REPUBLIKA HRVATSKA

Upravni sud u Osijeku

Osijek, Vukovarska cesta 31

Us I-1114/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Eugenu Jakopoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužiteljice PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Matej Penić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 78, Zagreb, OIB: 53969486500, radi prava na inkluzivni dodatak, 18. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike KLASA: UP/II-551-09/25-01/9204, URBROJ: 524-11-02/7-25-2 od 14. listopada 2025. i rješenje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Slatina, KLASA: UP/I-551-06/24-09/1067, URBROJ: 139-067-02/4-25-10 od 31. srpnja 2025.

II. Priznaje se pravo na inkluzivni dodatak tužiteljici u iznosu 115% osnovice za petu razinu potpore, počevši od 12. travnja 2024.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu 2.000,00 EUR (dvije tisuće eura) i to u roku 60 (šezdeset) dana, računajući od dostave pravomoćne odluke o troškovima spora.

IV. Ako tuženik ne podmiri troškove u ostavljenom roku, istom se nalaže isplatiti tužiteljici i zatezne kamate koje na dosuđeni iznos teku od dana donošenja presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

V. Preostali dio zahtjeva vezano za naknadu troška tužiteljici u ukupnom iznosu 2.000,00 EUR (dvije tisuće eura) kao i zatezne kamate na navedeni iznos sud je odbio kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-551-09/25-01/9204, URBROJ: 524-11-02/7-25-2 od 14. listopada 2025., u točki 1. izreke utvrđeno je da PČ ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na inkluzivni dodatak te se u točki 2. ukida rješenje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Slatina, KLASA: UP/I-551-08/23-01/117, URBROJ: 139-067-02/4-23-6 od 6. srpnja 2023. kojim je PČ priznato pravo na osobnu invalidninu.

2. Tužiteljica u tužbi ističe kako osporava drugostupanjsko rješenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava ističući da je pobijano rješenje paušalno, nejasno i neobrazloženo. Navodi da joj je utvrđena vrsta i težina invaliditeta kao kronična bolest II. stupnja, ali da joj je uskraćeno pravo na inkluzivni dodatak jer ne živi sama, već sa svojim desetogodišnjim djetetom koje je dijete s poteškoćama u razvoju, a kojemu je tužiteljica samohrana majka. Tužiteljica smatra da usko tumačenje Zakona o inkluzivnom dodatku (Narodne novine, broj: 156/2023, dalje: Zakon) koje ju ne smatra samcem jer živi s maloljetnim djetetom predstavlja socijalnu nepravdu i krši njezina ustavna prava. Posebno ističe da drugostupanjsko rješenje niti jednim svojim dijelom ne obrazlaže činjenicu zašto se konkretno tužiteljica ne smatra samcem. Upozorava na svrhu i smisao Zakona koja zasigurno nije onemogućiti osobu kojoj je ranije bilo utvrđeno pravo na osobnu invalidninu u primanju inkluzivnog dodatka odnosno pomaganju u savladavanju teške životne situacije. Predlaže poništiti osporavana rješenja i vratiti predmet na ponovno postupanje ili utvrditi da tužiteljica ispunjava uvjete za priznavanje prava na inkluzivni dodatak.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužiteljica ne ispunjava uvjete za inkluzivni dodatak jer ne živi sama, već u kućanstvu s maloljetnim sinom. Napominje da iako je kod tužiteljice utvrđeno postojanje kronične bolesti II. stupnja, ista ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na inkluzivni dodatak prema članku 13. točki 5. alineja e) Zakona jer nije samac. Dodatno ističe kako navedena odredba Zakona ne predviđa mogućnost priznavanja prava odrasloj osobi s kroničnom bolesti II. stupnja ako su ostali članovi kućanstva maloljetni ili narušenog zdravstvenog stanja.

4. Sud je u ovom sporu održao raspravu 4. svibnja 2026. kako bi strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakonu o upravnim sporovima („Narodne novine” br. 36/24., - dalje: ZUS), prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u prisutnosti opunomoćenika tužitelj ice i tužiteljice osobno, dok za tuženika nije nitko pristupio unatoč urednoj dostavi poziva.

5. U tijeku dokaznog postupka Sud je pročitao spis, spis upravnog postupka i sve isprave koje prileže istima, saslušao tužiteljicu te na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U konkretnom predmetu nesporno je da je tužiteljici utvrđena vrsta i težina invaliditeta kao kronična bolest II. stupnja za odraslu osobu. Također, nije sporna niti činjenica da tužiteljica živi u kućanstvu zajedno sa svojim maloljetnim djetetom, a koje je dijete s poteškoćama u razvoju. Napominje se da je tužiteljica, saslušana na ročištu 4. svibnja 2026., potvrdila kako u kućanstvu živi s maloljetnim djetetom, a koje ima poteškoće u razvoju te da se o njemu brine isključivo sama uslijed činjenice da je djetetov otac preminuo prije dvije godine.

7. Jedino sporno u ovom predmetu je pitanje tumačenja pojma „samac“ u kontekstu definicije pojmova iz članka 3. Zakona i posljedična primjena članka 13. stavka 1. točke 5. alineja e) Zakona.

8. Prema članku 3. točki 2. Zakona samac je osoba koja živi sama, a prema točki 3. istog članka kućanstvo je zajednica osoba koje zajedno žive i podmiruju troškove života. Nadalje, u istom članku definirani su i pojmovi „dijete“ kao osoba do navršenih 18 godina života te nasuprot tome „odrasla osoba“ kao osoba koja je navršila 18 godina života.

8.1. Pravo na inkluzivni dodatak, čije ostvarivanje traži tužiteljica, propisano je člankom 13. stavkom 1. točkom 5. alineja e) Zakona koji propisuje da pravo na dodatak pripada između ostalih i „odraslim samcima s kroničnom bolesti II. stupnja“. Navedeno, kao što je već rečeno, predstavlja nespornu činjenicu, ali ostaje sporno ispunjava li tužiteljica uvjet statusa „samca“.

9. Za pravilno tumačenje svih zakona pa tako i ovog nužno je uzeti u obzir njegove temeljne ciljeve i načela. Tako članak 5. Zakona propisuje da je svrha inkluzivnog dodatka pružanje novčane naknade osobi s invaliditetom radi prevladavanja različitih prepreka koje mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Dodatno članak 2. Zakona izričito nalaže da se u provedbi ovog Zakona na odgovarajući način primjenjuju načela Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda i načela propisana zakonom kojim se uređuje djelatnost socijalne skrbi.

10. Imajući u vidu navedene materijalnopravne odredbe, ali i međunarodne ugovore Sud ističe da bi u konkretnoj situaciji doslovna primjena definicije samca dovela do nepravednog i diskriminatornog ishoda koji je u suprotnosti s ciljem i svrhom Zakona. Formalistička primjena Zakona dovela bi do povreda prava tužiteljice i u potpunosti negirala svrhu inkluzivnog dodatka, a to je prevladavanje različitih prepreka koje stoje na putu punog i učinkovitog sudjelovanja tužiteljice u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.

10.1. Tuženik ispravno primjećuje držeći se stroge primjene načela zakonitosti da Zakon ne predviđa izričite iznimke za slučajeve suživota s maloljetnim ili bolesnim članovima obitelji. Međutim, problematika takvog shvaćanja je upravo u potpunom zanemarivanju svrhe Zakona i konteksta konkretne životne situacije. U tom smislu posebno se ističe kako Zakon definira pojam samca, ali nasuprot tome definira i pojam kućanstva i to na način koji podrazumijeva zajednicu osoba koje zajedno žive i podmiruju troškove života. Dakle, ako se radi o kućanstvu onda ono ne podrazumijeva samo puku fizičku kohabitaciju, nego se mora raditi i o životnoj situaciji u kojoj i druga osoba podmiruje troškove života. U tom smislu desetogodišnje dijete s poteškoćama u razvoju ne samo da ne doprinosi podmirenju troškova života, već stvara značajne dodatne troškove i zahtijeva intenzivnu skrb, čime se ekonomska i životna situacija majke djeteta, odnosno tužiteljice, čini težom, a ne lakšom. Slijedom navedenog doslovna primjena definicije samca dovela bi do zaključka koji bi bio protivan ekonomskoj logici, ali i socijalnoj svrsi inkluzivnog dodatka. Uskraćivanje navedenog prava samohranoj majci s kroničnom bolešću II. stupnja koja skrbi o djetetu s poteškoćama u razvoju upravo stvara dodatnu prepreku i izravno se protivi svrsi Zakona iz članka 5. Životno je jasno i logično da je sin tužiteljice u potpunosti ovisan o njoj, a njegova prisutnost i potrebe multipliciraju izazove s kojima se suočava tužiteljica. Svrhovito je za zaključiti kako tužiteljica u suštinskom, ekonomskom i socijalnom smislu jest samac jer sama snosi cjelokupan teret skrbi i troškova za sebe i svoje dijete, a što predstavlja situaciju koju je zakonodavac izvorno i zamislio tj. situaciju za koju je dodjeljivanje dodatka opravdano.

10.2. U prilog navedenom ide i praksa Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) poput slučaja Guberina protiv Hrvatske, br. 23682/13 u kojem se unatoč različitoj pravnoj osnovi (tamo se radilo o poreznom oslobođenju) načela koja su utvrđena u istom predmetu itekako mogu primijeniti u konkretnoj situaciji. ESLJP je utvrdio kako domaća tijela nisu fleksibilno protumačila Zakon te uzela u obzir dodatne financijske terete obitelji koja skrbi o djetetu s teškim invaliditetom. Dakle, drugim riječima rečeno ESLJP je naglasio da propust države da drugačije tretira osobe u različitim situacijama može predstavljati diskriminatorno postupanje („Doista, pravo ne biti diskriminiran u uživanju prava zajamčenih na temelju Konvencije također je povrijeđeno kada države bez objektivnog i razumnog opravdanja ne postupaju drugačije prema osobama čija je situacija znatno drugačija“). Tužiteljica kao samohrana majka djeteta s poteškoćama u razvoju upravo se nalazi u bitno drugačijoj situaciji od samca koji živi sam, ali i od dvoroditeljske obitelji. Dodatno, primjerice u predmetu Beeler protiv Švicarske, br. 78630/12 sud je naglasio da iako države imaju određenu slobodu procjene u kreiranju sustava socijalne sigurnosti ta sloboda nije neograničena i ne smije dovoditi do neopravdanih razlika u postupanju, osobito kada su pogođene ranjive skupine poput osoba s invaliditetom i samohranih roditelja. U konkretnom slučaju bi navedeno značilo da propust države odnosno zakonodavca u vidu adekvatnog normiranja pojma samohranih roditelja ne može negativno utjecati na trenutnog podnositelja zahtjeva, odnosno ovdje tužiteljicu.

11. Dakle, u konkretnom slučaju važno je svrhovito ispraviti činjenične nejednakosti te utvrđeno činjenično stanje razumno prilagoditi konkretnoj materijalnopravnoj normi odnosno definicija samca se mora protumačiti na način koji uzima u obzir životnu situaciju tužiteljice jer je njezina situacija činjenično i suštinski ekvivalentna (ili čak dodatno otežana) situaciji samca u smislu ekonomske i socijalne opterećenosti. Stoga, ispravno tumačenje pojma „samac“ u ovom kontekstu mora nadići doslovno značenje i obuhvatiti suštinu. Osoba koja živi isključivo s maloljetnim, uzdržavanim djetetom pogotovo s djetetom s poteškoćama u razvoju ne tvori s istim ekonomsku zajednicu koja dijeli resurse i troškove, već je jedini nositelj svih obveza i tereta te se u socijalnom i ekonomskom smislu nalazi u položaju samca. Stoga se tužiteljica treba smatrati samcem za potrebe ostvarivanja prava na inkluzivni dodatak.

12. Kako u konkretnoj pravnoj stvari medicinski aspekt odnosno tjelesno oštećenje kao nužni uvjet priznanja prava na inkluzivni dodatak nije sporan, to je Sud utvrdio da tužiteljici pripada pravo na inkluzivni dodatak te istovremeno naložio tuženiku da u tom smislu donese odgovarajuća rješenja koja će biti u suglasju s ovom presudom i načelima te svrsi Zakona, a sve na temelju članka 117. stavak 1. ZUS-a.

13. Stoga je Sud u skladu s člankom 13. stavkom 1. točkom 5., alineja e) i člankom

11. stavkom 1. točkom 5. Zakona, a imajući na umu da je postupak po službenoj dužnosti pokrenut 12. travnja 2024. priznao od navedenog datuma tužiteljici pravo na inkluzivni dodatak (članak 20. Zakona) te odlučio kao u točki II. izreke ove presude, odnosno sam riješio stvar. Ako je u izvršenju ove presude potrebno donijeti dodatno izvršujuće (razrađujuće) rješenje i/ili poduzeti pojedine upravne radnje, prvostupanjsko tijelo će to učiniti u roku 60 dana od dostave pravomoćne presude. Pri tome javnopravna tijela nisu ovlaštena preispitivati odluku o meritumu ove upravne stvari, sadržanu u točki II. izreke ove presude.

14. U pogledu zatraženih troškova upravnog spora od strane tužitelj ice, Sud je donio odluku primjenom članka 144. i 147. ZUS-a. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u ovom upravnom sporu, stoga joj pripadaju i troškovi spora. Rok za isplatu naknade troškova određen je u skladu s člankom 151. stavkom 2. ZUS-a, dok se odluka o zateznim kamatama kao dijelu troškova spora temelji na članku 144. stavku 4. ZUS - a (točka IV. izreke presude).

14.1. S obzirom na to da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, to se u skladu s Tbr. 27. točkom 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23., 107/25. - dalje: Tarifa) i prema postavljenom zahtjevu priznaje nagrada 500 bodova za sastavljanje tužbe i 500 bodova za zastupanje na raspravi održanoj 4. svibnja 2026. prema Tbr. 27. točki 2. Tarife, što iznosi ukupno 1000 bodova. Prema Tbr. 54 Tarife, vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, što računanjem (1000 bodova x 2,00 EUR) sveukupno iznosi 2.000,00 EUR koji se priznaju tužiteljici. Slijedom iznesenog, u pogledu troškova Sud je donio odluku kao u točki III. izreke presude.

14.2. Sud je tužiteljicu odbio s dijelom zahtjeva za naknadu troškova i to u vidu sastava podnesaka od 23. siječnja 2026. i 30. ožujka 2026. za svaki u iznosu 1.000 EUR uvećano za zateznu kamatu s obzirom na to da navedeni podnesci nisu bili potrebni niti svrsishodni za rješavanje ove upravne stvari. Naime, sadržaj istih je takav da se radi o ponavljanju već rečenog (u tužbi), navedeno je moglo biti istaknuto na raspravi i zaključno isti nisu ni na koji način utjecali na Sud u smislu donošenja zakonite i pravilne odluke. Slijedom iznesenog navedeni troškovi ne čine opravdani izdatak u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a te je u tom dijelu valjalo zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u točki V. izreke ove presude.

Osijek, 18. svibnja 2026.

SUDAC

Eugen Jakopović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužiteljici po opunomoćeniku

2. Tuženiku