REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-700/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZT, Z [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Kusaliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić&Partneri, d.o.o. Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2796/2024-12 od 22. svibnja 2025., na sjednici vijeća

18. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2796/2024-12 od 22. svibnja 2025. i sudi:

"I Utvrđuje se ništetnim članak 11.1 Ugovora o kreditu broj 9010059420 od 13.10.2003. sklopljenog između tužitelja ZT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 kao banke i glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % (slovima: nula cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita. “

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju, ZT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na ništetnu naknadu za obradu kredita od 74,66 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 27. studenog 2003. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju ZT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu 151,54 eura sa zateznom kamatom tekućom od ……….. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. U preostalom dijelu u iznosu 171,88 eura, odbija se kako neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.“

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu 187,50 eura sa zateznim kamatama.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak žalbe u iznosu 75,00 eura, a u preostalom dijelu u iznosu 175,00 eura odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: "I Utvrđuje se ništetnim članak 11.1 Ugovora o kreditu broj 9010059420 od 13.10.2003. sklopljenog između tužitelja ZT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 kao banke i glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % (slovima: nula cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita.“

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju, ZT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na ništetnu naknadu za obradu kredita od 74,66 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 27. studenog 2003. do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinanc ijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju ZT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 028-50-3887436 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 22. siječnja 2007. godine, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi:

“0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”

II. Nalaže se tužitelju NT, [adresa], naknaditi tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, parnični trošak u visini iznosa od 187,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj. Ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, da se u konkretnom slučaju radi o unaprijed formuliranom ugovoru o kreditu od strane tuženika, ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika u predmetu Suda EU C-452/18; da kako tuženik tvrdi da su stranke pregovarale oko sklapanja Ugovora o kreditu i samih ugovornih odredbi, teret dokaza je na tuženiku. Predlaže usvojiti žalbu i vratiti predmet na ponovo odlučivanje prvostupanjskom sudu, alternativno preinačiti pobijanu presudu. Potražuje trošak za sastav žalbe.

3. Žalba je dostavljena na odgovor primjenom odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 11.1. Ugovora o kreditu broj 9010059420 od 13. listopada 2003. (dalje u tekstu Ugovor), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, a koja ugovorna odredba se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % od iznosa kredita uz zahtjev za isplatu iznosa osnovom iste u iznosu 74,66 eura sa zateznom kamatom tekućom od 27. studenog 2003.

6. Prvostupanjski sud je odbio je tužbeni zahtjev uz zaključak, u bitnome, da nije sporna visina zahtjeva; sklapanje predmetnog Ugovora između stranaka, da je tužitelju odobren kredit u visini 75.000,00 kn, da je tuženik naplatio predmetnu naknadu tužitelju; da se radi o tipskom ugovoru; da je tužitelju bila poznata visina naknade za obradu kredita kada mu je bio poznat i iznos kredita, da tužitelj na kojem je teret dokaza nije dokazao da tuženik nije pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini naknade, da nije dokazao da mu odredba nije bila razumljiva, jasna i lako uočljiva, niti da je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorn ih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača; da činjenica da je odredba unaprijed formulirana odredba tipskog Ugovora o kreditu nije sama po sebi dokaz da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj odredbe, niti ostalih odredbi ugovora, a niti je dokazao da mu nisu pojašnjeni kriteriji u odnosu na naknadu za obradu kredita na jasan i razumljiv način, a kako bi isti predvidio sve posljedice koje iz toga ugovora proizlaze za njega, odnosno da nije bio u poziciji pregovaranja. Odluku temelji na odredbama čl. 81., čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; dalje ZZP) i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje: ZOO) i čl. 221.a ZPP.

6.1. Uz to zaključuje da prigovor zastare nije osnovan jer prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga određeno navedenih u žalbi, pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava, osim u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), ovaj žalbeni sud ocjenjuje kako prvostupanjska odluka nije pravilna i zakonita uslijed pogrešne primjene materijalnog prava.

7.1. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Pogrešno je primijenjeno pravilo o teretu dokaza kako i ukazuje tužitelj u žalbi.

9. Odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/2003; dalje ZZP), koji se u ovom postupku primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača . Stavkom 2., da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca te, stavak 4. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.1. Prema čl. 83. ZZP prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzet će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

9.2. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a čl. 85. ZZP da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Posljedica nepoštene odredbe propisana je člankom 87. st. 1. ZZP na način da je nepoštena odredba ništava.

10. U predmetnoj pravnoj stvari pravilno je utvrdio sud prvog stupnja (što tuženik nije niti osporavao) da se radilo o tipskom Ugovoru sastavljenom od strane banke, tuženika, pa je dakle valjalo zaključiti primjenom odredbe čl. 81. st. 2. ZZP, da je na tuženiku teret dokaza da se o odredbi pregovaralo, kao i da je od strane tuženika tužitelju kao potrošaču pružene sve potrebne obavijesti i informacije o predmetnoj naknadi. Na te okolnosti tuženik je predlagao dokaze u vidom u Opće uvjete, ali Opći uvjeti ne mogu nadomjestiti pojedinačno pregovaranje.

11. Nadalje iz odredbi ZZP proizlazi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti transparentne (čl. 85) i poštene.

12. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti. To ne znači da u ugovoru o kreditu moraju biti specificirano navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita , ali se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost odredbe i odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga.

12.1. Pri tome valja navesti i da je odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: "1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovo ra o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora."

12.2. Nadalje, da je Sud Europske unije u odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12.3. Dakle, iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

12.4. Dakle, po stavu ovoga suda predmetna odredba Ugovora jest jasna i razumljiva jer je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj mogao znati visinu predmetne naknade, time i ekonomske učinke ugovaranja iste kraj činjenice da je naknada ugovorena u postotku od poznatog iznosa kredita. Međutim, činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači i da je odredba poštena.

13. Test poštenosti provodi se radi ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe i sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je banka vodila računa o interesu tužitelja kao potrošača i mogla razumno pretpostaviti da bi tužitelj kao potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kriterij za prosudbu uzrokuje li predmetna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, nije samo kvantitativna ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena bi li neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Znatna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

13.1. U konkretnom slučaju nije razvidno niti tuženik navodi koji se troškovi i usluge podmiruju plaćanjem predmetne naknade, a ti troškovi nisu niti notorni niti se mogu utvrditi iz Ugovora ili Općih uvjeta, pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Osim toga nisu razvidni niti razlozi koji opravdavaju plaćanje takve naknade.

13.2. Glede postojanja znatne neravnoteže, valja navesti da činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu . Dakle, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu u kojem nije bilo zabranjeno, ali niti propisano plaćanje takve naknade.

13.3. Osim toga, tužitelj je prema Ugovoru preuzeo i obvezu plaćanja promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom banke o kamatnim stopama u poslovanju građana. Iako se ne radi o ugovoru s valutnom klauzulom u situaciji kada o odredbama nije pregovarano može se zaključiti i da bi ta odredba izvjesno kao nepoštena povrijedila interese i prava tužitelja kao korisnika kredita. Stoga, tuženik nije postupao u dobroj vjeri te je odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Slijedom navedenog radi se o nepoštenoj i ništetnoj odredbi, čl. 87. st. 1. ZZP, pa je tuženik dužan vratiti primljeni iznos s kamatama (čl. 29. st. 2. ZOO) od dana plaćanja kako to i nije sporno, a i slijedi iz dostavljenih podataka o plaćanju, čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je kao sudionik odnosa bi dužan postupati obzirno i uvažavati interese tužitelja, a ne bez pregovaranja nametnuti plaćanje naknade.

15. Prigovor zastare nije osnovan jer prema shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način utvrđena ništetnost ugovora.

16. Stoga je primjenom odredbe čl. 373. t. 3. u svezi sa čl. 373.a st. 1. t. 1. i 2. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

17. Tužitelju je valjalo dosuditi trošak za cjelokupni postupka 50 bodova Tbr. 7/9 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/2023, 107/2025; dalje Tarifa) uz PDV, a ne kako tužitelj potražuje za svaku pojedinu radnju jer je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eura; plaćene pristojbe na tužbu 13,27 i presudu 13,27 eura, a zahtjev tuženika valjalo je odbiti kao neosnovan, čl. 154. st. 1. ZPP.

18. Kako je žalba osnovana, tužitelju je dosuđen trošak za sastav žalbe 30 bodova Tbr. 10/3 Tarife ukupno uz PDV, 75,00 eura; a u preostalom je dijelu zahtjev neosnovan.

U Puli-Pola 18. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško