REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-545/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, predsjednice vijeća, Renate Marić izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc. Zlatka Pirca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić-Vrdoljak & Partneri d.o.o. Split, protiv tuženika OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Saši Vladiću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu od 18. ožujka 2024. poslovni broj P-1986/2022-27, u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba OP iz [adresa], odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu od 18. ožujka 2024. poslovni broj P-1986/2022-27.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu od 18. ožujka 2024. poslovni broj P- 1986/2022-27 presuđeno je:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 14.878,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku:

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.6. 2017. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.7.2017. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.8. 2017. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.9. 2017. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.10.2017. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.11.2017. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.12.2017. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.1.2018. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.2.2018. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.3.2018. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.4.2018. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.5.2018 godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.6.2018. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.7.2018. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.8.2018. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.9.2018. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.10.2018. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.11.2018. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.12.2018. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.1.2019. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.2.2019. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.3.2019. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.4.2019. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.5.2019. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.6.2019. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.7.2019. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.8.2019. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.9.2019. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.10.2019. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.11.2019. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.12.2019. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.1.2020. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.2.2020. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.3.2020. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.4.2020. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.5.2020. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.6.2020. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.7.2020. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.8.2020. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.9.2020. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.10.2020. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.11.2020. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.12.2020. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.1.2020. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.2.2021. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.3.2021. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.4.2021. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.5.2021. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.6.2021. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.7.2021. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.8.2021. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.9.2021. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.10.2021. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.11.2021. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.12.2021. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.1.2022. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.2.2022. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.3.2022. godine do isplate,

-na iznos od 252,17 EUR od dana 1.4. 2022. godine do isplate; dok se za više zatraženi iznos od 1.261,00 EUR sa kamatama zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan."

2. Protiv presude žalbu je pravovremeno uložio tuženi zbog svih žalbenih razloga propisanih u čl. 353. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku. Predlaže ukidanje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva, te odluku da svaka strana snosi svoje troškove postupka. Ukazuje na bitnu povredu iz čl. 354.st.1.i 2. točka 11. ZPP -a. U bitnom ukazuje da kuća nije upisana u gruntovnicu te da se zbog toga tuženik nije mogao baviti iznajmljivanjem. Smatra da je pogrešno primijenjena odredba čl. 1120. ZOO-a, da je tuženi pošteni suposjednik premetne nekretnine koja je u cijelosti očuvanog identiteta. Na nekretnini nije uspostavljeno etažno vlasništvo niti stranke imaju sporazum o načinu korištenja nekretnine, te ističe da sve do uspostave etažnog vlasništva ima pravo glede cijele stvari izvršavati sve ovlasti koje ima kao suvlasnik. Tužiteljica uz zahtjev za isplatu nije postavila i zahtjev za predaju nekretnine u suposjed te niti je tijekom postupka zatražila od suda predaju suposjeda, niti je tijekom postupka tvrdila da je protiv tuženika pokrenula neki drugi sudski postupak za predaju suposjeda, pa joj ne pripada pravo na naknadu koristi od tuženikova poštenog posjedovanja.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda , te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, te ne postoji proturječnost između razloga presude i sadržaja isprava u spisu tako da nije počinjena niti povreda iz čl. 354.st.2.točka 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje.

6. Među strankama nije sporno:

- da su suvlasnici predmetnih nekretnina i to čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], ZU 9324 k. o. [katastarska općina], u zemljišnim knjigama upisana je tužiteljica kao suvlasnica za 1/3 dijela, tuženik za ¼ + 1/12 dijela, a ČP i JP za po 2/12 dijela;

- da su posjednici nekretnine upisani su ŠP, BP i tuženik, BP je sada pok. majka tužiteljice, sestra tuženika, a ŠP je sestra tužiteljičine majke i tuženikova sestra;

- da bez obzira što obiteljska kuća nije upisana u zemljišnim knjigama, predmetna nekretnina koje su stranke suvlasnici je upravo kuća sa okućnicom, kuća izgrađena na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dakle, u naravi nekretnina predstavlja zgradu anagrafske oznake [adresa] sa dvorom;

- da je tužiteljica suvlasnica predmetne nekretnine za 1/3 dijela i upisana je u zemljišnim knjigama za 1/3 dijela, dok je tuženik također suvlasnik predmetne nekretnine i u svom posjedu drži čitavu nekretninu.

7. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi:

- da je u predmetu istog suda R1-171/19 utvrđeno je da je tužiteljica protiv ŠP i tuženika dana 1. lipnja 2015. godine podnijela prijedlog radi razvrgnuća i diobe suvlasničke zajednice predmetne nekretnine, u tom predmetu dana 7. srpnja 2022. godine doneseno je rješenje kojim se odbijaju kao neosnovani prijedlozi GP i OP protiv ŠP radi razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina označenih kao čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], ZU 9324 k. o. [katastarska općina], predmeti radi razvrgnuća iste nekretnine, po prijedlogu GP i po prijedlogu OP su ranije pripojeni, a navedena odluka kojom se prijedlozi odbijaju kao neosnovani je donesena jer se razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina može zahtijevati isključivo prema stanju nekretnina u zemljišnim knjigama i to u odnosu na upisane vlasnike na tim nekretninama;

- da je u predmetu istog suda P-1682/17 utvrđeno je da je tužiteljica protiv istog tuženika i tužene ad. 2 u tom predmetu ŠP podnijela tužbu iz iste pravne osnove, ali za drugi vremenski period odnosno period od 4 godine (2013. godina, 2014. godina, 2015. godina i 2016. godina) traži od tih tuženika solidarnu isplatu iznosa od po 30.000,00 kn za svaku od tih godina sa zakonskim zateznim kamatama. U tom predmetu je dana 30. svibnja 2017. godine donesena djelomična presuda zbog ogluhe kojom je prihvaćen zahtjev u odnosu na tuženika OP te je isti obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 120.000,00 kn;

- da tužiteljica u svom iskazu navodi da je kćer BP, rođene OP , tuženikove sestre, dakle, tuženik je njen ujak, a da isti imaju još sestru HP i da su imali pok. brata G koji je preminuo 2005. godine , da se sa tuženikom nije mogao postići nikakav dogovor, posljednji put da je tamo bila 2017. radi razgovora i mogućeg dogovora koji je propao, da je tuženik prijetio da će je ubiti ukoliko tamo pristupi, da ne može stupiti u posjed predmetne nekretnine, a navodi da čitavu nekretninu u svom posjedu drži tuženik.

8. Sud zaključuje da iz svih postupaka tuženika pa i odgovora na tužbu proizlazi da tuženik ima namjeru držati predmetnu nekretninu u svom isključivom posjedu i nema namjeru bilo koji stan predati u suposjed tužiteljici niti urediti način korištenja predmetne nekretnine. Kako tuženik drži čitavu nekretninu u svom posjedu, to je tuženik u obvezi platiti tužiteljici ono što je stekao bez osnove, u ovom slučaju tužiteljica svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23, dalje: ZOO), koji propisuje da kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik (u ovom slučaju suvlasnik) može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. Suvlasnik koji se bez naknade koristio suvlasničkim dijelom nekretnine drugoga suvlasnika neosnovno se obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, pa bi to bila korist koju je obvezan naknaditi drugom suvlasniku.

8.1. Sud smatra da tuženik radi toga mora platiti tužiteljici iznose koje bi tuženik ostvario da je stan na katu iznajmljen trećim osobama i to podijeliti između sestre i nećakinje – tužiteljice. Kako se radi o stanu velike površine, cca 100 m2, atraktivnoj lokaciji u Splitu, predjelu Meja, to je najmanji iznos tržišne najamnine takvog stana, prosječne uređenosti, a takav je očito taj stan, iznos od 800,00 eura mjesečno, pa bi polovina tog iznosa koja bi pripadala tužiteljici bila 400,00 eura mjesečno, jer bi druga polovina pripala njenoj teti, a tuženikovoj sestri, HP. Svakako, mjesečni iznos koji tužiteljici pripada od tuženika jest zaista onih 252,17 eura. Iznos od 14.878,03 eura dosuđen je tužiteljici zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada bi svatko trebao platiti najamninu za tekući mjesec, od prvog u mjesecu za iznos iz tog mjeseca do isplate, jer se u ovom slučaju primjenjuje odredba čl. 1115 ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, što je ovdje slučaj, jer je tuženik znao za raniji postupak po istom osnovu, P-1682/17, za raniji period od ovog, a znao je i sam da tužiteljica ima pravo posjedovati stan na katu i biti suposjednik okućnice, što joj je on zabranio i time je postao nepošten stjecatelj, prije perioda koji je obuhvaćen ovim zahtjevom.

9. Takva činjenična utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik drži predmetnu nekretninu u isključivom posjedu te da tužiteljici kao suvlasnici nije omogućio suposjed. Tuženik je suvlasnik nekretnine zajedno s tužiteljicom, pri čemu su oba suvlasnika, sukladno članku 42. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,143/12, 152/14, 81/15, 94/17 – dalje ZOV), ovlaštena na suposjed cijele stvari. Pravo na suposjed ne uvjetuje se uspostavom etažnog vlasništva, budući da svaki suvlasnik temeljem svoga idealnog dijela ima pravo postavljati sve zahtjeve koji izviru iz prava vlasništva, pa i prema ostalim suvlasnicima, što proizlazi iz članka 37. stavka 4. i stavka 6. istoga zakona. Tuženikov prigovor o nepostojanju etažnog vlasništva kao uvjeta za dosudu naknade je pravno neosnovan.

9.2. Jednako je neosnovan prigovor da tužiteljica nije formalno postavila zahtjev za predaju u suposjed. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2021. (Su-IV-16/2021-5), za dosude naknade koristi nije nužno da se tužbenim zahtjevom istodobno traži i predaja stvari u suposjed, pod uvjetom da je suvlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem. Tužiteljica je tu volju nedvojbeno izrazila: pokrenula je postupak diobe suvlasničke zajednice koji se, premda odbijen zbog procesnih nedostataka, izravno tiče uređenja suvlasničkih odnosa i participacije tužiteljice u korištenju nekretnine, a meritorno pravo tužiteljice na diobu time nije dovedeno u pitanje. Pored toga, tuženik je u odgovoru na tužbu izričito izjavio da neće predati nekretninu u suposjed niti urediti način njezina korištenja, čime je potvrdio da je bio upoznat sa zahtjevom tužiteljice i da ga je svjesno odbio. Osim toga tužiteljica je u predmetu P-1683/17 zatražila još 29. ožujka 2017. predaju u posjed predmetne nekretnine.

9.3. Prema članku 18. stavku 3. i stavku 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, poštenje posjeda prestaje u trenutku kada posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, a najkasnije od primitka tužbe. Tuženik koji je svjestan suvlasničkog prava tužiteljice i izričito odbija predaju u suposjed ne može se pozivati na pošteni posjed. Od toga trenutka njegove se obveze ravnaju prema pravilima o nepoštenom posjedniku utvrđenima u članku 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji propisuje da nepošteni posjednik mora naknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja.

9.4. Na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV- 16/2021-5) održanoj 1. ožujka 2021. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje: „U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl.164. i 165. ZVDSP. U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev suvlasnika protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju čl. 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u suposjed, ako je suvlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe, posebice ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

9.5. Što se tiče pravne osnove dosude koju tuženik osporava u žalbi, prvostupanjski sud je u obrazloženju primijenio članak 1120. Zakona o obveznim odnosima, dok bi ispravna osnova bila članak 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ipak, prema stavku 2. članka 368. Zakona o parničnom postupku, drugostupanjski sud odbija žalbu i potvrđuje prvostupanjsku presudu i kada utvrdi pogrešnu primjenu materijalnog prava, ali je pravilnom primjenom trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu. U konkretnom predmetu visina naknade utvrđuje se na identičan način po objema pravnim osnovama, i to u visini tržišne najamnine razmjerno suvlasničkom dijelu tužiteljice, pa pogrešna primjena pravne osnove nije utjecala na pravilnost izreke. Žalbom se ne ističe ni jedan razlog koji bi mogao dovesti do preinake ili ukidanja prvostupanjske presude, niti ovaj sud po službenoj dužnosti utvrđuje razloge za takav ishod.

10. Pravilno je prvostupanjski sud troškove odredio temeljem čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a.

11. Kako tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene odluke ovaj sud je žalbu tuženika odbio kao neosnovanu i potvrdio osporenu presudu, a sve temeljem članka 368. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.

U Požegi, 18. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Ribičić