Pn-595/2020

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Starom Gradu

21 460 Stari Grad

Novo Riva 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu Ivanu Striniću, u pravnoj stvari tužitelja SO iz [adresa], osobni identifikacijski broj [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Mirko Butorović, odvjetnik u Hvaru, Vicka Butorovića 39, protiv tuženika Hvarska biskupija, Biskupski ordinarijat, Hvar, Trg svetog Stjepana 25, osobni identifikacijski broj 22098012510, kojega zastupa punomoćnik Zoran Cvitković, odvjetnik u odvjetničkom društvu Cvitković & Devide d.o.o. Zagreb, Budmanijeva 5, radi naknade štete, 18. svibnja 2026.

presudio je:

1. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja SO, osobni identifikacijski broj [osobni identifikacijski broj], postavljen u tužbi koja je zaprimljena kod ove Službe 21. prosinca 2020., a glasi:

" I. Nalaže se tuženiku: HVARSKA BISKUPIJA, Biskupski ordinarijat, Hvar, Trg Svetog Stjepana 25, OIB: 22098012510, tužitelju: ĐO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti, isplatiti iznos od 750.000,00 KN, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 30. srpnja 2020. godine, do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Nalaže se tužitelju SO, osobni identifikacijski broj [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku Hvarskoj biskupiji, osobni identifikacijski broj 22098012510 parnični trošak ovog postupa, u novčanom iznosu od 13.107,50 eura, dok se za više traženo do iznosa od 13.160,00 eura tuženikov zahtjev za naknadom troškova odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Predmetni parnični postupak radi naknade štete je pokrenut 21. prosinca 2020. zaprimanjem tužbe tužitelja SO, protiv tuženika Hvarske biskupije.

2. Tužba je tuženiku uredno dostavljena na davanje pisanog odgovora, uz zakonom propisana upozorenja, te je isti dao pisani odgovor, kojim se usprotivio tužbi i predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Tužbom se tvrdi da se tužitelj tijekom svoje mladosti, odnosno kao maloljetnik, često nalazio u sakralnim prostorijama Hvarske biskupije u gradu [adresa], aktivno sudjelujući u kršćanskim obredima i aktivnostima. Prema njemu da su od strane tadašnjeg svećenika Hvarske biskupije vršena nečasna djela, koje se u smislu Kaznenog zakona mogu definirati kao kaznena djela protiv spolne slobode, predviđena glavom XVI. Kaznenog zakona. Počinjenje tih kaznenih djela na štetu tužitelja da je bilo poznato tadašnjem Biskupu, kao što je isto poznato daljnjim nadležnim osobama, sve do današnjeg dana, tvrdi tužitelj. Naime, tužitelj da je o navedenim činima, osobno pozivan na sastanke kod posljednje imenovanog Biskupa (mons. EO) i to u čak pet navrata, kojim sastancima da su nazočili i predstavnici samog Vatikana, kao najvišeg tijela Katoličke crkve, te i drugi Biskupi. Radi počinjenja štetnih radnji, odnosno više kaznenih djela na štetu tužitelja, isti tvrdi da već preko tri desetljeća kontinuirano trpi svakodnevni strah, uzrokovan traumatičnim iskustvima i sjećanjima. Zbog navedenog da je u međuvremenu kod tužitelja nastao trajni invaliditet, koji se ogleda u bitno smanjenim životnim i radnim aktivnostima, odnosno mogućnostima. Na navedeno ukazuje obimna medicinska dokumentacija, iz koje, među ostalim, proizlazi da je tužitelju dijagnosticiran disocijativni (konverzivni) poremećaj (šifra F44 prema MKB-10 klasifikaciji bolesti). Naime, radi se o neurotskom poremećaju, odnosno poremećaju vezanom uz stres, tj. somatoformnom poremećaju, skupini bolesti kod koje osnovni psihološki problem dovodi do značajnih fizičkih simptoma. Tako se tvrdi da je kod tužitelja došlo do brojnih oboljenja, poput smetnji u govoru i gutanju, da mu je dijagnosticirana progresivna bulbarna paraliza, izbjegavajući poremećaj osobnosti (šifra F60.6 prema MKB-10), kao i problemi u svezi sa navodnim seksualnim zlostavljanjem djeteta od osobe iz skupine glavnih skrbnika (šifra Z61.4 prema MKB-10), te tjeskoba. Zbog svega navedenog, tužitelju da je propisana trajna psihoterapija. Slijedom navedenog, ustalo se predmetnom tužbom, tražeći od tuženika naknadu neimovinske štete u visini 750.000,00 kuna. Isto tako, traži se naknada parničnih troškova nastalih tužitelju tijekom postupka.

4. Tužitelj se prije podnošenja predmetne tužbe obratio tuženiku, radi pokušaja mirnog rješenja spora i to podneskom od 30. srpnja 2020., o čemu je u spis dostavljen dokaz.

5. U odgovoru na tužbu, koji je zaprimljen u spis 12. ožujka 2021., tuženik tvrdi da je tužiteljeva tužba potpuno paušalna, bez bilo kakvih konkretnih navoda, pri čemu tužitelj da svoje tvrdnje nije potkrijepio nikakvim relevantnim dokazima. Jedini dokumenti koji prileže tužbi da su medicinska dokumentacija koja datira odnedavno, odnosno tek iz 2019. i 2020., pri čemu se ista ni na koji način ne može povezati sa predmetom spora kako je on izložen u tužbi, a niti da postoji bilo kakav uzročno-posljedični slijed koji bi bio relevantan u ovom postupku. Tuženik ističe da tužitelj u ovom postupku ukazuje na događaje koji da su se navodno zbili prije više od četiri desetljeća, a da, kada su u pitanju zdravstvene posljedice istoga, u spis dostavlja isključivo dokumentaciju koja je stara svega dvije i pol godine. Isto tako, tuženik ističe kako tužitelj uopće nije dokazao ispunjenje pretpostavki za postojanje odgovornosti za naknadom štete koje su propisane Zakonom o obveznim odnosima. Konačno, sama visina tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 750.000,00 kuna da je očigledno postavljena potpuno proizvoljno, bez bilo kakvog utemeljenja ili dostatnog pojašnjenja iz kojeg bi bilo vidljivo na koji je način tužitelj uopće došao do tako visokog iznosa. Tuženik ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, ukoliko je, hipotetski, došlo do bilo kakvih povreda prava osobnosti na način kako je to vrlo površno opisano u tužbi, odnosno insinuirano, iste da je prema navodima iz tužbe očigledno počinila konkretna fizička osoba. Ako i sam tužitelj kroz svoju tužbu zapravo navodi da je određena fizička osoba navodno počinila „nečasna djela“, potpuno je nejasno temeljem čega tužitelj svoju tužbu usmjerava na ovdje tuženika kao pravnu osobu Katoličke Crkve i temeljem koje bi to pravne osnove tuženik bio dužan snositi bilo kakvu odgovornost za povredu koju je počinila neka druga osoba, ako bi neki od navoda i bili istiniti, što se poriče. Stoga, tuženik smatra kako ne postoji pravna podloga da se odgovornost pojedinca i konkretne osobe prebaci na pravnu osobu, na način kako to pokušava napraviti tužitelj. Nadalje, tuženik ističe i prigovor zastare. Iz historijata tužbe da proizlazi kako se navodna štetna radnja dogodila dok je tužitelj bio maloljetan. Budući da je tužitelj rođen 1963. godine, to proizlazi da je isti postao punoljetan 1981. Od stjecanja punoljetnosti do dana podnošenja tužbe da je nesumnjivo proteklo punih trideset i devet godina. Tuženik se poziva na Zakon o obveznim odnosima, koji u svojem članku 225. propisuje opći zastarni rok, te tako navodi kako tražbine zastarijevaju u roku od pet godina. S obzirom na navedeno, tuženik smatra kako je u konkretnom slučaju odavno nastupila zastara za bilo kakva potraživanja, po bilo kojoj pravnoj osnovi. Nadalje, tužitelj da se u svojoj tužbi poziva i na odredbe Kaznenog zakona, iz glave XVI – Kaznena djela protiv spolne slobode, ali takvo pozivanje u tužbi da je istaknuto bez bilo kakvog pojašnjavanja o učinku istoga na ovaj predmetni postupak. Isto tako, navedeno pozivanje da je potpuno irelevantno ne samo u odnosu na pitanje zastare, nego i uopće u kontekstu ovog konkretnog spora. Sve kada bi kojim slučajem i bile ispunjene bilo kakve pretpostavke za kaznenopravnu odgovornost, ista se može utvrđivati jedino i isključivo u okviru kaznenog postupka, a pri tome se posebno napominje kako se tužitelj paušalno poziva na Glavu XVI. Kaznenog zakona, bez da je pokušao specificirati o kojem bi kaznenom djelu eventualno moglo biti riječi. Ne samo da to nije pobliže određeno, nego da je isto apsolutno nemoguće sa sigurnošću utvrditi čitajući historijat tužbe, budući da je tužitelj samo naveo da je bilo riječi o „nečasnim djelima“. Kada bi se hipotetski i pošlo od pretpostavke da postoji kaznenopravna odgovornost, tuženik ističe kako bi i u tom hipotetskom slučaju, već odavno nastupila ne samo zastara kaznenog progona, nego i zastara izvršenja kazne. Trenutno važeći Kazneni zakon, u članku 81. propisuje odredbe o zastari kaznenog progona, te je u navedenome propisano da kazneni progon zastarijeva: četrdeset godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna dugotrajnog zatvora i kazna zatvora u trajanju dužem od petnaest godina, te dvadesetpet godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju duljem od deset godina. Glava XVI. Kaznenog zakona na koju se poziva tuženik propisuje više različitih kaznenih dijela, ali za niti jedno od istih nije zapriječena kazna zatvora dulja od petnaest godina. Isto tako, sukladno članku 82. Kaznenog zakona, zastara kaznenog progona počinje teći od počinjenja djela, a u slučaju maloljetnosti, od trenutka kada je žrtva postala punoljetna. Kada se sve navedeno uzme u obzir, sasvim da je očigledno kako je u trenutku podnošenja predmetne tužbe već odavno nastupila zastara kaznenog progona, koja je u najgorem slučaju iznosila dvadesetpet godina. Osim toga, tuženik ističe i to kako se sve izmjene kaznenog zakonodavstva od 1970-ih i tada važećeg Krivičnog zakona

Socijalističke Republike Jugoslavije, Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, pa do danas važećeg Kaznenog Zakona imaju primijeniti poštujući jedno od temeljnih načela kaznenog prava – načelo primjene blažeg zakona propisano člankom 3 Kaznenog Zakona. Navedeni članak 3. Kaznenog Zakona glasi: „Ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja.“ Također, eventualni kaznenopravni element u okviru parničnog postupka može doći do izražaja samo ukoliko postoji pravomoćna presuda za počinjeno kazneno djelo, o čemu u konkretnom slučaju nije riječ i to samo u odnosu na parnični postupak koji bi se vodio protiv konkretne osobe koja je pravomoćno osuđena, a ne u odnosu na onu koja za eventualno kazneno djelo nije niti osuđena. Naime, kaznenopravna odgovornost je strogo i uvijek individualistička i tiče se konkretne osobe i počinitelja kaznenog djela. Stoga, tuženik tvrdi da je jasno kako je i u ovom slučaju, s kaznenopravnog aspekta, došlo do nastupanja zastare. Isto tako, stroga je iznimka u Zakonu o obveznim odnosima iz članka 231. stavak 1. da parnični sud može utvrđivati da li je neka šteta uzrokovana kaznenim djelom i to samo ako postoje procesne smetnje za vođenje kaznenog postupka, primjerice da počinitelj navodnog kaznenog djela nije sposoban za rasuđivanje. Ne samo da tužitelj ne dokazuje postojanje bilo kakvih procesnih smetnji, nego tuženik tvrdi da je zbog nespornog nastupa zastare za vođenje kaznenog progona, takvo dokazivanje postalo bespredmetno. Uz odgovor na tužbu, tuženik je dostavio u spis i relevantnu sudsku praksu, u vidu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rev-X- 196/08; Rev-282/08; te odluke Županijskog suda u Splitu, Gžx-1592/11.

6. Na prvom pripremnom ročištu, održanom 3. veljače 2022. prihvaćeni su dokazni prijedlozi stranaka, te je zaključen prethodni postupak.

7. U fazi glavne rasprave su izvedeni sljedeći dokazi:

- pregledana je kompletna dokumentacija, dostavljena uz tužbu ( list 4-28 spisa);

- saslušan je u svojstvu svjedoka mnsr. EO ( iskaz na ročištu za glavnu raspravu od 14. veljače 2023., list 48-49 spisa);

- saslušan je tužitelj kao parnična stranka (iskaz na ročištu za glavnu raspravu od 14. veljače 2023., list 49-51 spisa);

- obavljeno je medicinsko vještačenje i to po vještakinji psihijatrici dr. Dolores Britvić (pisani nalaz i mišljenje na listu 62-76 spisa; dopuna nalaza i mišljenja dana na ročištu za glavnu raspravu od 27. ožujka 2026., list 103- 105 spisa).

8. Cijeneći rezultate provedenog dokaznog postupka, kako cjelokupnih dokaza, tako i svakog dokaza pojedinačno, na temelju odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 ), ovaj sud je stajališta da tužbeni zahtjev tužitelja, kako je postavljen tužbom nije osnovan.

9. U konkretnom slučaju, riječ je o tužbi radi naknade neimovinske štete, s osnove povrede prava osobnosti.

10. U postupku je valjalo raspraviti pitanje stranačke legitimacije, zatim pitanje postojanja štete i eventualne odgovornosti tuženika, kao i pitanje zastare, prema istaknutim prigovorima tuženika.

11. Pregledom medicinske dokumentacije dostavljene uz tužbu, sud je utvrdio kako sva relevantna dokumentacija datira najranije 2018., kada se tužitelj obratio Kliničkom bolničkom centru Split, Klinici za neurologiju. Iz prvog nalaza doc.dr.sc. GO, dr.med. (list 4-5 spisa), proizlazi da je tužitelj hospitaliziran zbog diztarzije, disfagije i fascikulacija jezika. Nad njim je izvršena obrada, a po anamnezi, upućivalo bi na bulbarnu paralizu.

Preporučeno je neurološko praćenje i kontrola.

12. Iz nalaza od 26. rujna 2018. (list 6 spisa) proizlazi da bi se kod tužitelja unatrag dvije godine pojavile smetnje govora i gutanja.

13. Iz nalaza od 1. veljače 2019. (list 7 spisa) proizlazi da tužitelj do tada nije psihijatrijski liječen.

14. Iz nalaza psihologijske obrade od 18. veljače 2019. (list 8-9 spisa) proizlazi da je obrada nad tužiteljem vršena u prvom dijelu u razgovoru s njim, a u drugom dijelu da su primijenjeni psihologijski instrumenti, namijenjeni procjeni nekih od kognitivnih sposobnosti, pobližem određenju i opisu nekih značajki ličnosti, određenju značajnih tegoba zbog kojih se liječi kod psihijatra, te procjeni sadašnjeg stanja. Iz anamneze proizlazi da je tužitelj (u vrijeme ispitivanja) navršio 55 godina života, te da živi u gradu [adresa] sa ženom, te da imaju dvoje djece. Unatrag nešto više od godine dana, da se kod njega javio problem težeg izgovaranja nekih glasova, te problem s gutanjem, radi čega je bolnički liječen, sa sumnjom na bulbarnu paralizu. U anamnezi se navodi psihološka trauma iz djetinjstva, u razdoblju od devete do četrnaeste godine života. Prilikom ispitivanja, tužitelj je bio tjeskoban, sniženog raspoloženja, slabije afektivne modulacije, adekvatne verbalizacije. Rezultati testa ličnosti EPQ ukazuju na introvertiranu ličnost, sklonu socijalnoj izolaciji i povlačenju,te disimulaciji. Kod tužitelja nije bilo znakova koji bi ukazivali na poremećaj raspoloženja depresivnog tipa. Prema PTM testu, kod tužitelja je izražena tjeskoba.

15. Saslušan u svojstvu svjedoka, na ročištu za glavnu raspravu od 14. veljače 2023. (iskaz na zapisniku na listu 48-49 spisa) mnsr. EO je naveo kako on bio na funkciji biskupa Hvarske biskupije u razdoblju od 30. travnja 2018. do 11. srpnja 2020., a nakon toga je bio Apostolski Upravitelj, sve do preuzimanja biskupa ŠO. Prvi sastanak s tužiteljem na kojem je on osobno sudjelovao da je održan 4. lipnja 2018., a nakon toga da su održana još dva ili tri sastanka. Na ovom prvom sastanku, tvrdi da ga je tužitelj upoznao sa navodima iz tužbe, te da su o istome razgovarali, no, da pri tom razgovoru nije bilo riječi ni o kakvoj nagodbi ili nešto slično, već da je on uputio tužitelja, da ukoliko smatra da je oštećen, da to ostvaruje putem suda. Tužitelj da mu je rekao kako ga je u djetinjstvu zlostavljao svećenik u [adresa]. Svi ovi sastanci da su održani na inicijativu samog tužitelja, odnosno, da je svjedok inicirao samo jedan sastanak i to onaj na kojem je izvijestio tužitelja o odgovor iz Kongregacije za nauk vjere, a odgovor je bio takav da provođenje kanonskog postupka nije moguće, s obzirom da je navodni počinitelj preminuo. Tužitelju je ponuđena pastoralna pomoć. Pojašnjavajući što to podrazumijeva i zašto je tužitelju nuđeno, svjedok je objasnio da se takva pomoć nudi u raznim slučajevima, te da to ne znači, niti podrazumijeva priznanje Crkve o navodima i događajima iz tužbe, tim više što kanonski postupak nije proveden. Pastoralna pomoć može uključivati novčanu potporu, što ovdje nije bio slučaj, te razne oblike savjetovališta. Na spomenutim sastancima nitko iz crkvene hijerarhije nije sudjelovao. Svjedok je dodao da je nadbiskup TO bio zadužen za provođenje internog postupka oko utvrđivanja odgovornosti i propusta biskupa JO. Ova interna istraga da se odnosila na odgovornosti i eventualne propuste biskupa JO u pogledu navoda tužitelja u njegovom slučaju. Rezultati ove interne istrage, svjedoku nisu poznati, a niti mu je poznato da li je i kako istraga završila.

16. Saslušan kao parnična stranka, tužitelj je u svojem iskazu, danom na ročištu za glavnu raspravu od 14. veljače 2023. (iskaz na zapisniku na listu 49-51 spisa) dodatno obrazložio tužbene navode, na način da je opisao "nečasna djela" kao seksualno zlostavljanje od strane tadašnjeg Hvarskog svećenika VO. Zlostavljanje da je počelo u jesen 1973., a prvi slučaj da se dogodio u prostorima Crkve, odnosno, u zvoniku u Milni. Zlostavljanje da se sastojalo u tome da je VO doveo tužitelja u zvonik, skinuo mu hlače, te ga dirao. Od tada, da je za tužitelja započelo gotovo svakodnevno fizičko, seksualno i psihološko zlostavljanje od strane VO, koje da je trajalo sve do početka 1978., odnosno, da je trajalo pet godina. Zlostavljanje se nije samo događalo u prostorijama Crkve, već i kod kuće tužitelja. Tako se tužitelj u iskazu prisjeća da bi ga VO prisiljavao na oralni seks, te penetraciju. Nakon ovih događaja u svojoj kući da je imao traume, te da je u nekoliko navrata pokušao pobjeći kroz prozor. No, ništa od ovoga, tada nije nikome prijavio, niti kome rekao. Razlog takvom postupanju je, tvrdi tužitelj, što je bilo takvo vrijeme i okolina, koja je bila "zatucana". Naime, obitelj je bila patrijarhalna, roditelji su bili religiozni, te se nije ništa smjelo govoriti protiv Crkve. Jedne prilike kada je majci govorio o ovakvim događajima, općenito, ne o svojem djetinjstvu, bio je neki prilog na televiziji, ona da ga je čak i nožem napala. Kada je bio tinejdžer, odnosno, imao nekih petnaest godina, uspio se odmaknuti od VO, no, on da ga je u narednom razdoblju, nekih šest mjeseci redovito pratio, te ga znao zateći ispred škole, na ulici, ispred kuće, pa da bi ga VO pitao zašto više ne želi biti s njim. Tih šest mjeseci da je tužitelju bilo najteže razdoblje. Do prestanka navodnog zlostavljanja da je došlo iz razloga što je u tužitelju došlo do "puknuća", te je VO rekao da više ne želi da ga dira. U međuvremenu, VO je preminuo. Tužitelj tvrdi da se u jesen 1978. obratio za pomoć tadašnjem biskupu CO, koji da ga je optužio za laži, braneći VO, navodeći kako on to ne bi nikada radio. Tužitelj je već tada čuo da je VO isto radio i drugima na otoku [adresa], ali i na Braču, odakle je navodno premješten iz upravo tog razloga. Nakon obraćanja biskupu, tužitelj tvrdi da se obratio i župniku ŽO, koji da ga je ismijao, te ponovio što i biskup, odnosno, braneći VO. U tih pet godina navodnog zlostavljanja, tužitelj kada god bi vidio lice VO, doživljavao bi neopisive traume. Po noći bi mogao spavati, a sutradan kada bi ga vidio, ili kada bi on došao kod tužitelja, bilo je verbalnog zlostavljanja i vike, a njegovo lice ga je podsjećalo na "vampira". VO bi imao signal, u vidu otvaranja prozora u kancelariji, to bi tužitelju bio signal da dođe do njega, a u slučaju nedolaska, tada da bi VO došao tužiteljevoj kući, te bi tada zlostavljanje počelo. U tom razdoblju, tužitelj se počeo baviti nogometom, što su na nagovor VO, tužiteljevi roditelji zabranili, a isto tako i izviđače u koje je išao tužitelj. Ova događanja, tužitelj tvrdi, da su mu u nastavku života izazvala velike traume, pa i u pogledu normalnog vođenja života, zaljubljivanja, seksualnih odnosa. Osim toga, pokušao se obratiti za pomoć i tadašnjem župniku u [adresa] – S, ali i drugim župnicima, no, odbijen je, uz obrazloženje kako nema vjere i nema što tražiti. Nekoliko puta sam da se obratio i biskupu JO pisanim putem, nakon što je ovaj došao na dužnost u Hvar 1989. Ovdje je tužitelj također odbijen, no, nakon inzistiranja tužitelja, te nakon što je doveo i svog prijatelja koji je također tvrdio kako ga je VO zlostavljao, JO da je tužitelju rekao kako će slučajeve istražiti i javit mu se, no, od toga ništa da nije bilo, odnosno, JO da mu je rekao kako su zaista on (tužitelj) i njegov prijatelj bili zlostavljani, no, od sankcija nije bilo ništa, niti se išta dalje poduzelo po tom pitanju. Nakon nekog vremena, tužitelj tvrdi da se obratio i benediktinskim sestrama u [adresa] radi pomoći, te da su mu one pokušale pomoći. Prisjeća se da je tamo kod njih tri dana plakao. Kasnije, kada je počeo raditi u policiji, dok je radio noćnu smjenu, napisao je nekih tridesetak stranica, na kojima je opisao sve ove događaje i zlostavljanje koje je trpio, te je to ostavio u kancelariji. Jedan njegov kolega da je pismo našao slučajno, odnio ga sestrama i biskupu JO, koji je pismo poderao i naredio da se o tome više ništa ne govori, a kako su svi bili prestrašeni, to se više nije spominjalo. Biskup JO da je neslužbeno naredio da se unutar crkve, pa tako i VO, zabrani bilo kakvo javno istupanje ili komentiranje slučaja. Cijelo ovo vrijeme, VO je bio u Hvarskoj biskupiji, držao je mise, te je bio tajnik Hvarske biskupije. Tužitelj tvrdi da je uslijed ovakvog odgovora na njegove tvrdnje, više puta poželio "da ga nema", a budući da ga ni okolina, ni obitelj nisu shvaćali, ni pomagali, dva puta da je pokušao samoubojstvo. Uslijed svoga posla u policiji, tvrdi da je došao u kontakt s predmetom koji se vodio povodom ubojstva splitskog svećenika FO, navodno isto zbog pedofilije, te da je nakon toga, nešto u njemu "puklo", te da e odlučio ubiti VO. Tjednim da bi po noći dolazio do biskupije, no, nije imao snage za to provesti, već sam se stao moliti Đ, a ovo sve je bilo negdje 1985. Što se tiče početka manifestiranja psiholoških problema, tužitelj tvrdi da je oduvijek, odnosno, od tih događaja, kod njega prisutan strah, anksioznost, te osjećaj manje vrijednosti. Kada je otišao do liječnice u [adresa], te objasnio situacija, ista da ga je pitala "gdje je do sada bio", navodeći kako su u [adresa] "znali o VO i sličnim događajima". Liječnica da ga je uputila potražiti psihijatrijsku pomoć u Splitu i to prije nekih šest godina (u vrijeme davanja iskaza, što bi značilo 2017.) Tvrdi da je išao kod psihijatra i psihologa povodom ovih događaja, a da i danas uzima terapiju u vidu Normabela za smirenje, a da terapeutski djeluje i rad u polju. O sastanku s tadašnjim biskupom TO, tužitelj je rekao da ga je tadašnji župnik don MO, **.**.2020. izvijestio kako će u Hvarskoj biskupiji biti održan sastanak sa tadašnjim Dubrovačkim nadbiskupom TO, koji da je ovlašten od Svete stolice i to 26. svibnja 2020., a da će se razgovarati o predmetnom događaju. O sastanku se vodio i zapisnik, koji je tužitelj potpisao, ali primjerak kojega nikada da nije dobio. Tema sastanka je bilo postupanje JO, odnosno, koje radnje je poduzeo u vezi ovog slučaja. Tada da je nadbiskup TO tužitelja uputio na sud radi ostvarivanja svojih prava, te ga upoznao kako ima pravo na pomoć od Crkve. Sve bolesti navedene u dokumentaciji, od bulbarne paralize i slično, tužitelj smatra da su posljedica ovog događaja i traume. Kada se tužitelja pitalo zašto nije u svojoj karijeri u policiji nikada nikome što rekao, ili prijavio svoj slučaj, tužitelj tvrdi da se to "nije smjelo", budući da je riječ je o maloj sredini. Kao jedan od primjera, naveo je događaj kada je tadašnji župnik dobio nekakvu kaznu, radi koje je do njega došao da ju poništi, što je tužitelj odbio, a što da je imalo za posljedicu da je tadašnji načelnik došao do njega i vikao da se "svećenika, liječnika i suca" ne smije dirati. Imajući u vidu slučaj FO, koji da je zataškan i od vlasti i od Crkve, tužitelj se nije usudio nikad nikome nešto reći.

17. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje dr. Dolores Britvić ( list 62-76 spisa), proizlazi da bi tužitelj – ĐO odrastao u tradicionalnoj patrijarhalnoj obitelji, u kojoj je katolička vjera zauzimala vrlo važno mjesto. Rođen je kao najmlađi od troje djece, urednog psihomotornog razvoja, te se bez poteškoća prilagođavao na polazak u školu. Odrastajući u takvoj obitelji, bio je usmjeren redovnim odlascima u crkvu, gdje je bio ministrant. Bio je osrednjeg uspjeha u osnovnoj školi, boljeg u srednjoj nadbiskupskoj gimnaziji. Navodi da je njegovo djetinjstvo, u razdoblju od desete do petnaeste godine života obilježila izloženost seksualnom zlostavljanju od strane svećenika, koji je bio tajnik biskupije. Ovaj odnos da je prekinuo u pubertetu, kad je dobio podršku od strane drugog svećenika, a i on sam je bio stariji i sigurniji u pružanju otpora neprimjerenom seksualnom odnosu. Završio je dvije godine studija teologije, koji je prekinuo u trenutku kada su mu se intenzivirala sjećanja na traumatske događaje, a nakon što ga je osoba koja mu je bila „duhovnik“ pozivala u večernjim satima u svoju sobu da ga masira. Potom se 1991. prijavio u postrojbe policije, u kojima je bio do umirovljenja 2007. Negira da je bio izložen traumatskim zbivanjima tijekom rata. Tijekom mladosti da je imao poteškoća u prepoznavanju vlastitog seksualnih usmjerenja, no, kasnije je, u tridesetima, prepoznao da ga privlače žene. Također je imao poteškoće u približavanju osobama suprotnog spola, no, uz pomoć prijatelja i društva, pomalo je razvio sigurnost i približio se današnjoj supruzi, s kojom je nakon četverogodišnje veze ostvario bračnu zajednicu i imaju dvoje djece. Navodi da psihičke smetnje ima od 1973., kada je kao desetogodišnje dijete bio pet godina izložen učestalom seksualnom zlostavljanju od svećenika, koji je bio blizak njegovoj obitelji i poštovani član zajednice. Po njegovim navodima, to se zlostavljanje odvijalo u prostorijama biskupije, njegova doma, te u prostorima crkve. Navodi da je više puta pokušavao to prekinuti, povjeravao se ocu, no, isti mu nije vjerovao. Od psihičkih smetnji da je osjećao strah od tog svećenika i anksioznost. Tijekom traumatskih događaja opisuje da bi mu se činilo povremeno da se to događa nekome drugom, što vještakinja tvrdi da je tipični fenomen disocijacije, karakterističan za seksualnu traumu kod djece. Opisuje da je imao smetnje koncentracije, nije mogao učiti, bježao je s nastave, imao smetnje spavanja. Kad bi ga jednom odbio, iza toga bi ga posvuda vidio, imao strah u snu. Strahovi i tjeskoba da su se nastavile i u srednjoj školi, pa i na studiju. Prve dvije godine da je dao u roku, ali na trećoj godini osoba kojoj se povjerio, njegov duhovnik, počeo ga je zvati u sobu da ga masira i počeo se uzbuđivati. Tada više nije mogao učiti i odlučio je napustiti teologiju. Opisuje da su mu se tada ponovo vratila sjećanja na traumatske događaje iz djetinjstva, da su mu „blokirali“ mozak. Povratkom kući povremeno da je ponovno proživljavao traumatske događaje u sjećanjima, te je traumatske događaje višekratno prijavljivao raznim svećenicima, tadašnjim biskupima, no, isti su uglavnom odbijali prihvatiti njegove pritužbe do posljednjeg biskupa. Iako je bio policajac, dugo vremena nije kazneno prijavio navedenog svećenika jer se bojao stigmatizacije, bilo mu je teško otvoreno iznijeti čemu je bio izložen kao dijete, osjećao je jak sram. Tome u prilog govori činjenica da je i supruzi tek pred četiri godine, pri polasku na grupnu psihoterapiju ispričao da je kao dijete bio izložen učestalom petogodišnjem seksualnom zlostavljanju. Sram je jedan od najčešćih osjećaja koji razviju osobe izložene seksualnoj traumatizaciji, tvrdi vještakinja. Unatoč proteku vremena i pokušaju da potisne traumatske događaje, isto nije uspio, te pri pojavi tjelesne bolesti intenziviraju se psihičke smetnje, posjećuje psihijatra i počinje pričati o psihičkim problemima i proživljenim traumama. Uvidom u medicinsku dokumentaciju, prema vještakinji je razvidno da je na početku liječenja 2019. postavljena sumnja na Disocijativni poremećaja (F44 in obs.) i Anksiozno izbjegavajućeg poremećaj ličnosti (F 60.6 in obs.). Potom je 2020. uključen u grupnu psihoterapiju, koju pohađa posljednje četiri godine i postavljena mu je dijagnoza Posttraumatskog stresnog poremećaja. Pri opisu svojih smetnji, tužitelj opisuje tjeskobnost, te prisutnost intruzivnih sjećanja traumatskih događaja u djetinjstvu i danas nakon pedeset godina od traume. Ova sjećanja bila su prisutna još od osnovne i srednje škole, te su se kroz život povremeno javljala. Također opisuje sanjanje traumatskih događaja kojih se u početku intenzivno sjećao, a kasnije su ti snovi bili rjeđi. Danas ima smetnje spavanja. Također navodi prisutnost pojačane osjetljivosti na stresne događaje, što vještakinja tvrdi da se vidi i u činjenici da je u dva navrata, nakon obiteljskih svađa, razmišljao o suicidu, te nabavio čak i sredstvo izvršenja (konop). Otežano priča o navedenim traumatskim događajima, a prisjećanje pobuđuje intenzivne psihičke i tjelesne reakcije unatoč protoku vremena. Također je prisutan negativan afektivitet što se vidi kroz depresivno raspoloženje i povremeni osjećaj besmisla, razočaranosti, te suicidalna promišljanja. Prema vještakinji, navedeni poremećaj doveo je kod tužitelja do poteškoćama u funkcioniranju, prekinuo je studij, povlačio se iz društva, te imao poteškoće pri realiziranju emocionalnih veza. Umirovljen je sa 43 godine. Zaključno, vještakinja je mišljenja da se kod tužitelja može govoriti o dijagnozi Posttraumatskog stresnog poremećaja, koji je posljedica izloženosti seksualnom zlostavljanju od desete do petnaeste godine života, što se navodi i u priležećoj medicinskoj dokumentaciji. Isto je vidljivo uz pojavu brojnih simptoma PTSP-a, te značajne emocionalne reakcije s psihičkim i vegetativnim komponentama (tjeskobi, plaču, znojenju, ubrzanom disanju, nemiru) pri spominjanju traumatskih događaja, unatoč proteku pedeset godina od samog događaja. Vještakinja smatra da postoji uzročno posljedična povezanost između Posttraumatskog stresnog poremećaja i seksualnog zlostavljanja od strane svećenika. S obzirom na navedeno, mišljenje je vještakinje da tužitelj zbog dijagnoze kroničnog PTSP-a godinama trpi duševne boli. Ovaj poremećaj da je kroničan, dugotrajan i recidivirajući, s fazama umanjenja i pojačanja simptoma. O težini poremećaja govori i činjenica da unatoč dugotrajnom pokušaju potiskivanja opisanih psihičkih smetnji, one su prisutne i nakon pedeset godina. Tek intenzivna grupna psihoterapija je ublažila i umanjila navedene simptome. Pri procjeni razvoja, težine i tijeka PTSP-a ulogu imaju 3 skupine čimbenika otpornosti i ranjivosti: od strane prirode događaja, od strane psihičkih osobina izložene osobe te od strane okoline. U ovom slučaju priroda same traume, dakle seksualno zlostavljanje je visoko rizična trauma za izazivanje značajnih psihičkih smetnji, koje su u pravilu dugotrajne i mogu dovesti do promjena u ličnosti i smetnji funkcioniranja oštećene osobe. Od strane psihičkih osobina, kod tužitelja nema značajnih rizičnih čimbenika. No, čimbenici okoline koja nije davala podršku oštećenom, već je pokušavala negirati traumatske događaje, kasnije ih minorizirati, značajno su doprinijeli težoj formi PTSP-a i njegovoj dubokoj fiksaciji. Mišljenje je vještakinje da tužitelj pedeset godina trpi duševne boli kao posljedicu Posttraumatskog stresnog poremećaja. One su prvih pet godina bile jakog intenziteta, kasnije je njihov intenzitet varirao. Povremeno je bio umjeren, a povremeno blažeg intenziteta.

18. Na dostavljeni pisani nalaz i mišljenje vještakinje, tuženik je imao prigovor i to prvenstveno u pogledu prejudiciranja od strane doktorice o istinitosti događaja, onako kako to baš tužitelj tvrdi, na čemu se dalje temeljio nalaz i mišljenje. Dakle, vještvo da se temeljilo isključivo na navodima tužitelja, bez ikakvih drugih dokaza ili dokumentacije. Stoga, tuženik smatra da je vještvo pristrano, te da nije izrađeno u skladu s pravilima struke. U daljnjem očitovanju na nalaz i mišljenje, tuženik je istaknuo da čak i pod pretpostavkom da su se događaji zaista zbili kako to tužitelj tvrdi, njegovo se stanje stabiliziralo, čak i prema mišljenju doktorice, nakon proteka prvih pet godina. Dakle, sve pod pretpostavkom da su se predmetni događaji dogodili, tužiteljevo stanje se stabiliziralo u njegovim ranim dvadesetim godinama, te je do podnošenja ove tužbe proteklo više od trideset godina. Stoga, čak i kad bi se početak zastare računao tek od punoljetnosti tužitelja, odnosno od 1986., te kada bi se računao isključivo objektivni rok zastare, evidentno je kako je do podnošenja ove tužbe protekao zastarni rok, te da je tužitelj prekludiran u podnošenju svog zahtijeva za naknadom eventualne štete. Nadalje, ponovno se ističe da u konkretnom slučaju nije vođen nikakav kazneni postupak u odnosu na tuženika, niti prema eventualnom počinitelju navodnog kaznenog djela, te se u ovoj situaciji ne može niti primijeniti članak 231. (ranije članak 377.) Zakona o obveznim odnosima, već isključivo članak 225. kojim je propisan opći zastarni rok od pet godina. Nadalje, tuženik prigovara nalazu i mišljenju vještaka i u dijelu u kojem u svom zaključku navodi kako se kod tužitelja može govoriti o dijagnozi Posttraumatskog stresnog poremećaja, koji da je posljedica izloženosti seksualnom zlostavljanju od desete do petnaeste godine života, što se navodi i u priloženoj medicinskoj dokumentaciji. Međutim, tuženik ističe da ne postoji nikakva medicinska dokumentacija koja potvrđuje navode tužitelja kako njegovo stanje traje pedeset godina i da je tužitelj bio izložen seksualnom zlostavljanju od desete do petnaeste godine života. Navedeno je vještakinja zaključila isključivo i jedino na temelju navoda tužitelja, s obzirom na to da jedina medicinska dokumentacija koja postoji je ona koja datira unatrag pet godina, odnosno, iz 2018. naovamo. Također, ističe se da je tužitelj cijelo ovo vrijeme znao tko je navodni počinitelj, te s obzirom na to da je navodni počinitelj preminuo tek 2011., do tada nisu postojale nikakve procesne smetnje za pokretanje kaznenog progona protiv navodno počinitelja. Dakle, nepokretanje kaznenog progona isključivo je posljedica dispozicije tužitelja.

19. Vještakinja dr. Dolores Britvić je svoj nalaz i mišljenje, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, usmeno iznijela na ročištu za glavnu raspravu, koje je održano 27. ožujka 2026. (iskaz na listu 103-105 spisa). Dodala je i da se psihičke smetnje kao posljedica navedene traume mogu javiti godinama nakon traumatskog događaja, a ovdje da bi naglasila kako je tužitelj imao psihičke smetnje nakon traumatskih događaja, ali zbog srama i bojazni zbog stigmatizacije nije tražio pomoć. U odnosu na pitanje kako se to može znati, doktorica tvrdi da se o tim posljedicama može zaključivati posredno. Naime, isti je napustio studij, imao je poteškoće sa prepoznavanjem spolne preferencije. Kao što je doktorica u svom nalazu i mišljenju naglasila, ovakve prirode trauma često dovode do značajnih psihičkih smetnji, a često se javljaju i poremećaji ličnosti, pogotovo granične organizacije ličnosti kod nekih, kod drugih disocijativni poremećaji, kod trećih PTSP. O važnosti diferencijacije kod ove traume, govori činjenica da je u dijagnostičkoj klasifikaciji uveden i tzv. disocijativni oblik PTSP-a. Vještakinja ističe kako je tužitelj u razgovoru s njom negirao postojanje traumatskih događaja u vrijeme sudjelovanja u postrojbama HV-a i kasnije u policiji, tako da nije mogla nedvojbeno utvrditi postojanje drugih trauma. Tome u prilog da govori i klinička slika PTSP-a, koja je u svojim sadržajima dominantno fiksirana na navedene višegodišnje traume. Što se tiče trajanje posljedica kod tužitelja, odnosno, na pitanje da li će kod njega ikada prestati posljedice, doktorica je iskazala kako kronični PTSP ima oscilirajući tijek, što znači da postoje faze kada dolazi do poboljšanja kliničke slike i smirenja simptoma, da bi se kasnije ponovno oni vraćali i manifestirali. U konkretnom slučaju, doktorica smatra da se ne može govoriti o izlječenju, već o povremenom smirivanju simptologije. Što se tiče visine oštećenja, izraženo u postotcima, vještakinja procjenjuje 30 % oštećenje kod tužitelja.

20. Na ročištu za glavnu raspravu od 27. ožujka 2026. tužitelj je predložio sudu zatražiti dostavu spisa od Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj, a koji spisi da su se vodili po prijavi tužitelja za konkretan slučaj. Tužitelj tvrdi da ovaj dokazni prijedlog nije mogao iznijeti do zaključenja prethodnog postupka, budući da je u posjedu dopisa Nuncijature tek od 30. siječnja 2025., dok je prethodni postupak zaključen 3. veljače 2022., kada isti nije postojao. Stoga smatra da je opravdan dokazni prijedlog.

21. Ovom dokaznom prijedlogu se tuženik protivio, navodeći da, bez obzira što je dopis iz kojega bi proizlazilo eventualno postojanje kakvih spisa, tužitelju dostavljen nakon zaključenja prethodnog postupka, isti je u posjedu dopisa dulje od godine dana, te je to mogao, a i trebao predložiti i na prošlom ročištu za glavnu raspravu, a to nije uradio.

22. Na ovom ročištu je dovršeno raspravljanje, te su stranke popisale parnični trošak. Ujedno je gore navedeni dokazni prijedlog tužitelja odbijen.

23. Prije ulaska u obrazlaganje merituma stvari, valja obrazložiti odbijanje dokaznog prijedloga tužitelja, koji je iznio na ročištu za glavnu raspravu 27. ožujka 2026. Prije svega, prema članku 7. Zakona o parničnom postupku, stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok ih članak 299. obvezuje da već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, iznesu sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predlože dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, te se izjasne o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno, predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno, predložile tijekom glavne rasprave protivno ovim odredbama, sud neće uzeti u obzir.

24. Tužitelj je tražio da se izvede novi dokaz i to pribavom određenih spisa od Apostolske Nuncijature u Republici Hrvatskoj i to spisa koji su navodno vođeni kod Crkve po prijavi konkretnog slučaja od strane tužitelja, te su dovršeni donošenjem odluka. Opravdanost predlaganja dokaza nakon zaključenja prethodnog postupka, tužitelj opravdava činjenicom da je za postojanje spisa saznao tek po primitku dopisa Nuncijature u siječnju 2025., dok je prethodni postupak zaključen 2022. Spomenuti dopis je predan u spis na ročištu 17. prosinca 2025. Dok je tvrdnja tužitelja točna da dopis datira nakon zaključenja prethodnog postupka, tužitelj je ovaj prijedlog iznio tek na ročištu 27. ožujka 2026., a kako i sam tvrdi, za postojanje tih spisa je saznao u siječnju 2025., odnosno, godinu i dva mjeseca prije ročišta. Sam dopis je dostavljen u spis tek u prosincu 2025., odnosno, nakon jedanaest mjeseci. Stajalište je suda da je tužitelj trebao odmah po saznanju za navodno postojanje kakvih dodatnih dokaza (u konkretnom slučaju spisa Nuncijature), kao i o primitku dopisa, ukoliko ga želi uvrstiti u dokazne prijedloge, o tome obavijestiti sud i predložiti njihovo izvođenje, jer u tom slučaju bi bilo opravdano njihovo predlaganje. No, kako je ovdje proteklo više od godine dana od tužiteljeva saznanja (za dopis nešto manje), sud smatra kako nije opravdano dopuštanje takvog dokaznog prijedloga nakon zaključenja prethodnog postupka, jer to ne bi bilo u duhu navedenih odredbi. Također, ukoliko su se vodili kakvi postupci i postoje kakvi spisi, oni su pokrenuti na inicijativu tužitelja, pa stoga nije opravdano tvrditi da je tužitelj saznao za postojanje tih spisa tek po primitku dopisa u siječnju 2025., već je to morao znati i ranije, a samim time, morao je obavijestiti sud i iznijeti takav dokazni prijedlog. Stoga je na ročištu odbijen ovaj dokazni prijedlog, te ovo nije uzeto u obzir prilikom donošenja odluke.

25. Što se tiče merituma stvari, odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 ) postavljene su temeljne definicije neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, kao i pretpostavke za ostvarenje prava na naknadu takve štete, te odredbe o zastari takvih zahtjeva.

26. Tako je propisano da svaka fizička osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, a pod pravima osobnosti u smislu Zakona o obveznim odnosima, podrazumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo. U slučaju povrede prava osobnosti, sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

27. U konkretnom slučaju, kako je riječ o tužbi radi naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti, na tužitelju je teret dokazivanja svojih tvrdnji, te svih zakonom predviđenih pretpostavki odgovornosti za štetu, a to su: šteta; štetna radnja štetnika; uzročna veza između štetne radnje i štete, na način da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje; te protupravnost. Tek po ispunjenju svih ovih pretpostavki, sud može udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja i naložiti tuženiku da naknadi nastalu štetu tužitelju. Ukoliko tužitelj propusti pred sudom dokazati bilo koju od navedenih pretpostavki, koje moraju biti kumulativno ispunjene, sud će odbiti tužiteljev tužbeni zahtjev, stoga što je upravo teret dokaza kod naknade štete na tužitelju.

28. Šteta se zakonski definira, u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima, kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

29. Ovdje tužitelj tvrdi da mu je ponašanjem treće osobe, za koje drži odgovornim tuženika, povrijeđeno pravo osobnosti, dakle, radilo bi se o neimovinskoj šteti. Prema članku 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Iz iskaza tužitelja proizlazi da bi zlostavljanje, kako to on sam tvrdi, počinio VO, tadašnji svećenik u [adresa]. Činjenica da je VO bio u službi Crkve, odnosno, svećenik Hvarske biskupije u postupku nije bila prijeporna. U takvom slučaju bi se, načelno, moglo dalje raspravljati o ispunjenju uvjeta za utvrđivanje odgovornosti tuženika za štetu koju je svećenik u obavljanju službe počinio na štetu tužitelja, odnosno, stranačka legitimacija bi bila uredna. Međutim, ovdje valja utvrditi da li je tuženik, odnosno, Crkva, znala ili morala znati za takvo ponašanje, da li je propustila spriječiti štetu ili reagirati, te postoji li uzročno-posljedična veza između eventualnih propusta i štete kod tužitelja. Konkretno, jedini dokaz u ovom pravcu je iskaz tužitelja, a iskazi stranaka u parničnom postupku su, u pravilu, supsidijarno dokazno sredstvo, odnosno, tome se pribjegava kada nema drugih dokaza. Ovo iz razloga što stranka, pa tako ovdje tužitelj, nije neutralni sudionik postupka, već ima interes uspjeti u postupku, stoga treba pažljivo vrednovati iskaz, te ga, po mogućnosti, dovesti u vezu s ostalim dokazima. Kao što je rečeno, ovdje drugih dokaza, kao primjerice svjedoka ili dokumentacije, nema. Isto tako nema ni dokaza da bi tužitelj, prije 2018. bilo kome prijavio štetni događaj, ili tražio pomoć, bilo od organa države, bilo Crkve, bilo zatražio liječničku pomoć. Makar tužitelj u svom iskazu navodi da se obraćao tuženiku vezano za njegov slučaj, te da se obraćao za pomoć sestrama E, o tome nema konkretnih dokaza, ni u obliku pisanog traga, niti predloženih svjedoka.

30. Medicinsko vještačenje sud prihvaća kao profesionalno i sastavljeno u skladu s pravilima struke, te nema razloga u to sumnjati, pogotovo što sud ne raspolaže medicinskim znanjem. No, valja istaknuti kako je i vještakinja svoj zaključak o, između ostalog, postojanju štete, izvela iz razgovora s tužiteljem, u nedostatku bilo kakvih drugih dokaza. Stav je ovog suda da se zaključak o postojanju štete i osobe počinitelja, a što je isključivo u nadležnosti suda, ne može donijeti samo na temelju iskaza tužitelja, bez ikakvih dodatnih dokaza koji bi potkrijepili te tvrdnje, a sva medicinska dokumentacija koja je dostavljena u spis datira unatrag nekoliko godina, dok je navodna šteta počinjena prije skoro pet desetljeća. Makar je iskaz tužitelja zaista dosljedan svim navodima tijekom postupka, pa čak bi se moglo reći i uvjerljiv, u smislu kada tužitelj govori da je riječ o maloj sredini, pa da su ljudi, uključujući i njegove roditelje, u takvim sredinama "zatucani" i da se protiv svećenika nije "ništa smjelo", opet, sud ne može temeljiti svoju odluku na pretpostavkama, niti na stupnju vjerojatnosti koji ne doseže razinu potrebnu za sigurno utvrđenje odlučnih činjenica u parničnom postupku.

31. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je njemu identitet osobe za koju tvrdi da ga je zlostavljala bio poznat još u vrijeme kada su se događaji navodno zbili, a u međuvremenu je ta osoba preminula. Za njena života, tužitelj sam priznaje da nije protiv te osobe podnio ni kaznenu prijavu, niti pokretao bilo kakve postupke radi utvrđenja odgovornosti, bilo kaznene, bilo građanske.

32. Sama činjenica neprijavljivanja navodnog zlostavljanja ne može se automatski tumačiti kao dokaz neistinitosti tužiteljevih tvrdnji, osobito imajući u vidu prirodu navoda o povredi osobnosti i spolnog integriteta. Međutim, protek izrazito dugog vremenskog razdoblja, konkretno, pet desetljeća, zajedno sa smrću osobe na koju se navodi odnose, imalo je za posljedicu bitno otežane mogućnosti provjere tužiteljevih tvrdnji i izvođenja relevantnih dokaza. Pritom se posebno ima u vidu da nije bilo moguće saslušati osobu koju tužitelj označava kao počinitelja, niti provesti dokaze koji bi mogli neposredno potvrditi ili osporiti tužiteljeve navode. U takvim okolnostima, dokazni postupak je ostao pretežito ograničen na iskaz tužitelja, što opet, po ocjeni suda, ne daje dovoljan stupanj sigurnosti za izvođenje zaključka da su se odlučne činjenice odvile upravo na način kako to opisuje tužitelj u tužbi i svojem iskazu.

33. Polazeći od takvih utvrđenja, bespredmetno je govoriti o uzročno-posljedičnoj vezi između štetne radnje (štetnika) i štete na strani tužitelja, ponovno, u nedostatku dokaza.

34. Za razliku od naknade štete zbog povrede ugovorne obveze, kod koje se po prirodi stvari radi o imovinskoj šteti i koja je vezana za zastaru same ugovorene obveze, kada se govori o tražbinama naknade izvanugovorne štete, a što je i naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, Zakon o obveznim odnosima propisuje samo subjektivni rok zastare od tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, te objektivni rok od pet godina otkada je šteta nastala.

35. Iako tužitelj nije, po ocjeni suda, uspio dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva, pa nema potrebe daljnje obrazlaganje oko zastare, ipak je za dodati da sud smatra i ovaj prigovor tuženika osnovanim.

36. Prema odredbi članka 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, tražbina naknade štete zastarijeva u roku od tri godine otkada je oštećenik (ovdje tužitelj) doznao za štetu i osobu počinitelja, dok u svakom slučaju zastarijeva protekom pet godina od nastanka štete.

37. Kao što je već obrazloženo, identitet navodnog počinitelja je tužitelju bio poznat još 1973., odnosno, u vrijeme kada su se navodni događaji zbili, prema njegovim tvrdnjama. Unatoč tome, tužitelj nije tijekom više desetljeća poduzimao radnje radi zaštite (sudske ili druge) svojih prava, niti je protiv osobe pokretao odgovarajuće postupke, a ta osoba je u međuvremenu preminula. Pritom se ima u vidu i odredba članka 231. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj u slučaju štete uzrokovane kaznenim djelom, vrijedi dulji zastarni rok, predviđen za kazneni progon. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, protiv osobe koju tužitelj označava počiniteljem, nije vođen kazneni postupak, niti postoji pravomoćna osuđujuća presuda, kojom bi bilo utvrđeno počinjenje kaznenog djela i odgovornost počinitelja.

38. U sudskoj praksi, Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da se primjena duljeg zastarnog roka iz članka 231. Zakona o obveznim odnosima veže uz postojanje utvrđenog kaznenog djela i odgovornosti počinitelja, pri čemu je istaknuto da se navedeni rok primjenjuje osobito kada je kazneni postupak vođen i dovršen osuđujućom presudom. Ovo shvaćanje je izraženo u odlukama Rev-1892/2011, Rev-1928/2015, te Rev-195/2022.

39. Da li je šteta uzrokovana kaznenim djelom, parnični sud ovlašten je utvrđivati samo u slučaju kada su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak, kao što su primjerice počiniteljeva smrt ili njegova nesposobnost za rasuđivanje. Samo u tim ograničenim slučajevima moguće je da parnični sud kao prethodno pitanje utvrđuje da li je počinjeno kazneno djelo.

40. U konkretnom slučaju, ne može se govoriti o ovakvoj situaciji, budući da je navodni počinitelj preminuo 2011., no, prije toga desetljećima nisu postojale nikakve procesne smetnje koje bi tužitelja onemogućavale u prijavljivanju kaznenog djela i navodnog događaja.

41. Tužitelj se u pogledu zastare poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, oznake Rev-3097/2015 od 2. listopada 2019.

42. U tom revizijskom predmetu, tamošnji tužitelj, pozivom na već zauzeta shvaćanja revizijskog suda (u odlukama Rev-1912/1999, Rev-2098/1993, Rev-1756/1998, te Rev-309/1990) postavlja pitanje počinje li u predmetima naknade neimovinske štete (kod pogoršanja zdravstvenog stanja) zastara teći (i je li oštećenik saznao za štetu), u smislu odredbi članka 361. stavak 1. i članka 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (1991), odnosno, sada članka 215. stavak 1. i članka 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (2005), u trenutku postavljanja dijagnoze pogoršanja zdravstvenog stanja, odnosno, u trenutku početka liječenja, ili zastara počinje teći ( i oštećenik je saznao za štetu) u trenutku okončanja liječenja i stabiliziranja zdravstvenog stanja oštećenika?

43. Prema stavu revizijskog suda, tužitelj može i nakon što je pravomoćnom sudskom presudom odlučeno o naknadi štete iz jednog štetnog događaja, zahtijevati naknadu štete ako je u međuvremenu došlo do nepredvidivog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja i s tim u vezi i do nove štete koja s trenutkom zaključenja glavne rasprave u predmetu u kojem je o naknadi štete odlučeno nije bila poznata i predvidiva, ako je riječ o šteti koja je u neprekinutom uzročno - posljedičnom slijedu sa štetnim događajem. Pri tom je odredbom članka 230. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima posebno uređeno zastarijevanje tražbina naknade štete nastale građanskim deliktom, za koje su predviđena dva roka zastarijevanja – subjektivni i objektivni. Početak subjektivnog roka od tri godine ovisan je kako o činjenici kada je oštećenik doznao za osobu koja je štetu počinila, tako i o činjenici kada je doznao za štetu. Pri tom je odlučan trenutak saznanja oštećenika za navedene činjenice, a ne pretpostavka o tome da je mogao doznati. U tom smislu, saznanje za štetu obuhvaća i doznavanje opsega i visine štete, što znači i relevantnih činjenica iz kojih oštećenik može zaključiti o opsegu štete, a to može biti i trenutak kada je oštećeniku liječenje okončano i stabiliziralo se zdravlje tužitelja narušeno štetnim događajem, na način da je oštećenik saznao za postojanje i opseg raznih vidova (imovinske i neimovinske) štete. S druge strane, objektivni rok od pet godina povezan je s objektivnom činjenicom nastanka štete i koje vrijeme se ne mora podudarati s vremenom u kojem je štetna radnja počinjena. Tako da ovaj rok počinje teći od trenutka kada su nastale štetne posljedice, a ne od štetnog događaja.

44. Stajalište je ovog suda kako je neosnovano pozivanje tužitelja na gornju praksu revizijskog suda u ovom predmetu. Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da tužitelj štetni događaj i štetu smješta u razdoblje 1970-ih godina, te navodi da su trajali približno pet godina, pri čemu sam navodi da je za identitet navodnog počinitelja kojeg smatra odgovornim za štetu znao od samog početka, kao i ostale okolnosti samog događaja. Nadalje, tužitelj je bio svjestan i posljedica koje se s tim događajem povezuju znatno prije pokretanja ovog postupka, ovo tim više što je imao karijeru u policijskoj službi, gdje je dočekao umirovljenje, pa je bio u svakodnevnom kontaktu s tom materijom (kaznenih djela i prijava). Unatoč tome, protekom više desetljeća nije poduzimao nikakve pravne radnje radi zaštite svojih prava, niti je pokrenuo postupak radi naknade štete. Sudska praksa na koju se tužitelj poziva, prema kojoj početak tijeka zastare može biti vezan uz završetak liječenja i stabilizaciju zdravstvenog stanja odnosi se na slučajeve u kojima ranije objektivno nije bilo moguće utvrditi postojanje ili opseg štete, odnosno, kada je riječ o novoj i nepredvidivoj šteti. Takve okolnosti u ovom slučaju nisu utvrđene. Činjenica da medicinska dokumentacija potječe tek iz 2018. ne znači da je šteta tada nastala, niti da je tužitelj tek tada doznao za njezino postojanje. Medicinska obrada ili naknadno evidentiranje psihičkih tegoba ne može odgoditi početak tijeka zastare kroz praktički neograničeno vrijeme, kada je sam tužitelj desetljećima prije raspolagao saznanjima o navodnom događaju i počinitelju, te posljedicama.

45. Prihvaćanje stava da zastara počinje teći tek od trenutka kasnijeg liječničkog evidentiranja tegoba dovelo bi do pravne nesigurnosti i praktički neograničenosti zastarnih rokova, što je protivno svrsi instituta zastare i načelu pravne sigurnosti, te nije svrha, a niti duh citirane revizijske odluke.

46. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan.

47. Zaključno, što se tiče novčanih iznosa u predmetu, za istaknuti je kako je tužba podnesena 21. prosinca 2020., pa je tako tužbeni zahtjev izražen u hrvatskim kunama. U međuvremenu je stupio na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/2022, 88/2022), koji u članku 13. propisuje da se iznosi navedeni u kunama u pravnim instrumentima smatraju iznosima u eurima, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog zakona.

48. Uredbom Vijeća Europske Unije broj 2022/1208 od 12. srpnja 2022. utvrđena je fiksna stopa konverzije kune u euro u visini od 7,53450 kuna za 1 euro.

49. Prema odredbi članka 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, preračunavanje iz kune u eure se vrši zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu sa matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje na dvije decimale, a na temelju treće, s tim da ako je treća decimala manja od pet, druga ostaje nepromijenjena, a ako je treća jednaka ili veća od pet, druga decimala se povećava za jedan.

50. Kako je tužba podnesena prije stupanja na snagu navedenog Zakona, to su se iznosi preračunali u eure, sukladno citiranim odredbama.

51. Prema gornjim pravilima o preračunavanju, tužbeni zahtjev iznosi 99.542,11 eura, pa je to ujedno i vrijednost predmeta spora.

52. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, budući da je tuženik u cijelosti uspio u sporu. Radi navedenog je valjalo tužitelja obvezati na naknadu troškova tuženiku.

53. Trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 9/1994, 117/2008, 50/2009, 75/2009, 18/2011, 126/2021), budući da je tuženika zastupao punomoćnik odvjetnik, a visina troška je odmjerena sukladno vrijednosti predmeta spora.

54. Prema Tbr. 54. vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eura.

55. Tuženik je na ročištu za glavnu raspravu od 27. ožujka 2026., prije dovršetka raspravljanja, predao popis parničnog troška. Tako je popisan trošak u ukupnom iznosu od 13.160,00 eura, od čega je PDV 2.632,00 eura, a popisane su sljedeće radnje:

- sastava odgovora na tužbu od 12. ožujka 2021. = 1.504,00 eura;

- pristup na ročište 3. veljače 2022. = 1.504,00 eura;

- pristup na ročište 14. veljače 2023. = 1.504,00 eura;

- sastav podneska od 5. svibnja 2025. = 1.504,00 eura;

- pristup na ročište 17. prosinca 2025. = 1.504,00 eura;

- sastav podneska od 10. veljače 2026. = 1.504,00 eura;

- pristup na ročište 27. ožujka 2026. = 1.504,00 eura.

56. Prema Tbr. 7.2. ako vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 66.361,00 eura do iznosa od 663.614,00 eura, odvjetnik pored nagrade od 500 bodova po radnji ima pravo obračunati nagradu od jednog boda za svakih započetih 133,00 eura.

57. Kako je vrijednost predmeta spora ovdje 99.542,11 eura, to tuženiku pripada 500 bodova po radnji do iznosa od 66.361,00 eura.

58. Za razliku iznad tog iznosa, do vrijednosti predmeta spora (razlika od 33.181,11 eura) bi mu pripadalo dodatno 249 bodova po radnji (33.181,00 / 133,00 = 249,00).

59. Dakle, tuženiku je valjalo po radnji priznati 749 bodova (500 + 249).

60. Kako vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eura, to je po radnji tuženiku valjalo priznati 1.498,00 eura.

61. Od popisanog troška priznato je sljedeće:

- sastav odgovora na tužbu od 12. ožujka 2021. = 1.498,00 eura;

- pristup na ročište 3. veljače 2022. = 1.498,00 eura;pristup na ročište 14. veljače 2023. = 1.498,00 eura;

- sastav podneska od 5. svibnja 2025. = 1.498,00 eura;

- pristup na ročište 17. prosinca 2025. = 1.498,00 eura;

- sastav podneska od 10. veljače 2026. = 1.498,00 eura;

- pristup na ročište 27. ožujka 2026. = 1.498,00 eura.

62. Kada se gornje zbroji, dobije se iznos od 10.486,00 eura.

63. Na ovaj iznos se dodaje iznos PDV 25% u iznosu od 2.621,50 eura.

64. Dakle, ukupan trošak koji je priznat i dosuđen tuženiku iznosi 13.107,50 eura.

65. Za više traženi trošak, do iznosa od 13.160,00 eura, tuženik je odbijen.

U Starom Gradu, 18. svibnja 2026.

S U D A C

Ivan Strinić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje Županijski sud.

Rok za podnošenje žalbe je petnaest dana od dostave presude.

DOSTAVITI:

tužitelju, po punomoćniku;

tuženiku, po punomoćniku;

u spis.