Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-39/2026- 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6347/2024-11 od 29. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6347/2024-11 od 29. rujna 2025. potvrđuje u točkama I, II, III, dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku sadržane u točki IV izreke citirane presude i odbijajućem dijelu ove točke izreke, osim za iznos od 62,50 eura s kamatama.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se odbijajući dio odluke o parničnom trošku sadržan u točki IV izreke citirane presude za iznos od 62,50 eura s kamatama i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 62,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 12.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 10. svibnja 2006. zaključenog između tužitelja ČR, kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora u dijelu u kojem se tužitelj kao korisnik kredita obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila(točka I izreke). Utvrđena je ništetnom odredba čl. 10. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA, Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 10. svibnja 2006. zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate(točka II izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 574,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose(točka III izreke), te naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 428,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2025. do isplate(točka IV izreke). U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen, što proizlazi iz obrazloženja, a propušteno je navesti u navedenoj točki izreke citirane presude.

2. Protiv navedene presude žale se obje stranke.

3. Tužitelj pobija odbijajući dio odluke o parničnom trošku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se odluka u pobijanom dijelu preinači na način da se tuženiku naloži da tužitelju naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 500,00 eura s PDV-om, kao i trošak žalbenog postupka.

4. Tuženik pobija citiranu presudu u točkama I, II, III i dosuđujućem dijelu točke IV izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje ZPP), predlažući da se tužba odbaci, podredno tužbeni zahtjevi odbiju, odnosno presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade troška žalbenog postupka.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetna odredba čl. 12.3. završne odredbe, Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 10. svibnja 2006., zaključenog između stranaka, u dijelu u kojem se tužitelj kao korisnik kredita obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. prijevremena otplata kredita narečenog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate te zahtjev za isplatu iznosa od 574,11 eura s kamatama na pojedine iznose i parničnog troška.

8. Među strankama nije sporno da su 10. svibnja 2006. zaključili predmetni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.720,79 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, sa rokom otplate 84 mjeseca, da je namjena kredita bila kupnja osobnog automobila, da je u odredbi čl. 10. prijevremena otplata kredita ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenog roka u cijelosti ili djelomično(najmanje u iznosu utvrđenom aktima tuženika), ali da je o tome dužan unaprijed obavijestiti tuženika, te da je u tom slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika(banke) važećim na dan prijevremene otplate, a da se u odredbi čl. 12.3.(očitom greškom u pisanju u obrazloženju presude navodi se čl. 11.3.) tužitelj obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila; da je tužitelj 12. svibnja 2006. na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva(tzv. ulazne naknade) tuženiku platio iznos od 308,48 eura, a da je 12. svibnja 2011. na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita(tzv. izlazne naknade) platio iznos od 265,63 eura.

9. Ocjenom provedenih dokaza, uvidom u narečeni Ugovor o kreditu, te prihvaćajući životnim, logičnim i uvjerljivim iskaz tužitelja da je predmetni kredit podigao za kupnju osobnog vozila i sredstvima kredita kupio vozilo Škoda Octavia, da je vozilo koristio za osobne potrebe, navedeni ugovor podigao uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, misli da nije vodio posebne postupke zbog ništetnosti navedenih odredbi; nadalje, da nije bio u banci prilikom pregovaranja o tom ugovoru, već da je sve informacije o ugovoru o kreditu i zaključivanje ugovora obavljao u autokući ... u Zagrebu, da nije mogao utjecati ni na koju odredbu Ugovora o kreditu, iako je pokušao utjecati na kamatnu stopu, no u autokući su mu rekli "da je ugovor takav kakav je te da ga mogu prihvatiti ili ne prihvatiti", da mu djelatnik autokuće nije ništa govorio, ni objašnjavao o pojedinim odredbama ugovora, pa tako niti o spornim ugovornim odredbama, da mu nije pojašnjeno na što se navedene naknade točno odnose, sud prvog stupnja pozivom na odredbe čl. 3. t. 1., čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 96/03- dalje ZZP/03), utvrđuje da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da su stoga ništetne.

10. Pri tome, sud otklanja tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije utvrđenjem da je upravo tuženik, kao kreditor zaključio predmetni ugovor o kreditu s tužiteljem, kao potrošačem. Isto tako, tuženik da neosnovano osporava tužitelju pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, utvrđenjem da je tužitelj ugovorna strana i da kao takav ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima(„Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) u vezi s odredbom čl. 322. ZOO-a.

11. Kod ocijene postupanja tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja(zahtjev dobre vjere) sud prvog stupnja utvrđuje da tuženik prilikom zaključenja navedenog Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužitelja kao potrošača, jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornim odredbama nije pregovaralo. Što se pak tiče ocjene uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utvrđuje da navedeno određuje ne samo kvantitativna ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjena ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava(zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanje neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju ne- prihvaćanja te odredbe. U odnosu na navedeno utvrđuje da je u konkretnom slučaju tužitelj, kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bio ograničen uvjetima banke, da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, a da tužitelj nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti oko prihvaćanja istih, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetnih naknada, te da mu bez takvih ugovornih odredbi kredit ne bi bio odobren, odnosno ne bi mu bila odobrena prijevremena otplata istog, kao i da se o tome nije pregovaralo, sud utvrđuje da tužitelj nije imao saznanja o krajnjoj svrsi takvih naknada.

11.1. Stoga odlučuje kao u točkama I i II izreke pobijane presude.

12. Pozivom na odredbu iz čl. 323. st. 1. ZOO-a te nespornih navoda stranaka da je tužitelj platio tuženiku s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 308,48 eura dana 12. svibnja 2006., te s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 264,63 eura dana 12. svibnja 2011., tuženika obvezuje isplatiti tužitelju navedene iznose, odnosno ukupan iznos od 574,11 eura s kamatama na pojedine iznose, s time da kamate dosuđuje pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO-a. Navedeno, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i da je ugovor tužitelju predložen s unaprijed pripremljenim sadržajem.

13. Tuženikov prigovor zastare odbija pozivom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020.(broj Su-IV-47/2020-2) utvrđenjem da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14. Odluku o troškovima parničnog postupka donosi pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te tužitelju odmjerava troškove prema vrijednosti predmeta spora od 574,11 eura i utvrđenjem da se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora.

15. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP- a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima tuženika, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

15.1. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, budući da je odlučujući koje će činjenice uzeti kao dokazane, sud prvog stupnja postupio na temelju savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

16. Isto tako, donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u pobijanoj presudi nije obrazloženo da bi tužitelj imao status potrošača, sud prvog stupnja je obrazložio i utvrdio da tužitelj ima status potrošača sukladno odredbi čl. 3. t. 1. ZZP/03 cijeneći da je tužitelj sredstvima predmetnog kredita kupio automobil za osobne potrebe i da tim automobilom nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost, dok tuženik nije dokazao suprotno.

18. U vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu 10. svibnja 2006. bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

19. Iz sadržaja citiranog Ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe članaka 10. i 12.3. koje se odnose na ugovaranje plaćanja predmetnih naknada u skladu s tarifom naknada banke, bile lako uočljive, dakle, transparentne, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome jesu li te odredbe tužitelju bile razumljive kao korisniku kredita i potrošaču te jesu li te odredbe poštene u smislu čl. 84. ZZP/03.

20. Pri tome treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20.1. Iako su odredbe Direktive 93/13 EEZ implementirane u nacionalno zakonodavstvo, i to u Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis, a da je do tada to područje u Republici Hrvatskoj bilo uređeno ZZP/03 i Zakonom o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dok je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006., dakle, u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već nacionalno pravo, ali čije odredbe treba, ukoliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, što podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretan predmet, što je i ovaj slučaj, to nisu prihvatljivi žalbeni navodi o suprotnom.

21. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, te je pravilno zaključio da te odredbe nisu sastavljene na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takvih odredba proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. U odnosu na visinu naknade za obradu kredita, za navesti je da je ona određena tarifom naknada banke, u omjeru 1,50% od iznosa kredita, te da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena, međutim ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 1,50% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Naime, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom tarifom, o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, dakle, pregovarati o visini, za zaključiti je da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

23. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o suprotnom, već je naprotiv, u konkretnom slučaju utvrđeno da je plaćanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kada tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Za navesti je i da odredbama čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01-dalje ZOO/91) i čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako prilikom korištenja kredita nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

24. Prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, za ukazati je i na praksu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

25. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za obradu kredita.

26. Pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita, ovdje tužitelja, na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno cijenio da se ni o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo te da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tužitelja, te da je slijedom navedenog navedena odredba ništetna prema odredbi čl. 87. ZZP/03.

27. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

28. S tim u vezi pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u ovom konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini. Dodatno je za uputiti na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tuženice na njezine opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do nadoknađivanja dijela iznosa koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle prikrivenu izmaklu dobit.

29. Činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude, budući da ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle, ex. tunc. pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora.

30. Isto tako, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, ne dovodi u pitanje zakonitost ocjene o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

30.1. Uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, u smislu odredbi čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, dalje: ZJB) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, što u ovom slučaju nije sporno. Prema odredbi čl. 58. ZJB-a, ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unese nejasna, nerazgovjetna ili dvosmislena izjava, koja bi mogla dati povoda sporovima ili koja ne bi bila pravno valjana, ili bi se mogla pobijati ili ne bi imala namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da joj je svrha da se koja od strana ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuću pouku.

30.2. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. U tom kontekstu javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. ZJB-a. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Takve informacije dužan je dati kreditor, a njihov izostanak solemnizacijom ugovora nije otklonjen, pa se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

31. Pravilno je stajalište suda da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, budući da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

31.1. S tim u vezi za uputiti je i na presudu suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021.(LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o.), kojom je presuđeno: "načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare…koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove."(točka 1. izreke).

32. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 i čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem. Pri tome nisu prihvatljivi žalbeni navodi da bi tužitelj saznanje o tome da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i ništetne, neupitno, u krajnjem slučaju, imao trenutkom pravomoćnosti kolektivnog spora za zaštitu potrošača, istovremeno daljnjim žalbenim navodima ističući da ove odredbe nisu bile utvrđene ništetnima prilikom odlučivanja u kolektivnom sporu.

32.1. S obzirom na prethodno izloženo neosnovano tuženik upire i na postojanje povrede iz odredbe čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

33. Suprotno žalbenim navodima stranaka pravilan je dosuđujući dio odluke o parničnom trošku, kako po osnovi tako i visini, utemeljen na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika("Narodne novine" broj 138/23, 107/25-dalje Tarifa), s time da je parnični trošak pripadajući tužitelju osnovano dosuđen prema vrijednosti predmeta spora kondemnatornog zahtjeva, za što je sud naveo opravdane razloge koje prihvaća i ovaj sud i na koje se tužitelja upućuje radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja. Tuženik pak nije precizirao za koje konkretno radnje i podneske tužitelju ne bi pripadao dosuđeni trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku.

34. Djelomično su osnovani žalbeni navodi tužitelja da mu je trebalo dosuditi trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za pristup ročištu za objavu presude sukladno Tbr. 9.3. Tarife, budući da je odredbom čl. 335. ZPP-a propisano da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koje ročište zakazuje sud i na isto poziva stranke, a stranke su se dužne ročištu odazvati i od tada za stranku počinju teći određeni rokovi. Stoga je tužitelju, za pristup navedenom ročištu dosuđen iznos od 62,50 eura s kamatama.

35. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao izreci ove presude.

36. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da je u istom uspio u razmjerno neznatnom dijelu, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, dok tuženik žalbom nije uspio u cijelosti.

U Rijeci 18. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović