Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Stjepana Radića 81

Poslovni broj: P-1759/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku (OIB: 29399232217), po sutkinji Martini Miletić Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja SG (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupana po punomoćnicima iz ZOU Rikardo Perković & Sanja Perković, Zadara, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB (OIB: 02535697732) Radnička cesta 50, Zagreb, zastupana po punomoćnicima iz TG, Borisu Bilić i Vani Vrsalović, odvjetnicima u OD Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. Split, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 08. travnja 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno zajedno sa punomoćnikom Rikardo Perkopvić, odvjetnik u Zadru i zamjenice punomoćnika tuženika JG odvjetnička vježbenica u OD Matulić i Bilić, Split, po objavi dana 18. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta po temelju ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i to o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, isplatiti tužiteljici iznos od 5.420,12 eura, dospio na dan 10. 05. 2017. godine,

- zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 11. svibnja 2017. godine pa do konačne isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.812,02 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

Nalaže se tuženiku na ime razlike glavnice kredita po predmetnom ugovoru o kreditu u odnosu na glavnicu izračunatu u amortizacijskom planu otplate kredita prema početnom srednjem tečaju banke kreditora na dan korištenja kredita u iznosu od 2.112,74 eura dospio na dan 30.09.2015 godine,

- zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 01.10.2015. godine pa do konačne isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica SG, zastupana po punomoćniku Rikardo Perković, odvjetniku Zadru, podnijela je ovom sudu, dana 14. lipnja 2019. godine, tužbu radi isplate, protiv tuženika Privredna banka Zagreb.

1.1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 02. studenog 2006. godine, zaključila Ugovor o kreditu broj 9012067840 broj ovjere OU-1079/2006 kod Vojislava Vuletin, javnog bilježnika u Šibeniku, a kojim ugovorom se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos kuna koji odgovara protuvrijednosti od 53.947,51 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita. Uz iznos glavnice tužiteljica da je sukladno čl. 4.1. Ugovora o kreditu bila dužna tuženiku platiti i kamatu po godišnjoj stopi od 4,70% koja je promjenjiva sukladno odluci banke, odnosno tuženika po kreditiranju građana. Upravo zbog navedenog kamatna stopa da se tijekom otplate kredita mijenjala u više navrata i to na štetu tužiteljice.

1.2. Tužiteljica u ovoj tužbi nije postavila deklaratorni zahtjev a sve iz razloga, kako navodi u tužbi, radi utvrđenja ništetnosti prethodno citirane odredbe ugovora, točnije čl. .1. već ukazuje na pravomoćnu presudu Visokog Trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine koja je i u odnosu na tuženika presudila da je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o sitom.

1.3. Nadalje sukladno odredbi čl. 1. Ugovora da je ugovoreno kako se tuženik obvezuje tužiteljici staviti na raspolaganje iznosu u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 53.947,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Isto tako u čl. 2. Ugovora ugovoreno je da se kredit od 53.947,51 CHF otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih obroka, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Uslijed tako ugovorene valutne klauzule u CHF anuitet kredita da se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao na štetu tužiteljice. Isto kao i za kamatnu stopu tužiteljica navodi da ovom tužbom neće tražiti deklaratorno utvrđenje ništetnosti odredbe vezane za valutnu klauzulu već se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine koja je u odnosu na ovdje tuženika presudila da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetena, a sve jer tuženik nije prilikom zaključenja ugovora tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

1.4. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine a koje povrede da traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Također presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je , između ostalih tuženik, u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali i svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju parnične stranke da su, kao ugovorne stranke, zaključile dana 14. prosinca 2015. godine, Dodatak Ugovora o kreditu broj 9012343043. Time da su izvršene izmjene osnovnog ugovora na način da je temeljem Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iznos konverzije kredita denominiran u CHF, zamijenjen iznosom kredita denominiranim u valuti EUR-a, konverzija. Konverzijom kredita da je utvrđena preplata na strani tužiteljice u iznosu od 23. 173,70 kuna a koja da je, jedna dio, iskorištena za umanjenje daljnjih anuiteta za 50% a ostatak za umanjenje obveze prilikom zatvaranja kredita u svibnju 2017. godine, čime je preplata iz konverzije u potpunosti iskorištena u razdoblju nakon konverzije do zatvaranja kredita. Uslijed ugovaranja opisanih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužiteljica je tuženiku, počev od 31. prosinca 2006. godine kao dana uplate prvog anuiteta, pa zaključno sa 15. svibnja 2017. godine odnosno do dana prijevremene otplate kredita, uslijed ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, preplatila anuitete u ukupnom iznosu od 46.736,34 kuna. S obzirom na razliku između stanja glavnice po ugovorenom otplatnom planu i iznosa realne prijevremene otplate nedospjele glavnice tuženik da je ostao tužiteljici dužan i dodatnih 5.893,59 kuna. Pa kada se sve ukupno zbroji, tužiteljica da je prema tuženiku u preplati u iznosu od 52.629,92 kuna koje je tužiteljica prvotno i potraživala, dok je u tijeku postupka, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, uredila tužbeni zahtjev na način da je isti postavila na iznos do od 5.420,12 eura, te na ime razlike glavnice po predmetnom ugovoru o kreditu u odnosu na glavnicu izračunatu po amortizacijskom planu otplate kredita prema početnom srednjem tečaju banke kreditora na dan korištenja kredita u iznosu od 2.112,74 eura.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik je osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je isticao prigovor zastare. Tuženik nije osporavao da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9012067840 koji je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 53.947,51 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke. Međutim, iste stranke da su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dana 14. prosinca 2015. godine, zaključile i Dodatak ugovora o kreditu broj 9012067840 . Sklapanjem navedenog dodatka kredit u CHF da je prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF tužiteljica da ne može imati nikakva potraživanja. Dakle, tužiteljica da ne može tražiti vraćanje preplate jer da je to pitanje određeno zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona, u protivnom bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Tužiteljici da je odredbom čl. 5 Dodatka ugovora o kreditu, a sve sukladno odredbama članka 19.c. ZID ZPK utvrđen iznos preplate u visini od 3.034.20 eura te je ugovoreno da će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli eura. Preplata da je dakle priznata tužiteljici na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Slijedom svega navedenog prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovora o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Sva preplata koja je utvrđena temeljem Dodatka ugovora o kreditu da je tužiteljici uredno isplaćena. Presude na koje se tužiteljica u tužbi poziva da se odnose samo i isključivo na kredite u CHF a ne i na kredite u eurima, odnosu u valuti koju su stranke ugovorile sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu. Tuženik je također isticao kako je potraživanje tužiteljice u zastari jer je za stjecanje bez osnove primjenjiv opći zastarni rok predviđen odredbom čl. 225 ZOO-a, pa se ističe prigovor zastare za sve anuitete dospjele do dana 04. travnja 2009. godine. Zaključno tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi kako potrošač, odnosno korisnik kredita, ovdje tužiteljica, koja je prihvatila konverziju da nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa je tuženik predložio da sud tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan.

3. U postupku su izvedeni dokazi pregledom preslike Ugovora o kreditu broj 9012067840 sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 02. studenog 2006. godine, preslike Dodatka ugovora o kreditu sklopljenog dana 14. prosinca 2015. godine, otplatnog plana, preslike dopisa tuženika upućenog tužiteljici dana 11. studenog 2015. godine predmet kojega je konverzija kredita po ugovoru broj 9012067840, preslike izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. godine, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove od dana 04. studenog 2025. godine i saslušanjem tužiteljice na ročištu dana 08. travnja 2026. godine.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19) utvrdio da je tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su dana 02. studenog 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9012067840 kao i da su dana 14. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak ugovora o kreditu, međutim sporna je osnov i visina tužbenog zahtjeva kao i prigovor zastare tuženika.

5.1. Sporno je da li tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa kao posljedice ništetnosti iz razloga jer je sa tuženikom zaključila Dodatak ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u euro kao i da je potraživanje tužiteljice u zastari.

6. Pregledom Ugovora o kreditu od dana 02. studenog 2006. godine vidljivo je kako je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 53.947,51 CHF po srednjem tečaju Kreditora sa godišnjom kamatnom stopom od 4,75 % promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Otplata kredita da će se vršiti u 240 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu određuje banka planom otplate. Nadalje, pregledom Dodatka Ugovora o kreditu sklopljenog dana 14. prosinca 2015. godine vidljivo da je čl. 2. predmetnog ugovora određeno kako ugovorne stranke suglasno utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz čl. Prvog, stavka drugog ovog Dodatka, u kredit denominiram u kunama sa valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim sukladno članku 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje čl. Trećim Dodataka ugovora o kreditu određeno je kako ugovorne stranke suglasno utvrđuju da nakon konverzije kredita iz članka prvog Dodatka denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 23.843,64 eura, dok je iznos preplate 2.845,56 eura a koji iznos da se sukladno čl. 19. c. stavka prvog točke pete Zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. godine i iznosi 21.732,96 kuna.

7. U postupku također nije sporno da je Ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine ( Narodne novine broj: 96/03) a koji zakon je specijalni propis na području zaštite potrošača na temelju koje je trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu, ako za to ima valjani razlog naveden u ugovoru. Konkretno radi se o odredbi čl. 81. citiranog Zakona u kojoj se navodi kako se nepoštenom odredbom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.

8. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da nije prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske polovni broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da je tuženik u razdoblju od dana 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2014. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći iste ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga – potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Isto tako, iz odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-3412/2018 od dana 19. ožujka 2019. godine razvidno je da je mišljenje Vrhovnog suda RH prema odredbi čl. 502a st. 1 Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj:) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijetu tužbu ( tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je čl. 502.c. ZPP-a propisan učinak presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci pod poslovnim brojem Rev-3142/18 od dana 19. ožujka 2019. godine izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu onda je teret dokaza takve činjenice na kreditoru odnosno banci. U konkretnom slučaju nije sporan status tužiteljice kao potrošača.

8.3. Naime, iz iskaza same tužiteljice kojeg je sud cijenio kao uvjerljiv, logičan i životan proizlazi kako se ista 2006. godine odlučila na poziranje stambenog kredita radi renoviranja nekretnine koju je dobila u nasljedstvo iza smrti svog oca. Kada je došla u banku, tuženika, djelatnica banke da joj je rekla, da na osnovu njezinih primanja, može podignuti kredit u iznosu do 59,967,18 CHF te da je valutna klauzula vezana za CHF puno povoljnija jer je tečaj CHF nije mijenjao pet godina i kamatna stopa da iznosi 4,75% u odnosu na euro u tok trenutku koja je iznosila 6,45%. Dvije godine nakon što je podignula kredit visina anuiteta da je porasla sa 1.500,00 kuna na 2.500,00 kuna a što da je znatno utjecalo na njezinu egzistenciju budući joj je plaća iznosila 3.000,00 eura. S obzirom na porast visine anuiteta tužiteljica da je pored svog redovnog posla povremeno čistila jahte kako bi mogla platiti anuitet te školovati svog sina koji je u to vrijeme bio student. 2017. godine da je izvršila konverziju odnosno sklopila Dodatak ugovora o kreditu i nastavila kredit otplaćivati u eurima sve do 2024. godine kada je kredit u cijelosti otplaćen. Nekretnina zbog čije adaptacije je podignula kredit da je kuća u kojoj ista stanuje čitav svoj život pa tako i sada i to na način da ista stanuje u prizemlju a na prvom katu da stanuju njezin sin, snaha i unuk. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu isti da je detaljno iščitala te da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinog ugovornoj odredbi već da se radilo o tipskom ugovoru. Nakon što je sklopila Dodatak ugovora o kreditu da joj je bilo lakše budući je visina anuiteta bila manja u odnosu na anuitet u CHF.

9. Stoga, kako je dakle, utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. kao korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetenu odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dužan vratiti vrijednost više preplaćenih anuiteta budući je iste stekao bez osnove. Prema odredbi čl. 210. st. 1. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/96 u daljnjem tekstu ZOO) kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Tužiteljica potpuno osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

10. U pogledu prigovora zastare tuženika, valja napomenuti kako tužiteljica nije podnijela zahtjev za naknadu štete već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi ugovora, odnosno tvrdi kako je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njezino potraživanje primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina. Odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ništetna. Stoga se primjenjuje novi zastrani rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 04. travnja 2012. godine došlo je do prekida zastare te je ona počela teći iz početka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na odredbe o promjenjivosti kamatne stope zastara je počela ponovno teći s danom 13. lipnja 2014. godine kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/13 , za dio koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetene odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018. godine kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/17. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 14. lipnja 2019. godine, prema stajalištu ovog suda proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a.

11. Slijedom svega naprijed navedenog pravni osnov za valutnu klauzulu utvrđen je u cijelosti.

12. Budući da je tuženik u tijeku postupka osporavao visinu tužbenog zahtjeva sud je odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te je isto povjereno stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Željko Deković iz Šibenika. U svom nalazu i mišljenu, a kojeg je sud cijenio kao stručan i objektivan, vještak je utvrdio da je ukupna razlika nastala uslijed promjene tečaja valute i promjenjive kamatne stope iznosi ukupno 40.837,90 kuna odnosno 5.420,12 eura. Nadalje, vještak u svom nalazu i mišljenju navodi kako je izračun konverzije predmetnog kredita u Dodatku Ugovora o kreditu br. 9012067840 od dana 14. prosinca 2015. godine a na osnovi Ugovora o namjenskom kreditu broj 9012067840 od dana 02. studenog 2006. godine denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama valutnom klauzulom u EUR napravljen je sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015). Tuženik da je na temelju sklopljenog dodatka predmetnog ugovora o kreditu u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, ukalkulirao iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnim klauzulama u CHF te su isti u skladu s sklopljenim dodatkom iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR.

12.1. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti kao stručan i nepristran, dok stranke na isti nisu imale primjedbi.

13. Tužitelj je visinu tužbenog zahtjeva uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka, pa je podneskom od dana 01. ožujka 2026. godine uredio tužbeni zahtjev.

13.1. U odnosu na uređenje tužbenog zahtjeva valja napomenuti da promjena u visini tužbenog zahtjev ne predstavlja preinaku već samo usklađenje sa nalazom i mišljenjem vještaka, a ne mijenjanje pravne osnove i postavljanje sasvim novog tužbenog zahtjeva. Naprijed navedeno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, dana 26. studenog 2021. godine.

14. Slijedom svega naprijed navedenog, utvrdivši da je pravni osnov za valutnu klauzulu u cijelosti utvrđen i osnovan, a visina utvrđena u nalazu i mišljenu vještaka kojem stranke nisu u bitnom prigovarale, sud je sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a po osnovu stjecanja bez osnove dosudio tužitelju utvrđenu razliku između tečaja za valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu, odnosno iznos od 5.420,12 eura.

14.1. Na dosuđeni iznos tužitelju je sukladno čl. 214. ZOO-a priznata zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta pa do isplate, što je preciznije određeno u izreci presude.

15. Podredno, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 u daljnjem tekstu ZOO) u kojem stoji da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav ono što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužiteljica ništa nije primila od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to tražio time da je tijekom razdoblje otplate kredita došlo isključivo do prelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose preplate valjalo uračunavati negativne tečajne razlike.

16. U odnosu na zahtjev tuženika koji se odnosi na razliku glavnice koja je utvrđena u konverziji, a zbog toga što se koristio tečaj CHF na dan 30. rujna 2015. godine a ne početni tečaj i to stoga što predmet ovog postupka nije utvrđenje ništetnosti odredaba Dodatka ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice u iznosu od 2.112,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, pa je u trom dijelu sud tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje: ZPP-a). Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovaraju postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotak u kojem su stranke uspjele u parnici.

17.1. Utvrđujući postotke sud je utvrdio da je tužitelj uspio u postotku od 70% slijedom naprijed navedenog tužitelju je priznat trošak postupka i to sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Trb. 7. toč.1, trošak za sastav tužbe ukupno 175,00 eura, trošak za sastav podneska od dana 06. svibnja 2021. godsine u iznosu do 200,00 eura uvećano za PDV iznosi 250,00 eura pa kada se utvrdi postotak uspjeha u parnici tužiteljici pripada iznos od 175,00 eura, trošak za sastav podneska od dana 05. studenog 2024. godine iznos od 50,00 eura uvećano za PDV iznos od 62,50 pa kada se utvrdi trošak uspjeha u parnici tužiteljici pripada iznos do 43,75 eura, trošak za sastav podneska od dana 02. ožujka 2026. godine u iznosu do 200,00 eura uvećano za PDV iznosi 250,00 eura pa kada se utvrdi postotak uspjeha u parnici tužiteljici pripada iznos od 175,00 eura, za zastupanje na pripremnom ročištu dana 18. veljače 2025. godine iznos od 200,00 eura uvećano za PDV iznosi 250,00 eura pa kada se utvrdi postotak uspjeha u parnici tužiteljici pripada iznos od 175,00 eura, za zastupanje na ročištu dana 23. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV iznosi 250,00 eura pa kada se utvrdi postotak uspjeha u parnici tužiteljici pripada iznos od 175,00 eura, za zastupanje na ročištu dana 02. ožujka 2026. godine u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV iznosi 250,00 eura pa kada se utvrdi postotak uspjeha u parnici tužiteljici pripada iznos od 175,00 eura, za zastupanje na ročištu dana 08. travnja 2026. godine u iznosu do 200,00 eura uvećano za PDV iznosi 250,00 eura pa kada se utvrdi postotak uspjeha u parnici tužiteljici pripada iznos od 175,00 eura, trošak predujma za vještačenje u iznosu od 490,00 eura te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 116,27 eura, odnosno ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.812,02 eura.

18. Odredbom čl. 11 st. 1 toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj: 118/18 i 51/23) propisano je da su od plaćanja pristojbi u Republici Hrvatskoj oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

18.1. Budući da se u konkretnom slučaju radi upravo o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj je kao takav oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na presudu.

19. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je riješiti kao u izreci.

U Šibeniku, 18. svibnja 2026. godine

SUTKINJA

Martina Miletić Lovrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka sud i protivnu stranu.

DN-a:

- za tužitelja punomoćniku Rikardo Perković, odvjetnik u ZOU Rikardo Perković & Sanja Perković, Zadar

- za tuženika punomoćnici iz OD Matulić i Bilić, Split