REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Ul. Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-333/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Danici Vučinić, uz sudjelovanje Sanje Misirača, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Mirakul d. o. o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87648764916, zastupan po opunomoćenicima , odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Wahl iz Zagreba, Miramarska cesta 24, protiv tuženika Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i nabavu, Rijeka, Slogin kula 2/IV, OIB: 32420472134, zastupan po službenoj osobi RĐE, radi ovrhe poreznog duga, 18. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi oglašavanja ništavim rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i nabavu , KLASA: UP/II-410-03/25-01/179, URBROJ: 2170/1-02-01/5-26-3 od 28. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi Općine Lopar, Upravnog odjela za financije i komunalni sustav, KLASA: UP/I-401-15/24-01/291, URBROJ: 2170-24-03-25-2 od 16. srpnja 2025., točkom I. je utvrđeno je da tužitelj, kao ovršenik, temeljem izvršnog rješenja Općine Lopar, Upravnog odjela za financije i komunalni sustav, KLASA: UP/I-401- 15/24-01/291, URBROJ: 2170-24-03-25-1 od 22. srpnja 2024., na ime neplaćenog poreza na kuću za odmor za objekt na adresi [adresa], površine 329,33 m[2] , duguje iznos glavnice od 1.646,65 eura, te na ime kamate obračunate do 16. srpnja 2025. iznos od 101,24 eura, što ukupno iznosi 1.747,89 eura. Točkom II. su utvrđeni troškovi ovrhe u iznosu od 26,54 eura. Točkom III. izreke naloženo je ovršeniku da u roku od 8 dana od primitka rješenja o ovrsi plati utvrđeni dug, dok je točkom IV. Izreke utvrđena prisilna naplata duga putem FINA-e po svim računima i oročenim sredstvima u svim bankama u kojim ovršenik ima račune i prijenosom novčanih sredstava na račun ovrhovoditelja.

2. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-410-03/25-01/179, URBROJ: 2170/1-02- 01/5-26-3 od 28. siječnja 2026., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te navodi da drugostupanjsko tijelo u pobijanom rješenju odbija žalbene navode Tužitelja, međutim iz obrazloženja da proizlazi da se ono uopće nije suštinski očitovalo o bitnim navodima iznesenima u žalbi. Naime, Tužitelj da je u žalbi isticao niz konkretnih i pravno relevantnih okolnosti, uključujući činjenicu da se predmetna nekretnina koristi isključivo za obavljanje registrirane djelatnosti pružanja smještaja, da je u ranijem postupku za 2023. godinu nadležno tijelo već utvrdilo kako obveza plaćanja poreza na kuće za odmor ne postoji, kao i da postoji nejednako postupanje prema poreznim obveznicima na području Općine Lopar. Navedeni žalbeni navodi odnose se na odlučne činjenice i pravne okolnosti konkretnog slučaja te su kao takvi zahtijevali njihovu jasnu i obrazloženu ocjenu od strane drugostupanjskog tijela. Tužitelj pritom posebno ističe kako je u žalbi ukazivao na nezakonitost same ovršne isprave, odnosno rješenja kojim je utvrđena porezna obveza, navodeći da predmetna nekretnina ne predstavlja kuću za odmor u smislu relevantnih poreznih propisa, već se koristi isključivo za obavljanje registrirane gospodarske djelatnosti pružanja smještaja trećim osobama te je tijekom cijele godine dostupna za najam, Tužitelj je trgovačko društvo koje obavlja djelatnost pružanja turističkog smještaja te već podliježe obvezi plaćanja poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit, zbog čega primjena poreza na kuće za odmor u konkretnom slučaju dovodi do neopravdanog i pravno neutemeljenog dodatnog poreznog opterećenja. Navedeno da proizlazi i iz Tužiteljeve registrirane djelatnosti, vlasničkog stanja nekretnine, evidencije sustava eVisitor te ukupnih prihoda za 2024., iz kojih da je razvidno da se predmetna nekretnina koristi isključivo za obavljanje registrirane turističke djelatnosti pružanja smještaja, a ne kao kuća za odmor u smislu poreznih propisa. Tužitelj također ističe kako je u vrijeme dostave rješenja kojim je utvrđena porezna obveza iz srpnja 2024. godine odgovorna osoba u društvu imala ozbiljne zdravstvene probleme, uključujući srčani udar, zbog čega u tom razdoblju objektivno nije bila u mogućnosti pravodobno poduzimati pravne radnje niti izjavljivati pravne lijekove protiv navedenog poreznog rješenja. Nakon stabilizacije zdravstvenog stanja, tijekom 2025. godine Tužitelj da je pokušavao razriješiti predmetnu situaciju u komunikaciji s predstavnicima Općine Lopar te je o navedenome u nekoliko navrata vodio razgovore s nadležnim službenicima, uključujući i razgovor s načelnikom Općine netom prije donošenja Rješenja o ovrsi u srpnju 2025. godine. Unatoč tim kontaktima Tužitelj da nije bio upozoren da će protiv njega biti pokrenut ovršni postupak. Nadalje, Tužitelj da je u žalbi isticao i činjenicu da je u postupku koji se odnosio na poreznu obvezu za 2023. godinu osporavao osnovanost utvrđene obveze te je o tome komunicirao s nadležnim tijelom Općine Lopar. Nakon toga od strane Općine nije zaprimio nikakav daljnji odgovor niti je donesena odluka kojom bi se ponovno utvrdila predmetna porezna obveza, a protiv tužitelja u tom razdoblju nije pokrenut niti ovršni postupak niti su poduzimane druge radnje radi prisilne naplate. Slijedom takvog postupanja nadležnog tijela, Tužitelj da je imao opravdano i legitimno očekivanje da će se i u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji za 2024. godinu postupiti na jednak način, odnosno da će se najprije razmotriti njegovi navodi i očitovanja vezana uz poreznu obvezu prije eventualnog pokretanja ovršnog postupka. Također da je ukazano na okolnosti koje upućuju na nejednako postupanje prema poreznim obveznicima na području Općine Lopar, budući da su drugim obveznicima u usporedivim situacijama upućivane opomene i pozivi na plaćanje, dok je prema Tužitelju odmah pokrenut ovršni postupak, kao i na činjenicu da je prema dostupnim informacijama trgovačko društvo Valamar Riviera d.d., koje također pruža usluge smještaja na području Općine Lopar, izuzeto od obveze plaćanja predmetnog poreza. Sve navedene okolnosti Tužitelj je iznio u žalbi kao relevantne za zakonitost pobijanog rješenja, no drugostupanjsko tijelo se o njima nije očitovalo niti ih je ispitalo. Budući da rješenje o ovrsi predstavlja akt koji se temelji upravo na ovršnoj ispravi kojom je utvrđena porezna obveza, zakonitost takvog rješenja nužno ovisi o zakonitosti samog temelja na kojem počiva. Stoga, u situaciji kada je temelj za donošenje rješenja o ovrsi nezakonita ovršna isprava, nezakonito da je i rješenje o ovrsi koje se na njoj temelji. Drugostupanjsko tijelo navedenu odlučnu okolnost nije razmotrilo niti se o njoj očitovalo, iako je Tužitelj na nju izričito ukazivao u žalbi. Takvim postupanjem drugostupanjsko tijelo nije ispunilo svoju obvezu da u drugostupanjskom postupku u cijelosti ispita zakonitost pobijanog rješenja te da se obrazloženo očituje o svim žalbenim navodima stranke. Tužitelj nadalje ističe kako u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nije zaprimio nikakve opomene niti pozive na podmirenje navodnog poreznog duga prije pokretanja ovršnog postupka. Iako drugostupanjsko tijelo u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da je prvostupanjsko tijelo navodno uputilo opomene Tužitelju u tri navrata tijekom 2025. godine, Tužitelj ističe da takve opomene nikada nije zaprimio. Drugostupanjsko tijelo pritom nije iznijelo konkretne dokaze koji bi potvrđivali urednu dostavu navedenih opomena, niti iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi na koji su način i kojim putem iste navodno dostavljene Tužitelju. Sama tvrdnja da su opomene upućene poštom ne predstavlja dokaz njihove uredne dostave, osobito imajući u vidu da Tužitelj iste nikada nije zaprimio niti je imao saznanja o postojanju navodnog duga prije donošenja rješenja o ovrsi. Tužitelj dodatno ističe kako iznos porezne obveze koji je poslužio kao temelj za donošenje pobijanog rješenja o ovrsi ne odgovara stvarnom činjeničnom stanju. Naime, u dopuni žalbe Tužitelj da je izričito naveo da je porezna obveza utvrđena na temelju površine koja premašuje stvarnu površinu nekretnine u vlasništvu Tužitelja i to za čitavih 60,12 m2. Pritom je prilikom obračuna poreza uzeta u obzir i dodatna smještajna jedinica, odnosno apartman koji uopće nije u vlasništvu Tužitelja već u vlasništvu treće, fizičke osobe, čime je umjetno povećana ukupna kvadratura na temelju koje je izračunata porezna obveza. Slijedom navedenog, iznos poreza utvrđen u ovršnoj ispravi ne odgovara stvarnim činjenicama niti stvarnoj površini nekretnine u vlasništvu Tužitelja. Međutim, Drugostupanjsko tijelo da se o navedenim navodima iz dopune žalbe uopće nije očitovalo niti ih je na bilo koji način razmotrilo u pobijanom rješenju, iako se radi o okolnosti koja je od izravnog značaja za pravilnost utvrđivanja porezne obveze i zakonitost rješenja o ovrsi. Time je Drugostupanjsko tijelo propustilo razmotriti sve relevantne navode ovdje Tužitelja iznesene u žalbenom postupku, čime je počinjena bitna povreda pravila upravnog postupka, a pobijano rješenje dodatno je opterećeno nedostacima zbog kojih se ne može ispitati njegova zakonitost. Slijedom svega navedenog, da je razvidno da Drugostupanjsko tijelo nije na valjan i potpun način ispitalo žalbene navode Tužitelja niti je o istima iznijelo jasne i konkretne razloge. Pobijano Drugostupanjsko rješenje stoga ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama niti jasnu pravnu argumentaciju na temelju koje bi se mogla ispitati njegova zakonitost, činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, a na tako utvrđeno stanje pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je pobijano rješenje nezakonito. Stoga predlaže da se oglasi ništavim rješenje tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te ističe kako tužbom žalitelj pobija pravnu osnovanost ovršne isprave temeljem koje joj je određena ovrha poreza na kuću i da su tužbeni navodi usmjereni isključivo da osporavaju pravnu osnovu same ovršne isprave, a što da nije dopušteno isticati žalbom protiv rješenja o ovrsi. Iz spisa predmeta da nesporno proizlazi da tužitelj protiv navedenog rješenja nije izjavio žalbu u zakonom propisanom roku, niti da je podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje, iako su mu takve procesne mogućnosti bile na raspolaganju. Slijedom toga, predmetno rješenje da je postalo pravomoćno i ovršno te predstavlja valjanu ovršnu ispravu. U odnosu na navode tužitelja o ne zaprimanju opomena, ističe da je prvostupanjsko tijelo opomene slalo na adresu tužitelja evidentiranu u službenim evidencijama putem redovne pošte, čime da je postupalo sukladno važećim propisima, dok eventualni izostanak stvarnog zaprimanja istih ne utječe na zakonitost i dopuštenost pokretanja ovršnog postupka. Također, okolnost da je tužitelj nakon proteka roka komunicirao s nadležnim tijelima te imao određena očekivanja u pogledu rješenja stvari ne može imati utjecaja na pravnu valjanost i učinke pravomoćnog upravnog akta. Nadalje, ističe da se u postupku ovrhe ne može preispitivati zakonitost i pravilnost ovršne isprave, već isključivo postojanje i ovršnost tražbine te zakonitost provedbe ovrhe. Stranka u tom postupku da može s uspjehom isticati samo prigovore koji se odnose na eventualni prestanak tražbine, njezinu nepostojanost nakon donošenja ovršne isprave, pogrešan identitet dužnika, nedopuštenost sredstva ili predmeta ovrhe, odnosno druge bitne povrede postupka ovrhe. Suprotno tome, prigovori kojima se osporava pravna osnova duga, odnosno zakonitost prvostupanjskog rješenja kojim je obveza utvrđena, da nisu dopušteni u ovoj fazi postupka. Budući da tužitelj u tužbi iznosi upravo takve, pravno neodlučne navode, koji se odnose na razloge propuštanja pravodobnog korištenja pravnih lijekova te osporavanje same ovršne isprave, pravilno je drugostupanjsko tijelo odbilo njegovu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo zakonitost rješenja o ovrsi. Slijedom svega navedenog i prema priloženim dokazima u spisima predmeta, tuženik predlaže da se u ovom sudskom postupku, po utvrđenom činjeničnom stanju tužba i tužbeni zahtjev odbiju.

5. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 11. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, 39/26, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Zamjenik opunomoćenika tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva.

7. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu.

8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem su donesena osporavana rješenja tuženika, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da tužitelj, na temelju ovršne isprave navedene u rješenju o ovrsi, duguje iznos od 1.747,89 eura (glavnica + kamate) na ime neplaćenog poreza na kuće za odmor.

11. Prema odredbi članka 136. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, 152/24; dalje u tekstu: OPZ), propisano je da je ovršni postupak u smislu ovoga Zakona dio porezno-pravnog odnosa u kojem porezno tijelo provodi postupak prisilne naplate poreznog duga na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava.

12. Sukladno odredbi članka 140. stavcima 1. i 2. OPZ-a, ovrha se provodi na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave. Ovršne isprave iz stavka 1. ovoga članka jesu:

1. rješenje o utvrđivanju poreza

2. obračunska prijava koju porezni obveznik podnosi u propisanim rokovima radi obračuna i iskazivanja obveze uplate poreza, a prema odredbama zakona kojima se uređuje pojedina vrsta poreza

3. jedinstvena ovršna isprava koja se koristi pri naplati stranih tražbina

4. druga isprava koja je posebnim zakonom određena kao ovršna isprava

5. rješenje o ovrsi

6. upravni ugovor i porezna nagodba.

13. Odredbom članka 142. stava 7. OPZ-a, propisano je da se žalbom na rješenje iz stavka 1. ovoga članka ne može pobijati zakonitost ovršne isprave.

14. Prema odredbi članka 146. stavak 1. OPZ-a, propisano je da ovrhu provodi porezno tijelo ako je porezni dug poreznog obveznika dospio.

15. Prema odredbi članka 152., propisano je da se ovrha može provesti na novčanoj tražbini ovršenika, pokretninama, drugim imovinskim, odnosno materijalnim pravima te na nekretninama (stavak 1.). Radi osiguranja naplate poreza, u postupku ovrhe može se upisati zalog i/ili hipoteka na pokretninama i/ili nekretninama ovršenika (stavak 2.). Pljenidba je ovršna radnja koja se poduzima u postupku ovrhe kada su predmet pljenidbe: 1. novčana sredstva po svim računima i oročenim novčanim sredstvima, 2. tražbine ovršenika, osim nepljenjivih tražbina (članak 155.), 3. pljenidba vlasničkih i vjerovničkih vrijednosnih papira, 4. pljenidba tražbine na temelju udjela u kapitalu, 5. pljenidba pokretnina, osim onih koje se ne mogu plijeniti (članak 160.), 6. pljenidba na imovinskim pravima (stavak 3.).

16. Odredbom članka 170. stavak 1. OPZ-a, propisano je da troškove ovrhe snosi ovršenik. Ako ima više ovršenika, oni su solidarni dužnici.

17. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je javnopravno tijelo temeljem ovršne isprave utvrdilo da je tužitelj obvezan na plaćanje porezne obveze kako je to navedeno u samoj ovršnoj ispravi.

18. Dakle, porezne obveze tužitelja su utvrđene poreznim rješenjem navedenim u obrazloženju rješenja o ovrsi od 16. srpnja 2025. U konkretnom slučaju se ne radi o utvrđivanju porezne obveze, već o prisilnoj naplati duga u svezi ranije utvrđene porezne obveze, a žalbom na rješenje o ovrsi donesenog na temelju ovršne isprave, ne može se pobijati zakonitost ovršne isprave (članak 142. stavak 7. OPZ-a). Također se napominje da tužitelj nije niti podnio žalbu na rješenje od 22. srpnja 2024. kojim je utvrđeni porezni dug, a koje je postalo izvršno, pravomoćno, pa su stoga i svi prigovori tužitelja neosnovani.

19. Odredbom članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, 110/21, dalje: ZUP) propisano je da će se rješenje oglasiti ništavim: 1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, 2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, 4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo, 5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala i 6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja. U stavku 2. istog članka propisano je da će rješenje oglasiti ništavim javnopravno tijelo koje ga je donijelo ili koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke u svako doba.

20. Cijeneći mjerodavnu zakonsku odredbu i utvrđeno činjenično stanje, utvrđeno je kako ranije taksativno nabrojeni razlozi za oglašavanje rješenja ništavim u konkretnom slučaju nisu ispunjeni, a koji se odnose na ovdje pobijano rješenje tuženika od 28. siječnja 2026.

21. Uzevši u obzir sve navedeno, osporavana odluka ocjenjuju se zakonitom, pa je stoga na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.

22. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u ovom upravnom sporu zatražio troškove upravnog spora te cijeneći da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, to je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci 18. svibnja 2026.

Sutkinja

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Wahl iz Zagreba, Miramarska cesta 24

- tuženiku Primorsko-goranskoj županiji, Upravnom odjelu za proračun, financije i nabavu, Rijeka, Slogin kula 2/IV