REPUBLIKA HRVATSKA
Upravni sud u Osijeku
Osijek, Vukovarska cesta 31
Us I-77/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sucu Eugenu Jakopoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Trg kralja Petra Krešimira IV 1, Zagreb, OIB: 66486182714, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 18. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, KLASA: UP/II 560-01/24-01/425, URBROJ: 512-25-25-2 od 9. siječnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 560-01/24-01/425, URBROJ: 512-25-25-2 od 9. siječnja 2025. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Osijek, KLASA: UP/I-561-01/24- 01/1842, URBROJ: 512M2-76-24-2 od 25. studenog 2024.
1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za priznavanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.
2. Tužitelj u tužbi ističe kako je donošenjem predmetnih rješenje nezakonito odbijen njegov zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Navodi kako je u razdoblju od kraja lipnja 1993. do 15. rujna 1993. nakon provedene temeljne obuke u Požegi s dijelom postrojbe upućen na zadarsko bojište pod zapovjednikom, tada bojnikom Hrvatske vojske, KU te da je na prvoj crti bojišnice obavljao poslove za koje je obučen, a to su dekontaminacija ljudi i opreme, gašenje požara...Najznačajnija akcija bila je gašenje aerodroma Zemunik zapaljenog od strane neprijatelja. Ističe kako je nakon navedenih akcija doživio traumatski stres pa je na prijedlog psihologa i psihijatra otpušten na kućnu njegu i to 15. rujna 1993. te se više nije vraćao u postrojbu. Napominje kako se odbijanje zahtjeva temelji na ne postojanju službene dokumentacije koju je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske dužno voditi i posjedovati te da je tuženik odbio provesti posebni ispitni postupak u Vojnoj postrojbi 1090 Zagreb kako bi se uvjerio u istinitost činjeničnih navoda iz tužiteljevog zahtjeva. Zatim, ističe kako je tužitelju bilo poznato da su ročnici slani na prvu crtu bojišnice, a njihovi zapovjednici su bili profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Predlaže poništavanje rješenja donesenih u upravnom postupku te priznavanje statusa hrvatskog branitelja.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu smatra da navodi tužitelja nisu utemeljeni jer se aktivnosti koje je odrađivao za vrijeme služenja redovnog vojnog roka, kao što su opskrba vodom i gašenje požara, bez ikakvog izravnog borbenog djelovanja prema neprijatelju, ne mogu smatrati aktivnostima koje bi se mogle smatrati oružanim otporom agresoru i djelovanjem u izravnoj vezi s tim otporom. Tuženik smatra da je pravilno utvrđeno da tužitelj ne ispunjava kumulativne zakonske uvjete za utvrđenjem statusa hrvatskog branitelja za traženo razdoblje jer nema dokaza da je sudjelovao u oružanom otporu agresoru, niti je kao ročni vojnik bio uključen u ratna djelovanja i aktivnosti postrojbe na ratištu. Tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. Sud je 11. svibnja 2026. održao usmenu i javnu raspravu čime je strankama u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/2024., 39/2026, dalje: ZUS) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge stranke te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
5. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je pročitao spis, spis upravnog postupka i sve isprave koje prileže istima te saslušao tužitelja IU.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Iz stanja spisa tuženika vidljivo je da je tužitelj podnio pisani zahtjev, 17. rujna 2024., za izdavanje potvrde o statusu hrvatskog branitelja.
8. U povodu zahtjeva tužitelja isti je dao izjavu na zapisnik 24. rujna 2024. u kojoj je naveo da je nakon temeljne obuke u Požegi upućen na specijalističku obuku za atomsko-biološko-kemijsku obranu (dalje, ABKO) u Zagrebu u Vojnoj postrojbi 1090, da je krajem lipnja 1993. njegova postrojba upućena u Zadar gdje su bili smješteni u prostorijama nekadašnje vojne akademije za artiljeriju te su bili zaduženi za opskrbu postrojbi s pitkom vodom i za gašenje požara. Navodi kako je najveća akcija bila gašenje velikog požara na Zemuniku. Nakon svađe sa zapovjednikom upućen je na liječenje kod vojnog liječnika te je 15. rujna 1993. zbog pretrpljenog stresa i traume upućen od strane psihologa i psihijatra na kućnu njegu i nije se više vraćao u vojnu postrojbu. Temeljem svega navedenog smatra kako mu pripada status branitelja za razdoblje od kraja lipnja do 15. rujna 1993. Zapisnik mu je pročitan te na njega nije imao primjedbi.
9. Tužitelj je na ročištu 11. svibnja 2026. ostao kod svih navoda iz tužbe, priležećih podnesaka, kao i kod tužbenog zahtjeva te naveo da je obvezu služenja vojnog roka služio od 19. siječnja 1993. do 13. listopada 1993. Da je od 19. siječnja 1993. do 25. ožujka 1993. bio na temeljnoj vojnoj obuci, a od 25. ožujka 1993. do 13. listopada 1993. na specijalističkoj obuci u Zagrebu koja je otprilike trajala do svibnja ili lipnja 1993. gdje su ga obučili za posao dekontaminatora te je djelovao u okviru 50. bojne ABKO u okviru borbene satnije. Naveo je kako su čuvali straže na Borongaju, odradili logorovanje blizu Klinča Sela te su u lipnju poslani u Zadar u bivšu školu rezervnih oficira JNA gdje im je bilo sjedište. Pokrivali su područje od Svetog Roka do Svetog Filipa i Jakova i to na način da kad bi vojska na prvoj crti obrane ostala bez vode oni bi ih opskrbili. Napominje da je sudjelovao u više od desetak gašenja požara. Ističe kako je neprijateljska vojska bila vrlo blizu, ali da on nije borbeno djelovao prema neprijatelju u smislu pucanja jer navedeno nije bilo njegova zadaća. U razdoblju od 16. rujna pa do 13. listopada 1993. prema preporuci psihijatra bio je pošteđen te se nalazio na kućnoj njezi, a da se navedeno nije dogodilo vojni rok bi redovno završio 19. studenog 1993.
10. Člankom 3. stavkom 1. Zakona o hrvatskih braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 121/2017., 98/2019 84/2021 i 156/2023, nastavno: ZOHBDR) propisano je da je Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga), b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.
11. Stavkom 2. istog članka određeno je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. ovog članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.
12. Člankom 179. točkom a) ZOHBDR propisano je da se statusi odnosno prava iz ovoga Zakona ostvaruju na način da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.
13. Uzimajući u obzir prethodno opisano činjenično stanje, a posebno izjave tužitelja i ovaj Sud prihvaća zaključak da tužitelj ne ispunjava pretpostavke za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Naime, tužitelj je u spornom razdoblju služio redovan vojni rok te uvidom u vojnu evidenciju nema niti jednog podatka koji bi upućivao da je tužitelj za vrijeme redovnog služenja vojnog roka sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Isto tako, dužnosti koje je obavljao, poput opskrbe vodom, gašenje požara na prvoj crti bojišnice ne mogu se podvesti pod oružani otpor agresoru, odnosno djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. ZOHBDR-a. Pri tome sud naglašava kako isti u spornom razdoblju nije sudjelovao u borbenim akcijama. Navedeno izričito potvrđuje i sam tužitelj kada izjavljuje „nisam borbeno djelovao prema neprijatelju jer to nije bila moja zadaća….“.
14. Tužitelj tijekom trajanja upravnog postupka, kao i tijekom upravnog spora nije priložio nikakve materijalne dokaze kojima bi dokazao da je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, već je opisao zadaće i zaduženja koje se prema ZOHBDR-u ne smatraju borbenim djelovanjem.
15. Imajući na umu vrste zadaća koje je u spornom razdoblju obavljao tužitelj, iste se prema ocjeni ovog Suda, ne mogu podvesti pod oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. ZOHBDR-a. Uvidom u dostupne dokumente vojne evidencije jasno je kako je tužitelj služio redovni vojni rok od 19. siječnja 1993. do 25. ožujka 1993. pri Vojnoj postrojbi 3119 Požega te u razdoblju od 25. ožujka 1993. do 13. listopada 1993. pri Vojnoj postrojbi 1090 Zagreb i pri time se obučavao na način kako je to bilo zamišljeno i propisano pravilima o služenju redovnog vojnog roka. S tim da je 15. rujna 1993. zbog pretrpljenog stresa i traume proglašen privremeno nesposobnim za obavljanje vojne službe te je upućen na kućnu njegu. U svezi s navedenim tuženik je pravilno utvrdio činjenično stanje u vezi zadaća koje je tužitelj obavljao te je na konkretni slučaj primijenio mjerodavne, gore navedene odredbe ZOHBDR-a i pravilno odbio zahtjev tužitelja.
16. Imajući u vidu navedeno, osporavana odluka tuženika se ocjenjuje zakonitom te je stoga Sud na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan i odlučio kao u izreci ove presude.
17. Kako tužitelj nije zatražio naknadu troškova ovog spora, to Sud o istom nije odlučivao.
Osijek, 18. svibnja 2026.
SUDAC
Eugen Jakopović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.
DNA:
1. Tužitelju
2. Tuženiku
