REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-706/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku odvjetniku Bruni Petrovčiću, iz Koprivnice, kao preuzimatelju odvjetničkog ureda odvjetnika Mije Bana iz Koprivnice, protiv tuženice Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-168/2025-68 od 25. veljače 2026., na sjednici vijeća 18. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-168/2025-68 od 25. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-168/2025-68 od 25. veljače 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju HS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 5.102,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi do 31.7.2015. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

iznos 150,00 EUR od 1. ožujak 2012.

iznos 108,49 EUR od 1. travanj 2012.

iznos 140,85 EUR od 1. svibanj 2012.

iznos 164,39 EUR od 1. lipanj 2012.

iznos 122,74 EUR od 1. srpanj 2012.

iznos 213,04 EUR od 1. kolovoz 2012.

iznos 58,25 EUR od 1. rujan 2012.

iznos 54,47 EUR od 1. listopad 2012.

iznos 178,20 EUR od 1. studeni 2012.

iznos 55,36 EUR od 1. prosinac 2012.

iznos 103,60 EUR od 1. siječanj 2013.

iznos 112,99 EUR od 1. veljača 2013.

iznos 243,78 EUR od 1. ožujak 2013.

iznos 40,53 EUR od 1. svibanj 2013.

iznos 108,78 EUR od 1. lipanj 2013.

iznos 107,96 EUR od 1. srpanj 2013.

iznos 225,33 EUR od 1. kolovoz 2013.

iznos 58,00 EUR od 1. rujan 2013.

iznos 49,35 EUR od 1. listopad 2013.

iznos 114,40 EUR od 1. studeni 2013.

iznos 117,54 EUR od 1. prosinac 2013.

iznos 244,26 EUR od 1. siječanj 2014.

iznos 22,63 EUR od 1. veljača 2014.

iznos 85,72 EUR od 1. ožujak 2014.

iznos 192,92 EUR od 1. travanj 2014.

iznos 44,07 EUR od 1. svibanj 2014.

iznos 238,73 EUR od 1. lipanj 2014.

iznos 116,96 EUR od 1. kolovoz 2014.

iznos 62,74 EUR od 1. rujan 2014.

iznos 133,76 EUR od 1. listopad 2014.

iznos 130,02 EUR od 1. siječanj 2015.

iznos 435,19 EUR od 1. veljača 2015.

iznos 127,35 EUR od 1. ožujak 2015.

iznos 127,32 EUR od 1. travanj 2015.

iznos 127,44 EUR od 11. travanj 2015.

iznos 127,43 EUR od 1. lipanj 2015.

iznos 127,44 EUR od 1. srpanj 2015.

iznos 115,23 EUR od 1. kolovoz 2015.

iznos 114,78 EUR od 1. rujan 2015., sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 istaknuto radi prijeboja u iznosu od 4.966,46 eura (37.421,30 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju HS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 3.356,26 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od presuđenja 25. veljače 2026. do plaćanja, u roku 15 dana.“

1.1. Rješenjem je dopuštena preinaka tužbe prema podnesku do 26. studenog 2025.

2. Protiv presude i rješenja pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 11., čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. i čl. 338. ZPP), pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ukazuje na subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, osporava status potrošača tužitelja, ukazuje da je između stranaka zaključen 4. veljače 2016. Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZIDZPK/15), ukazuje na cilj Konverzije, odredbe ZPK, da je ZIDZPK propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Ukazuje na odluku VSRH Rev 637/2019; Gos-1/2019, praksu Suda EU u predmetu C-567/2020, da sud ne navodi razloge za ništetnost konverzije; da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora; da stoga tužitelj nema pravo na bilo kakvu isplatu; da je neprimjenjiva presuda Suda EU u predmetu C-118/17, ukazuje na odluke suda EU C-81/19, C- 234/20. U svezi ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli ističe da je valjalo provesti kontradiktoran postupka i utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute, je li ga banka upozorila na posljedice porasta vrijednosti strane valute, da je to sud propustio utvrditi, da se sud nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je dostavio tuženik u spis, da sve i da su odredbe nerazumljive nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka; ustraje u prigovoru zastare. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. U svezi zahtjeva za izuzećem, valja navesti da je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj 29 Su-285/2025-3 od 5. lipnja 2025. odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za izuzeće sutkinja Alenke Paus i Ive Kancijanić od postupanja u ovom predmetu, a s obrazloženjem, u bitnom, da ne opstoje okolnosti koje bi opravdale izuzeće tih sutkinja jer činjenica da su iste imale kredit u CHF kod Zagrebačke banke d.d. i za koji su podnijele tužbe sudu, cijeneći dužnost suca u obnašanju sudačke dužnosti u smislu pridržavanja načela neovisnosti i nepristranosti te Kodeksa sudačke etike, ne predstavlja zakonsku osnovu za izuzeće istih, čl. 7. st. 1. t. 7. ZPP. Sutkinja Dolores Peruško nije imala kredit u valuti CHF.

5. Žalba tuženika nije snovana.

6. Predmetni postupak je po drugi puta u žalbenom postupku nakon što je odlukom ovoga suda poslovi broj Gž-733/2025-5 od 9. lipnja 2025. u osnovi potvrđena odluka prvostupanjskog suda poslovni broj P-175/2019-44 od 20. ožujka 2025. u dijelu u kojem odlučeno o zahtjevu za utvrđenje ništetnim odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i primjenu valutne klauzule, a presuda je ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u dijelu u kojem je odlučeno o isplati osnovom istih s uputom da valja u isplatu koju tužitelj potražuje uračunati preplatu priznatu u konverziji i to primjenom odredbi čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; ZOO), kao i da valja odlučiti o postojanju tražbine tuženika istaknute prigovorom radi prijeboja.

7. Dakle, pravomoćno je utvrđeno da je ništena odredba čl. 8. Ugovora o kreditu od 10. kolovoza 2007. u kojoj je sadržana odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli kao prethodno pitanje sadržana u odredbi čl. 7. Ugovora,

8. Stoga, neosnovani su i neodlučni sada ponovni žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem osporava kako status potrošača tužitelja, tako i ništetnost navedenih odredbi, odnosno činjenicu da unatoč provedenoj konverziji Ugovora o kreditu tužitelj po stavu prvostupanjskog suda i ovoga suda, ima pravo na punu restituciju, a kako je već sve ranije obrazloženo u odluci ovoga suda. Stoga se ti navodi neće ponavljati već se ukazuje na ranije dano obrazloženje u odluci ovoga suda poslovni broj Gž 733/2025-5 od 9. lipnja 2025. Činjenica da je sud prvog stupnja ponovno obrazlagao i te okolnosti ne predstavlja nedostatak zbog kojeg se presuda ne bi mogla ispitati, a osim toga isti je ponovno i u odnosu na valutnu klauzulu došao do istih zaključaka koje je ovaj sud već prihvatio točnim u navedenoj drugostupanjskoj odluci.

9. Dakle, predmet spora je sada još samo zahtjev tužitelja za isplatu osnovom tih ništetnih odredbi iznosa od ukupno 5.102,04 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju od ožujka 2012. do rujna 2015. od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do isplate, kao i postojanje tražbine istaknute prigovorom radi prijeboja od strane tuženika.

10. U ponovnom postupku uvažavajući uputu ovoga suda prvostupanjski sud je po provedenoj dopuni nalaza vještaka Natalije Jambrečić utvrdio da uračunavanjem preplate priznate u konverziji (Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen je 13. siječnja 2016. sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015), a primjenom odredbi čl. 171. i čl. 172. ZOO (uračunavanjem preplate priznate u konverziji) razlika više plaćenih razlika iznosi 5.102,04 eura. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare, kao i da ne postoji tražbina istaknuta radi prijeboja.

11. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; ZPP/14), a koji se primjenjuje osnovnom odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ 70/19), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

12. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. t. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nisu počinjene niti bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP. Time što tuženik ne prihvaća stav suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda, kao niti time što sud prvog stupnja ponavlja neka već sada „pravomoćna utvrđenja“ jer je u već navedenoj odluci ovoga suda naznačena pravilnost shvaćanja i zaključaka suda prvog stupnja iznijeta u ranijoj prvostupanjskoj odluci, osim u segmentu uračunavanja priznate preplate u konverziji i istaknutog prigovora, pa nije bilo potrebe ponovnog ponavljanja istog budući je pravomoćnošću te odluke u naznačenom dijelu, ostalo dakle za odlučiti samo o zahtjevu za isplatu s obzirom na primjenu pravilnog uračunavanja preplate.

13. Nije stoga počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 8. ZPP jer činjenica da sud prvog stupnja ne navodi posebno materijalne dokaze koje je predlagao tuženik u postupu nije bila od utjecaja na donošenje pravilne i zakon ite odluke. Nema u tom segmentu niti nepravilne primjene odredbe čl. 338. st. 4. ZPP jer je odluka valjano obrazložena.

14. Dakle, neosnovano tuženik u žalbi (dijelom istovjetnoj ranijoj žalbi na prvu prvostupanjsku presudu) ponavlja navode koje je isticao i u odnosu na raniju odluku prvostupanjskog suda, a iz istih razloga koji su već navedeni u odluci ovoga suda poslovni broj Gž 733/2025-59. lipnja 2025. Dakle, kako je navedeno već u toj odluci: „6. U predmetnoj pravnoj stvari nije sporno:

- da su stranke dana 10. kolovoza 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 1031262160/51401652-5103648303 (dalje u tekstu Ugovor) kojim je tuženik kao banka - kreditor stavila na raspolaganje tužitelju - korisniku kredita iznos od 49.450,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, čl. 2. Ugovora

- da je ugovorena valutna klauzula, promjenjiva kamata koja u trenutku ugovaranja iznosi 8,25% godišnje, a promjenjiva je u skladu s odlukama Banke

- da su stranke dana 13. siječnja 2016. zaključile Aneks br. 1. (dalje u tekstu Aneks) uz predmetni Ugovor o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 102/15, dalje ZID ZPK)

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P -1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a nastavno revizija odbijena presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015., da je ta presuda Trgovačkog suda u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a nastavno je revizija odbijena presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

7. Sporno je, ništetnost odredbi Ugovora o promjeni kamatne stope, valutnoj klauzuli, je li unatoč sklapanju Aneksa uz predmetni Ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK postoji obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtjeva u ovom postupku, a osnovom ništetnosti odredaba u Ugovoru o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i postojanje tražbine tuženika s obzirom na istaknuti prigovor radi prijeboja, uz prigovor zastare….

8. Prvostupanjski sud je, nakon provedenog postupka usvojio zahtjev tužitelja uz utvrđenja i zaključke:

- da tužitelj u svezi predmetnog Ugovora ima status potrošača, čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07)

- da je konverzija kredita, Aneksa broj 1. Ugovora, provedena u potpunosti uz uvažavanje odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15)

- da je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u parnici radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno da su, a u vremenu u kojem je sklopljen predmetni Ugovor, kamatne stope tuženici (i ovdje tuženik) mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe; odnosno da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu (banke) kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da su ta utvrđenja primjenjiva i u predmetnom postupku, čl. 502.a i 502. c ZPP

- da tuženik nije tužitelju kao korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, nije dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose za njega kao potrošača

- da je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i promjenu kamatne stope, a tuženik je raspolagao stručnim znanjem, da je iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati

- da odredbe dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja; da je terminologija koju koristi banka u Ugovoru i općim aktima za tužitelja nerazumljiva, da mu nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope, da je odredba o kamatnoj stopi i promjeni jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, da su tužitelju na transparentan način morali biti objašnjeni razlozi i mehanizam promjene kamatne stope, odnos s drugim odredbama kako bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze za njega;

- da se o odredbama nije pregovaralo

- da je time tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja

- da je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,

a iz čega zaključuje da je tužitelj sklapanjem Ugovora o kreditu kao potrošač bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, da su stoga odredba čl. 2., 7. i 8. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nepoštene, time ništetne, čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07) i čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine„ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; ZOO)

- da unatoč konverziji tužitelju pripada pravo na potpuno obeštećenje kroz povrat svih preplaćenih iznosa, pa tužitelj ima pravni interes unatoč konverziji zahtijevati ništetnost odredbi jer činjenica sklapanja Aneksa broj 1. ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora koji je do sklapanja aneksa o konverziji bio na snazi i proizvodio pravne učinke (VSRH Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev - 809/2021 od 21. prosinca 2022.);

- da konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da tužitelj nije doveden u položaj kao da ništetnih ugovornih odredba nije niti bilo, da u vrijeme konverzije još nije bilo pravomoćno presuđeno da je nepoštena i ništetna odredba o valutnoj klauzuli….

- da prigovor zastare nije osnovan jer zastarni rok iznosi pet godina, tužba je podnesena 10. lipnja 2019., presuda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna u dijelu koji se tiče promjenjive kamatne stope 13. lipnja 2014., odnosno glede valutne klauzule 14. lipnja 2018., pa nije protekao zastarni rok, niti za preinačeni dio koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a tužitelj nije mogao specificirati zahtjev prije provedenog vještačenja. Odluku temelji na odredbi čl. 323., čl. 1111., čl. 1115, i čl. 29. st. 2. ZOO.“

15. Dakle, neosnovano sada tuženik osporava status tužitelja kako potrošača, kada takav njegov status nije osporavao u ranije podnijetoj žalbi na presudu, a osim toga sud prvog stupnja je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača izvodeći isti iz uvjerljivog iskaza tužitelja kada navodi da je kredit iskorišten za dovršetak roditeljske kuće u kojoj je stanovao. Time je pravilno primijenio odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ 79/07. Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe ko je nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a kraj činjenice da je predmetni kreditni iznos korišten za potrebe stanovanja, nastavno da je s tužiteljem sklopljen i Aneks Ugovoru primjenom ZID ZPK/15, a da ZID ZPK/15 uređuje obvezu konverzije između vjerovnika i potrošača, tada je jedini logičan zaključak da je tužitelj osoba kojoj se može pripisati svojstvo potrošača.

16. Nadalje navedeno je u ranijoj odluci ovog suda:

„18. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07; ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 102.). Stoga, mijenjajući kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci tijekom otplate kredita uz valutnu klauzulu (koje odredbe nisu razumljive) tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakvih nerazumljivih ugovornih odredbi o kojima nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05; ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

19. Dakle, volja ugovornih stranaka bila jest, između ostalog, da kamatna stopa bude promjenjiva (čl. 8. Ugovora), da se primijeni valutna klauzula (čl. 7. Ugovora), ali je upravo u tom dijelu su odredbe nepoštene jer se o veličini te promjene, parametrima nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno u kolektivnom sporu, a i slijedi iz izvedenih dokaza u ovom postupku), niti se iz izvedenih dokaza može izvesti zaključak da je tužena dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o npr. potrebnim parametrima vezanim uz promjenu kamatne stope, rizicima moguće aprecijacije tečaja u odnosu na konkretnu valutu CHF. Osim toga, sud prvog stupnja je pravilno neposredno ocijenio iskaz svjedoka GS i tužitelja te zaključio da se ne može izvesti zaključak da je tuženik tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o parametrima promjene kamatne stope, odnosno rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka. Niti leci, materijalni dokazi u spisu, obavijesti, priopćenja za javnost, pisani iskaz NS (uz napomenu da se u predmetnom postupku ne može primijeniti odredba čl. 492.c ZPP, pa se radi samo o ispravi) ne upućuju na pogrešnost toga zaključka, odnosno ne mogu doprinijeti da se kao valjan izvede zaključak da su tužitelju bile dane sve potrebne informacije, obavijesti da bi se njegov pristanak na ovakve odredbe sadržane u Ugovoru mogao smatrati informiranim i potpunim pristankom. Svjedok GS ne sjeća se niti tužitelja kao klijenta, niti predmetnog Ugovora, niti njegov iskaz sadrži jasne informacije koje su klijentima davane kako o valutnoj klauzuli tako i promjeni kamatne stope. Stoga su i u tome dijelu žalbeni navodi neosnovani i nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP. Osim toga, saslušanje drugih svjedoka tuženik nije predlagao.

20. Nastavno, promjena početne kamatne stope je istovremeno s velikim promjenama uslijed primjene valutne klauzule u CHF kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i tako prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer niti to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja…

22. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da tužitelju pripada pravo na punu restituciju osnovnom ništetnih odredbi i to i unatoč tome što je s tuženikom sklopljen Aneks broj 1. dana 13. siječnja 2016. uz Ugovor o kreditu jer, i po pravnom shvaćan ju ovog drugostupanjskog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Aneksa broj 1. uz Ugovor o kreditima nije od značaja za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari koja se tiču ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer se n iti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama nametnula valutnu klauzulu nastavno nepošteno jednostrano mijenjala kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Aneksom uz Ugovor o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka (dakle banka je nesavjesni stjecatelj), koje je utvrđeno ništetnim, sve uz primjenu valutne klauzule, odnosno primjene promjenjive kamatne stope. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks broj 1. uz Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata i valutne klauzule, na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

23. Sklapanjem navedenog Aneksa uz Ugovor o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a tužitelju je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog s osnove ništetne odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Zato neosnovano tuženik ukazuje na odredbe ZID ZPK i nedostatak pravnog interesa tužitelja.

24. Pritom, valja istaknuti da navedeno nije suprotno niti pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma ili aneksa tužitelj, kao potrošač ne može i dalje zahtijevati isplatu više preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ako sklapanjem navedenog Aneksa nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Zato neosnovano tuženik ukazuje i na odluke VSRH, ali i odluku Suda EU C-452/18 jer se u predmetnom slučaju potrošač nije (u Aneksu, odnosno sklapanjem Aneksa) odrekao učinaka ništetnosti odredbi Ugovora.

25. Osim toga, i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. izraženo je shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, napose kraj činjenice da je postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu (tako i Rev-18/2018, ali i slijedi iz C-118/17).

26. Stoga, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužitelj, unatoč tome što je s tuženikom sklopio Aneks broj 1. uz Ugovor, ima pravi interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i posljedično tome zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO), a sve kako bi na taj način tužitelj u potpunosti ostvario učinak zaštite, kao potrošača, odnosno kako bi se u potpunosti ostvarila ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem navedenih ništetnih ugovornih odredbi i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenim na tim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu. Tek tada je zaštita djelotvorna. Tako i VSRH Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.“

17. Osim toga, Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu H protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

18. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. da sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Potrošač dakle ima pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

19. Stoga, tužitelj dakle, unatoč tome što je s tuženikom sklopio Aneks uz Ugovor, ima pravi interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i posljedično tome isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

20. U odnosu na prigovor radi prijeboja s osnova preplate priznate u konverziji valja navesti da je pravilno zaključio sud prvog stupnja da ta tražbina tuženika ne postoji. Naime, taj iznos posljedica je sklapanja valjanog Aneksa Ugovoru o kreditu, dakle Aneksa koji je rezultat valjanog dogovora stranaka (pravomoćno je utvrđeno da Aneks nije ništav), a nastavno za taj je iznos i umanjena u konačnici prema nalazu vještaka i uputi ovoga suda restitucija na koju tužitelj ima pravo kao potrošač osnovom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

21. Stoga, cijeneći i da na nalaz vještaka nije bilo primjedbi u svezi izvršenog uračunavanja, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je usvojio zahtjev tužitelja zaključivši i da je tuženik nepošteni stjecatelj koji je znao za ništetnost naznačenih odredbi.

22. Pritom je pravilno ocijenio neosnovanim i prigovor zastare, a prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli), 13. lipnja 2014. glede ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa do podnošenja tužbe u ovom postupku (3. svibnja 2019.) nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. ZOO. Takvo shvaćanje VSRH u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je taj sud odlučio da „načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

23. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP/14 valjalo je odlučiti kao u izreci.

24. Rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe tuženik određeno u žalbi ne osporava, pa je žalba neosnovana, uz naznaku da je sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 190. st. 2. ZPP cijeneći da je tužitelj zahtjev postavio sukladno nalazu i mišljenju vještaka potražujući uvijek iznos osnovnom prava na restituciju na osnovu ništetnih odredbi Ugovora. Odluka se temelji na odredbi čl. 380. t. 2. ZPP/14 u vezi sa čl. 368. st. 1. ZPP/14.

25. U odluci o troškovima postupka pravilno je odmjeren trošak za pristup na ročište za objavu presude na koje je pristupio punomoćnik tužitelja (oba ročišta za objavu). Radi se o radnji koja bila potrebna radi vođenja postupka, čl. 155. st. 1. ZPP , budući se, primjenom odredbe čl. 335. st. 9. ZPP, od tog ročišta smatra da je stranci obavljena dostava presude (VSRH Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023.). Nadalje, odluka o trošku se pravilno temelji na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP/14 jer zbog odbijenog dijela zahtjeva nisu nastali neki posebni troškovi, dakle pravilna je u cijelosti po osnovi i visini, čl. 155. st. 1. ZPP/14.

26. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP/14.

U Puli-Pola 18. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško