tuženik i vrijednosti tražbine tužitelja prema IOS-u su plaćanja koja je tuženik evidentirao kao izvršena (460,61 kn i 1.013,33 kn),

- da je ukupno FINA s računa tužitelja izvršila zapljenu u iznosu od 69.385,44 kn i to za troškove u iznosu od 2.186,50 kn i zatezne kamate na troškove u iznosu od 31,29 kn, te za glavnicu od 52.420,15 kn i zatezne kamate na glavnicu od 14.747,50 kn.

- da su tužitelj Eurocompany 99 d.o.o. Zagreb, Frane Kesterčaneka 2b kao prodavatelj i TISAK d.d. [adresa], kao kupac ugovorili da će prodavatelj (tužitelj) prodati, a kupac (tuženik) kupiti robu iz prodajnih programa prodavatelja (čl.1. I 2. Ugovora o kupnji), a koji proizvodi su navedeni u Prilogu I koji je sastavni dio Ugovora o kupnji, te su ugovorne strane ugovorile da će prodavatelj (tužitelj ovdje) isporučivati ugovorenu robu/proizvode na mjesta i u roku kako je definirano u Prilogu

II (čl.6. Ugovora o prodaji,

- da je člankom 3. Ugovora o kupnji kupac (ovdje tuženik) dužan platiti isporučenu robu prodavatelju (ovdje tužitelju) u roku od 30 dana računajući od dana isporuke,

-da su člankom 16. Ugovora o kupnji ugovorne stranke ugovorile u slučaju da prodavatelj pisanim putem, uključujući i elektroničkom poštom, to izričito traži, kupac je voljan ali ne i dužan pružiti uslugu marketinga prodavateljevih artikala na svim poslovnim mjestima, a prodavatelj mu je za to obvezan platiti naknadu,

- da su način provođenja usluga, njezino trajanje, broj i sadržaj obuhvaćenih aktivnosti, kao i visina i način obračuna naknade za usluge ugovorne strane utvrdile u Prilogu III koji je sastavni dio Ugovora o kupnji.

- da su tužitelj i tuženik komunicirali u svezi sklapanja Ugovora o kupnji te isporuci robe iz kojih proizlazi da je KONZUM d.d. Zagreb ugovorio poslovnu suradnju s Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški radi plasiranja robe i prodaju iste na tržištu u Republici Hrvatskoj, te robu od Eurocomapny d.o.o. Ljubuški distribuiralo je na prodajna mjesta na TISAK d.d. Zagreb trgovačko društvo VELPRO d.o.o. Zagreb koja roba je kupljena od Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški,

-da je tvrtka Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški osnivač trgovačkog društva Eurocompany 99 d.o.o. Zagreb (izvod iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu),

- da je predstavnik tužitelja BK kontaktirao djelatnicu tuženika u odnosu na tražbinu tuženika prema tužitelju, a koju tražbinu prema tvrdnjama tužitelja treba podmiriti Konzum d.d. Zagreb tuženiku odnosno u kojem tuženik navodi da je robu kupovao od Velpro d.o.o. Zagreb, a koje trgovačko društvo je kupovalo robu od Konzum d.d. Zagreb, te da je potrebno izmijeniti fakture tj.obveznika plaćanja za isporučenu robu za koju se tereti s plaćanjem tužitelj

- da tuženik putem svoje djelatnice predlaže tužitelju da se zatvore fakture koje su predmet spora na način da računi koji su predmet spora i koji su trebali glasiti na tvrtku Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški ispostave s osnova marketinških aktivnosti na iznos od 53.894,00 kn na ime tužitelja,

- da je tuženik evidentirao obveze tužitelja za razdoblje od 01.01.2019.g. do 09.11.2019.g. a iz koje kartice dobavljača proizlazi da je umanjen dug tužitelja za iznos od 460,61 kn i 1.013,33 kn,

- da je trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški osnovalo trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. Zagreb,

- da trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. Zagreb nije direktno prodavalo robu u Zagrebu trgovačkim društvima pa tako niti tuženiku već je robu plasiralo I prodavalo na tržište u Republici Hrvatskoj trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. iz Ljubuškog koje trgovačko društvo je dogovorilo poslovnu suradnju s Konzumom d.d. Zagreb u smislu da će se prodavati roba putem Tiska d.d. Zagreb, a koju proizvodi Eurocompany 99 d.o.o. iz Ljubuškog,

- da je tuženik izdao račune za pozicioniranje prehrambenih proizvoda u ukupnom iznosu od 53.894,09 kn/7.152,98 eur na ime tužitelja 2016. godine te da su sva tri računa izdana su dana 31. kolovoza 2016. godine s dospijećem dana 30.09.2016. godine,

- da je tuženik umanjio izdane račune za iznos od 460,61 kn i iznos od 1.013,33 kn, a koje iznose je tuženik kompenzirao s tražbinom tuženika koju je tužitelj imao prema tuženiku u 2019. godini, a koja kompenzacija (prijeboj) je izvršen temeljem Izjave o prijeboju od 19.04.2019.g.,

- da tužitelj nije poslovno surađivao s tuženikom u smislu isporuke robe i prodaje iste na prodajnim mjestima Tiska d.d. Zagreb i da je tuženik Tisak d.d. Zagreb nabavljao robu preko Velpro d.o.o. Zagreb, koji je robu nabavljao preko Konzuma d.d. Zagreb, te je Konzum d.d. Zagreb kupovao robu od Eurocompany 99 d.o.o. iz Ljubuškog,

- da se tuženik suglasio da stornira račune iz 2016. godine i da se računi fakturiraju na Velpro d.o.o. Zagreb od kojeg je tuženik Tisak d.o.o. Zagreb robu nabavljao, time da bi Velprom d.o.o. Zagreb fakturirao taj trošak Konzumu d.d. Zagreb koji je robu i prodavao tvrtki Velpro d.o.o. Zagreb, a Konzum d.d. Zagreb bi potom fakturirao račun prema Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški s kojim je Konzum d.d. Zagreb poslovno surađivao,

- da je trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. Zagreb obavio poslove marketinga jer je to zahtijevalo trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški,

- da je Eurocompany 99 d.o.o. poslovno surađivao s Tisak d.d. Zagreb trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški i koje trgovačko društvo je ugovorilo prodaju robe i suradnju s Konzum d.d. Zagreb, a koji je robu nabavljao od trgovačkog društva iz Ljubuškog preko trgovačkog društva Velpro d.o.o. Zagreb i koja se roba prodavala na prodajnim mjestima tuženika,

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kupnji 2019. godine,

-da je trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. Zagreb obavljalo marketinške usluge za prodanu i isporučenu robu tuženiku, te da nije bila besplatna poslovna suradnja o marketinškom ulaganju robe koju je prodavao Eurocompany 99 d.o.o. iz Ljubuškog za dobivanje pozicija na kioscima Tiska d.d. Zagreb za prodavanje te robe .

9. Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud navodi :

„Prema stajalištu ovog suda tužitelj neosnovano navodi da nije poslovao s tuženikom 2016. godine kako to tvrdi u tužbi navodeći da je to jedan od žalbenih razloga koje bi bio istaknuo 2020. godine u svom prigovoru da je bila uredna dostava rješenja o ovrsi poslovni broj 9/2020. Naime iz iskaza svjedoka te sadržaja e-mail-ova jasno proizlazi da se trebala plaćati isporučena roba trgovačkom društvu Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški, ali iz iskaza tadašnjih zaposlenika tužitelja, ovdje saslušanih svjedoka, sud je utvrdio da tužitelj kao trgovačko društvo koje je osnovao Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški je radilo poslove marketinga te da su oni trebali platiti s osnova marketinškog ulaganja i pozicioniranja robe na prodajnim mjestima Tisaka d.d. Zagreb račune, a koje je upravo za tu vrstu usluga izdao tuženik tužitelju i koji sporni računi su predmet ovog spora. Nadalje tužitelj na kojem je teret dokaza (čl. 221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice da bi trgovačko društvo Eurocompany d.o.o. Ljubuški preuzelo obvezu plaćanja marketinških usluga kako to tvrdi tužitelj u ovoj pravnoj stvari. Sud pri tome ističe da je irelevantna činjenica da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kupnji 2018. godine, budući da u ovoj pravnoj stvari nije predmet naplata po računima iz 2016. godine za isporučenu robu na prodajnim mjestima Tisak d.d. Zagreb, sad Tisak plus d.d. Zagreb, već su sporni računi ispostavljeni s osnova pruženih marketinških usluga u odnosu na koje djelatnici tužitelja, u ovom sporu saslušani svjedoci navode da marketinške usluge 2016. godine i pozicioniranje robe koju je isporučivalo trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški na prodajna mjesta tuženika nisu bila besplatna te da je ovdje tužitelj bio u obvezi platiti tu vrstu usluga tuženiku.

Kako dakle tužitelj je poslovno surađivao s tuženikom 2016. godine kada je tuženik izdao račune na ime tužitelja to je sud ocijenio navode tužitelja kao neosnovane da nije bilo poslovne suradnje tužitelja i tuženika 2016. godine kada je tuženik fakturirao na njegovo ime tri sporna računa (čl. 50. stavka 1. točka 7. OZ-a).

Tužitelj tvrdi da bi u prigovoru protiv rješenja o ovrsi istaknuo prigovor zastare jer da račun broj 104454-1-1000 od 31.08.2016.g. na iznos od 12.584,09 kn temeljem kojeg tuženik zahtjeva isplatu iznosa u visini od 11.110,15 kn dospijeva na naplatu dana 30.09.2016.g. pa je nastupila zastara dana 01.10.2019.g., dospijeće računa broj 104531-1-1000 od 31.08.2016.g. na iznos od 37.500,00 kn je dana 30.09.2016.g. pa je zastara nastupila dana 01.10.2019.g., te dospijeće računa broj 104533-1-1000 od 31. 08.2016.g. na iznos od 3.810,00 kn je dana 30.09.2016.g. pa je zastara nastupila s danom 01.10.2019.g.. Tužitelj navodi kako je tuženik kao ovrhovoditelj pogrešno naveo u prijedlogu za ovrhu da bi kamate na iznos od 11.110,15 kn tekle od 31.05.2019.g. jer iz ispisa otvorenih računa vidljivo je da sva tri računa dospjela su dana 30.09.2016.g. slijedom čega je nastupila zastara budući je prijedlog za ovrhu podnesen dana 15.01.2020. godine, a na utuženim računima je naznačen dan dospijeća plaćanja 30.09.2016. godine, pa slijedom navedenog je osnovan žalbeni razlog iz čl. 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona.

Tuženik osporava istaknuti prigovor zastare, navodi da je tužitelj priznao svoj dug prema tuženiku, a koje priznanje proizlazi iz e-mail korespondencije tužitelja tuženika iz 2018. godine (list 47-50, list 59-66, list 72 spisa), pa samim priznanjem duga prekinuta je zastara. Ističe kako sva potraživanja utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom nadležnog tijela javne vlasti zastarijevaju za 10 godina (čl. 233. Zakona o obveznim odnosima). Na takve navode tužitelj ističe kako u vrijeme izdavanja spornih računa tj. 2016. godine nije bio u poslovnom odnosu s tuženikom te nije imao nikakav dug prema tuženiku, pa da bi takvim priznanjem prekinuta zastara, niti je tužitelj bio suglasan s kompenzacijom kako to tvrdi tuženik.

Navodi kako je tužitelj zaključio Ugovor o kupnji 2018. godine dočim se sporni računi odnose na 2016. godinu kada su i izdani time da je tužitelj pozvao tuženika da navedene račune iz 2016. godine stornira jer nije bio u poslovnom odnosu s tuženikom prije potpisivanja Ugovora o kupnji 2018. godine.

U tijeku ovog postupka utvrđeno je da Izjavom o prijeboju broj 154/2019 ovjerenim od strane tužitelja i tuženika djelomično zatvoreno potraživanje tuženika za račun broj 104454-1-1000 u iznosu od 460,61 kn i za iznos od 1.013,33 kn, a kako je to tuženik I evidentirao na ispisu otvorenih stavki (list 20 spisa). Uvidom u Izjavu o prijeboju broj 622/2019 od 30.05.2019.g. utvrđeno je da je tuženik kompenzirao dio računa broj 104454-1-1000 od 31.08.2016.g. za iznos od 1.013,33 kn i za iznos od 460,61 kn, a koji umanjeni iznos računa koji je predmet ovog spora u iznosu od 11.110,15 kn (ukupan iznos računa 12.584,09 kn) potražuje tuženik kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku.

U odnosu na prigovor zastare sud je isti ocijenio kao djelomično osnovan. Kako je dospijeće plaćanja za sva tri računa koja su predmet ovršnog postupka dana 30. rujna 2016.g., a tužitelj je s tuženikom izvršio prijeboj za ispostavljene račune temeljem Izjave o prijeboju od 30.05.2019.g. to je prekinut tijek zastare na utuženi račun broj 104454-1-1000 od 31-08-2016.g. na iznos od 12.584,09 kn, a koji je račun utužen u ukupnom iznosu od 11.110,15 kn. Sud je stajališta kako u odnosu na navedeni račun broj 104454-1-1000 od 31-08-2016.g. na iznos od 11.110,15 kn je prekinut tijek zastare te je u tom dijelu neosnovan zahtjev tužitelja za proglašenjem ovrhe nedopuštenom (točka II. izreke presude).

U odnosu na račun broj 104531-1-1000 od 31.08.2016.g. na iznos od 37.500,00 kn s dospijećem dana 30.09.2016.g. zastara je nastupila dana 01.10.2019.g., a u odnosu na račun broj 104533-1-1000 od 31. 08.2016.g. na iznos od 3.810,00 kn dospijeće je dana 30.09.2016.g. pa je zastara nastupila s danom 01.10.2019.g. (čl. 228. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, dalje: ZOO) imajući u vidu da je tuženik podnio i prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave dana 15.01.2020.g. (list 14-15 spisa). Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

U odnosu na prigovor prijeboja te tvrdnje tuženika da samim prijebojem je prekinuta zastara sud ističe kako tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221.a.ZPP-a) nije dostavio dokaz da bi tužitelj priznao dug na preostali iznos glavnice od 41.310,00 kn, a koja glavnica se odnosi na račun broj 104531-1-1000 od 31.08.2016.g. na iznos od 37.500,00 kn i na račun broj 104533-1-1000 od 31. 08.2016.g. na iznos od 3.810,00 kn niti iz sadržaja Izjave o prijeboju (list 93-94 spisa) tužitelj proizlazi da bi tužitelj priznao dugovanje prema izdanim računima koji su premet ovršnog postupka, a takve činjenice niti ne proizlaze iz dokumentacije (sadržaja e-mail-ova) koja prileži u spisu.

Slijedom navedenog kako je nastupila zastara po računima broj 104531-1-1000 od 31.08.2016.g. na iznos od 37.500,00 kn i broj 104533-1-1000 od 31. 08.2016.g. na iznos od 3.810,00 kn to je sud utvrdio da je nedopuštena ovrha u odnosu na dva citirana računa, sve kao pod točkom I. izreke presude.

Sud je odbio tužbeni zahtjev u kojem tužitelj zahtjeva obustavu ovršnih radnji budući da sud u parničnom postupku odlučuje o osnovanosti prigovora tužitelja na dopuštenost ovrhe sukladno čl. 52. stavak 3. Ovršnog zakona, a o obustavi ovrhe odlučuje sud u ovršnom postupku (točka II. izreke presude).

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pravcu žalbenog razloga iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju izričito u žalbi ističe tuženik , te sadržajno i tužitelj ovaj sud je stajališta da je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu.

10.1. Prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog koji se ne može ispitati, ne sadrži valjane razloge kao i razloge o odlučnim činjenicama a obrazloženje je kontradiktorno i to stoga što prvostupanjski sud u obrazloženju navodi kako je utvrđenja :

- da trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. Zagreb nije direktno prodavalo robu u Zagrebu trgovačkim društvima pa tako niti tuženiku već je robu plasiralo i prodavalo na tržište u Republici Hrvatskoj trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. iz Ljubuškog koje trgovačko društvo je dogovorilo poslovnu suradnju s Konzumom d.d. Zagreb u smislu da će se prodavati roba putem Tiska d.d. Zagreb, a koju proizvodi Eurocompany 99 d.o.o. iz Ljubuškog,

- da tužitelj nije poslovno surađivao s tuženikom u smislu isporuke robe i prodaje iste na prodajnim mjestima Tiska d.d. Zagreb i da je tuženik Tisak d.d. Zagreb nabavljao robu preko Velpro d.o.o. Zagreb, koji je robu nabavljao preko Konzuma d.d. Zagreb, te je Konzum d.d. Zagreb kupovao robu od Eurocompany 99 d.o.o. iz Ljubuškog,

- da se tuženik suglasio da stornira račune iz 2016. godine i da računi se fakturiraju na Velpro d.o.o. Zagreb od kojeg je tuženik Tisak d.o.o. Zagreb robu nabavljao, time da bi Velprom d.o.o. Zagreb fakturirao taj trošak Konzumu d.d. Zagreb koji je robu i prodavao tvrtki Velpro d.o.o. Zagreb, a Konzum d.d. Zagreb bi potom fakturirao račun prema Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški s kojim je - da je poslovno surađivao s Tisak d.d. Zagreb trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški koje trgovačko društvo je ugovorilo prodaju robe i suradnju s Konzum d.d. Zagreb, a koji je robu nabavljao od trgovačkog društva iz Ljubuškog preko trgovačkog društva Velpro d.o.o. Zagreb i koja se roba prodavala na prodajnim mjestima tuženika,

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kupnji 2019. godine

11. No, suprotno tome, u točki 16. obrazloženja prvostupanjski sud navodi da je zaključio da tužitelj neosnovano navodi da nije poslovao s tuženikom 2016. godine kako to tvrdi u tužbi navodeći da je to jedan od žalbenih razloga koje bi bio istaknuo 2020. godine u svom prigovoru da je bila uredna dostava rješenja o ovrsi poslovni broj 9/2020, jer da iz iskaza svjedoka te sadržaja e-mail-ova jasno proizlazi da se trebala plaćati isporučena roba trgovačkom društvu Eurocomapny 99 d.o.o. Ljubuški, ali iz iskaza tadašnjih zaposlenika tužitelja, u postupku saslušanih svjedoka, utvrđuje da tužitelj kao trgovačko društvo koje je osnovao Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški je radilo poslove marketinga te da su oni trebali platiti s osnova marketinškog ulaganja i pozicioniranja robe na prodajnim mjestima Tisaka d.d. Zagreb račune, a koje je upravo za tu vrstu usluga izdao tuženik tužitelju i koji sporni računi su predmet ovog spora te da tužitelj na kojem je teret dokaza (čl. 221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice da bi trgovačko društvo Eurocompany d.o.o. Ljubuški preuzelo obvezu plaćanja marketinških usluga kako to tvrdi tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari

12. Nadalje pri tome ističe da je irelevantna činjenica da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kupnji 2018. godine, budući da u ovoj pravnoj stvari nije predmet naplata po računima iz 2016. godine za isporučenu robu na prodajnim mjestima Tisak d.d. Zagreb, sad Tisak plus d.d. Zagreb, već su sporni računi ispostavljeni s osnova pruženih marketinških usluga u odnosu na koje djelatnici tužitelja, u ovom sporu saslušani svjedoci navode da marketinške usluge 2016. godine i pozicioniranje robe koju je isporučivalo trgovačko društvo Eurocompany 99 d.o.o. Ljubuški na prodajna mjesta tuženika nisu bila besplatna te da je ovdje tužitelj bio u obvezi platiti tu vrstu usluga tuženiku.

13.Ovakva kontradiktornost upućuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a uslijed koje je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno budući se stoga ispitati pravi žalbeni razlozi na koje se poziva tužitelj žalbom izjavljenom protiv rješenja o ovrsi odnosno zbog čega je upućen u parnicu tako da je valjalo prihvatiti žalbe te ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem će otkloniti bitnu povredu te ponovnom analizom i ocjenom provedenih dokaza utvrditi činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbe te za odluku dati valjane razloge.

14. Novom odlukom riješit će se i o ukupnim troškovima parničnog postupka kao i o zatraženim troškovima odnesene žalbe slijedom odredbe članka 166. stavak 3. ZPP- a.

15. Na temelju članka 369. stavak 1. ZPP-a riješeno je kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Šimić