REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-672/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Vedran Ramadanović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn- 10/2019-14 od 6. veljače 2026., u sjednici vijeća od 18. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženice, ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-10/2019-14 od 6. veljače 2026. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju CR isplati na ime naknade neimovinske štete iznos od 3.000,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2019. do isplate sa zateznom kamatom određenoj od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 825,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 6. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešne odluke o troškovima postupka. Ističe da su u dokaznom postupku ispitani tužitelj i svjedok MR, zaposlenik zatvora, te je sud prihvatio iskaz tužitelja kao mjerodavan za utvrđenje odlučne činjenice, iako je isti u oprečnosti sa službenim evidencijama Zatvora i iskaza svjedoka koji je zaposlenik Zatvora. U izvješću zatvora od 24. travnja 2025. točno je navedeno po razdoblju odnosno danima u kojoj je sobi, koje površine i sa koliko zatvorenika tužitelj u utuženom razdoblju boravio. Takav dopis predstavlja javnu ispravu, koju je sastavilo za to nadležno tijelo i u skladu s člankom 230. Zakona o parničnom postupku i dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Tužitelj u tužbi i zahtjevu za mirno rješenje spora navodi da mu je u razdoblju izvršavanja kazne zatvora od 20. siječnja 2016. do 14. lipnja 2016. i od 29. prosinca 2016. do 4. travnja 2017. bilo povrijeđeno pravo na 4 m[2] i 10 m smještajnog prostora, dok iz izvješća Zatvora proizlazi kako je tužitelju bilo za vrijeme izdržavanja kazne na raspolaganju prostor od 3,90 m[2] do 6,84 m . Sud pogrešno utvrđuje odlučnu činjenicu, koliki je prostor tužitelju bio na raspolaganju tijekom boravka u zatvoru s obzirom na broj osoba koje su s njime dijelile sobu, te je taj odlučni podatak utvrdio isključivo na temelju iskaza tužitelja dok iskaz zaposlenika Zatvora i dostavljenog Izvješća smatra neistinitim. Sud u obrazloženju presude navodi da je tužitelj bio ukupno 232 dana u nezadovoljavajućim uvjetima od 21,10 m[2] sa 6-7 zatvorenika, na raspolaganju je imao 2,80 m[2] do 3,30 m osobnog prostora, a koji podatak je dobiven isključivo temeljem iskaza tužitelja te mu utvrđuje naknadu u iznosu od 3.000,00 eura. S obzirom na praksu Europskog suda za ljudska prava koji jasno razlikuje površinu osobnog prostora veću odnosno manju od 3 m[2] kao presudni faktor povrede tužiteljevih prava, sud je propustio točno navesti koliko je dana i kada tužitelj boravio i sa koliko osoba u kojem prostoru. S obzirom na to da je nepravilna odluka suda o glavnom zahtjevu tužitelja, nepravilna je i odluka o troškovima postupka u smislu članka 154. i članka 155. Zakona o parničnom postupku. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu, odnosno podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koja je uzrokovana uvjetima boravka u zatvoru u periodu od 20. siječnja 2016. do 14. lipnja 2016. u istražnom zatvoru u [adresa], te od 29. prosinca 2016. do 4. travnja 2017. na izdržavanju kazne zatvora u zatvoru u [adresa] i nezadovoljavanju standarda smještaja zatvorenika. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj ukupno 232 dana boravio u nedostatnom osobnom prostoru, uz neadekvatne uvijete održavanja osobne higijene za što odgovora tuženica, zbog čega je osjećao nelagodu i frustraciju što mu je povrijedilo pravo osobnosti, pa mu je po članku 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 3.000,00 eura koji iznos bi trebao biti satisfakcija tužitelju za prekomjernu nelagodu, patnju i trpljenje preko nužne mjere koju podrazumijeva izdržavanje zatvorske kazne.

6. U donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu parničnog postupka, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, po članku 365. stavku 2. ZPP-a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio:

- da je tužitelj ukupno proveo 232 dana u zatvoru u [adresa], gdje je boravio u sobama površine od 21,10 m[2] sa 6-7 zatvorenika od čega, kad se oduzme sanitarni čvor sa WC-om i umivaonikom (površine nešto veće od 1,00 m[2] ), dobije se površina od oko 2,80-3,30 m[2] raspoloživog prostora po zatvoreniku,

- da je zatvorenička soba bez ventilacije (osim putem prozora koji se mogu otvarati), pri čemu je WC, koji je s obzirom na broj osoba u sobi u čestoj uporabi, a samo je djelomično odvojen od ostatka sobe i provjetrava se kroz sobu, pa osim neugodnih mirisa, nije zajamčena niti potpuna privatnost, što stvara nelagodu pri konstantnom boravku u takvoj sobi u kojoj zatvorenici dobivaju sve obroke,

- da je tužitelj 80% invalid, parcijalno nepokretan, te je imao mogućnost samo dva sata dnevno izbivanja izvan sobe na zatvorskom dvorištu.

8. Nije sporno da je tuženica, prema odredbama članka 23. i članka 25. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010. i 5/2014) te članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 1/2006. i 13/2017. – dalje: Konvencija), dužna u ustanovama gdje se izvršava kazna zatvora osigurati provedbu mjera kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima se osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora, ne izlažu takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru.

9. Mjerodavna načela i standarde za ocjenu prenapučenosti zatvora ESLJP je iznio u predmetu Muršić protiv Hrvatske, a to su:

1) potvrđen je standard od 3 m[2] površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika;

2) površina prostorije koja je manja od 3 m[2] po zatvoreniku smatra se nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Konvencije;

3) oborivost čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije moguća je uz kumulativno ispunjenje sljedećih čimbenika:

(a) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m[2] su kratka, povremena i minimalna;

(b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe;

(c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru;

4) u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi 3 - 4 m[2] osobnog prostora po zatvoreniku - prostorni čimbenik snažno utječe na ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru; u takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima;

5) za ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj prostoriji s više od 4 m[2] osobnog prostora u kojem boravi više zatvorenika, a pitanje osobnog prostora se ne ističe, ispituju se ostali aspekti fizičkih uvjeta u zatvoru: pristup vježbi na otvorenom, prirodno svjetlo ili zrak, dostupnost ventilacije, prikladnost grijanja, mogućnost privatne uporabe nužnika i sukladnost s osnovnim higijenskim zahtjevima.

10. Pobijanom presudom utvrđeno je da je tužitelj u zatvoru u [adresa] boravio 232 dana gdje je boravio u sobama površine od 21,10 m[2] sa 6-7 zatvorenika od čega, kad se oduzme sanitarni čvor sa WC-om i umivaonikom (površine nešto veće od 1,00 m[2] ), dobije se površina od oko 2,80-3,30 m raspoloživog prostora po zatvoreniku. Na temelju naprijed navedenih činjenica, prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev jer je ocijenio da tužitelju u duljem vremenskom razdoblju, prilikom izdržavanja kazne zatvora nisu u skladu s mjerodavnim pravom bili zadovoljeni propisani standardi u pogledu raspoložive površine sobe s obzirom na broj zatvorenika i za održavanje minimalnih higijenskih potreba, te da su u sobi s jednim WC-om (koji je bio odvojen tzv. kaobojskim vratima) svi zatvorenici obavljali nuždu, te da je shodno tome tužitelj bio izložen nehumanim i ponižavajućim smještajnim, higijenskim i zdravstvenim uvjetima.

11. Međutim, naprijed istaknuta utvrđenja na kojima se pobijana presuda temelji, za sada se ne mogu ocijeniti pravilnima.

12. To stoga što iz razloga osporene presude nije razvidno , a kako pravilno ukazuje žaliteljica, u kojem je periodu tužitelj boravio u prostoriji koja mu je omogućavala raspoloživi prostor ispod standarda od 3 m[2] , s obzirom da i u slučaju da je tužitelju bilo na raspolaganju manje od 3 m[2] navedeno samo po sebi ne bi bilo osnova za dosudu predmetne naknade ako je taj boravak bio kratkotrajan ili povremen, te popraćen dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe.

13. Pobijanom presudom nisu utvrđeni svi elementi na temelju kojih bi se mogli ispitati kriteriji i standardi prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru iz predmeta Muršić protiv Hrvatske (v. t. 6.2. obrazloženja ustavnosudske odluke), zbog čega je činjenično stanje na kojem se presuda temelji, ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno .

14. Zbog naprijed navedenog razloga žalba tuženice je prihvaćena te je riješeno kao u izreci (članak 370. ZPP-a).

15. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će ocjenom svih dokaza, a naročito podataka o površini koja je tužitelju bila na raspolaganju kroz cijelo vrijeme boravka u zatvoru, a prema evidenciji zatvora u [adresa], sukladno kriterijima za ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru iz predmeta Muršić protiv Hrvatske, utvrditi da li je i u kojoj mjeri tužitelj tijekom služenja zatvorske kazne bio izložen nehumanim i ponižavajućim smještajnim, higijenskim i zdravstvenim uvjetima, i donijeti novu, zakonitu presudu.

U Puli-Pola 18. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić