Poslovni broj: P-1625/2019
Republika Hrvatska
Općinski sud u Šibeniku
Stjepana Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Šibeniku, Stjepana Radića 81, OIB: 29399232217, po sucu Anđelki Bagić u pravoj stvari tužitelja FT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Petkoviću, odvjetniku u Šibeniku, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Borisu Aniću odvjetniku iz odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o., Split, Lovretska 14, radi isplate, nakon održanog i zaključenog ročišta javne glavne rasprave dana 09. travnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja Marka Petkovića, odvjetnika u Šibeniku i izočnosti punomoćnika tuženika na ročištu objave i dostave presude održanom dana 18. svibnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
1.Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split da tužitelju isplati iznos od 5.462,83 eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to kako slijedi:
11.09.2006. 2,96 €
17.10.2006. 0,95 €
17.11.2006. 0,00 €
15.12.2006. 0,00 €
17.01.2007. 0,00 €
16.02.2007. 1,59 €
16.03.2007. 1,09 €
09.05.2007. 0,00 €
22.05.2007. 0,00 €
11.06.2007. 0,00 €
10.07.2007. 0,00 €
10.08.2007. 0,00 €
10.09.2007. 0,00 €
19.10.2007. 0,00 €
12.11.2007. 0,00 €
10.12.2007. 0,00 €
10.01.2008. 0,00 €
11.02.2008. 1,52 €
10.03.2008. 6,81 €
10.04.2008. 2,24 €
12.05.2008. 0,00 €
10.06.2008. 0,00 €
10.07.2008. 0,00 €
11.08.2008. 0,00 €
10.09.2008. 0,00 €
10.10.2008. 13,44 €
10.11.2008. 20,38 €
10.12.2008. 17,80 €
12.01.2009. 32,53 €
09.03.2009. 45,06 €
09.04.2009. 33,53 €
08.05.2009. 30,30 €
11.05.2009. 30,79 €
10.06.2009. 29,58 €
10.07.2009. 32,01 €
10.08.2009. 27,15 €
10.09.2009. 29,36 €
09.11.2009. 27,50 €
09.12.2009. 26,64 €
08.01.2010. 33,94 €
09.02.2010. 51,85 €
09.03.2010. 50,62 €
08.04.2010. 56,94 €
07.05.2010. 62,86 €
09.06.2010. 69,55 €
08.07.2010. 77,81 €
09.08.2010. 67,85 €
09.09.2010. 95,63 €
04.10.2010. 81,12 €
10.11.2010. 84,21 €
10.12.2010. 96,29 €
10.01.2011.112,27 €
10.02.2011. 94,30 €
16.03.2011. 93,24 €
14.04.2011. 93,24 €
13.05.2011. 93,24 €
15.06.2011. 93,24 €
15.07.2011. 93,24 €
16.08.2011. 93,24 €
15.09.2011. 93,24 €
14.10.2011. 93,24 €
14.11.2011. 93,24 €
15.12.2011. 93,24 €
13.01.2012. 93,24 €
15.02.2012. 93,24 €
05.03.2012. 2.895,46 €,
pa do isplate i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 01. siječnja 2008.godine po stopi od 15% prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. 7. 2015. po stopi koja se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje predhodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15(petnaest) dana.
2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju u roku od 15 dana trošak ovog postupka u iznosu od od 1.887,63 € sa zateznom kamatom, počevši od dana donošenja presude 18. svibnja 2026. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
Odbija se prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao korisnik kredita dana 04. kolovoza 2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 48452/06 s Societe Generale Splitska Banka d.d., a koja je banka pripojena tuženiku, i koji je time temeljem čl. 522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima postao njezin sveopći pravni slijednik, pa je time pasivno legitimiran u ovome postupku.
Tužitelju je odobren i isplaćen kredit u iznosu 30.365,00 CHF, kunske protuvrijednosti obračunato po kupovnom tečaju Kreditora ( Banke) na dan korištenja. Navedeni ugovor je sklopljen uz rok otplate 84 mjeseca (84 rate/anuiteta), 83 rate sa iznosom anuiteta 452, 32 CHF i jednog anuiteta sa iznosom 453,28 CHF. Tuženik je u standardiziranom ugovoru u člancima 4. i 9. utvrdio visinu redovne kamatne stope 6.49%, uz klauzulu promjenjivosti, bez jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, navodeći kako će se promjena kamatne stope vršiti izmjenama i dopunama Odlukom o kamatnim stopama Kreditora - Banke, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.
2. Tuženik je povrijedio potrošačko pravo tužitelja tako što je u Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna. Dakle, tuženik je protupravno, jednostrano, neobrazloženo i na štetu tužitelja vršio promjenu kamatne stope a što je vidljivo iz kartice prometa po kreditu, koja se očituje u povećanju iznosa anuiteta, i to 12. 02. 2007. godine na iznos kamatne stope 7.00 %, zatim povećanje 10.09.2008. na iznos 8.20 %, te povećanje na iznos 9.20 %, a tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku.
2.1 Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne, te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama.
3. Tužitelj prije svega ukazuje sudu da je presudom poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Trgovački sud u Zagrebu utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Također se u citiranoj presudi navodi da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračunavanja tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača.
4. Navedene odredbe čl. 4. i čl. 9. predmetnog Ugovora, po kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja- tuženika, bez da su je istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena je ništetna iz razloga nepoštenosti. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji je u tom smislu lex specialis. Odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju se tek supsidijarno, kao lex generalis, ako Zakonom o zaštiti potrošača ili drugim posebnim zakonima nije drukčije određeno. Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti nastaje kad nastanu razlozi ništetnosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od svog početka, od kad je ugovorena.
4.1. Prije svega valja napomenuti kako je predmetni Ugovor o kreditu standardni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita (ili je u to vrijeme sklapao), te da se o odredbi čl.10. o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno nije pregovaralo. Takav je bio slučaj i u ovom konkretnome primjeru te tužitelj nije imao nikakva utjecaja na njezin sadržaj.
5. Odredbom čl. 49. st. 1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, istu odredbu sadržavao je i Zakon iz 2003. godine kao i kasniji zakoni s izmjenama i dopunama.
6. Citirane odredbe temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje u tekstu: Direktiva 93/13). Prema Direktivi 93/13 (članak 3. stavak 2.) smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao prodavatelj robe ili usluga, osobito u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a potrošač zbog toga nije mogao utjecati na njezin sadržaj. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Europskog suda pravde sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t.27). Tužitelj upravo ovom tužbom ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 10. predmetnog Ugovora uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da je ista u ugovoru uvedena protivno načelu savjesnosti i poštenja, radi čega je ista nepoštena i posljedično ništetna. Visoki trgovački sud RH je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. prvotno preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, tako da je dio prvostupanjske presude kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi odbio. Protiv drugostupanjske presude poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem nisu uspjeli stranke su podnijele revizije. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugostupanjskog suda i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Protiv citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Visokog trgovačkog suda RH i Trgovačkog suda u Zagrebu stranke su podnijele ustavne tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji je odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III- 2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. djelomično uvažio ustavnu tužbu tužitelja, ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena tužiteljeva revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.o.o. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu na ponovni postupak, dok su u preostalnom dijelu tužbe odbijene kao neosnovane.
6.1 Postupajući prema odredbi članka 77. stavaka 1. i 2. te članka 76. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, polazeći od odredbe članka 392.a ZPP-a, Vrhovni sud je ispitao pobijanu odluku u onom dijelu koji je predmet tužiteljeve revizije i u granicama razloga određenih u navedenim revizijama, rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. tužiteljevu reviziju prihvatio i ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. i 2. te u točki V. izreke i u tom dijelu predmet vratio sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, Visoki trgovački sud RH je svojom odlukom Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valutne klauzule, tako da je pravomoćno odlučeno i o ništetnosti jednostrane promjenjivosti kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule, što čini predmet ove tužbe. Valja imati na umu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a što je ovdje slučaj (čl. 502.c. ZPP-a).
1.10. Predmetna ugovorna odredba nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilokakvi kriteriji, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Nadalje ukazuje se na odlučivanje Visokog trgovačkog suda u Zagrebu o žalbi tuženika na prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, u odnosu na koju potvrđuje presudu prvostupanjskog suda u toč. 8. u odnosu na tuženika, te se također ukazuje se i na odluku Županijskog suda u Splitu. posl.br: Gžo – 199/14, od dana 21.08.2014.g.
7. Iz svih gornjih navoda, nesporno proizlazi da je odredbe čl. 4. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj iste, a što proizlazi iz odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH, ustavnog suda te niza pravomoćno donesenih presuda u činjenično i pravno istovrsnim predmetima.
8. Gore citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br: Pž- 6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na načina da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/13) i to čl. 81.,82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. kolovoza 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno Zakonu o obveznim odnosima. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci nisu o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka, na taj način prosječnog potrošača navodi na sklapanje ugovora s o kreditu s tom za potrošača rizičnom valutnom klauzulom.
9. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se kamata plaća u istoj valuti švicarskim francima. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije u startu dovodi do značajne neravnoteže na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, međusobno dužne postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana , prilikom zasnivanja obveze biti iskreni, otvoreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obaveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svako treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu postupati drugi.
9.1. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je korištenjem predmetnih odredaba svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, pa je žalbe tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je se utvrdilo da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće, potvrditi, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP- a, kako je odlučeno u I. izreci ove presude.
10. Iz svega gore navedenog, nesporno je kako su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope (čl. 4. i 10.) i valutne klauzule (čl. 8.) nepoštene, a time i ništetne, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužitelj ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba kao nepotreban, već ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata i na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnome otplatnom planu umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka).
10.1. Naime, budući su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika.
11. Tužitelj je dana 29. siječnja 2026. godine uredio tužbu i tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju financijskog vještaka Danijele Bijelić.
12. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku, a u svakom slučaju protivi se tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova parničnog postupka.
12.1. Naime, tuženik ima sjedište u [adresa] pa je stoga za suđenje u ovom sporu temeljem čl. 48. st. 1. ZPP-a nadležan Općinski sud u Splitu, radi čega tuženik predlaže da se Općinski sud u Šibeniku oglasi mjesno nenadležnim i da po pravomoćnosti tog rješenja dostavi predmet na daljnje postupanje stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu.
13. Što se tiče merituma, tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 23.04.2015.
14. Tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u CHF pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja CHF, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u EUR, USD i CHF, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK. Prema tome, tužitelj je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora, pa tako i valutne klauzule u CHF, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora.
15. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane, te unesene u Ugovor o kreditu na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora o kreditu. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo više od petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu u CHF. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena.
16. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište VSRH iz rješenja, posl. broj: Revt-575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik: „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019. u kojoj revizijski sud ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, VSRH se u odluci, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli u CHF koje je dao VTS RH u svojoj odluci, posl. broj: Pž-7129/13 od 13.06.2015., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošače nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…”, pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja CHF i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja CHF, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Slijedom navedenog, tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule u CHF, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. do 2008. tečaj CHF u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa tako ni tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.
17. Za napomenuti je i da u vrijeme ugovaranja osporavanih odredaba nije postojao niti jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik u ovom ugovornom odnosu nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula u CHF prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja kao potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
18. Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP-a i pravomoćne presude VTS RH donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž 6632/17 od 14.06.2018.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude, posl. broj: Pž-7129/13 i Pž- 6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva. Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS RH donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz te presude bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP-a. X.
19. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena promjenjiva kamata, koja se mijenja odlukom tuženika, pravno valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Ugovaranjem da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, stranke su ugovorile odredivu činidbu, pa ova ugovorna odredba nije ništetna u smislu čl. 270. i 272. ZOO-a, niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava, kako to nastoji iskonstruirati tužitelj. Ugovor o kreditu sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužitelja kao korisnika kredita, što je tuženik i činio. Iz čl. 272. st. 1. ZOO-a nesporno proizlazi da se radi o normi dispozitivne prirode, slijedom čega su ugovorne stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik, svojom odlukom. Tuženik upućuje na stav Vrhovnog suda RH koji je u svojoj odluci, posl. broj: Rev- 360/14 od 01.12.2015., istaknuo da: „Time što su visinu kamatne stope vezale za izmjenu Odluke o kamatama Banke, stranke su u pogledu plaćanja kamata ugovorile odredivu činidbu, a kako to i zaključuju nižestupanjski sudovi“. Ovo dosljedno znači da je i Vrhovni sud RH zauzeo stav da je čl. 272. st. 1. ZOO-a dispozitivne, a ne kogentne prirode.
20. Opreza radi, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, a ukoliko sud ipak prihvati dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, za istaknuti je da bi s obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašlih iz Ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu za cijelo razdoblje otplate kredita, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom tečaju), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i tzv. negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla. Osim toga, čl. 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine. Vještak bi postupio suprotno tome kad u nalazu i mišljenju ne bi iskazao tzv. negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 EUR / 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.
20.1.Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate.
21. U ovom postupku izvedeni su dokazi navedeni u tužbi tužitelja i to pregledom ugovora o kreditu od 4. kolovoza 2006., broj ugovora: 48452/06 (list 13, list 14 spisa), pregledom otplatnog plana po ugovoru o kreditu (list 15 do lista 34 spisa), nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Danijele Bijelić od dana 23. prosinca 2025. ( list71 do lista 81 spisa), dok je tužitelj je na ročištu glavne rasprave dana 09. travnja 2026. godine odustao od dokaza saslušanjem tužitelja, budući da smatra da je iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva.
22. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.
23. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
24. Pregledom ugovora o kreditu broj 48452/06 od dana 04. kolovoza 2006. godine, koji ugovor je sklopljen između kreditora tuženika Societe Generale Splitska Banka d.d. (koja je banka pripojena tuženiku, i koji je time temeljem čl. 522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima postao njezin sveopći pravni slijednik) i korisnika kredita tužitelja FT iz kojeg proizlazi da je ugovor sklopljen na iznos kredita od 30.365,00 CHF, po kamatnoj stopi od 6,49% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, te rok otplate je 84 mjeseca, a koji ugovor je tužitelj sklopio kao fizička osoba.
25. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Danijele Bijelić od dana 23. prosinca 2025. godine proizlazi da je razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema početnom otplatnom planu u kn i EUR (tečaj za konverziju 7,53450) bez uključenih negativnih razlika u razdoblju od 17.10.2006. do 05.03.2012. 1.1. ukupno 41.159,68 kn odnosno 5.462,83 EUR ili pojedinačno po mjesecima, kao u koloni 13. odnosno 14., tablice u prilogu vještva. Razliku stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema početnom otplatnom planu u kn i EUR (tečaj za konverziju 7,53450) s uključenim negativnim razlikama ukupno 40.653,08 kn odnosno 5.395,59 EUR ili pojedinačno po mjesecima, kao u koloni 7. odnosno 8. tablice u prilogu vještva. Nadalje, razlika zbog promjene kamatne stope iznosi ukupno 8.128,45 kn odnosno 1.078,83 EUR ili pojedinačno po mjesecima, kao u koloni 9, odnosno koloni 10, te razlika zbog utjecaja porasta tečaja iznosi 32.524,62 kn odnosno 4.316,76 EUR ili pojedinačno po mjesecima, kao u koloni 11. odnosno 12. Razlika kamate u razdoblju od 16.03.2007. do 05.03.2012. godine u iznosu od 7.833,87 kn, u protuvrijednosti u eurima 1.039,73 EUR ili pojedinačno po mjesecima kao u koloni 16. odnosno 17. vještva.
25.1. Sud je nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen sukladno s pravilima struke i u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud, obzirom da u ovom konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka , a niti sumnje u pravilnost danog mišljenja.
26. Temeljem svih izvedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj cjelokupnosti ovaj sud je sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92 i 112/99, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 125/13), 70/19, dalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan po isplati utuženog iznosa po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi i valuti tečaja, a što je i sporno u ovom postupku.
27. Između stranaka nije sporno da su zaključile predmetni ugovor o kreditu broj: 48452/06 od dana 04. kolovoza 2006. godine, koji je u cijelosti tužitelj otplatio. Nesporno je također da je tuženik tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 30.365,00 CHF (švicarskih franaka) po kamatnoj stopi koja je iznosila je 6,49 % godišnje i koja je promjenjiva, sukladno članku 4. predmetnog ugovora. Tužitelj je ugovornu kreditnu obavezu plaćao u jednakim mjesečnim anuitetima te je tuženik tijekom utuženog vremenskog razdoblja, a što je vidljivo iz kreditne dokumentacije jednostrano mijenjao ugovorenu kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu koji je tužiteljica plaćala u kunskoj protuvrijednosti, jednakim mjesečnim ratama sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i to sve do konačne otplate kredita dana 24. travnja 2015. godine.
28. Tijekom postupka tuženik na kojem je teret dokazivanja sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92 i 112/99, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 125/13), 70/19, dalje: ZPP), nije predložio provođenje dokaznog postupka u svrhu da bi tužiteljici kao korisniku kredita dostavljao obavijest o promjeni mjesečnih anuiteta, a niti da je s tužiteljem pregovarao o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je prilikom sklapanja predmetnog ugovora tuženik kao kreditor tužitelju prešutio sve posljedice promjenjive kamatne stope i tužitelju plasirao plan pogodnosti sklapanja kredita u CHF (švicarski franak), obzirom na navedeno tuženik je postupio protivno čl. 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08,125/11,78/15, u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuje da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojima se može drugom prouzročiti šteta, a posebno što je propisano člankom 10. st.4 ZOO-a da je sudionik u obveznim odnosima dužan u ostvarenju svog prava suzdržavati od postupka kojima bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika i upravo na taj način tužiteljicu doveo u nepovoljni položaj u ugovornom odnosu.
29. U vezi s nepoštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te je Visoki Trgovački sud u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine utvrdio da je tuženik u razdoblju 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita na način da je zaključujući ugovore o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
30. Nadalje Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi u predmetu pod poslovnim brojem Rev-583/2023-2 od dana 13. rujna 2023. godine istaknuo je da su za primjenu odredbe čl. 296. st. 1. ZOO i utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u dijelu gdje je banka ovlaštena mijenjati kamatnu stopu samoinicijativno na temelju svojih odluka nije bitno da je tužitelj stručna osoba iz područja financija i ekonomije te da zna što znači promjenjiva kamatna stopa, već je bitno da tužitelji nisu znali niti mogli znati kada će i u kojem iznosu banka samoinicijativno mijenjati kamatnu stopu, a također ni stranke na koji način stranke nisu pregovarale slijedom čega poštujući i temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti, dužnosti suradnje sudionika obveznopravnog odnosa i načela savjesnosti i poštenja, obzirom na činjenicu da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na koji vrijede temeljna načela obveznog prava, stoga su pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu kojim je banka ovlaštena mijenjati kamatnu stopu samoinicijativno na temelju svojih odluka ništetne.
31. Sukladno odredbi članka 81. do 88. ZPP-a i prema čl. 81. st. ZPP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
32. U odnosu na tuženikov prigovor zastare isti je neosnovan obzirom da je zastarni rok za stjecanje bez osnove 5 godina. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08,125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine.
33. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. godine pa od 13. lipnja 2014. do tada nije protekao rok od 5 godina po članku 225. ZOO-a, a što je sukladno i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke pod posl. br. Rev-2245717 od 20. ožujka 2018. godine. Prigovor zastare je neosnovan i za zakonske zatezne kamate obzirom da se one kao akcesorno potraživanje zastarijeva po odredbi članka 223.ZOO tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorene kazne.
34. Obzirom na prigovor mjesne nenadležnosti tuženika navesti treba da je isti neosnovan iz razloga, što je odredbom članka 70. stavka 1. ZPP-a propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvijet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. istog članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa. Iz predmetnog ugovora o kreditu broj: 48452/06 od dana 04. kolovoza 2006. godine, proizlazi da su stranke u članku 14., u slučaju eventualnog spora ugovorile mjesnu nadležnost suda prema mjestu zaključenja ugovora.
34.1. Odredbom članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14: dalje ZPP-a) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavak 2. ZPP-a). Pravna posljedica takvih odredbi propisana je u članku 50. stavku 1. ZZP-a na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
34.2. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, a iz kojeg članka 14. točke 3. proizlazi da u slučaju eventualnog spora je nadležan sud prema zaključenju ugovora te budući da je ugovor sklopljen u [adresa], razvidno je da je upravo ovaj sud i nadležan, stoga je i prigovor tuženika vezano za mjesnu nadležnost neosnovan.
34.3. Odredba ugovora koja se odnosi na mjesnu nadležnost za slučaj spora bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Potrebno je istaknuti da je Ugovor o kreditu sklopljen u [adresa], a kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu Ugovora o kreditu (jer tužitelj smatra da je zbog ništetnosti odredbi Ugovora pretplatio kredit pa zahtjeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je ugovor sklopila.
34.4. Odredbom članka 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane povodom djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Poslovnica tuženika u nalazila se u [adresa] i ona je kao takva poslovna jedinica u smislu odredbe članka 59. ZPP-a, a ispunjene su i ostale pretpostavke iz te zakonske odredbe, odnosno poslovna jedinica se nalazi izvan sjedišta tuženika pravne osobe i spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, radi čega je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda tuženika neosnovan i valjano je riješit kao u pravorijeku rješenja.
35. U odnosu na navode tuženika da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ističe da su odredbe ugovora već utvrđene ništetnim kolektivnom tužbom radi zaštite potrošača, a koja utvrđenja vežu i ovaj sud u ovom konkretnom slučaju, pa ga u odnosu na svaki pojedinačni slučaj nema potreba ponovno posebno dokazima utvrđivati i obrazlagati. Poglavito iz razloga što se prema odredbi članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st.1 ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom slučaju sud je vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici.
35.1. Dakle u ovakvim parnicama dopušteno je proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni kao što je slučaj u ovom predmetu.
36. Ovakvim ponašanjem tuženik je povrijedio i Ustav RH kao i Zakonske odredbe Zakona o HNB članku 3. i 4. , kojim je regulirana monetarna politika Republike Hrvatske, a kojim je preko Hrvatske Narodne banke jamči stabilnost cijena, financijskog sustava i domaće valute, kune i to na način da HNB štiti tečaj domaće valute i kune i to isključivo u odnosu prema EURU. Ovakvo ponašanje da je ključno i za primjenu članka 293. st. 2 ZOO te članka 81. st. 1 i 83. ZZP/03. Sve naprijed navedeno da je zauzeo stav i Visoki Trgovački Republike Hrvatske u svojoj odluci pod posl. br. Pž-6632/17, gdje je jasno naveo kako potrošačima nije objašnjeno niti razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi oni mogli predvidjeti ukupne ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze iz ovog ugovaranja odnosno na temelju kojih kriterija bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.
37. Uzgred rečeno, tuženik u ovom postupku bio je i jest svjestan da postoji rizik valutne klauzule u švicarskim francima s kojim bi svi potrošači trebali biti upoznati, te da onda odluče o sklapanju ili nesklapanju ugovora kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Objavljivanjem niskih kamatnih stopa za kredit u švicarskim francima i istovremeno propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.
38. Nejednakost u pregovaranjima s jedne strane (koja leži kao osnova sustava zaštite potrošača kako je uspostavljan Direktivom 93/13) te dalekosežnost ekonomskih, socijalnih i političkih posljedica do kojih je takva poslovna praksa tuženika realizacijom rizika dovela, s druge strane kod tuženika kao kreditne institucije stoga stvara izuzetno visoku stupanj pravne nesigurnosti koji je ovako definiran i uspostavljen u navedenoj presudi Suda EU, C-186/16. U kontekstu pravilne primjene članka 296 ZOO, te članka 98 ZZP, a sve vezano za Direktivu 93/13 i u ovom konkretnom slučaju sud EU je utvrdio da je u procijeni poštenosti i ravnoteže prava i obveza apsolutno presudan izostanak pružanja bilo kakvih informacija u predugovornoj i ugovornoj fazi ugovornog odnosa.
39. Ovakvo stajalište podržava i obvezujuća presuda Visokog trgovačkog suda RH PŽ-6632/2017, u sporu kolektivne zaštite, slučaj „Franak“. Tuženik da je kao financijski subjekt (profesionalna osoba) ekspertno upoznat s uvjetima i detaljima financijskih usluga koje uostalom sam kreira i pruža kao u konkretnom slučaju i karakteristikama valutno induciranih kreditnih rizika (dalje VIKR). Tužitelj nije, niti je znao niti je uostalom morao znati parametre koji utječu na povećanje ili smanjenje kamatne stope, jer kao fizička osoba koja nastupa izvan svoje profesionalne djelatnosti veoma teško može dobiti potrebne informacije o financijskog kupovini ili raznijeti kompleksne financijske proizvode, radi čega je bila potreba tuženika da prije sklapanja pravnog posla na jednostavan i razumljiv način koji tužitelj razumije omogući uspoređivanje predmetnog sa konkurentnim bankarskim proizvodima, a sve navedeno da je od strane tuženika izostalo.
40. Tuženik je kao korisnik kredita u ovom postupku dokazao na temelju svih utvrđenih činjenica i dokaza da se o ugovornim odredbama ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelju nije objašnjen i protumačen sadržaj, značaj te posljedice tih ugovornih odredbi. Odnosno da joj tuženik nije učinio razumljivim takvu odredbu i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud EU u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.
41. Međutim, ovdje je radi svrsishodnog konačnog rješenja među strankama ovog postupka dopustio da tužitelj uredi tužbeni zahtjev, a sve obzirom da isti nije mogao točno i precizno urediti podnošenjem tužbe, već je osnovano sukladno odredbi članka 186. b ZPP-a podnio stupnjevitu tužbu, jer nije imao potrebitu dokumentaciju koju joj tuženik nije dao u momentu podnošenja tužbe, pa je po danoj dokumentaciji od strane tuženika vještak Danijela Bijelić sačinila financijsko vještačenje, a po kojem vještvu je tužitelj svoj tužbeni zahtjev precizirao, pa je i iz razloga što je po obavljenom dokazu u ovom postupku financijskim vještačenje to tužitelj jedino i mogao učiniti što je i u skladu sa stavovima koji su zauzeti od Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 7061/2010 od 23. studenog 2010. godine gdje se navodi: "Smisao dopuštene objektivne preinake tužbe je upravo u tome da se riješe sporni odnosi među strankama, dakle da se odluči o zahtjevu tužitelja za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja koju tužitelj traži od suda obzirom na tuženog za kojeg tvrdi da se prema njemu nalazi u određenoj građansko pravnoj obvezi koju neće dobrovoljno ispuniti."
42. Dakle, unošenje neodređene formulacije o promjenljivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu na način kako su to činile banke, protivno je načelima obveznog prava. Ugovorne strane su sukladno zakonu dužne poštivati kako je to i naprijed navedeno jer u protivnom su time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnika kredita kao potrošača dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, obzirom da je jednino banka imala saznanja o tome koji parametri od utjecaja u buduće po kojima će doći do promjene kamatne stope, pa po tome buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva koju će odrediti jednostrano odlukom banka, nije bila određena niti odrediva.
43. Iz sadržaja ugovora o kreditu sud nije našao da bi tužitelj pristao na izmjenu kriterija i parametara na temelju kojih je promijenjena kamatna stopa, osobito jer isti nisu jasno ni navedeni, odnosno nisu uopće navedeni u ugovoru, a niti je tužitelj imao bilo kakvih saznanja o tome u momentu zaključenja ugovora o kreditu što nedvojbeno ukazuje na nepošten odnos banke prema tužitelju.
44. Takvo postupanje banke, tužitelju daje pravo u ovom postupku zahtijevati isplatu razlike između iznosa redovne kamate obračunate po osnovi ugora o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa uspoređujući iznos kamatne stope i valutu tečaja koju je vještak uzimao u obzir prilikom izračuna za spomenuto razdoblje.
45. Slijedom navedenog, obzirom da je ovaj sud nedvojbeno utvrdio da je tuženik postupio protivno osnovnim načelima ZOO, Uredbama Europske unije, a posebno i Direktive 93/13/EZ što obvezuje ugovorne stranke, to je osnovan i tužbeni zahtjev na isplatu sukladno članku 323. st. 1. ZOO-a po kojem u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnova po odredbi članka 1111. ZOO-a, te je u ovom postupku utvrđeno da se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno sa zateznom kamatom jer je tuženi u ovom postupku nepošteni stjecatelj od dana stjecanja, budući da je navedene iznose stekao temeljem nepoštene ugovorne odredbe, koja je utvrđena ništetnom.
46. Kako je po provedenom financijskom vještačenju utvrđeno da je tužitelj temeljem naprijed navedenih ništetnih odredbi pretplatio tuženiku na ime više uplaćene kamate u iznosu od 1,078,83 € i razliku u odnosu na valutu tečaja u iznosu od 4.316,76€ što je ukupno u iznosu od 5.462,83 € a u pojedinačnim iznosima po mjesecima kako je to i navedeno u pravorijeku ove odluke koja se je mijenjala jednostranom odlukom banke što nije sporno u odnosu na ugovorenu kamatu, i valutu tečaja radi čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti sa pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi članka 29 st. 2. ZOO i članka 30. st. 2 Ovršnog zakona ("NN" broj 112,25/13 i 94/14, 131/20), te presuditi kao u točkama 1. i 2. pravorijeka presude.
47. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154 st.1, 155. 156. i 164. ZPP-a kao i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 dalje: OT), pa je tužitelju obzirom na popisan trošak po vrijednosti predmeta spora od 5.462,83 eura po Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. odvjetnički trošak priznat kao opravdan trošak za sastav tužbe u iznosu od 200 eura, sastav obrazloženog podneska dana 5. ožujka 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 8. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska dana 21. siječnja 2020. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 9. travnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura, što daje ukupan iznos od 1.000,00 eura, tome se treba pridodati trošak pristojbe tužbe u iznosu od 87,63 eura te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 800,00 eura, što ukupno iznosi 1.887,63 eura, a koji trošak je dužan naknaditi tuženik tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude 18. svibnja 2026. godine sukladno odredbi članka 29. ZOO-a, dok je vrijeme od kada teku kamate određeno sukladno odredbi članka 30. st. 2 Ovršnog zakona ("NN" broj 112,25/13 i 94/14, 131/20, dalje: OZ-a).
U Šibeniku, dana 18. svibnja 2026. godine
SUDAC
Anđelka Bagić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Županijski sud u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.
DN-a:
- Kao na zapisniku objave i dostave od dana 18. svibnja 2026. godine
