REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] E 5

Poslovni broj: Us I-122/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja ED iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Vukić & partneri u Rijeci, Nikole Tesle 9/V-VI, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB: 95093210687, radi izdavanja uporabne dozvole, 18. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, KLASA: UP/II-361-05/25-02/153, URBROJ: 531-03-25-3 od 1. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Karlovačke županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i okoliš, Odsjeka za prostorno uređenje i graditeljstvo, KLASA: UP/I-361-05/24-30/000062, URBROJ: 2133-07-02/10-25-0012 od 5. lipnja 2025., odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanje uporabne dozvole za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. i to za zgradu stambene namjene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (Vajin Vrh).

2. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-361-05/25-02/153, URBROJ: 531-03-25- 3 od 1. prosinca 2025., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je iz ponovljenog postupka razvidno kako prvostupanjsko tijelo nije postupilo sukladno uputi iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja. Isto da nije tužitelja zaključkom pozvalo na očevid, nije ostavilo tužitelju primjereni rok za očitovanje te podredno tome nije u zakonitom postupku utvrdilo potpuno i točno činjenično stanje, a što je rezultiralo donošenjem novog nezakonitog rješenja. Osim bitnih povreda odredbi pravila upravnoga postupka te nepotpuno i netočno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjsko da je upravno tijelo pogrešno primijenilo i materijalni propis. Naime, prvostupanjsko da je tijelo novim rješenjem donijetim u ponovljenom postupku iznijelo pravno stajalište kako postojanje činjenice da je kuća izgrađena prije 15.02.1968. te zatim njenog uništenja tijekom trajanja Domovinskog rata ne predstavlja osnov za izdavanje uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15.02.1968. jer da je ista tijekom oštećenja u ratu izgubila legalnost te kao takva više ne postoji. Također da je prvostupanjsko tijelo postavilo pravno pitanje, a na koje ujedno samo istim odgovara, „Može li se uporabna dozvola za građevine izgrađene do 15.02.1968.g izdati za novoizgrađenu građevinu koja je izgrađena pozivom na članak 130. Zakona o gradnji”. Da je sukladno načelu utvrđenja materijalne istine u potpunosti utvrđeno cjelokupno i točno činjenično stanje, te da je pravni propis primijenjen na ispravan način, a cijeneći cilj i svrhu čl. 130. Zakona o gradnji koju je postavio zakonodavac, ovo pravno pitanje da svakako ne bi imalo niječan odgovor. Također nazivajući predmetnu građevinu novoizgrađenom, prvostupanjsko je tijelo presumirajući te bez utvrđivanja stvarnog stanja samo odgovorilo na pitanje bez pravilnog tumačenja i primjene materijalnog propisa. Naime, prvostupanjsko da je tijelo utvrdilo kako podnositelj nije dostavio niti jedan dokaz koji bi potkrijepio postojanje elemenata propisanih čl. 130. Zakona o gradnji, odnosno dokaza koji dokazuju kako je predmetna građevina uistinu stradala u ratnim razaranjima Domovinskoga rata, a pritom izostavlja iskaze svjedoka i podnositelja, kao i općepoznate činjenice odnosno notorne činjenice. Članak 47. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku da propisuje kako će upravno tijelo pozvati zaključkom stranku na dostavu dokaza kojima bi potkrijepila svoje navode, a što da isto tijelo nije učinilo, odnosno nije pozvalo tužitelja dostaviti dodatne dokaze, ukoliko oni dokazi koji su izvedeni nisu bili dostatni upravnom tijelu za donošenje zakonitog rješenja, a kako ono samo tvrdi da tužitelj nije iznio relevantne dokaze. Posebno se valja osvrnuti na pravno pitanje prvostupanjskog tijela koje je zauzelo pravno stajalište da kuće koje su oštećene u ratu gube legalnost, odnosno prestaju postojati te je za njihovu obnovu odnosno rekonstrukciju potrebno ishoditi građevinsku dozvolu, kao da je riječ o potpuno novoj građevini. Upravo da je člankom 88. (prema starom zakonu čl. 130.) Zakona o gradnji ("Narodne novine" br. 155/25.) propisano sljedeće: „U slučaju oštećenja građevine djelovanjem događaja iz članka 87. stavka 1. ovoga Zakona građevina se može, neovisno o stupnju oštećenja, vratiti u prvobitno stanje bez građevinske dozvole, u skladu s aktom na temelju kojeg je izgrađena odnosno projektom postojećeg stanja građevine. Kada se radi o građevini koja je pojedinačno zaštićeno kulturno dobro ili se nalazi unutar zaštićene kulturno povijesne cjeline, potrebno je ishoditi dopuštenje prema posebnom zakonu.” Shodno prednje navedenom da je razvidno kako upravo navedena zakonska norma nedvojbeno propisuje kako se građevinama oštećenima ratnim razaranjem (čl. 87. Zakona o gradnji ) priznaje legalnost i nakon njihovog oštećenja te se ne spori njihova obnova za koju nije potrebno ishođenje građevinske dozvole, a kako to protivno materijalnom propisu tvrdi prvostupanjsko tijelo, što pobijanim rješenjem potvrđuje i drugostupanjsko. U konačnici da je drugostupanjsko tijelo, odnosno tuženik donijelo pobijano rješenje kojim je samo potvrdilo navode prvostupanjskog tijela bez pravilne ocjene svih dokaza zajedno uz nepotpuno i netočno utvrđeno činjenično stanje te uz nepravilnu primjenu materijalnog propisa. Time da je tuženik također počinio povredu temeljnih načela upravnog postupka od kojih načelo slobodne ocjene dokaza, načelo utvrđivanja materijalne istine te načelo učinkovitosti i ekonomičnosti. Tuženik da je pobijanim rješenjem utvrdio kako je građevina koja je postojala na dan 15.02.1968.g. u nekom vremenu poslije toga dana prestala postojati te da je legalnost građevine prestala postojati onoga časa kada je građevina oštećena ratnim razaranjem te više nije ispunjen uvjet za izdavanje uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15.02.1968. godine. Naime, tužitelj da je tijekom cjelokupnog upravnog postupka iznio niz dokaza kojima je potvrdio svoje navode, a koje prvostupanjsko kao niti drugostupanjsko tijelo nisu ocijenili sukladno čl. 9. st. 2. ZUP-a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a čime je povrijeđeno jedno od temeljnih načela upravnoga postupka. Tužitelj da je tako dokazao kako je predmetna građevina postojala prije 15.02.1968. godine, a što da je dokazao Državnom snimkom iz zraka učinjenom prije 15.02.1968.g. Svjedoci koji su prisustvovali očevidu, a koji nije na zakonit način održan, odnosno bez pravilnog poziva na isti, da su ustvrdili postojanje predmetne građevine na istom mjestu od prije 1968.g te kako je ista stradala u ratnim razaranjima Domovinskoga rata, a što da je potvrdio i sam podnositelj odnosno tužitelj. Prvostupanjsko tijelo da je pogrešno utvrdilo te navelo kako je kuća u potpunosti uništena, iako je pretrpjela oštećenja nakon kojih je i kasnije vidljiva na postojećim kartama Državne geodetske uprave. Isto paušalno potvrđuje i tuženik bez pravilne ocjene svih dokaza iako je obris kuće vidljiv na kartama Državne geodetske uprave. Također da je tužitelj drugostupanjskom tijelu dostavio nekoliko znanstvenih članaka kojima su potvrđeni navodi kako je mjesto gdje se nalazi predmetna građevina bilo na prvoj crti bojišta u Domovinskom ratu, a što drugostupanjsko tijelo da nije uzelo u obzir prilikom odlučivanja. Isti da su dokazi dostavljeni obzirom da je čitav popis ratne štete izgubljen, a iz kojega je bilo razvidno kako su u samom mjestu Vajin Vrh mnoge kuće stradale ratnim razaranjem te su kao takve i obnovljene sukladno zakonu o poslijeratnoj obnovi. Tužitelj da je osim Digitalne ortofoto karte iz 1968.g dostavio i kopiju Hrvatske osnovne karte iz koje je posve razvidno postojanje predmetne građevine. Tuženik također nije uzeo u obzir navedeno prilikom odlučivanja. Drugostupanjsko da je tijelo također kao i prvostupanjsko samo ustvrdilo kako predmetna građevina nije vidljiva na Digitalnim ortofoto kartama Državne geodetske uprave (DOF2011, DOF2014/2016, DOF2021/2022) iako je na istima vidljiv obris predmetne građevine koja je zarasla u visoko raslinje. Tuženik na kraju zaključuje kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tzv. prvotna građevina uklonjena te izgrađena nova, a u kojem je slučaju potrebno ishoditi građevinsku dozvolu. U potpunosti da je nejasno i kontradiktorno pravno stajalište prvostupanjskog tijela koje zatim potvrđuje i tuženik u kojemu navodi kako legalnost kuće prestaje onoga trenutka kada je kuća pretrpjela oštećenja, čime se više ne radi o istoj građevini, iako Zakon o gradnji jasno propisuje da se „građevina može, neovisno o stupnju oštećenja, vratiti u prvobitno stanje bez građevinske dozvole, u skladu s aktom na temelju kojeg je izgrađena odnosno projektom postojećeg stanja građevine.” Iz potonjeg da je razvidno kako legalnost predmetne građevine nikada nije prestala postojati obzirom da joj sam Zakon o gradnji priznaje pravni kontinuitet kao i pravo na povrat u prijašnje stanje, a iz dostavljenih je fotografija razvidno kako je ista vraćena u prvobitno stanje, odnosno u iste gabarite. Tuženik da materijalni zakon primjenjuje potpuno formalistički navodeći kako je kuća bila građena od drveta, te tvrdi da se uporabom drugog materijala prilikom obnove više ne može raditi o istoj građevini. Navedeno stajalište u potpunosti da je suprotno materijalnom propisu kao i praksi upravnih tijela i nadležnog ministarstva koji su prilikom poslijeratne obnove uništenih građevina koristili potpuno suvremeni materijal. U smislu prednje iznesenog ukazuje se da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj dosadašnjoj praksi već izrazio stajalište da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kada su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline, a koja primjena pozitivnog prava je s aspekta zaštite ustavnih prava i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, neprihvatljiva (odluka Ustavnog suda broj: U-III-184/2009 od 13. studenoga 2014., "Narodne novine" broj 145/14., točka 26.1.). U odluci broj: U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. ("Narodne novine" broj 25/16.) Ustavni sud da je utvrdio da je predmet kojim se tamo bavio "ogledni primjer Ustavom nedopuštenog ekscesivnog formalizma koji, općenito govoreći, još uvijek opterećuje rad nadležnih tijela državne i javne uprave, ali i nadležnih domaćih sudova, kad odlučuju o pravima i obvezama stranaka u pravnim postupcima" (točka 44.). U toj je odluci također utvrdio da je nadležni prvostupanjski upravni sud pristupio "mjerodavnom pravu na pretjerano formalan i nefleksibilan način. Zanemario je opća načela hrvatskog pravnog poretka utemeljenog na vladavini prava i zaštiti individualnih ustavnih prava pojedinaca, kao i nepošten, nerazložan, nerazuman, pa i opresivan učinak". Nadležni prvostupanjski upravni sud mjerodavno pravo "nije ni pokušao protumačiti u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja, kontekstualizirajući njihovu primjenu" (točka 43.). U toj je odluci Ustavni sud ponovio i svoje načelno pravno stajalište o ekscesivnom formalizmu (točke 45. i 46.): "45. Ustavni sud već godinama uporno ponavlja da su nadležna tijela, uključujući sudove, dužni tumačiti i primjenjivati mjerodavno pravo, uvijek i bez izuzetka, u svjetlu osobitih okolnosti svakog konkretnog slučaja”. Stoga, da nije logičan niti ispravan zaključak tuženika kojim ono tvrdi da je uništenjem dijela kuće, te popravkom i vraćanjem u prvobitno stanje, predmetna građevina prestala postojati te izgubila legalnost. Valja napomenuti kako tužitelj ničime nije zadirao u volumen niti tlocrtnu površinu, kao niti u funkcionalnost i namjenu predmetne građevine, a čime da je vidljivo kako je udovoljeno čl. 88. ZG, odnosno vraćanju građevine u prvobitno stanje neovisno o stupnju oštećenja. Obzirom da tuženik materijalni propis tumači na pogrešan te pretjerano formalistički način, razvidno je kako je u predmetnom postupku povrijeđeno jedno od temeljnih načela upravnog postupka propisano čl. 5. ZUP-a. Tužitelj da je tijekom čitavog postupka sporio kako je riječ o novoizgrađenoj građevini te je iznosio niz dokaza koji potvrđuju kako se radi o poslijeratnoj obnovi na koju je svaka osoba imala pravo no tuženik na kraju zaključuje kako tužitelj tvrdi upravno suprotno te na takvom navodu naposljetku temelji svoju odluku. U konkretnom predmetu sporno je može li se građevini izgrađenoj do 15.02.1968. godine, a koja je nakon toga oštećena ratnim razaranjem te potom i obnovljena u istima gabaritima pozivanjem na čl. 88. Zakona o gradnji, priznati pravo na izdavanje građevinske dozvole sukladno čl. 145. istog zakona. Negativan zaključak prednje teze u potpunosti da je proturječan Zakonu o gradnji kao i samoj svrsi zakona koji upravno nedvosmislenim normama (čl.) propisuje kako se građevinama izgrađenima do 15.02.1968. godine legalnost dokazuje uporabnom dozvolom te kako se građevinama oštećenima ratnim razaranjima pr iznaje legalnost i pravni kontinuitet uz pravo na vraćanje u prvobitno stanje, neovisno o stupnju oštećenja. U suprotnom da ne bi bilo logično niti postojano istim zakonom propisivati dopustivost obnove ratom uništenih građevina, a potom ne priznati već stečeno pravo kojim se dokazuje legalnost građevine, čime se stvara kontradiktornost samoga propisa kao i pravna nesigurnost, te predlaže da se poništi rješenje tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje u cijelosti kad navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja.

5. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 11. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, 39/26, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Zamjenik opunomoćenika tužitelja je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te napominje kako je tuženik već jedanput poništio prvostupanjsko rješenje jer da nije niti postupano po ZUP-u niti po zakonu, a u ponovnom postupku da se donosi novo rješenje koje je identično prvom rješenju odnosno nije postupljeno po uputama tuženika. Također napominje kako su tada saslušani svjedoci, ali je prvostupanjsko tijelo ipak odbilo zahtjev tvrdeći kako kuća nije uništena prilikom ratnog razaranja iako je dostavljeno niz dokaza materijalnih koje niti prvostupanjsko niti drugostupanjsko tijelo nisu uzeli prilikom odlučivanja, te dalje izlaže kao u tužbi. Zamjenik opunomoćenika tužitelja stoga smatra neophodnim da se izvrši očevid na licu mjesta, uz saslušanje živućih svjedoka.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti predložene dokaze, ocijenivši te dokazne prijedloge suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.

8. Na temelju izvršenog uvida u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta i razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelj 23. siječnja 2024. podnio zahtjev za izdavanje uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15. veljače 1968. za građevinu stambene namjene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

10. Odredbom članka 184. Zakona o gradnji ("Narodne novine" broj: 153/13, 20/17, 39/19, 125/19 , dalje: Zakon o gradnji), propisano je da građevina izgrađena do 15. veljače 1968. smatra se izgrađenom na temelju pravomoćne građevinske dozvole (stavak 1.). Vrijeme izgradnje građevine iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje se uporabnom dozvolom za građevinu izgrađenu do 15. veljače 1968. koju po zahtjevu stranke izdaje tijelo graditeljstva, odnosno u drugom postupku u kojem je to potrebno utvrditi, a koji provodi to tijelo ili građevinska inspekcija (stavak 2.). Uz zahtjev za izdavanje dozvole iz stavka 2. ovoga članka podnositelj zahtjeva prilaže: 1 . kopiju katastarskog plana za katastarsku česticu na kojoj je građevina izgrađena i 2. dokaze kojima raspolaže da je građevina izgrađena do 15. veljače 1968. (stavak 3.). Tijelo graditeljstva vrijeme izgradnje građevine iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje uvidom u Državnu snimku iz zraka učinjenu prije 15. veljače 1968. ili drugu odgovarajuću službenu kartografsku podlogu Državne geodetske uprave te po potrebi izvođenjem drugih dokaza (stavak 4.).

11. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je priložena državna snimka iz zraka učinjena prije 15. veljače 1968., kao i Uvjerenje DGU od 29. lipnja 2022. iz kojeg proizlazi da su na snimci iz zraka 1956. na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prikazana tri objekta (obilježena točkama A, B, C), dok je u katastarskom operatu na k. č. broj [katastarska čestica] k. o. Vajin Vrh od 26. veljače 1965. evidentirana samo građevina označena točkom A. Izvršnim uvidom u digitalne ortofoto karte Državne geodetske Uprave (DOF2011, 2014/2016, DOF 2021/2022), utvrđeno je da predmetna građevina smještena na k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije vidljiva u vrijeme aerofotogrametrijskog snimanja koje je obavljeno 2011., 2014./2016., te 2021. i 2022. Izvršenim očevidom 19. ožujka 2025. je utvrđeno da je predmetna građevina ukupnih tlocrtnih dimenzija 7,00 m x 4,80 m, visine do vijenca 3,20 m te do sljemena krova 5,90 m, mjereno od niže kote uređenog terena, slobodnostojeća te da se sastoji od jedne etaže i to prizemlja. Tom prilikom je tužitelj izjavio da je na k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bila kuća u kojoj su živjeli njegova baka, otac i stričevi, da je ta stara bakina kuća uništena u Domovinskom ratu što da se vidi iz priloženih fotografija, te da je on na mjestu te stare bakine kuće u istim gabaritima napravio novu kuću za koju traži izdavanje uporabne dozvole. Tom prilikom su saslušani i svjedoci pa je tako RD na zapisnik izjavio da se sjeća stare kuće od ranog djetinjstva, da je kuća uništena tijekom rata odnosno da je prije rata postojala kuća a što je poslije bilo da ne zna, te da je kuća većim dijelom bila drvena. Svjedok PD je na zapisnik izjavio da je tu bila stara kuća koja je građena još i prije njegove kuće 1954., da je kuća uništena u ratu i kasnije obnovljena u istim gabaritima. Također je utvrđeno da je građevina izgrađena od novih materijala (kamena) dok iz priloženih fotografija i izjava svjedoka proizlazi da je prvobitna građevina izgrađena tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća te daje bila drvena.

12. Sukladno odredbama članka 129. stavka 1. i članka 130. Zakona o gradnji, u slučaju izgradnje kuće na temeljima kuće oštećene u ratnim zbivanjima, građevina oštećena ratnim razaranjima može neovisno o stupnju oštećenja vratiti u prvobitno stanje bez građevinske dozvole, u skladu s aktom na temelju kojeg je izgrađena. odnosno projektom postojećeg stanja građevine. U konkretnom slučaju, prvotna građevina koja je stradala tijekom ratnih razaranja je uklonjena te izgrađena nova, a u kojem slučaju je potrebno ishoditi građevinsku dozvolu. Postojanje građevine na određenom zemljištu nije razlog koji bi oslobađao od obveze ishođenja građevinske dozvole kada se želi izgraditi nova građevina na tom zemljištu na način da se postojeća građevina, odnosno njena ruševina ukloni.

13. Praksa upravnih sudova u postupcima izdavanja uporabne dozvole za građevine izgrađene do 15. veljače 1968. temelji se na strogoj primjeni članka 184. Zakona o gradnji. Sudovi dosljedno zahtijevaju kumulativno ispunjenje zakonskih pretpostavki: dokazivanje točnog vremena izgradnje putem službenih podloga te zadržavanje izvornih gabarita i namjene građevine. Prevladavajući stav je da svaka rekonstrukcija, dogradnja ili promjena stanja nakon navedenog datuma isključuje mogućnost izdavanja ove vrste dozvola, dok se za ruševne objekte ona uopće ne može izdati. Navedeno proizlazi iz presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj Us I- 525/2025-8 od 12. siječnja 2026., pravomoćna 14. veljače 2026. i presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-1110/2024-4 od 12. veljače 2025.

14. Naime, izdavanje uporabne dozvole za građevinu izgrađenu prije 15. veljače 1968., koja je naknadno rekonstruirana, u pravilu nije moguće temeljem odredbi članka 184. Zakona o gradnji, čak i ako je građevina ostala iste veličine jer rekonstrukcija, dogradnja ili novogradnja izvršena nakon tog datuma zahtijeva dokazivanje zakonitosti same rekonstrukcije odnosno izgradnje nove građevine, a ne samo vremena prvobitne gradnje, a tužitelj zakonitost takvih radova u ovome sporu nije dokazao. Također, čak i u slučaju da je zgrada zadržala iste gabarite, a zahvat je podrazumijevao uklanjanje većeg dijela stare konstrukcije i gradnju nove kao što je to tuženik u konkretnom slučaju utvrdio u upravnom postupku, to bi označavalo gradnju nove građevine na koju se primjenjuju pravila za novu gradnju, a ne pravila o izdavanju uporabne dozvole za građevine izgrađene do 1968., a kako to proizlazi iz pravnog shvaćanja zauzetog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: U-zpz- 154/2021-7, pa ni u tom slučaju tužitelju ne može biti izdana uporabna dozvola na temelju članka 184. Zakona o gradnji.

15. U konkretnom slučaju, prvotna zgrada koja je stradala tijekom ratnih razaranja je uklonjena i izgrađena je nova zgrada, u kojem slučaju je potrebno ishoditi novu građevinsku dozvolu.

16. Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti onim prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje tužbe tužitelja.

17.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo zbog čega je tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

18. Budući da iz svega iznesenog proizlazi da je pobijano rješenje na zakonu osnovano, to je tužbeni zahtjev na temelju članka 116. stavak 1. ZUS -a valjalo odbiti kao neosnovan, te riješiti kao u izreci ove presude.

19. Tužitelj je postavio zahtjev za naknadu troškova ovog spora. Međutim, kako isti nije uspio u ovom sporu to mu ne pripada niti pravo na naknadu troškova spora u skladu s odredbom članka 147. stavak 1. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor snosi sve troškove spora. Stoga je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 18. svibnja 2026.

Sutkinja

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćenicima tužitelja iz Odvjetničkog društva Vukić & partneri u Rijeci, Nikole Tesle 9/V-VI

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb,

Ulica Republike Austrije 14