REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-721/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., Virovitica, protiv tuženih 1. IĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. RĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Radomira Borotića i Darka Novačića, odvjetnici u Virovitici, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pn-83/2023-38 od 30. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijanjem u cijelosti kao neosnovane žalbe tužitelja te djelomičnim odbijanjem, a u preostalom dijelu uvažavanjem žalbe tuženika, presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pn-83/2023-38 od 30. siječnja 2026. se:

- potvrđuje u točki I., II. i IV. izreke;

- preinačuje u točki III. izreke, na način da se zahtjev tužitelja preko iznosa od 1.970,68 eur do konačno suđenog u iznosu od 3.454,92 eur (za iznos od 1.484,25 eur i tijekom zakonskih zateznih kamata na taj iznos) odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I. Nalaže se tuženicima IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da solidarno isplate tužitelju UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade neimovinske štete iznos od 4.500,00 eur (slovima: četiritisućepetsto eura) zajedno sa zateznom kamatom počam od dana podnošenja tužbe po stopi po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženicima IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da solidarno isplate tužitelju UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade imovinske štete iznos od 96,00 eur (slovim: devedesetšest eura) zajedno sa zateznom kamatom počam od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženicima da solidarno nadoknade tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.454,92 eur (slovima: tritisućečetiristopedesetčetiri eura i devedesetdva centa) zajedno sa zateznom kamatom počam od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

IV. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva od zatraženih 15.827,07 eur do dosuđenih 4.596,00 eur tužitelj se odbija.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Ističe da je sud prilikom donošenja predmetne presude počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, obzirom presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva, proturječi sama sebi ili razlozima presude te presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. U osnovnom ističe da iako se sud u obrazloženju presude pozvao na nalaz i mišljenje vještaka Borisa Dumenčića i Elvire Koić, odluku o visini zahtjeva tužitelja nije utemeljio na njihovim nalazima, već je izveo osobne zaključke o povredi prava osobnosti koji su u suprotnosti s nalazima i mišljenjima vještaka. Smatra, analizirajući nalaze i mišljenje imenovanih vještaka da je sud tužitelju trebao priznati u cijelosti zatraženu naknadu. U pravcu svojih tvrdnji poziva se na Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske i njihove Izmjene iz 2020. te ističe da ih je sud u predmetnom slučaju nepravilno primijenio. Navodi da sud u predmetnom slučaju nije saslušao vještake, a iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da nije procjenjivao pravičnu naknadu sukladno nalazima i mišljenjima. Osporava i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobijaju tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Također, da je presuda donijeta uz počinjenje bitne povede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i članka 356. Zakona o parničnom postupku, a na štetu tuženih. Tvrde da je sud u predmetnom slučaju pogrešno primijenio i članak 8. Zakona o parničnom postupku, jer nije savjesno i brižljivo ocijenio sve izvedene dokaze, te nije pravilno primijenio materijalno pravo, a sve na štetu tuženika. Ističu da ne osporavaju osnovu odgovornosti, te tvrde da je sud naknadu štete previsoko odmjerio, te prigovaraju sadržaju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. Elvire Koić i ističu da je u predmetu bilo potrebno provesti i psihološko vještačenje tužitelja kako bi se utvrdilo posljedice koje je štetni događaj kod njega izazvao. Osporavaju i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlažu da sud drugoga stupnja njihovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njihovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak. Potražuju troškove žalbe.

4. Sa žalbama stranaka postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

4.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja u cijelosti je neosnovana, dok je žalba tuženika neosnovana u odnosu odluku o glavnoj stvari, a djelomično je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te imovinske štete i to troškova putovanja radi liječenja, koju je pretrpio u štetnom događaju od 16. ožujka 2019. oko 10,00 sati, na parkiralištu kod Zagrebačke banke d.d. na adresi u [adresa], kada su ga tuženici zajedno, bez ikakvog povoda i razloga fizički napali te su mu zadali udarce u glavu i lice.

