REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] C 5
Poslovni broj: Us I-2323/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu tužitelja GENTLMEN d.o.o., OIB 13078902743, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Toni Primorac, odvjetnik u Rijeci, Prolaz M. K. Kozulić 2/III, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Mali Lošinj, OIB 36162371878, Mali Lošinj, Dubovica 1, radi šutnje uprave, 18. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude donijeti odluku o zahtjevu tužitelja od 30. rujna 2025.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 EUR (tisuću dvjesto pedeset eura), uvećano za zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke, ako ih tuženik ne podmiri u ostavljenom roku, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 20. studenoga 2025. osporava zakonitost propuštanja tuženika odlučiti o zahtjevu tužitelja od 30. rujna 2025. za produljenje dozvole za boravak i rad za stranog državljanina CH. Ističe kako je tuženi bio dužan odlučiti o zahtjevu u roku iz odredbe čl. 92. st. 2. Zakona o strancima, a što nije učinio do dana podnošenja tužbe. Predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev i naložiti odlučivanje o zahtjevu.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ne osporava dan zaprimanja zahtjeva niti da je tada važeća dozvola za boravak i rad stranca bila izdana s rokom važenja do 31. listopada 2025., no ističe kako u konkretnom slučaju donošenje odluke u zakonskom roku nije bilo moguće iz opravdanih razloga. Navodi, prije svega, da je tužitelj pokrenuo postupak izuzeća službenih osoba tuženika te da je zbog navedenog došlo do zastoja koji nije posljedica nepostupanja tijela u smislu šutnje uprave. Nadalje ističe da je u postupku produljenja dozvole za boravak i rad potrebno provesti različite provjere propisane zakonom (sigurnosne i druge) te da donošenje odluke nije moguće prije njihova dovršetka. Dodatno ističe kako je u postupku utvrđeno kako je tužitelj naveden na popisu poslodavaca kod kojih su utvrđene nepravilnosti u primjeni radnopravnih propisa (tzv. crna lista) Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike te da navedena okolnost predstavlja zapreku za izdavanje dozvole. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
3. Kako su pravno odlučne činjenice u ovom upravnom sporu nesporne, tužitelj osporava primjenu materijalnog prava, a stranke nisu izrekom zahtijevale održavanje rasprave, to je sud bez održavanja rasprave sukladno odredbi čl. 98. t. 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS) te na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
4. Sukladno odredbi čl. 92. st. 1. Zakona o strancima (Narodne novine br. 133/20., 114/22., 151/22., 40/25.; dalje: Zakon o strancima) zahtjev za produljenje dozvole za boravak i rad za istog poslodavca i istog državljanina treće zemlje u istom zanimanju podnosi se najkasnije 30 dana prije isteka važenja dozvole za boravak i rad u policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta državljanina treće zemlje, koja i odlučuje o produljenju. Tuženik nije osporavao niti dan podnošenja zahtjeva niti činjenicu da je tada važeća dozvola bila izdana s rokom važenja do 31. listopada 2025., niti ostale okolnosti iz netom citirane odredbe.
5. Sukladno odredbi čl. 92. st. 2. Zakona o strancima ministarstvo je, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, dužno odlučiti o zahtjevu za produljenje iz stavka 1. istoga članka prije isteka roka važeće dozvole za boravak i rad.
6. Tuženik ni ne osporava da do dana podnošenja ove tužbe nije odlučio o uredno podnesenom zahtjevu tužitelja.
7. Tužba u ovome sporu podnesena je 20. studenoga 2025., dakle nakon proteka roka u kojem je tuženik bio dužan donijeti rješenje prema citiranoj odredbi Zakona o strancima i nakon proteka dodatnog dilatornog roka iz čl. 40. st. 2. ZUS-a.
8. Sud je cijenio navode tuženika o potrebi provođenja dodatnih provjera te o okolnosti da je tužiteljev poslodavac naveden na popisu poslodavaca kod kojih su utvrđene nepravilnosti u primjeni radnopravnih propisa, međutim isti nisu od utjecaja na odluku u ovom sporu. Zakonodavni okvir ne propisuje razloge kojima bi se moglo opravdati prekoračenje roka za donošenje odluke o zahtjevu, a postojanje eventualnih zapreka za izdavanje dozvole ne oslobađa tijelo obveze da u propisanom roku donese odluku (makar i negativnu). Voljom zakonodavca propisan je rok upravo radi ubrzanja predmetnih postupaka, bez propisanih iznimaka za njegovo prekoračenje, zbog čega sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju nastupila šutnja uprave.
9. Vezano uz navode tuženika da je tužitelj podnio zahtjeve za izuzeće službenice, savjetnice i načelnika policijske postaje zbog čega je bilo potrebno odlučiti i o tim zahtjevima, sud naglašava kako institut izuzeća predstavlja procesno pravo stranke koje mora biti korišteno u dobroj vjeri i isključivo u svrhu zaštite nepristranosti postupka, a ne kao instrument kojim bi se svjesno produljivalo trajanje upravnog postupka radi stjecanja procesne prednosti u vidu šutnje uprave. Sud je stava kako stranka ne može imati koristi od vlastite procesne aktivnosti koja je prouzročila kašnjenje, odnosno stranka koja podnošenjem zahtjeva za izuzeće svjesno produžuje trajanje upravnog postupka ne može se naknadno pozivati na to da tijelo nije u propisanom roku odlučilo o njezinom zahtjevu. Međutim, tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio spis predmeta upravnog postupka iz kojeg bi sud mogao utvrditi i vrednovati navode o podnesenim zahtjevima za izuzeće. Pri takvom stanju spisa ovog spora, izazvanom isključivo nepostupanjem tuženika po pozivu suda, sud je onemogućen provjeriti utemeljenost tih navoda te ih uzeti u obzir na način koji bi mogao ići u korist tuženika. Slijedom, sud ne može otkloniti prigovore na zakonitost propuštanja tuženika iznesene u tužbi.
10. Sukladno svemu navedenome, sud je na temelju odredbe čl. 117. st. 3. ZUS-a odlučio kao u t. I. izreke presude. Rok za postupanje je određen odgovarajućom primjenom odredbe čl. 151. st. 2. ZUS-a.
11. Odluku o troškovima spora sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a. Tužitelj je uspio u sporu u kojem je zastupan po opunomoćeniku koji je odvjetnik pa mu je priznat trošak prema Tbr. 27/1 i Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.) za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura, što uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi ukupno 1.250,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno čl. 151. st. 2. ZUS-a. Prema odredbi čl. 144. st. 4. ZUS-a troškovi spora obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku. Slijedom, odlučeno je kao pod t. II. izreke presude.
12. Kako tužba nije odbačena niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18. i 51/23.).
U Rijeci 18. svibnja 2026.
Sutkinja
Ana Sabljak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv t. I. izreke presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS-a). Protiv t. II. izreke presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.