Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-267/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici iz Ogulina, B. Frankopana 8, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, Maksimirska 81, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 16. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja GK i punomoćnice tužitelja Nade Magdić, odvjetnice iz [adresa], i zamjenice punomoćnika tuženika TK, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Hrvoja Matića, odvjetnika iz Zagreba, te objave presude 18. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe tužitelja sukladno podnesku tužitelja zaprimljenom 3. studenog 2025. kojim uređuje tužbeni zahtjev.

i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su: ugovor o kreditu broj 136-152/2007 sklopljen dana 03.05.2007. godine sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine i

aneks uz ugovor o kreditu broj 136-152/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen dana 21.01.2016. godine, oba između tužitelja OK iz G, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, ništetni, te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora i aneksa ugovoru."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.299,11 EUR (dvije tisuće dvjesto devedeset devet eura i jedanaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to od:

15.09.11. na iznos od 42,94 EUR

14.10.11. na iznos od 42,91 EUR

15.11.11. na iznos od 47,73 EUR

15.12.11. na iznos od 47,73 EUR

13.01.12. na iznos od 52,20 EUR

15.02.12. na iznos od 54,33 EUR

15.03.12. na iznos od 54,33 EUR

13.04.12. na iznos od 54,33 EUR

15.05.12. na iznos od 54,33 EUR

15.06.12. na iznos od 54,33 EUR

13.07.12. na iznos od 54,33 EUR

16.08.12. na iznos od 54,33 EUR

14.09.12. na iznos od 54,33 EUR

15.10.12. na iznos od 54,33 EUR

15.11.12. na iznos od 54,33 EUR

14.12.12. na iznos od 54,33 EUR

15.01.13. na iznos od 54,33 EUR

15.02.13. na iznos od 54,33 EUR

15.03.13. na iznos od 54,33 EUR

15.04.13. na iznos od 54,33 EUR

15.05.13. na iznos od 54,33 EUR

14.06.13. na iznos od 54,33 EUR

15.07.13. na iznos od 54,33 EUR

16.08.13. na iznos od 54,33 EUR

16.09.13. na iznos od 54,33 EUR

15.10.13. na iznos od 54,33 EUR

15.11.13. na iznos od 54,33 EUR

13.12.13. na iznos od 54,33 EUR

15.01.14. na iznos od 54,33 EUR

14.02.14. na iznos od 45,43 EUR

14.03.14. na iznos od 45,43 EUR

15.04.14. na iznos od 45,43 EUR

15.05.14. na iznos od 45,43 EUR

13.06.14. na iznos od 45,43 EUR

15.07.14. na iznos od 45,43 EUR

14.08.14. na iznos od 45,43 EUR

15.09.14. na iznos od 45,43 EUR

24.10.14. na iznos od 39,31 EUR

20.11.14. na iznos od 32,01 EUR

12.12.14. na iznos od 39,31 EUR

22.01.15. na iznos od 41,74 EUR

23.02.15. na iznos od 41,74 EUR

24.03.15. na iznos od 41,74 EUR

29.04.15. na iznos od 32,01 EUR

25.05.15. na iznos od 34,44 EUR

08.06.15. na iznos od 34,44 EUR

17.07.15. na iznos od 46,52 EUR

14.08.15. na iznos od 14,98 EUR

do isplate u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja GK za isplatom preko dosuđenog iznosa od 2.2996,11 EUR do zahtijevanog iznosa od 3.341,24 EUR sa zateznim kamatama kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, naknaditi trošak parničnog postupka tužitelju GK iz [adresa] u iznosu od 1.434,76 EUR (tisuću četiristo trideset četiri eura i sedamdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 18. svibnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je dana 3. svibnja 2007. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu broj 136-152/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 33.000,00 CHF, s rokom otplate kredita od 22 godine. Naveo je da je predmetnim ugovorom ugovorena valuta CHF za glavnicu po srednjem tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita, za obračun kamata koje se naplaćuju u kunama po istom tečaju na dan plaćanja, za mjesečne anuitete time da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Nadalje je tužitelj naveo da je sa tuženikom dana 21. siječnja 2016. godine sklopio Aneks uz ugovor o kreditu broj 136- 152/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tužitelj prihvatio konverziju kredita temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je utvrđeno stanje glavnice na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 15.416,09 EUR-a i iznos preplate od 13.094,56 kuna, a rok otplate kredita je 31. svibnja 2029. godine. U navedenom aneksu ugovora nije ugovoren iznos mjesečnog anuiteta već se poziva na otplatni plan, koji također nije priložen ovom aneksu. Poziva se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Tuženik da je koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe povrijedio interese i prava potrošača na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja ni prilikom sklapanja Ugovora, nije obavijestio tužitelja kao potrošača o parametrima nužnima za donošenje informirane i valjane odluke što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovorenih strana. S obzirom na to da su utvrđene nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe o ugovorenoj valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj smatra da je ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Stoga predlaže da su donese presudu kojom će utvrditi da su predmetni ugovor o kreditu kao i Dodatak tom ugovoru ništetni, te da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju tih ugovora, a ako sud nađe da tako postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.305,61 EUR.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 136-152/2007 (dalje: ugovor o kreditu) dana 3. svibnja 2007. Međutim, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks). Tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Člankom 324. ZOO-a propisano je da ništetnosti pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora, ako bi isti mogao opstati i bez te, ništetne odredbe. Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, dalje ZPK) kao lex specialis za uređenje odnosa vjerovnika i potrošača pri sklapanju potrošačkih ugovora o kreditu nije bio u primjeni 2005. godine kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu. Međutim, predmetni zakon ni danas ne navodi definiciju ugovora o kreditu, odnosno njegove bitne sastojke. Stav o isključivo djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu potvrđen je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, konkretno u presudi Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. gdje sud ističe primjenu čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 105. st. 1. i čl. 1163. ZOO-a. U odnosu na valutnu klauzulu, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. je zauzeo stav da se u istovrsnim predmetima ne može zauzeti stav o ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti, Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da predmetni ugovori o kreditu nisu ništetni u cijelosti. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima pa se u tu svrhu predlaže saslušati svjedoke. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 22 godine. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 22 godine. Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu zamijenjena aneksom, tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i valuta obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Poziva se na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Gos-1/2019, te navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je povisio tužbeni zahtjev na iznos od 3.341,24 EUR, a tuženik se takvoj preinaci tužbenog zahtjeva usprotivio budući da je isti postavljen nakon zaključenja prethodnog postupka. Unatoč protivljenju tuženika toj preinaci, sud je istu na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP) dopustio te odlučio kao u izreci rješenja smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to Ugovor o kreditu broj: 136-152/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. siječnja 2016. potvrdu o solemnizaciji od 26. siječnja 2016. javnog bilježnika Rankice Benc iz Varaždina, u svojstvu vršitelja dužnosti javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, obavijest o provedenoj konverziji od 27. siječnja 2016., izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 5. studenoga 2015., presliku simuliranog otplatnog plana EUR, presliku popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015., Aneks uz ugovor o kreditu broj 136-152/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5. studenoga 2015., presliku potvrde o prihvaćanju izračuna konverzije, izvršio je uvid u predmet ovoga suda broj P-1442/2019 pročitan je iskaz tužitelja i nalaz i mišljenje sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa dok druge dokaze nije provodio s obzirom na to da Tuženik je tijekom postupka odustao od prijedloga da se kao svjedok sasluša ZK. Također vezano za pisanu izjavu svjedoka GKF valja reći da odredbama ZPP nije predviđena mogućnost davanja pisanih izjava svjedoka, a osim toga iz sadržaja istog proizlazi kako je ovaj dokument i nebitan za predmetni postupak budući da imenovana s obzirom na svoje radno mjesto unutar banke u predmetnom razdoblju očigledno niti nema bilo kakva neposredna saznanja o upravo ovdje predmetnom ugovoru o kreditu, a sukladno ranije spomenutoj odluci Ustavnog suda od 30. lipnja 2022. u pojedinačnom sporu koji pokrene potrošač potrebno je utvrditi okolnosti davanja obavijesti potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu.

5. Na temelju članka 8. ZPP, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka te aneksa tog ugovora kojom je ugovorena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 5/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15. , 78/15 i 102/15), odnosno podredno zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom (ranije tvrtka Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) 3. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 136-152/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, te je namjena kredita adaptacija kuće, te Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 33.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za chf važećem na dan korištenja kredita, po srednjem tečaju tuženika za chf važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 4. Ugovora ugovorena valutna klauzula kojom se otplata veže uz valutu švicarski franak, da je nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita bio 15.416,09 EUR, te da je utvrđen preplaćeni iznos u iznosu od 13.094,56 KN. Nesporno iz navedenog ugovora u čl. 2. proizlazi da će se preplaćeni iznos koristiti za podmirenje budućih anuiteta i to do najviše 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

8. Sporno je među strankama da li tužitelj ima pravni interes potraživati ikakvu isplatu budući da je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, te da li je nastupila zastara potraživanja, da li su Ugovor o kreditu i Dodatak ugovoru o kreditu ništetni u cijelosti, da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF ništetne te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, a sporna je visina potraživanja po toj osnovi.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od podnošenja zahtjeva.

10. Odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 3. svibnja 2007. tuženik – banka, davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili ugovor o nenamjenskom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u dijelu kojim je utvrđeno da je 5. tuženica Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-2521/15, U-III- 2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 2. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

13. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

14. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

15. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

16. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 3. svibnja 2007. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik (u presudi navedena petotužena) u razdoblju u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o potrošačkom kreditiranju i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila ovdje tužiteljica s tuženikom o ugovorenoj valuti prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio jer su mu bila potrebna novčana sredstva za adaptaciju kuće za stanovanje, da je ugovor o kreditu sklopio kod tužitelja jer je ondje bio klijent budući da je poslodavac isplaćivao plaću na tekući račun putem upravo te banke te da je kredit mogao ostvariti jedino kao klijent banke. Naveo je da prije sklapanja ugovora sa tuženikom nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, jedino se sjeća da je postavio pitanje zašto mu ne bi ponudili ugovor vezan za euro umjesto ovog predmetnog koji mu se ponudio kao najpovoljniji, pri čemu mu je djelatnik banke rekao da svi sada uzimaju upravo takve kredite te da i on sam ima kredit vezan za chf, a čemu da je vjerovao. Sadržaj ugovora bio je unaprijed pripremljen od strane tuženika, prije potpisivanja ga je pročitao, no nije razumio baš sve odredbe koje se tiču valutne klauzule, odnosno u tom trenutku nije shvaćao da oscilacije u iznosima rata mogu biti toliko velike. Nije bio upozoren na postojanje bilo kakvog rizika koji preuzima ugovaranjem otplate obveze koja se veže uz chf, već mu je rečeno da je to sigurna valuta. Cijeli iznos kredita utrošen je na adaptaciju kuće u [adresa] gdje je stanovao i ta je kuća služila isključivo za njegovo stanovanje te nije obavljao bilo kakvu poslovnu djelatnost, obrt ili drugo u toj kući. Htio se čim prije riješiti tog kredita i zato je pristupio banci da sklopi ugovor o konverziji kojom prilikom mu je objašnjen način obračuna konverzije, a rata mu je fiksirana. Kredit je otplatio prije 4-5 godina tako što je uzeo novi kredit kojim je prebio ovaj predmetni. Naveo je da aneks o konverziji nije pročitao, a misli da mu je konverzijom nešto bilo priznato - neka preplata no ne sjeća se točnog iznosa. Prilikom sklapanja ugovora navodi da je radio u proizvodnji u ciglani.

18. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer je iskazivao izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužitelju kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao najpovoljniji kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužitelja proizlazi da je bio svjestan da se njegova obveza veže uz valutu švicarskog franka iako mu nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba, niti su se iste posebno pojašnjavale. Radi navedenog, sud iskaz tužitelja u cijelosti prihvaća.

19. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru o kojemu tužitelj kao stranka nije mogao pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o odredbi iz članka 4. ugovora. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Kako tuženik dakle, nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljem niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak.

21. Glede prigovora tuženika da tužitelj nema pravni interes za isplatom budući da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli sukladno odluci banke, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, valja reći sljedeće. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je između stranaka na temelju Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a kojim zakonom se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosima ostale neotplaćene glavnice kredita na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovara valutna klauzula sa valutom u CHF, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno obračunavala povrat obaveza po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se obveza vraćanja anuiteta pri čemu je visina obveze vezana uz valutu EUR i pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelj obeštećen glede utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istom tužiteljica ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekla svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C-452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica ima pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 3. svibnja 2007. o valutnoj klauzuli kojom se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

22. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., u odnosu na dio kojim je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, dok je dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , postao pravomoćan danom donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba tužitelja podnesena je 11. svibnja 2023. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

23. O pitanju ništetnosti cijelog ugovora o kreditu koji sadrži nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je rješavao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev- 1471/2024 od 17. travnja 2025., Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., Rev-274/2024 od 22. siječnja 2025. gdje je izrazio stav da Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

24. Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st. 2. čl. 324. ZOO).

25. Ugovorom se o kreditu, prema odredbi čl. 1021. ZOO, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

26. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO). Odredba čl. 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

27. Ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu utvrđene u kolektivnom sporu ne odnosi se na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. ZOO u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik, kao banka, stavila na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati. Ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (VK protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Presudom C-118/17 Sud Europske unije odlučio je da čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

28. U presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 ( ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače. Ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena je na temelju odredaba ZZP i ZOO, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a u toj presudi su izneseni, između ostalog i razlozi zbog kojih taj sud smatra da sporni ugovori o kreditu mogu ostati na snazi bez ništetnih odredaba, kao ugovori u kojima će glavnica kredita biti određena u kunama uz fiksnu kamatu. Postupak u kojem je donesena ta presuda pokrenut je tužbom udruge Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a ta udruga koja se bavi zaštitom interesa i prava potrošača nije taj postupak pokrenula s tezom o ništetnosti problematičnih ugovora o kreditu u cijelosti (vjerojatno zbog toga što je shvaćeno da ništetnost tih ugovora u cijelosti ne bi bilo u interesu svih korisnika kredita, naročito onih koji su ugovore sklopili na dulje vrijeme, a ne bi bili u mogućnosti odmah vratiti sve ono što su stekli na temelju ništetnih ugovora, što bi im u tom slučaju bila obveza).

29. Prema tome, tužitelj ima na raspolaganju te je i iskoristio mogućnost ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se kao potrošač nalazio bez nepoštenih odredbi, tako što je sklopila aneks ugovora o kreditu, čime su (makar dijelom) eliminirane posljedice nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Dakle, iz iznesenog slijedi da predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti jer odredbe čija je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu nisu bitni sastojci ugovora, pa prema tome ne mogu za sobom povlačiti ništetnost cijelog ugovora o kreditu. Slijedom toga, nije ništetan niti aneks ugovora o kreditu, tim više što su istim ništetne odredbe ugovora o kreditu zamijenjene novim odredbama pa je sklapanjem aneksa ugovora o kreditu omogućeno ispunjenje osnovnog ugovora s izmijenjenim uvjetima.

30. U presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) izražen je stav da je je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe".

31. Stoga je sud glavni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti u cijelosti ugovora o kreditu i aneksa ugovoru o kreditu odbio kao neosnovan.

32. U nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa od 15. rujna 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužitelj platio primjenom srednjeg tečaja HNB za CHF prema HRK na dan isplate kredita 21. svibnja 2007. (4,419 KN za CHF), odnosno da je u razdoblju od 15. rujna 2011. do 14. kolovoza 2015. zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita u istom razdoblju tužitelj platio više 3.341,24 EUR. Kada se preplaćenim iznosima uračuna preplata obračunata konverzijom kredita sukladno Dodatku ugovoru o kreditu tada je preostala razlika više plaćenog 2.299,11 EUR. Iz nalaza također proizlazi da je konverzija izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju te da je tuženik u izračun konverzije uključio sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, i iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

33. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu suda. Tužitelj je na izrađeni nalaz vještaka dostavio očitovanje 3. studenoga 2025. u kojemu je naveo da prihvaća dio vještačkog nalaza u dijelu u kojemu nije uračunata preplata utvrđena konverzijom u preplatu po ništetnoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli te je sukladno tome i postavio tužbeni zahtjev, dok u dijelu u kojemu obračun obuhvaća i preplatu priznatu konverzijom nalaz nalazi neutemeljenim jer da se radi o primjeni prava na zadaću koju je sud dao vještaku i iz razloga što osim propisane promjene valute nema drugih parametara niti načina na koji bi ti parametri mogli utjecati na eventualna potraživanja korisnika kredita zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

34. Tuženik je na nalaz vještaka dostavio očitovanje 10. veljače 2026 u kojem je naveo da osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit, a ujedno je prigovorio postavljenom tužbenom zahtjevu od strane tužitelja nakon nalaza sudskog vještaka, a koji ne uzima u obzir i preplatu utvrđenu konverzijom.

35. Kako je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dok prigovore tuženika ne nalazi osnovanim budući da isti prigovara samom nalogu danom vještaku od strane suda, isto kao što nije prihvatio niti prigovor tužitelja kada prigovara izračunu u kojemu je po nalogu suda sudski vještak preplatu izračunao uzevši u obzir preplatu u konverziji. Tako vezano za prigovor tuženika valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno. Glede prigovora tužitelja ističe se da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da iznos preplate utvrđen konverzijom nije bio iskorišten na način kao što je to ugovoreno čl. 2. ranije citiranog Aneksa, dok iz vještačkog nalaza proizlazi da je navedena preplata iskorištena za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu. Stoga je taj iznos potrebno uračunati u preplaćeni iznos na temelju ništetnih odredbi prema pravilima uračunavanja na temelju čl. 172. ZOO što je vještak i učinio.

36. Tužitelj dakle, ima pravo na isplatu na ime stjecanja bez osnove na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli no istoj preplati mora se oduzeti iznos koji je kod sklapanja konverzije, ugovora za koji nije utvrđena ništetnost ni jedne odredbe, za koji je tužitelj dao suglasnost i ugovorio da se preplaćeni iznos od 13.094,56 Kn iskoristi za buduće anuitete. Naime, kako mu je isti iznos uračunat u narednu otplatu, taj je iznos iskorišten te ga tužitelj nema pravo ponovno potraživati već se isti oduzima od ovdje utvrđene preplate i to primjenom zakonskih odredbi o pravilima uračunavanja pa preplata koja se u konačnici priznaje jest iznos od 2.299,11 EUR uvećano za zatezne kamate sukladno nalazu sudske vještakinje. Stoga je zahtjev tužitelja za isplatu preostalog iznosa iznad dosuđenog odbijen kao neosnovan.

37. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

38. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužiteljici za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dospijeća, sukladno nalazu vještaka, odnosno od kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

39. Kamatna stopa na dosuđeni glavnični iznos teče u periodu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

40. Tužitelju su primjenom odredbe čl. 151. i 155. st. 1. ZPP odmjereni sljedeći troškovi. Sud mu je priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 15. siječnja 2025. i 16. travnja 2026. u zatraženim iznosima od po 200,00 eur za svako ročište prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak sastava podneska 3. studenoga 2025. u kojemu se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka u zatraženom iznosu od 200,00 eur sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife. Priznat mu je trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR. Tužitelju je nadalje priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,76 EUR koliko je istu platio sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, dalje: Tarifa sudskih pristojbi). Tužitelju nije priznat trošak preliminarnog vještačenja jer sud isti ne nalazi potrebnim za vođenje parnice budući da je u samom parničnom postupku provedeno financijsko sudsko vještačenje temeljem kojeg je tužitelj postavio tužbeni zahtjev. Stoga je tužitelju ukupno priznato 1.434,76 EUR.

41. Pri tome, valja reći da je tužitelj u uspio sa osnovom potraživanja glede utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu te djelomično sa visinom iznosa isplate zbog preplate po toj osnovi pa bi sukladno odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP uspjeh tužitelja iznosio 84,41 % (100 % + 68,81 % = 168,81 %, 168,81 / 2 = 84,41 %), a iznos od 15,60 % predstavljao bi uspjeh tuženika.

42. Međutim, prema stavu ovog suda nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava, a takav je stav izražen u pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., gdje je, između ostaloga, rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, a kako je tužiteljica u ovoj pravnoj stvari uspjela sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška (jednako i Županijski sud u Rijeci, Gž-1220/2022-3 od 8. studenog 2023. i Županijski sud u Osijeku, Gž-2038/2024-2 od 21. veljače 2025.).

43. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 18. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici iz Ogulina, B. Frankopana 8

2. Tuženiku po punomoćniku odvjetniku Hrvoju Matiću iz Odvjetničkog ureda Hrvoje

Matić iz Zagreba, Maksimirska 81