6.1. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev konačno specificira nakon provedenog kombiniranog medicinskog vještačenja po vještacima medicinske struke dr. Borisa Dumenčića i psihijatrijske struke dr. Elvire Koić i njene dopune dane po prigovorima tuženika na isti, tako da na ime naknade neimovinske štete potražuje iznos od 15.827,07 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe pa do isplate, a na ime imovinske štete iznos od 96,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

7. Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud je dokazima provedenim tijekom postupka (koje je ocjenjivao sukladno ovlaštenjima iz članka 8. ZPP), utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke, i to:

- da je 16. ožujka 2019. oko 10,00 sati, na parkiralištu kod Zagrebačke banke d.d. na adresi u [adresa], došlo do fizičkog napada tuženika na tužitelja;

- da su presudom Općinskog suda u Virovitici poslovni broj K-51/2021-3 od 19. svibnja 2021. tuženici oglašeni krivim u odnosu na tužitelja za počinjenje kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 1. KZ/11, koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Kž-601/2021-4 od 26. rujna 2023.;

- da je sud u pogledu postojanja kaznenom djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom su tuženici oglašeni krivim (članak 12. stavak 3. ZPP);

- da na strani tužitelja nema doprinosa predmetnom štetnom događaju i njegovim posljedicama, već da su za istu u cijelosti odgovorni tuženici, na koji način je sud ocijenio neosnovan istaknuti prigovor podijeljene odgovornosti sudionika predmetnog štetnog događaja istom - radi se o prigovoru koji su tuženici istaknuli u odgovoru na tužbu;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. Borisa Dumenčića (koga sud u cijelosti prihvaća objektivnim i stručnim te mu poklanja vjeru) proizlazi da je tužitelj pregledan 16. ožujka 2019. na Hitnom bolničkom prijemu Opće bolnice i zadržan na bolničkom liječenju do 22. ožujka 2019., po prijemu su mu utvrđene ozljede i to krvni podljev na čelu desno, krvni podljev desne šake, krvni podljev u regiji zgloba donje čeljusti desno, istegnuće mišića uz vratnu kralježnicu, da je zbog zadobivenih ozljeda tužitelj trpio bolove jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 5 dana i bolove slabog intenziteta 15 dana, nije postojala potreba za pružanjem tuđe pomoći i njege tužitelju, kod tužitelja nije zaostala naruženost niti smanjene životne aktivnosti zbog tih zadobivenih povreda, a primarni strah jakog intenziteta trpio je u trenutku štetnog događaja, taj strah prešao je u sekundarni i to jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 3 dana i slabog intenziteta 10 dana;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka spec. psihijatra dr. Elvire Koić (koga je dala nakon uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju te nakon pregleda tužitelja) i njene dopune kojom se očitovala na prigovore tuženika na njen osnovni nalaz , proizlazi da je tužitelj u štetnom događaju pretrpio primarni strah za svoj život i tjelesni integritet u trenutku ozljeđivanja, a taj strah je bio visokog intenziteta i trajao je tijekom događaja i nakon njega do 3 sata, nakon toga prerastao je u sekundarni strah za posljedice i ishod ozljeđivanja te je bio 7 dana visokog intenziteta za trajanja bolničkog liječenja, a potom tijekom 6 mjeseci srednjeg intenziteta, te se nastavio lakšim intenzitetom tijekom godine dana, tužitelj i danas osjeća tjeskobu i nelagodu, uz prisutnu anksioznost, a manifestira i elemente posttraumatskog stresnog poremećaja, da je stoga kod tužitelja zaostalo smanjenje životne aktivnosti u omjeru od 10% tijekom cijelog perioda liječenja tj. kroz 6 mjeseci (privremeno), a trajne posljedice su lakšeg intenziteta.

7.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, cijeneći sadržaj odredbe članka 1045. stavka 1., članka 19. i članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) te pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-5 od 5. ožujka i 15. lipnja 2020., sud prvoga stupnja zahtjev tužitelja po osnovu u cijelosti a po visini djelomično je utvrdio osnovanim, te je tuženicima naložio solidarno tužitelju isplatiti iznos od 4.500,00 eur (iznos od 1.500,00 eur na ime pretrpljenog straha, iznos od 1.500,00 eur na ime smanjena životne aktivnosti, iznos od 1.500,00 eur na ime pretrpljenih fizičkih bolova), na koji iznos zatezne kamate teku od dana podnošenja tužbe (15. prosinca 2023.) pa do isplate, dok je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, onom do konačno zatraženog, odbijen je kao neosnovan. Sud je tužitelju primjenom odredbe članka 223. ZPP, priznao troškove putovanja radi liječenja - od mjesta stanovanja do virovitičke bolnice u kojoj je vršio liječničke preglede, u ukupnom iznosu od 96,00 eur, na koji iznos mu je zakonska zatezna kamata priznata od dana presuđenja, odnosno od 30. siječnja 2026. pa do isplate.

8. Takva odluka suda prvoga stupnja suprotno žalbenim navodima, kako tužitelja, tako i tuženika, pravilna je i zakonita. Činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja pravilno je i potpuno utvrđeno, a na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

8.1. Sud prvoga stupnja nije počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer je presuda razumljiva i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost i zakonitost, a činjenice da oba žalitelja ocjenom dokaza odlučnim za odluku nisu zadovoljni, nema za posljedicu počinjenje apsolutno bitne povrede postupka na koju se obje stranke pozivaju.

8.2. Nije počinjena niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP, jer odlučne činjenice utvrđuje sud prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj i ocjenom dokaza odlučnim za odluku nisu zadovoljni i smatraju da je iz provedenih dokaza pravilnim trebalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje odlučnog i istinitog (da visina neimovinske štete nije pravilno odmjerena), sud prvog stupnja nije činjenično stanje nepravilno a niti nepotpuno utvrdio, niti je žaliteljima na taj način povrijedio pravo na njihovu štetu.

9. Suprotno žalbenim navodima kako tužitelja tako i tuženika, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda dosuđena naknada, obzirom na težinu i vrstu povreda, trajanje i jačinu fizičkih bolova i straha, privremenog smanjenja životne aktivnosti i njene visine, neugodnosti kojima je tužitelj bio izložen za vrijeme liječenja - što je sve utvrđeno provedenim medicinskim vještačenjem, te dob tužitelja, predstavlja primjerenu naknadu, i kao takva ima karakter realne i pravične naknade za sve pretrpljene tegobe tužitelja u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi, pa se ne može prihvatiti žalbeni navod tužitelja da je dosuđeni iznos neimovinske štete kako pojedinačno tako i u svojoj ukupnosti prenisko odmjeren, ali niti žalbeni navod tuženika da je ista previsoko odmjeren. Iznos koji je sud tužitelju dosudio nije nerazmjeran okolnostima konkretnog slučaja, niti se njime pogoduje težnjama koje su nespojive s naravi i društvenom svrhom pravične novčane naknade, već suprotno, on i po pravnom shvaćanju ovoga suda drugoga stupnja „pokriva“ sve zaostale posljedice kod tužitelja.

10. U odnosu na žalbene navode obje parnične stranke koje se sadržajno svode na tvrdnju da sud prvoga stupnja nije pravilno (iako se na njih pozivao) primijenio Orijentacijske kriterije za utvrđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete (utvrđenima na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (poslovni broj Su-IV- 47/2020-5)), valja reći da prema stavu ovog drugostupanjskog suda i suprotno žalbenim navodima stranaka, prvostupanjski sud je pravilno odmjerio visinu pravičnog iznosa naknade štete po kvalifikatornom kriteriju pretrpljenih bolova, straha i privremenog smanjenja životne aktivnosti, vodeći pritom računa o svim okolnostima slučaja.

10.1. Također, treba navesti posebno u odnosu na žalbene navode tužitelja, a što konačno i nije sporno, jer na isto tužitelj ukazuje u svojoj žalbi, da Orijentacijski kriteriji nisu izvor prava, oni su donijeti na temelju smjernica koje moraju predstavljati pravičnu satisfakciju za oštećenog i to kako glede njegovog osobnog tako i društvenog gledišta, oni ne predstavljaju matematičku formulu koja automatizmom služi za izračunavanje pravične naknade, zbog čega u ovom konkretnom slučaju, dosuđeni iznos neimovinske štete predstavlja pravičnu novčanu naknadu za tužitelja, koji je u predmetnom štetnom događaju očito zadobio lakšu tjelesnu ozljedu.

11. U odnosu na žalbene navode obje parnične stranke, valja reći da je težinu zadobivenih ozljeda i njihovih posljedica sud cijenio na temelju provedenog medicinskog vještačenja po vještaku Borisu Dumenčiću i vještakinji Elviri Koić. U pogledu njihovih nalaza sud nije imao nikakvih nedoumica (kako to navodi tužitelj) već ih je ocijenio objektivnim i stručnim te kako je to prethodno rečeno, na njima je temeljio svoju odluku. Tužitelj na nalaze imenovanih vještaka nije imala nikakvih primjedbi (sukladno njima konačno je specificirala svoj tužbeni zahtjev), a vještakinja Koić se na prigovore tuženika na njen osnovni nalaz očitovala pismeno (uz suglasnost tuženika), a po očitovanju vještakinje, stranke su se suglas ile (na raspravnom zapisniku sačinjenom kod suda prvoga stupnja dana 20. siječnja 2026.) „da nema potreba pozivati liječnike vještake dr. Borisa Dumenčića i dr. Elviru Koić radi usmenog saslušanja u vezi danih nalaza i mišljenja te očitovanja na iste.“ Stoga se sada tužitelj i tuženici ne mogu u žalbi s uspjehom pozivati na potrebu usmenog saslušanja vještaka odnosno usmenog pojašnjenja njihova nalaza i mišljenja (članak 260. ZPP).

11.1. Također, u odnosu na žalbene navode tuženika, valja reći da je vještakinja Koić u svom pismenom očitovanju na prigovore tuženika na njen osnovni nalaz jasno navela da je svoj nalaz i mišljenje dala uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži predmetu i koja se odnosi na predmetni štetni događaj, pregledala je tužitelja, te je svoj nalaz i mišljenje dala prema stručnom znanju i iskustvu, te je valjanim razlozima pojasnila zaostale posljedice kod tužitelja sa strane njene specijalnosti, neovisno o tome što tužitelj nije psihijatrijski liječen. Nakon takvog njenog očitovanja na prigovoren tuženika, isti nije imao daljnjih prigovora niti prijedloga. Stoga se tuženici u svojoj žalbi ne mogu sada s uspjehom pozivati na potrebu provođenja dokaza psihološkim vještačenjem tužitelja, jer taj dokazni prijedlog pravovremeno nisu predlagali.

12. Obzirom na sve gore navedeno, kako je prvostupanjski sud na navedeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio ni one bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP žalbe tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

13. I tužitelj i tuženik pobijaju odluku o troškovima postupka, pri čemu su žalbeni navodi tužitelja neosnovani, dok su navodi tuženika djelomično osnovani.

13.1. Odluku o troškovima postupka sud je pravilno utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP, te je pravilno odmjerio troškove za pojedine radnje koje tužitelju pripadaju a koje se odnose na zastupanje istoga po punomoćniku odvjetniku sve to primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 107/2025.). Dakle, tužitelju pravilno za radnje poduzete u postupku pripada trošak u iznosu od 3.875,00 eur. Međutim, sud je pogrešno odmjerio uspjeh tužitelja u postupku što osnovano tvrde tuženici, jer je uspjeh tužitelja u postupku kako po osnovu tako i po visini u omjeru od 28,86% (omjer koji se dobije nakon što se od uspjeha tužitelja u postupku odbije uspjeh tuženika u postupku), pa stoga tužitelju na Naime njegova troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku pripada iznos od 1.118,32 eur, koji trošak je uvećan za trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 52,36 eur (181,43 eur x 28,86%), te u cijelosti za trošak provedenog medicinskog vještačenja kao nužnog troška u iznosu od 800,00 eur, što daje konačni trošak tužitelja u iznosu od 1.970,68 eur. Dakle, osnovano tuženici tvrde da troškovi postupka tužitelju nisu pravilno odmjereni, pa pravilnom primjenom materijalnoga prava odluku o troškovima postupka valjalo je preinačiti, na način da je zahtjev tužitelja preko iznosa od 1.970,68 eur do konačno suđenog u iznosu od 3.454,92 eur i tijekom zakonskih zateznih kamata na taj iznos, valjalo odbiti kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

14. Odluka o troškovima žalbe tužitelja temelji se na odredbi članka 166. stavka 1., u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP.

15. Obzirom da su tuženici sa svojom žalbom uspjeli u neznatnom dijelu, odnosno samo u dijelu odluke o troškovima postupka, valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP).

U Puli-Pola 18. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić