REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-728/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Igor Plavšić, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženog Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-318/2023-17 od 26. ožujka 2026., u sjednici vijeća od 18. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje točka I., II., i IV. izreke presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-318/2023-17 od 26. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7 Ugovora o namjenskom kreditu broj kreditna partija 7103838439 (nastavno: Ugovor) od 02.10.2007. g. ovjeren po javnom bilježniku Mirodaru Kovač iz Vinkovaca pod poslovnim brojem OV-05.10.2007. dana 05.10.2007.g. a kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu i to u dijelu odredbe „po srednjem tečaju

HNB na dan plaćanja za CHF“

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Trg bana J.Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužitelju LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe naslova razlike povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu iznosa od 15.341,43 eura, sa zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.g. do isplate, po stopi u periodu od 01.08.2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka, primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi isplate razlike neotplaćene glavnice kredita nakon konverzije u iznosu od 5.239,86 eura.

IV Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.910,35 eura sve u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom točku I., II., i IV. izreke navedene presude pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve tužitelja, uz naknadu troškova tuženiku, podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi. Sud prvog stupnja dao je sve razloge o provedenim dokazima i o pravno relevantnim činjenicama i prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno:

- da je tuženik, kao kreditor, s tužiteljem, kao korisnikom kredita, sklopio Ugovor o kreditu broj 3210931695 dana 2. listopada 2007. po kojem je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 246.250,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke, na dan isplate kredita,

- da je rok otplate kredita je određen na 20 godina,

- da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 8. siječnja 2016. po kojem su provele postupak konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tuženika, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da je tužitelj tijekom otplate kredita isti preplatio u iznosu od 15.341,43 eura.

7. Žalitelj neosnovano tužitelju osporava aktivnu legitimaciju, te se o navedenom prigovoru pravilno prvostupanjski sud očitovao navodeći da sukladno članku 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999.) obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba. Ukoliko bi neka druga osoba ispunila obvezu tužitelja, a tuženik je prihvatio kao ispunjenje obveze tužitelja jer je unio uplaćeni iznos u knjigovodstvenu karticu koja ima svojstvo vjerodostojne isprave i zatvorio tom uplatom zatvorio anuitet, tada se može samo raditi o pravnom odnosu između tužitelja i treće osobe, a koji iznos se tuženika kao kreditora ne tiče jer je on priznao uplatu tužitelju.

8. Žalitelj neosnovano u žalbi osporava tužitelju status potrošača jer je članku 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.- dalje: ZZP/03) potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti. Kako iz ugovora o kreditu proistječe da je kredit odobren za kupnju kuće i koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba, istaknuti žalbeni navod u kojem osporava tužitelju status potrošača nije osnovan.

9. Nije sporno da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

10. Navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno je da je između ostalih banaka i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

11. Prema članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. - dalje: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 58/2013. i 41/2014. - dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe , odnosno člankom 138.a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Člankom 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe odnosno mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (odnosno povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

14. Kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom ugovornu odredbu kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, pravilno je sud prvog stupnja spornu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom, a neistinitima ocijenio navode tuženika da je prilikom sklapanja ugovora pružio tužitelju sve potrebne informacija, te da banka kod sklapanja ugovora nije znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

15. Niti prigovor zastare na kojem žalitelj ustraje u žalbi nije osnovan. Tužitelj je tužbu u ovom predmetu podnio 7. lipnja 2023. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Odredbom članka 214. stavka 1. do 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je člankom 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Člankom 245. stavkom 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavkom 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

16. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj se navodi sljedeće: „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“

17. Kako je, dakle, ovdje tužba podnesena 7. lipnja 2023. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., pravilno je sud prvog stupnja prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

18. Iz provedenog financijskog vještačenja kojem tuženik u matematičkom izračunu nije prigovorio, a niti žalbom ne osporava visinu dosuđenu na ime razlike tečaja CHF utvrđeno je da je tužitelj tijekom otplate kredita isti preplatio zbog razlike tečaja CHF u iznosu od 15.341,43 eura.

19. Tužitelju na preplaćene iznose pripada zatezna kamata primjenom članka 1115. stavka 1. ZOO-a jer je tuženik nepošteni stjecatelj koji je koristio nepoštene ugovorne odredbe, pa je dužan kamate platiti od dana stjecanja.

20. U odnosu na žalbene navode žalitelja u svezi sa zaključenjem ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora treba navesti sljedeće. Sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje ZID ZPK) tužitelji ne gube pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

21. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe članka 19.b i članka 19.c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi iz odredbe članka 19.a ZPK- a, kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO-a), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO-a, u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

22. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa ugovoru o kreditu, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Za dodati je da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga, ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno.

23. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

24. Žalitelj se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

25. Potrošač se sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. - dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

26. Žalitelj se poziva i na odluku Suda Europske unije broj C-118/17 IN protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. po kojoj sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

27. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

28. Stoga je pravilno sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu IN protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

29. Žalitelj se neosnovano poziva da tužitelj nema pravo na zakonske zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/2020.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/2020.) u razdoblju od 1. svibnja 2020. pa do 18. listopada 2020. jer se navedeni zakon i odluka odnose na ovršne i stečajne postupke, ali ne i parnične postupke, a što je predmetni postupak.

30. Sud prvog stupnja pravilno je odluku o parničnom trošku utemeljio na članku 154. stavku 2. i članku 155. ZPP-a, te istu žalitelj ne osporava konkretnim žalbenim navodima.

31. Slijedom navedenoga, odbijena je žalba žalitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda, po članku 368. stavku 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 18. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić