Poslovni broj: Us I-437/2026-7

Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Anđeli Becka, te Katiji Stermšek, zapisničarki, u upravnoj stvari tužitelja OŠH iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava zagrebačka, VI Policijska postaja Zagreb, Trg Narodne zaštite 1, radi ograničenja slobode kretanja, nakon održane rasprave, objavljene 18. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava zagrebačka, VI Policijska postaja Zagreb, KLASA: NK- UP/I-216-01/26-03/148, URBROJ: 511-19-32-26-2 od 18. veljače 2026.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju besplatne pravne pomoći, iznos od 1.292,58 eura, u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika GŠH, tražitelju međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj, rođenom **.**.1980. u mjestu Cumilla, Bangladeš, državljaninu [adresa], ovdje tužitelju, određeno je ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatnom centru za strance Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, konkretno u Tranzitnom prihvatnom centru za strance Trilj, te je određeno kako se ograničenje slobode kretanja iz točke 1. tog rješenja određuje za razdoblje od 3 (tri) mjeseca od dana uručenja ovog rješenja.

2. Pravodobno podnesenom tužbom koja je kod ovog suda zaprimljena 23. veljače 2026. pod gornjim poslovnim brojem tužitelj u bitnom ističe kako tuženik u svom rješenju navodi da je tužitelj u Republiku Hrvatsku ušao s važećom dozvolom za boravak i rad, te D vizom, i to od dana 24. svibnja 2024., a koja da je bila važeća do 23. svibnja 2025., od kada da tužitelj ilegalno boravi u Republ ici Hrvatskoj. Dakle, tuženik tužitelju stavlja na teret da svjesno krši pravila, međutim, navedeno kako nije točno, budući da je tužitelj i dalje bio kod poslodavca Rimoheet Sinergija d.o.o., a koje trgovačko društvo je podnijelo tuženiku zahtjev za produljenje prava boravka i rada. Temeljem zakonski odredbi, a ukoliko se radi o produljenju dozvole za boravak i rad, tužitelj kako ima pravo biti u Republici Hrvatskoj, ali nema pravo raditi. Nadalje se ističe kako je za tužitelja došlo negativno mišljenje, koje mu od strane poslodavca nije priopćeno, već mu je rečeno da počne raditi, što nije želio, s obzirom da je želio čekati da se za njega izda produljenje dozvole za boravak i rad, a sve kako ne bi kršio u Republici Hrvatskoj nikakve propise. Tužitelj kako je temeljem odredbe članka 93. stavak 5., kao i članka 103 a stavak 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25) imao pravo u roku od 60 dana regulirati svoj status, a što je tužitelj aktivno i pokušao, na način da je odmah sklopio s poslodavcem Rimoheet Sinergija d.o.o. novi ugovor o radu s namjeravanim početkom rada nakon izdavanja nove dozvole. Na navedeno predlaže se saslušati tužitelja. U tužbi se nadalje navodi kako se tuženik u nastavku postupka poziva na „individualnu procjenu”, a da pri tome ne obrazlaže o kakvoj se to procjeni radi, a na koju bi onda tuženik primijenio Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Pri tome da tuženik ističe kako bi tužitelj bio smješten u „Porin”, dakle, u otvoreni kamp, a koja odluka kako se isto tako valjda temelji na „individualnoj procjeni”, koja pak odluka je 18. veljače 2026. promijenjena, te je tužitelju oduzeta sloboda kretanja. Mišljenja je kako je tuženik bio dužan obrazložiti što se to promijenilo od 17. na 18. veljače 2026., da je tuženik sam izmijenio svoju prvotnu odluku o smještaju, te je na temelju „individualne procjene“ donio odluku da se tužitelju oduzme sloboda. Pri tome je mišljenja kako nikako ne može biti odlučna činjenica da je tužitelj podnio zahtjev za međunarodnom zaštitom, budući da je on to podnio 17. veljače 2026., nakon čega je poslan u Porin, a ne u Trilj. Zbog navedenog kako je jasno da se tužitelj uopće ne bi trebao nalaziti u zatvorenom kampu, budući da za takvo nešto nema indikacija, te je ujedno preuranjeno. Tužbenim zahtjevom tužitelj predlaže da sud poništiti osporeno rješenje uz odobravanje besplatne pravne pomoći, te da naloži tuženiku da tužitelja odmah pusti iz Tranzitnog prihvatnog centra za strance Trilj.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako je tužba neosnovana, pri čemu se poziva na navode iznijete u obrazloženu osporenog rješenja. Iz obrazloženja tužbe kako proizlazi da je tužitelj nezadovoljan utvrđenim činjeničnim stanjem, međutim, s tim u vezi ističe kako subjektivno nezadovoljstvo ne znači da je osporeno rješenje i objektivno nezakonito. Predlaže odbiti tužbu tužitelja.

4. U sporu je održana rasprava 8. svibnja 2026. čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava pozivom na odredbu članka 91. stavak 3. u svezi s odredbom članka 89. stavak 4. ZUS -a održana u odsutnosti tuženika, kojom prilikom je zamjenica opunomoćenika tužitelja istaknula kako joj nije poznato je li se tužitelj i dalje nalazi u Trilju, te uopće gdje se nalazi.

5. Tijekom dokaznog postupka, a u cilju ocijene zakonitosti osporenog rješenja tuženika, pregledana je i čitana dokumentacija sadržana u sudskom spisu, pregledana je i čitana dokumentacija sadržana u spisu tuženika, koji spis je dostavljen uz odgovor na tužbu. Ostale dokaze sud pozivom na odredbu članka 49. stavak 3. ZUS -a nije izvodio, pri čemu je sud imao u vidu i navode zamjenice opunomoćenika tužitelja iznijete na raspravi pred ovim sudom.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7. Odredbom članka 54. stavak 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25) je propisano kako tražitelj i stranac u transferu ima slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj. Prema stavku 2. te zakonske odredbe tražitelju se može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno: 1. radi utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojima temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koje se ne mogu utvrditi bez ograničenja kretanja, osobito ako se ocijeni da postoji rizik od bijega, 2. radi utvrđivanja i provjere identiteta ili državljanstva, 3. radi zaštite nac ionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske, 4. radi sprječavanja širenja zaraznih bolesti u skladu s nacionalnim propisima o nužnim epidemiološkim mjerama, 5. radi sprječavanja dovođenja u opasnost života osoba i imovine, 6. zbog više uzastopnih pokušaja napuštanja Republike Hrvatske tijekom postupka međunarodne zaštite, 7. zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima. Stavkom 5. navedene zakonske odredbe propisano je kako se sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može ograničiti sljedećim mjerama: 1. zabrana kretanja izvan Prihvatilišta, 2. zabrana kretanja izvan određenog područja, 3. osobnim pristupanjem u Prihvatilište u određeno vrijeme, 4. davanje u polog Prihvatilištu putnih isprava i karata, 5. smještaj u prihvatni centar za strance, pri čemu se mjera smještaja u centar u skladu sa stavkom 6. navedene zakonske odredbe može izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. ovoga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.

8. Tuženik u obrazloženju osporenog rješenja ističe kako je individualnom procjenom utvrđeno kako se ne može ograničiti sloboda kretanja tražitelja međunarodne pomoći drugim mjerama iz članka 54. stavak 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

9. Međutim, sud nalazi kako individualna procjena u skladu s pravilom razmjernosti, čija obveza provođenja je propisana citiranim člankom 54. stavak 6. Zakona, nije pravilno provedena kako bi se utvrdilo da se svrha ograničenja kretanja ne bi mogla postići drugim propisanim mjerama. Naime, nadležno tijelo mora detaljno obrazložiti zašto blaže mjere (npr. zabrana kretanja izvan prihvatilišta, osobni pristup u određeno vrijeme, davanje u polog putnih isprava) nisu dovoljne za postizanje svrhe ograničenja. Odsutnost takvog obrazloženja znači da nije ispunjen zakonski uvjet za izricanje strože mjere smještaja.

10. Prema Direktivi 2013/33/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu predviđa da (SL L 180/96, 29. 6. 2013. - Direktiva o prihvatu), kada se pokaže potrebnim, i na temelju pojedinačne ocjene svakog slučaja, države članice mogu zadržati podnositelja zahtjeva, ako se ne mogu primijeniti druge manje prisilne mjere. Dakle, krajnja mjera ograničenja kretanja (što izrečena mjera u konkretnoj slučaju jest) može biti određena samo kada je to neophodno, na temelju okolnosti pojedinog slučaja, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, pri čemu trajanje mora biti što je kraće moguće te ako se ne mogu primijeniti druge, manje prisilne mjere, što u postupku treba biti pažljivo razmotreno.

11. Odluka o zadržavanju (ograničenju slobode kretanja) može se donijeti tek nakon provjere je li takvo zadržavanje proporcionalno ciljevima koji se žele ostvariti (Sud Europske Unije, primjerice u presudama C-18/16 od 14. rujna 2017. te C- 924/19 i C-925/19 od 14. svibnja 2020.).

12. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju izostala individualna procjena, odnosno izostao je utvrđenje tuženika kako se legitimni cilj – zaštita javnog poretka ne može postići drugim, manje restriktivnim mjerama, sud ne može utvrditi da je osporeno rješenje zakonito.

13. Stoga je sud pozivom na odredbu članka 117. stavak 1. ZUS-a poništio osporeno rješenje tuženika, pa je presuđeno kao pod točkom I. izreke.

14. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, tužitelju je odobrena besplatna pravna pomoć u skladu s odredbom članka 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj 140/15 i 155/22, dalje Pravilnik). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

15. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći opunomoćeniku tužitelja, a koji se nalazi na listi pružatelja pravne pomoći tuženika, priznat je trošak na temelju odredbe članka 9. Pravilnika, a vezano uz trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima od 500,00 EUR (Tbr. 27. t.1.) i zastupanje na ročištu dana 8. svibnja 2026. od 500,00 EUR (Tbr. 27. t.2.), sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 i 107/2025.) umanjenoj za 50% sukladno navedenoj točci Pravilnika, te uvećano za vrijednost PDV-a od 25%, ukupno iznosi 1.250,00 eura. Također, opunomoćeniku tužitelja je prema odredbi članka 9. stavak 3. Pravilnika priznat i zatraženi putni trošak od 41,58 eura što ukupno iznosi 1.292,58 euro. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Splitu, 18. svibnja 2026.

S U T K I NJ A

Anđela Becka

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. OŠH iz [adresa], putem opunomoćenika Zorana Bauera, odvjetnika u Zagrebu, Kozarčaninova 2

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava zagrebačka, VI Policijska postaja Zagreb, Trg Narodne zaštite 1,

3. u spis