Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj P-1216/2021-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja ŽF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Almiru Dervišbegoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv 1. tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Maćešić i Patneri d.o.o., Rijeka, i 2. tuženika SF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Almira Dervišbegovića, odvjetnika u Zagrebu, te 1. tuženikovog punomoćnika Tonija Štifanića, odvjetnika u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog 2. tuženika, 18. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev sa sadržajem:

« 1. Utvrđuje se da je Ugovor o okvirnom iznosu zaduženju i osiguranju hipotekom na nekretnini br. ES-969/04 od 13.12.2004. sklopljen između Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, kao vjerovnika i predlagatelja osiguranja, EURO-TIM d.o.o. iz Zagreba, Deginovećka 9, kao dužnika i protivnika osiguranja SF iz [adresa] ili [adresa], ništetan.

2. Utvrđuje se da je Ugovor o dugoročnom kreditu broj 24020061031262160/51016607-5102151133 od 14.12.2004. sklopljen između Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, kao banke i EURO-TIM d.o.o. iz Otočca, Kralja Zvonika 118, kao korisnika kredita, ništetan.

3. Nalaže se tuženicima da tužitelju nadoknade troškove ovog postupka u iznosu od 85.594,31 eura, u roku od 15 dana. «

II Nalaže se tužitelju da 1. tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu 59.707,68 eura sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (18. svibnja 2026.) pa do isplate, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 59.707,68 eura, a do zatraženih 59.850,00 eura) zahtjev 1. tuženika za naknadu troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u predmetnoj tužbi od 15. srpnja 2021., u bitnom, navodi da je zemljišnoknjižni vlasnik nekretnina upisanih u Zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru, k. o. [katastarska općina]-Zaton, u zk. ul. [broj ZK uloška], na zk.č.br. 45/1, u naravi Škrila ukupne površine 224 m2 (Dvorište površine 107 m2 i Stambena zgrada, stamb.ZGR površine 117 m2), da je na toj nekretnini u C-Teretnom listu uknjiženo založno pravo za iznos EUR 450.000,00 u korist prvotuženika temeljem Ugovora o okvirnom zaduženju i osiguranju hipotekom na nekretn ini, br. ES-969/04 od 13.12.2004., da su prvotuženik kao vjerovnik i predlagatelj osiguranja, drugotuženik kao protivnik osiguranja i društvo Euro-tim d.o.o. kao dužnik, sklopili 13.12.2004. Ugovor o okvirnom iznosu zaduženju i osiguranju hipotekom na nekretnini br. ES-969/04, kojim Ugovorom da je regulirano da će prvotuženik dužniku Euro-tim d.o.o. odobravati kredite, izdavati garancije, otvarati akreditive s odloženim polaganjem pokrića i odobravati i druge plasmane do ukupnog iznosa od EUR 450.000,00, da je kao osiguranje za odobreno okvirno zaduženje, između ostalog, ugovoren upis založnog prava - hipoteke na nekretninama drugotuženika, tadašnjeg vlasnika nekretnine, za iznos od EUR 450.000,00. Nadalje, između ostalih utvrđenja iz spomenutog Ugovora, u njegovom članku 9.1., stranke potpisnice da su sporazumno utvrdile da vrijednost nekretnine na kojoj se upisuje založno pravo iznosi EUR 450.499,00, da su 14.12.2004. prvotuženik i društvo Euro-tim d.o.o. iz [adresa] sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu br. 2402006-1031262160/51016607 5102151133, kojim da je prvotuženik društvu Euro-tim d.o.o., kao korisniku kredita, odobrio kredit u iznosu od EUR 350.000,00, protuvrijednost u kunama, s rokom korištenja 1.1.2005., s obvezom vraćanja u roku od 36 mjeseci, te počekom do 1.5.2005., da je člankom 12. spomenutog Ugovora utvrđeno da su iste stranke 13.12.2004. sklopile Ugovor o okvirnom iznosu zaduženju i osiguranju hipotekom na nekretnini br. ES-969/04, s tim da ovaj Ugovor predstavlja „posebni Ugovor — sastavni dio navedenog Ugovora”. Pored toga, da je društvo Euro-tim d.o.o. prestalo postojati i brisano je iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem Rješenja br. St-4814/2015 od 11.11.2016. nakon zaključenja skraćenog stečajnog postupka pokrenutog po prijedlogu Financijske agencije. Tvrdi da oba ugovora imaju sve karakteristike ništetnih Ugovora iz čl. 322. st.1. Zakona o obveznim odnosima, jer da su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, da posjeduje više dokaza koji ukazuju da se, u obveznopravnom odnosu između prvotuženika i društva Euro-tim d.o.o. ne radi uopće o ugovornom odnosu Banke kao davatelja kredita i korisnika kredita, nego da se radi o klasičnom obliku prividnog Ugovora iz čl. 285. Zakona o obveznim odnosima, a takav prividni simulirani pravni posao, odnosno Ugovor da je ništetan, jer niti u jednom trenutku nije postojala volja suugovaratelja u vezi s valjanošću tih pravnih poslova. Objašnjava da kod tih Ugovora nema mane volje kao što su zabluda, prijetnja ili prevara, nego uopće nije bilo volje glede valjanosti tih Ugovora. Ukazuje da on nema dokaze da se ovim prividnim Ugovorima htjeli prikriti postojanje nekog drugog, disimuliranog Ugovora, ali da sve upućuje na zaključak da se radilo o određenim nezakonitim radnjama ugovornih strana. Naime, da su ugovorne strane suglasno utvrdile da vrijednost nekretnine koju drugotuženik daje u zalog prvotuženiku iznosi EUR 450.499,00, a sam prvotuženik 20.9.2006. nalaže sudskom vještaku građevinske struke Ž iz [adresa] da izvrši procjenu nekretnine koju je uzeo u zalog, da taj sudski vještak u svom Nalazu i mišljenju utvrđuje da nekretnina vrijedi 551.384,96 Kn, što je u tom trenutku predstavljalo protuvrijednost EUR 74.210,63. Nadalje, da je u ovršnom postupku pred OS u Zadru, pod brojem Ovr-1539/2018, koji prvotuženik vodi protiv njega radi provedbe ovrhe na u ovoj tužbi navedenim nekretninama, provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Sanji Paro Vidolin Nalazom i mišljenjem od 26.3.2021. utvrđena tržišna vrijednost istih nekretnina u iznosu od 1.251.000,00 Kn, što predstavlja EUR 165.253,00, da se jedan dio razlike u spomenutim vještačkim Nalazima može odnositi na činjenicu da je tužitelj nakon stjecanja te nekretnine uložio određena novčana sredstva radi poboljšanja kvalitete same nekretnine, koja kuća nema temelje, nego leži na dva reda betonskih blokova, na kojima da se nalazi 10 cm debela betonska ploča, da je kao dodatno jamstvo za Ugovor od 14.12.2004., prvotuženik uzeo tri bianco mjenice korisnika kredita društva Euro-tim d.o.o., te dvije osobne mjenice tadašnjeg direktora TF. Osim toga, da društvo Euro-tim d.o.o. uopće nije imalo kreditnu sposobnost za dobivanje tako velikog kredita, niti da su njegove bilance, račun dobiti i gubitka, mogli jamčiti povrat kredita, da predmetni kredit prvotuženik nikada nije dao korisniku kredita, društvu Euro-tim d.o.o.. Uz to, tužitelj ukazuje da je, radi zaštite svojih interesa protiv prvotuženika pokrenuo parnični postupak pred Općinskim sudom u Rijeci radi brisanja založnog prava koji da se vodi pod brojem P-1344/2018, te postupak pred Općinskim sudom u Zadru pod brojem P-2389/2019, radi proglašenja nedopuštenom ovrhe Ovr- 1539/2018. Ističe da sve te činjenice ukazuju na to da oba pravna posla spadaju pod pojam nevaljalih pravnih poslova, jer da im nedostaju određeni uvjeti - sposobnost stranaka, postojanja prave volje, valjano očitovanje volje, te mogućnost i dopustivost sadržaja, da se radi o ništetnim pravnim poslovima jer predmetni Ugovori sadrže sve elementi koje objektivno pravo traži za njihovu valjanost, ali se ipak smatra da su to nevaljali, odnosno ništetni pravni poslovi, da ne mogu proizvoditi pravne efekte jer da su protivni pozitivnim pravnim propisima, moralu društva, a i temeljnim odredbama Ustava Republike Hrvatske, jer da je prvotuženik očigledno svojim postupanjem povrijedio odredbu članka 49. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske ponašajući se u odnosu na korisnika kredita i davatelja založnog prava kao monopolist. Ponavlja da predmetni pravni poslovi nikada nisu konzumirani, jer da prvotuženik nikada nije isplatio kredit korisniku kredita Euro-tim d.o.o., a na nekretninama njegova pravnog prednika, drugotuženika, da je upisao založno pravo koje odbija brisati. Predlaže donošenje presude sa sadržajem kao u točki I izreke dispozitiva.

2. U odgovoru na tužbu od 2. ožujka 2022. (stranice 120 – 122 spisa), u bitnom, 1. tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu i visini. Ističe da su neosnovani navodi tužitelja da su Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju hipotekom na nekretnini br. ES-969/04 od 13. prosinca 2004. (dalje: Okvirni ugovor) i Ugovor o dugoročnom kreditu br. 2402006 – 10312622160 / 51016607 – 5102151133 od 14. prosinca 2004. (dalje: Ugovor o kreditu) ništetni. Tvrdi da predmetni ugovori nisu suprotni Ustavu, prisilnim propisima ni moralu društva (čl. 322. st. 1. ZOO), da su razlozi ništetnosti koje navodi tužitelj paušalni su i nejasni, da sklapanjem predmetnih ugovora nije povrijedio čl. 49. st. 2. Ustava jer da nije monopolist budući je na hrvatskom tržištu u relevantnom razdoblju poslovao veći broj banaka kod kojih je EURO - TIM d.o.o. mogao uzeti kredit, da tužitelj u tužbi nije naveo nijednu drugu odredbu Ustava i prisilnih propisa, odnosno pravilo morala društva kojima bi predmetni ugovori bili protivni. Nadalje, da vrijednost nekretnine na kojoj je uknjižena njegova hipoteka nije relevantna za valjanost Okvirnog ugovora, da tužitelj u tužbi da nije iznio nijedan razlog zbog kojih bi vrijednost nekretnine bila relevantna. Uz to, 1. tuženik ukazuje da su on, EURO-TIM d.o.o. i 2.- tuženik, kao ugovorne strane, bile slobodne sporazumjeti se o vrijednosti sporne nekretnine, da je navedeno u skladu s načelom slobodnog uređivanja obveznih odnosa (čl. 2. ZOO) i nije suprotno Ustavu, prisilnim propisima ni moralu društva, da čak i da je stvarna tržišna vrijednost nekretnine bila manja od sporazumno utvrđene vrijednosti da bi bilo na štetu jedino i isključivo njega kao davatelja kredita, koji u tom slučaju nema adekvatno sredstvo osiguranja naplate. Također, da su neosnovani, paušalni i nejasni navodi tužitelja kako se radi o prividnim ugovorima koji nije iznio nijednu činjenicu niti predložio ijedan dokaz iz kojih bi proizlazilo da su se ugovorne strane sporazumno i namjerno očitovale o sklapanju predmetnih ugovora da bi kod trećih osoba izazvale lažan dojam, iako nisu željele da ugovori nastanu i pravno djeluju. Osim toga, 1. tuženik osporava vjerodostojnost „Procjene tržišne vrijednosti nekretnine“ navodno izrađene od Engelberta Tomljenovića, zatim osporava da je on naručio izradu te Procjene, da je na 19. stranici Procjene navedeno da je naručitelj procjene 2.- tuženik. Potvrđuje da se između stranaka vode sporovi pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl.br. P-1344/2018 radi brisanja hipoteke na nekretnini tužitelja i Općinskim sudom u Zadru pod posl. br. P-2389/2019 radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, da u parnici pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl. br. P-1344/2018 tužitelj temelji tužbeni zahtjev na navodnom prijeboju njegove (1. tuženikove) tražbine iz Ugovora o kreditu s navodnom tražbinom društva EURO-TIM d.o.o. prema njemu s osnove naknade štete. Prvotuženik ukazuje da je EURO-TIM d.o.o. kao tužitelj protiv njega kao tuženika pred Trgovačkim sudom u Rijeci pod posl. br. Povrv-429/2012 vodio parnicu radi naknade navodne štete, a temeljem izdanih računa, da je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan, da je upravo za tu tražbinu naknadu štete tužitelj u postupku P-1344/2018 tvrdi da je prebijena s tražbinom 1. - tuženika temeljem Ugovora o kreditu. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti. Potražuje parnični trošak.

3. Uredno pozvani 2. tuženik SF odgovor na tužbu nije dao (dostavio), niti se na bilo koji drugi način (uz napomenu da su mu bili uredno dostavljani zapisnici s održanih ročišta, kao i sadržaji svih izvedenih dokaza) očitovao o ičem u ovoj parnici.

4. U daljnjem tijeku parnice (na pripremnom ročištu održanom 2. svibnja 2023., podnesak od 8. travnja 2022. i dr.) tužitelj je ustrajao kod navoda da se radilo o prividnim ugovorima upravo zato što on nisu bili konzumirani niti je društvo Euro-tim kao korisnik kredita i primatelj tog kredita ikada isti dobilo, niti je s njim raspolagalo niti je imalo ikakve veze s time, odnosno da razlog ništetnosti istih leži u činjenicama što 1. tuženik nije nikakva sredstva koja je ugovorio isplatio na račun društva Euro-tim d.o.o., te da je nekretnina koja je uzeta kao zalog nekoliko puta manje vrijednosti od one koja je navedena u samom ugovoru.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju u spisu, te su s tim u vezi sve isprave i pročitane. Saslušana je na ročištu 16. prosinca 2025. svjedokinja LF (stranice od 788 do 790 spisa), te na ročištu 17. ožujka 2026. svjedok TF (str. od 797 do 795 spisa). Provedeno je financijsko vještačenje Dijani Tomljanović – Butković, stalnoj sudskoj vještakinji za financije, čiji mišljenje i nalaz od 17. srpnja 2024. se nalaze u spisu (str. 720 do 730), kao njezina očitovanja na primjedbe tužitelja (od 8. studenog 2024. – str. 740) i 22. studenog 2024. (str. 756 – 758 spisa). Na ročištu 16. lipnja 2025. (str. 785 spisa) tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja stranka.

6. Predmet spora je tužiteljev deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim dva ugovora (zaključena 13. prosinca 2004. i 14. prosinca 2004.) između 1. tuženika, 2. tuženika i pravne osobe EURO-TIM d.o.o.

7. U smislu primjene sadržaja pravne norme iz odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; nadalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužiteljev tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Nesporno je da su 1. tuženik, kao banka (vjerovnik, predlagatelj osiguranja), te trgovačko društvo EURO-TIM d.o.o. (dužnik, protivnik osiguranja) i SF (protivnik osiguranja), zaključili 13. prosinca 2004. Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju hipotekom na nekretnini br. ES-969/04 (str. 8 do 11 spisa). Temeljem tog pravnog posla nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica], upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Zaton, opterećena je založnim pravom radi osiguranja novčane tražbine 1. tuženika u iznosu od 450.000,00 eura u protuvrijednosti kuna s ugovorenim naknadama, troškovima i kamatom u korist 1. tuženika (Izvadak iz BZP na str. 6 spisa). Također, neprijeporno je utvrđeno da su 1. tuženik (banka) i trgovačko društvo EURO-TIM d.o.o. (korisnik kredita) sklopili 14. prosinca 2004. Ugovor o dugoročnom kreditu broj 24020061031262160/51016607-5102151133, te da je iznos kredita bio 350.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama.

9. Nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica], upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] -Zaton bila je u vlasništvu SF sve do zaključenja ugovora o kupoprodaji nekretnine 10. lipnja 2014. (str. 190 – 195 spisa) i upisa kupca IF kao vlasnika temeljem tog pravnog posla. Iako su stranke u 2. članku tog ugovora (str. 190 spisa) stipulirale da je citirano: « … prodavatelj isključivo jedini vlasnik nekretnine koja na sebi nema upisanih tereta.», upravo iz okolnosti što je SF **.**.2011. (pod brojem Z-13768/2011), dakle dvije i pol godine ranije, odbijen s molbom za uknjižbom brisanja založnog prava u korist 1. tuženika (razvidno iz Izvatka iz BZP na str. 7 spisa), slijedi logičan zaključak da nekretnina koje je bila predmet ugovora o kupoprodaji nekretnine od 10. lipnja 2014., ujedno nekretnina koja se spominje u predmetnom Ugovoru od 13. prosinca 2004. (nadalje u tekstu: Nekretnina) nije bila bez tereta, pa stoga taj sadržaj u tom Ugovoru iz 2014. nije točan.

10. Nekretninu je tužitelj stekao u vlasništvo temeljem Ugovora o darivanju nekretnine od 1. rujna 2015. kojeg je sklopio s darivateljem IF (str. 196 do 200 spisa).

11. Analizom povijesnog Izvatka iz sudskog registra za pravnu osobu EURO-TIM d.o.o. (str. od 18 do 23 spisa) slijedi utvrđenim da je to trgovačko društvo osnovana 26. lipnja 2002., da je TF bio jedini član – direktor i osnivač društva sve od 15. ožujka 2005. (tog dana je donesena Odluka kojom je izmijenjena Izjava o osnivanju društva), da je LF bila osoba ovlaštena za zastupanje EURO-TIM d.o.o. do 11. studenog 2016. (dan otvaranja stečajnog postupka), te da je po provedenom pos tupku navedena pravna osoba brisana iz sudskog registra (rješenje Trgovačkog suda od 11. studenog 2016. – str. 16 spisa).

12. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je 1. tuženik protiv tužitelja pred Općinskim sudom u Zadru pokrenuo ovršni postupak, a predmet kojeg je Nekretnina, da je rješenjem o ovrsi pod posl.br. Ovr-1539/2018 od 4. veljače 2019. protiv tužitelja (ovršenika) određena ovrha, da je tužitelj u ovršnom postupku upućen na pokretanje parnice protiv 1. tuženika (ovrhovoditelja) radi proglašenja te ovrhe nedopuštenom, da je u toj pokrenutoj parnici koja se pred Općinskim sudom u Zadru vodi pod posl.br. P-2379/2019 određen prekid rješenjem od 9. prosinca 2009. do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred Općinskim sudom u Rijeci vodi pod poslovnim brojem P-1344/2018 po tužbi tužitelja protiv 1. tuženika radi brisanja založnog prava na Nekretnini (str. 113 – 115 te stranice 125 do 125 spisa).

13. Iz iskaza svjedokinje LF slijedi da je ona bila zakonska zastupnika TD Euro tim d.o.o. od 2005. do 2016. kada je nad tim društvom proveden skraćeni stečajni postupak, da prije nego je postala zakonska zastupnica navedenog društva s istim nije imala nikakve pravne veze, da je prije toga imala obrt za šivanje, da je točno da je na njezin račun 17.12.2004. uplaćen iznos od 943.585,00 kuna. Tvrdi da joj je taj iznos uplaćen temeljem dogovora s djelatnikom Erste banke u Zagrebu u Vukovarskoj ulici, kako bi se realizirao kredit koji bi išao na njezin račun (jer je htjela proširiti djelatnost), da je bio usmeni dogovor taj novac koji bi sjeo na njezin račun da vrati u banku osobi koja će biti određena, a zauzvrat ona da preuzme poduzeće Euro tim d.o.o., da je taj novac koji joj je uplaćen podizala u više navrata i kada je sve podigla da ga je odnijela gospodinu S, da mu je novac predala u zgradi pored autobusnog kolodvora u Zagrebu. Dalje, tvrdi da je navedeno poduzeće preuzela, a prije toga da joj je rečeno od strane djelatnika banke da će taj kredit biti otpisan unutar 5 godina, da tog djelatnika banke nikad više nije vidjela, da je postala zakonski zastupnik Euro Tim d.o.o., da je te godine kada je preuzela poduzeće, isto bilo blokirano, da je bila pokrenuta ovrha koja se nakon tjedan dana skinula, da je opet poduzeće ostalo u blokadi, da je pokrenula sudski postupak da se firma odblokira. Osim toga tvrdi da je TF vidjela samo u dva navrata kad su prebacivali poduzeće, da mu nije dala podatke o svom računu nego da je podatke o svom računu iz Privredne banke dala u Erste banci, da nije ništa sumnjala što je novac bio isplaćen na njezin račun i da je još isplaćen na neki drugi račun jer joj je bilo rečeno da će se kredit otpisati unutar 5 godina, da je SF možda jednom srela. Uz to, tvrdi da se s TF morala naći kod javnog bilježnika kako bi se na nju prebacilo poduzeće, da ne zna o kojem se javnom bilježniku u Zagrebu radilo, da za preuzimanje poslovnih udjela TF nije ništa platila. Na pitanje zašto bi TF prenio svoje poslovne udjele na nju, svjedokinja je odgovorila zato jer je ona za uslugu koju je napravila (novac koji joj je sjeo na račun je vratila) zauzvrat dobila poduzeće. Nastavno, tvrdi da je znala kada je zaprimila novac na svoj račun da je to novac iz kredita, da je vezano uz namjenu tog kredita gledala ugovor kada je preuzela firmu, da je preuzela firmu opterećenu kreditom od 350.000,00 eura, a koji novac nije bio u firmi jer joj je, citirano: «osoba rekla da će taj kredit biti otpisan i da će imati čistu firmu», da je vjerovala osobi koja joj je obećala da će se otpisati kredit od 350.000,00 eura jer je ona svoj dogovor ispoštovala, da nije imala razloga da nešto sumnja, da ne zna je li protiv te osobe koja joj se nije predstavila zbog prijevare podnijela kaznenu prijavu jer je to vodila odvjetnica Marta Marić iz Zagreba, slučajno došla do u banci u kontakt s djelatnikom banke o kojem je govorila u kontekstu dogovora koji joj je ponudio kao prilika da dođe do poduzeća. Ova svjedokinja je nakon što je punomoćnik 1. tuženika na njezin iskaz istaknuo primjedbe, na iste odgovorila isticanjem da u spisu postoji puno dokaza da je primila novac i vratila novac, a i da je provedeno vještačenje. Na daljnje pitanje punomoćnika tuženika kako je znala da je u ovom predmetu provedeno financijsko vještačenje budući da na dijelu glavne rasprave na kojem je svjedokinja saslušana nije spomenuto da je u predmetu provedeno vještačenje, ova svjedokinja je odgovorila da to zapravo ne zna. Završno, negirala je da je bila pripremana za iskaz pred sudom.

14. Svjedok TF u iskazu navodi da je bio zastupnik po zakonu trgovačkog društva Euro-tim d.o.o., da je firmu prenio negdje 2005. na LF koju je prvi puta vidio, razgovarao i upoznao kod javnog bilježnika kada sam prenosio poslovne udjele predmetnog trgovačkog društva. Tvrdi da se dok je bio zakonski zastupnik kod banke raspitivao za ostvarivanje kredita za pokretnu pilanu koju je firma htjela kupiti. Potvrđuje da se na Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju hipotekom na nekretnini (str.8 do 11 spisa) i Ugovoru o dugoročnom kreditu (str. 12 do 15 spisa) na svakoj stranici nalazi njegov potpis. U odnosu na članak 9. Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja kojim su stranke sporazumno utvrdile vrijednost nekretnine od 450.000,00 eura, navodi da njemu što je dano kod bilježnika da je i potpisao, da nije čitao, da je vjerovao u dogovor s bankarom čijeg se imena više ne sjeća. Dalje, tvrdi da ne poznaje SF, da mu je djelatnik banke rekao da firma može dobiti kredit ako firmu prebaci na drugu osobu, da mu nije rekao zašto mora prebaciti firmu na drugu osobu, da ga je djelatnik banke doveo do javnog bilježnika, da je tamo bila LF. Uz to, tvrdi da dok je bio zakonski zastupnik firme da nije vidio nikakav novac vezano uz kredit od 350.000,00 eura, da je potpisao naloge onako kako mu je djelatnik banke rekao. Potvrđuje da se na ispravi kojom se nalaže isplata (str. 643 spisa) nalazi njegov potpis, da je kod javnog bilježnika bila hrpa papira, da se potpisao kako mu je rekao čovjek iz banke, da je taj djelatnik banke na pitanje javnog bilježnika odgovorio da će druge stranke u ugovoru dovesti malo kasnije, da mu imena ZF i HF ništa ne znače, da od kada je potpisao predmetne ugovore kao zakonski zastupnik društva Eurotim d.o.o. do promjene osobe zakonskog zastupnika prošlo 10-tak do 15 dana. Osim toga, tvrdi da ga je taj isti djelatnik banke otpeljao do istog javnog bilježnika vezano uz prijenos poslovnih udjela i tamo da je bila gđa. LF, a djelatnik banke da se tada udaljio, da se raspitivao upravo kod Erste banke u Zagrebu za kredit jer živim u [adresa] i tamo ima samo Erste banka i Privredna banka. Nastavno, tvrdi da je prenio poslovne uvjete zato jer je bio takav dogovor s bankarom, a on da se držao onoga što se dogovorio s njim, da mu je bankar rekao da će kada firmu prepiše na drugu osobu riješiti svjedoku kredit za pilanu, ali taj bankar svjedoku nije riješio takav krediti, da mu je bankar u par navrata obećavao, da je u konačnici shvatio da izigran, da nije protiv bankara podnio kaznenu prijavu zbog prijevare ili nekog drugog kaznenog djela jer nije imao financija da bi mogao podnijeti tužbu odnosno angažirati odvjetnika za takve radnje, da je firma Eurotim d.o.o. bila registrirana i bavile se transportom, trgovinom i preradom drva, da jer s bankarom u Zagrebu u banci imao dva sastanka, a ostalo da su se našli u kafiću gdje mu je bankar rekao da će se naći, da je nakon zaključenja ugovora i nakon prijenosa poslovnih udjela kontaktirao s bankarom isključivo mobitelom. Završno, svjedok tvrdi da nakon što mu se djelatnik banke prestao javljati da nije kontaktirao LF kako bi dobio natrag poslovne udjele firme Eurotim d.o.o., već da se on nastavio dalje baviti „sa drvetom“, i radio je „u fušu“.

15. U postupku je provedeno financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja svih isplata 1. tuženika društvu Euro-tim d.o.o. temeljem predmetnih ugovora, i to ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju hipotekom na nekretnini br. ES-969/04 od 13.12.2004. kao i ugovora o dugoročnom kreditu br. 2402006- 1031262160/51016607-5102151133 od 14.12.2004.

16. Vještakinja Dijani Tomljanović – Butković je u nalazu i mišljenju, te u očitovanjima na primjedbe tužitelja, u bitnom, utvrdila i navela da su na temelju naloga za isplatu izdanog od strane EURO-TIM d.o.o. (list 643 spisa) dana 17.12.2004. iz dugoročnog kredita, partija 5102151133, izvršene dvije isplate i to; prva, SF u iznosu od 220.000 EUR / 1.641.200 HRK na račun u Erste banci (list 644), da se iz Izvatka prometa tekućeg računa SF u Erste banci vidi da mu je uplata u iznosu od 1.641.200,00 HRK na račun 17.12.2004. Druga isplata u iznosu od 126.485,92 EUR / 943.585,00 HRK išla je na račun u Privrednoj banci. Iz izvatka tekućeg računa LF u Privrednoj banci broj 32022623883, da se vidi da joj je dana 17.12.2004. sjela uplata u iznosu od 943.585,00 HRK.

17. Na ročištu 11. veljače 2025. prisutne stranke (tužitelj i 1. -tuženik) su nalaz i mišljenje vještakinje zajedno s njenim kasnijim očitovanjima prihvatile. Drugotuženik se nije ni na što očitovao. Sud prihvaća nalaz predmetne vještakinje Tomljanović – Butković, zajedno sa svim dostavljenim odgovorima, obzirom smatra da je svoj zadatak stručna osoba obavila u skladu s pravilima struke i postavljene zadaće.

18. Člankom 1024. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; nadalje: ZOO/05) određeno je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Isto je regulirao i članak 1065. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; nadalje: ZOO/91). Nadalje, odredbom članka 322. stavka 1. ZOO/05 normirano je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Isto je regulirao i članak 103. stavak 1. ZOO/91. Dalje, člankom 285. stavci 1. i 2. ZOO/05 je propisano da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost. Isto je regulirao i članak 66. stavci 1. i 2. ZOO/91.

19. Iz sadržaja i analize dokazne građe proizlazi da su između ugovornih stranaka zaključena dva ugovora (čiju valjanost tužitelj u parnici osporava) po osnovi kojih je na Nekretnini (koja je sada tužiteljevo vlasništvo) upisano založno pravo, dok je predmet Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2004. bio iznos od 350.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti. Sredstva kredita nisu uplaćena na račun korisnika kredita (Euro-tim d.o.o.), već su temeljem pisanog naloga (str. 643 spisa) TF, tadašnjeg zakonskog zastupnika korisnika kredita isplaćena (vještakinja Tomljanović – Butković u nalazu navodi datume 17. prosinca 2004.) djelomično na račun LF koja je tri mjeseca nakon toga postala zastupnik po zakonu Euro-tim d.o.o., a djelomično tadašnjem vlasniku založene Nekretnine - 2. tuženiku SF. Međutim, navedene potonje okolnosti nisu same za sebe dovoljne za zaključak o ništetnosti predmetnih ugovora.

20. Prije svega, sud ističe da prema pravilima o teretu dokaza svaka stranka mora dokazati činjenice na kojima temelji svoje navode. Sud u parnici ne otkriva činjenice, nego mu ih prezentiraju stranke, dok one činjenice koje su relevantne za odluku o meritumu spora sud utvrđuje istinitima, odnosno točnima temeljem sadržaja po strankama predloženih i u postupku izvedenih dokaza. Članak 221.a ZZP-a određuje da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Prema odredbi članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

21. Tužitelj je tijekom postupka u smislu članka 322. st.1. ZOO-a uopćeno tvrdio da su ugovori protivni (kumulativno) Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Doduše, pozvao se na odredbu članka 49. stavka 2. Ustava («NN» br. 56/1990, 135/1997, 08/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/01, 55/2001, 76/2010, 85/2010, 5/2014). Međutim, tužiteljevo plediranje na ovu ustavnu odredbu (zabrana zlouporabe monopolskog položaja) sud nije prihvatio, već je usvojio 1. tuženikovu argumentaciju iz odgovora na tužbu da on nije na tržištu monopolist jer je u navedenom razdoblju poslovao već broj banka kod kojih je Euro-tim d.o.o. mogao uzeti kredit. Naime, općepoznata je činjenica da je 2004. na bankarskom tržištu u Republici Hrvatskoj djelovao veći broj banaka koje su plasirale kreditna sredstva pravnim osobama.

22. U odnosu na isticanja da bi predmetni ugovori bili protivni prisilnim propisima i moralu društva, tužitelj nije konkretizirao koji je propis bio prekršen njihovim zaključenjem (s tim da pojam propisa supsumira i pojedine odredbe, tj. članke unutar nekog propisa), odnosno kojim pravilima i normama društvenog morala (jasno, različitim od pravnih normi) se predmetni ugovori protive i zašto, pa da bi stoga ti pravni poslovi bili društveno amoralni. Samo pozivanje na zakonski tekst bez iznošenja konkretnih okolnosti koje bi upućivale na određeni razlog ništetnosti nije dovoljno za zaključak o postojanju ništetnosti pravnih poslova.

23. Jednako tako, tužitelj tijekom parnice nije dokazao da bi predmetni ugovori bili simulirani pravni poslovi. Naime, za postojanje simuliranog pravnog posla potrebno je utvrditi da su ugovorne strane svjesno sklopile prividan ugovor bez namjere da proizvede pravne učinke koji iz njega proizlaze, odnosno da su njime prikrile neki drugi pravni posao. Prema tome, prividan ugovor je onaj ugovor koji nije sklopljen stvarnom suglasnošću ugovornih strana, već je nastao njihovom suglasnošću volja da se stvori privid sklapanja ugovora (apsolutna simulacija) ili da se prikrije drugi ugovor koji stvarno žele (relativna simulacija).

24. Međutim, tužitelj u postupku nije određeno naveo koje bi to drugi, prikriveni pravni posao (poslovi) bio sklopljen između potpisnika predmetnih ugovora, već isključivo iznosi pretpostavku da se iza ugovora skriva nešto drugo (u tom smislu navodi već u tužbi, da on nema dokaze da se ovim prividnim Ugovorima htjeli prikriti postojanje nekog drugog).

25. U dokaznom postupku je utvrđeno da su predmetni ugovori zaključeni, da je založno pravo upisano, da su sredstva kredita doista plasirana, te da su isplaćena temeljem pisanog naloga tadašnjeg zakonskog zastupnika korisnika kredita. Stoga nije riječ o situaciji u kojoj ugovori nisu proizveli nikakve pravne (apsolutna simulacija).

26. Okolnost što sredstva kredita nisu uplaćena na račun korisnika kredita, već trećim osobama temeljem naloga ovlaštenog nalogodavatelja (z.z. korisnika kredita), može eventualno predstavljati pitanje načina izvršenja ugovora, odnosno eventualnog neispunjenja ili nepravilnog ispunjenja ugovornih odredbi, ali sama po sebi ne dovodi do automatske ništetnosti ugovora.

27. Povrh svega, u smjeru zaključka da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjenje pretpostavke iz članka 285. ZOO-a svakako ide i iskaz svjedoka TF (z.z. jedne od ugovornih strana), iz čijih navoda proizlazi da on predmetne ugovore, kao ni ostalu dokumentaciju, zapravo uopće nije čitao, već da je isprave potpisivao prema uputama bankarskog službenika. Dakle, ovaj svjedok ništa ne čita, on isključivo vjeruje na riječ i potpisuju. Takav iskaz isključuje postojanje bilo kakvog elementa svjesnog nesklada između stvarno izjavljene volje ugovornih strana, koji predstavlja esencijalnu pretpostavku prividnog, odnosno simuliranog pravnog posla. Naime, osoba koja prema vlastitom iskazu nije ni upoznata sa sadržajem ugovora ne može istovremeno imati i svijest i namjeru da sklapa prividni pravni posao kojim prikriva neki drugi pravni posao. Stoga iz samog iskaza tog svjedoka, potpisnika oba sporna ugovora kao z.z. Euro-tim-a d.o.o., ne proizlazi zaključak o postojanju simulacije tih pravnih poslova, već eventualno svjedokovog nepažljivog i nesavjesnog postupanja u pravnom prometu, a to znači one radnje koje su u koliziji s obvezom postupanja svakog zastupnika po zakonu pravne osobe s dužnom pažnjom savjesnog gospodarstvenika. Dio iskaza ovog svjedoka je i nelogičan, i to na mjestu gdje je naveo da je pristao prenijeti poslovne udjele društva (Euro-tim d.o.o.) na drugu osobu kako bi društvo ostvarilo kredit za pokretnu pilanu, iako nakon prijenosa poslovnih udjela više nije bio vlasnik društva, te nije jasno kakvu bi korist imao od eventualne realizacije kredita. Dodatno, iako ovaj svjedok tvrdi da je u jednom trenutku shvatio da je izigran od strane bankarskog službenika, on nikada nije podnio kaznenu prijavu zbog prijevare ili bilo kojeg drugog kaznenog djela, pri čemu je naveo da to nije učinio jer nije imao sredstva za odvjetnika, iako podnošenje kaznene prijave pred nadležnim tijelima nije uvjetovano angažiranjem odvjetnika, niti posebnim troškovima. Povrh svega, nakon što je TF shvatio da je izigran nije našao shodnim kontaktirati LF kako bi dobio natrag poslovne udjele firme Eurotim d.o.o. (što bi bilo logično postupanje svake osobe u njegovoj poziciji izigrane osobe), već se protivno tome, po svojim tvrdnjama, nastavio baviti istim poslovima kojim se bavila firma koju je besplatno izgubio, ali nadalje «na crno», što svakako i tom dijelu njegovog iskaza daje eklatantn i element neuvjerljivosti.

28. Svjedokinja LF vrlo precizno (nakon proteka više od 20 godina) navodi točan iznos koji je primila na račun (943.585,00 kuna), međutim istovremeno različito iskazuje o bitnoj okolnosti mjesta gdje je predala taj novac osobi po imenu T. Tako je u ranijem iskazu danom u drugom postupku (zapisnik s ročišta u predmetu P-1344/2018, 15. veljače 2021., str. 160 spisa) detaljno navela da je novac predala S u njegovu uredu u Zagrebu, u Paromlinskoj ulici, dok je u ovom postupku jasno iskazala da je primopredaja novca izvršena u zgradi kod Autobusnog kolodvora u Zagrebu, dakle sada na drugoj lokaciji jer se Paromlinska ulica (cesta) u Zagrebu ne nalazi pored (kod) Autobusnog kolodvora. Sud smatra da se radi o bitnoj okolnosti događaja koji bi osoba koja opisuje takav stvarni događaj (uz to rođena i živi u [adresa]) morala dosljedno isticati, osobito kada tvrdi da je osobno podizala i predavala znatnu novčanu svotu (čijeg se točnog iznosa sjeća i nakon proteka dugog niza godina). Nadalje, sud nelogičnim ocjenjuje i dio iskaza ove svjedokinje u kojem je pristala preuzeti trgovačko društvo koje se bavilo preradom i transportom drva, premda je sama navela da je imala obrt za šivanje i da je htjela proširiti djelatnost. Neživotno je da bi osoba koja želi proširiti vlastito poslovanje preuzimala već postojeće društvo opterećeno kreditnim obvezama i djelatnošću koja nije povezana s njezinim dotadašnjim poslovanjem, i to samo temeljem usmenog obećanja neimenovanog bankarskog službenika da će kredit naknadno biti otpisan. U iznesenim okolnostima logičnije bi bilo da se odlučila osnovati potpuno novo trgovačko društvu u formi d.o.o. -a ili proširiti djelatnost postojećeg obrta. Također, sud je uzeo u obzir da je navedena svjedokinja prisutna u sudnici tijekom isticanja po 1-tuženiku primjedbi na njezin iskaz, samoinicijativno rekla da u predmetnom spisu postoji puno dokaza da je primila novac i vratila novac, te da je provedeno financijsko vještačenje, da bi nakon toga izjavila da zapravo ne zna sadržaj spisa, što dodatno dovodi u pitanje vjerodostojnost njezinog iskaza.

29. Iako nije izravno relevantno za predmetnu odluku o meritumu, sud primjećuje da uredno pozvani svjedok TF nije pristupio na ročište na kojem je bilo predviđeno saslušanje oba svjedoka istog dana, te da on taj svoj izostanak prvostupanjskom sudu nikada nije opravdao, a što je način postupanja svakog svjedoka (to proizlazi iz dužnosti odazivu poziva na svjedočenje – čl. 235. ZPP-a) koji na uredno zaprimljen pisani poziv suda iz bilo kojeg (opravdanog) razloga ne može pristupiti u zakazani termin.

30. Svjedok TF je iskazao da ne poznaje 2. tuženika SF (založnog dužnika), dok su i TF i LF suglasno naveli da su se međusobno upoznali tek kod javnog bilježnika prilikom prijenosa poslovnih udjela. Navedene okolnosti također same po sebi ne dokazuju postojanje simuliranih pravnih poslova.

31. Sud nije prihvatio niti tvrdnje tužitelja da činjenica što je vrijednost založene Nekretnine bila od strane dvoje vještaka (Tomljenović – 47 do 83 spisa i Vidolin – str. 84 do 112 spisa) procijenjena znatno manje od vrijednosti naznačene u ugovoru predstavlja razlog ništetnosti ugovora. Naime, nerazmjernost vrijednosti sredstva osiguranja i osigurane tražbine ne predstavlja zakonom regulirani razlog ništetnosti pravnog posla.

32. Konačno, činjenica što je korisnik kredita kasnije brisan iz sudskog registra također nema utjecaja na valjanost predmetnih ugovora u vrijeme njihovog sklapanja.

33. Rezimirajući sve prethodno navedeno proizlazi da tužitelj tijekom postupka nije dokazao postojanje niti jednog razloga ništetnosti predmetnih ugovora. Utvrđene okolnosti mogu eventualno upućivati na sporan način izvršenja ugovornih obveza ili na određene nepravilnosti u poslovnom odnosu sudionika, međutim same po sebi nisu bile dovoljne za zaključak o ništenosti predmetnih pravnih poslova.

34. Slijedom izložene argumentacije tužiteljev tužbeni zahtjev nije osnovan, pa je zato presuđeno sadržajem točke I dispozitiva.

35. Kod ovako utvrđenog i argumentiranog stanja stvari ostale isprave u spisu nisu posebno analizirane obzirom sadržaji te dokumentacije nisu bili od utjecaja koji bi rezultirao drugačijom odlukom o meritumu spora od one koja je donesena.

36. Odluka o trošku (točka II izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (3.375.000,00 kuna što je sada ekvivalent iznosu od 447.939,48 eura, po radnji 6.738,02 euro), ostvareni potpuni uspjeh 1-tuženika, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025, nadalje u tekstu: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, 1-tuženiku su priznati zatraženi troškovi zastupanja odvjetnika prema troškovniku (str. 798 i 799 spisa) i to za; sastav odgovora na tužbu i obrazloženog podnesaka od 30.1.2023. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 2.5.2023., 11.2.2025., 16.6.2025., 16.12.2025. i 17.3.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno osam (7) radnji po 6.738,02 eura, ukupno 47.166,14 eura, zatim sastav podnesaka od 17.5.2023., 16.6.2023. i 12.9.2023. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), svaka po 200,00 eura, ukupno 600,00 eura, ukupno 47.766,14 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 11.941,54 eura (Tbr. 46. Tarife), sveukupno 59.707,68 eura. U preostalom dijelu zatraženi trošak nije osnovan.

37. Na priznati parnični trošak tuženiku je dosuđena zahtijevana zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP - a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

38. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2., u vezi s čl. 433. ZPP-a).

39. Budući je tužitelj spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke I 3. izreke.

U Rijeci 18. svibnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP- a).

Dostaviti:

- tužitelju – po pun. e.komunikacijom

- tuženiku Ad.1. - po pun. e.komunikacijom

- tuženiku Ad.2. – e.poštom