REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-554/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda Nada Nekić Plevko u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnikca Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 70A, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. , iz [adresa], OIB 87939104217, zastupan po punomoćniku Ivo Šućur, odvjetniku iz Zagreba, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 15. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka s danom objave presude 18. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1.) Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu br. 312322 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 05. studenoga 2007. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i KARMEN BANKIN iz Zagreba, Jazbinski odvojak I. 19, OIB: 59654663725, kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADE“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Naknada za odobrenje kredita: 1,75% (slovima: jedancijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, kao pravnom sljedniku iza VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade isplati iznos od 1.137,23 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 03. studenoga 2007. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana. "

2. ) Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.204,70 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 20. svibnja 2025. u bitnom navodi da je prednik tuženika Volksbank d.d. tuženik sklopio sa korisnikom kredita FŠ, iz [adresa], Ugovor o kreditu dana 5. studenog 2007. br. 312322 . Aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu tražbine, koju su sklopili FŠ kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj, kojim Ugovorom je tražbina iz ovog predmeta u cijelosti prenesena na tužitelja, kao novog vjerovnika. Navodi da je čl. 5. Ugovora o kreditu 312322 predviđeno plaćanje naknade. Korisnik kredita platio je naknadu u iznosu od 8.568,46 kn /1.137,23 eur. Navedena odredba je ništetna. Korisnik kredita je potrošač. Korisniku kredita nije pružena mogućnost pregovaranja, niti je korisnik kredita imao ikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe. Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu o naknadi iz čl. 5. Ugovora o kreditu te da naloži tuženiku da naknadi tužitelju utuženi iznos s kamatama Tužitelj navodi da plaćanje predmetne naknade iz čl. 5. Ugovora o kreditu u visini od 1.137,23 eur uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za navedeni iznos od iznosa kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, te navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,75 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Stoga smatra da je očito da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tuženik zaključno osporava i visinu tužbenog zahtjeva.Tuženik dakle u bitnom ističe prigovor zastare potraživanja, osnovanosti naplate naknade obrade kredita, osporava da bi tuženik kod zaključenja Ugovora o kreditu koristio nepoštenu poslovnu praksu te osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. U nastavku postupka stranke su ostale kod ranije iznijetih navoda te je na ročištu održanom 15. travnja 2026. tužitelj naveo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna, što prisutni punomoćnik tuženika nije osporio, te da povlači prijedlog za saslušanjem službenika banke / tuženika kao i prijedlog za provođenje financijskog vještačenja.

4. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u spis i to obavijest o ustupu tražbine s ustupom tražbine od 10. lipnja 2023. ovjeren po javnom bilježniku ( list 9-16 spisa); Ovjerena izjava korisnika kredita FŠ ( list 17-19 spisa); Ugovor o kreditu 312322 od 05.11.2007. ( list 21-30 spisa); proveo je dva ročišta i proveo je dokaz saslušanjem korisnika kredita FŠ.

5. Svjedok FŠ je u svom iskazu na ročištu 15. travnja 2026. u bitnome navela da je sklopila navedeni Ugovor s prednikom tuženika radi kupnje stana i to u CHF te da joj je rečeno da je to jedina valuta u kojoj može realizirati kredit. Svjedok je u iskazu navela da je navedeni stan kupila samo za potrebe stanovanja i to kao fizička osoba te da u stanu nije obavljala nikakvu gospodarsku ili poslovnu djelatnost niti je stan bio korišten za navedeno. U iskazu je ujedno navela da kod zaključivanja kredita da joj je Ugovor bio ponuđen s definiranim sadržajem svih odredbi te da nije mogla pregovarati ni o jednoj odredbi takvog zapravo tipskog Ugovora pa tako ni o odredbi vezanoj za naknadu obrade kredita, ujedno je navela i da joj nije bila dana mogućnost da uopće zatraži tumačenje pojedinih odredbi navedenog Ugovora te da je navedeni kredit u cijelosti otplatila.

6. Druge predložene dokaze sud nije provodio smatrajući da je činjenično stanje provedenim dokaznim postupkom dostatno utvrđeno i da bi savako daljnje provođenje dokaza samo doprinjelo duljini trajanja postupka i većim troškovima istog.

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu od 5. studenog 2007. koja glasi: “ „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Naknada za odobrenje kredita: 1,75% (slovima: jedancijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita .“ te zahtjev za isplatu iznosa od 1.137,23 eura na ime ništetne odredbe.

9. Među strankama nije sporno da su pravni prednik tužitelja i FŠ kao korisnik kredita dana 5. studenog 2007. zaključili Ugovor o kreditu br. 312322 . Nije sporno da je tuženik iz odobrenog kredita naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 8.568,46 kn / odnosno 1.137,23 eur te je bila sporna visina tužbenog zahtjeva a nije sporan tijek zateznih kamata.

10. No, među strankama je sporno je li odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita (čl. 5. Ugovora) ništetna, te je sporno je li utuženo potraživanje u zastari i sporan je podredno status potrošača korisnika kredita.

11. Uvidom u predmetni Ugovor ovaj sud je utvrdio da je isti sklopljen 5. studenog 2007. između prednika tuženika i i FŠ iz [adresa], kao korisnika kredita. U članku 2. Ugovora, izrijekom je navedeno da se radi o kreditu za kupnju stana u [adresa]. U članku 5. tog Ugovora je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito slijedeće naknade " Korisnik kredita se obavezuje kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora a naročito slijedeće naknade : 5.1. naknada za odobrenje kredita : 1,75 % jednokratno na iznos odobrenog kredita, 5.2. naknada za vođenje računa za otplatu kredita: naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblje Određena odlukom o kamatama i naknadama kreditora, 5.3. naknada za izvršenu konverziju: 0,5 % od iznosa stanja glavnice na dan konverzije te stvarne troškove koje kreditor ima zbog uvjeta financiranja".

12. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. ovaj sud je utvrdio da su FŠ i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu tražbine te je člankom 2. ugovoreno da korisnik kredita ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između FŠ i tuženika i to ugovora o kreditu broj 312322 a s osnova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

13. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi na temelju financijskog vještačenja.

14. Konkretni Ugovor o kreditu sklopljen je 5. studenog 2007., pa se na isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 96/03 – dalje: ZZP). Odredbom čl. 3. st. 1. t. 1. dalje: ZZP-a je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15. Naime, osim što iz samog Ugovora u članku 2. Ugovora proizlazi da je korisnik kredita potrošač jer je izrijekom navedeno da je namjena kredita adaptacija kuće te se stoga i radi o namjenskom kreditu te da je ugovor sklopila fizička osoba, ovaj sud je i iz iskaza svjedoka FŠ utvrdio da je kredit korišten upravo za kupnju stana za potrebe korisnika kredita te da nije kupljen i korišten u poslovne ili gospodarske svrhe .Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnik kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za potrebu stanovanja, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju odnosno poslovnoj aktivnosti odnosno poduzetničkoj djelatnosti, čime su ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 81. st. 2. ZZP). Odredbom stavka 4. toga članka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Na temelju provedenih dokaza, posebno uvida u predmetni Ugovor o kreditu i jasnog, logičnog i uvjerljivog iskaza korisnika kredita sud je utvrdio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,75 % iznosa kredita. Korisnik kredita, koji je u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP potrošač, jer je ugovor sklopio u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti, obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, već u svrhu kupnje stana te je u svom iskazu naveo da mu navedena odredba posebno pojašnjena niti je o njoj mogla pregovarati te da u ukupnosti njezine obaveze obveze nije se pojedinačno pregovaralo o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, te sud zaključuje da korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Iz navedenog sud zaključuje da korisnik kredita kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa pravnim prednikom tuženika u svezi naknade za obradu kredita.

19. Naime, korisniku kredita je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj korisnik kredita nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. (tako i VSRH, Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.)

20. Kako je na tuženiku bio teret dokazivanja (čl. 81. st. 4. ZZP) da se s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu (čl. 5.1.) proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, to se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

21. Dodatno se ukazuje da iz sadržaja sporne odredbe proizlazi da je korisnik kredita informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi jer iz ugovora se ne vide razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. S obzirom da se radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Korisnik kredita u svom iskazu navodi da nije mogao pregovarati o naknadi za obradu kredita, kao uostalom ni o drugim odredbama . Iz navedenog proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu.

23. Izostanak pregovaranja ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se navedeno stavi u vezu s činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da tuženik niti tvrdi niti dokazuje o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu (pa time korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu), a što sve zajedno s nedostatkom utvrđenja da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ide u prilog zaključku da je navedena ugovorna odredba prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

25. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ( Narodne Novine broj: 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ( Narodne Novine broj: 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

26. Kako je predmetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba ne može primijeniti među strankama i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe , odnosno sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 , 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

27. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik nije osnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. Obzirom da je tek utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe, zastara još nije niti počela teći.

28. Što se tiče pitanja tijeka zakonske zatezne kamate potrebno je primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO. Naime, tijekom ovog postupka je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava korisnika kredita, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,75 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a to rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo korisniku kredita, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

29. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije ispunio svoju novčanu obvezu po dospijeću dužan je platiti i zakonske zatezne kamate u skladu s odredbom članka 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO) . Slijedom svega navedenog sud je odlučio kao u t. 1. ) izreke presude.

30. Odluka o trošku postupka iz t. 2. ) izreke presude temelji se na odredbi čl. 15 i 155 ZPP te čl. 29 ZOO i odnosi se na trošak tužitelja koji je u ovom postupku bio zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od od 12. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr. 7/1 Tarife HOKa, sastava podneska od 16. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eur temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 18. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa, zastupanje na ročištu 15. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa, sastav podneska/ troškovnika od 15. travnja 2026. u iznosu od 50,00 eur temeljem 9/3 i 7/1 Tarife HOKa, što ukupno iznosi 850,00 eur, te mu je na taj trošak priznat i PDV u iznosu od 212,50 eur temeljem Tbr. 46 Tarife HOKa. Tužitelju je priznat i zatraženi trošak pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 142,20 eur, odnosno tužitelju je priznat ukupan trošak od 1.204,70 eura. Tužitelju nije priznat trošak pribave potvrde od tuženika od 21. siječnja 2025. budući je taj trošak nastao izvan, odnosno prije pokretanja ovog parničnog postupka te mu nije priznat ni zatraženi trošak za ročište radi objave presude budući sud smatra da taj trošak nije potreban za vođenje postupka jer se presuda javno objavljuje.

U Zagrebu 18. svibnja 2026.

Sudac

Nada Nekić Plevko

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu

- tuženiku po pun.