REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P 6167/19-61

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja DC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Nikoli Juriću, odvj. u Splitu protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. ZAGREB, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po pun. iz odvj. društva Porobija i Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 16. veljače 2026. g. u prisutnosti tužitelja sa zamj. pun. i pun. tuženika, dana 18. svibnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210578629 (kreditna partija: 7103778032), koji je zaključen između stranaka dana 20. kolovoza 2007. g. u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1. tog Ugovora kojim je određeno odobrenje kredita od 132.632,00 CHF (švicarskih franaka) u iznosu kunske protuvrijednosti te u dijelu čl. 2. i čl. 7. tog Ugovora kojim je određena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF (švicarski franak).

II.Dužan je tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, u roku od 15 dana isplatiti tužitelja DC, OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 17.235,07 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-5,08 EUR teče od 1. siječnja 2008. g. do isplate,

-5,91 EUR teče od 1. veljače 2008. g. do isplate,

-18,70 EUR teče od 1. ožujka 2008. g. do isplate,

-12,44 EUR teče od 1. travnja 2008. g. do isplate,

-0,53 EUR teče od 1. svibnja 2008. g. do isplate,

-3,04 EUR teče od 1. lipnja 2008. g. do isplate,

-17,00 EUR teče od 1. listopada 2008. g. do isplate,

-30,51 EUR teče od 1. studenog 2008. g. do isplate,

-11,70 EUR teče od 1. prosinca 2008. g. do isplate,

-59,95 EUR teče od 1. siječnja 2009. g. do isplate,

-60,45 EUR teče od 1. veljače 2009. g. do isplate,

-44,24 EUR teče od 1. ožujka 2009. g. do isplate,

-1.482,43 EUR teče od 24. ožujka 2009. g. do isplate,

-47,96 EUR teče od 1. travnja 2009. g. do isplate,

-48,70 EUR teče od 1. svibnja 2009. g. do isplate,

-42,30 EUR teče od 1. lipnja 2009. g. do isplate,

-43,42 EUR teče od 1. srpnja 2009. g. do isplate,

-39,13 EUR teče od 1. kolovoza 2009. g. do isplate,

-46,10 EUR teče od 1. rujna 2009. g. do isplate,

-38,36 EUR teče od 1. listopada 2009. g. do isplate,

-43,36 EUR teče od 1. studenog 2009. g. do isplate,

-42,56 EUR teče od 1. prosinca 2009. g. do isplate,

-55,90 EUR teče od 1. siječnja 2010. g. do isplate,

-1.752,42 EUR teče od 14. siječnja 2010. g. do isplate,

-64,74 EUR teče od 1. veljače 2010. g. do isplate,

-62,86 EUR teče od 1. ožujka 2010. g. do isplate,

-71,48 EUR teče od 1. travnja 2010. g. do isplate,

-87,27 EUR teče od 1. svibnja 2010. g. do isplate,

-90,65 EUR teče od 1. lipnja 2010. g. do isplate,

-107,65 EUR teče od 1. srpnja 2010. g. do isplate,

-107,03 EUR teče od 1. kolovoza 2010. g. do isplate,

-144,96 EUR teče od 1. rujna 2010. g. do isplate,

-122,87 EUR teče od 1. listopada 2010. g. do isplate,

-127,97 EUR teče od 1. studenog 2010. g. do isplate,

-149,66 EUR teče od 1. prosinca 2010. g. do isplate,

-151,77 EUR teče od 1. siječnja 2011. g. do isplate,

-143,36 EUR teče od 1. veljače 2011. g. do isplate,

-148,45 EUR teče od 1. ožujka 2011. g. do isplate,

-148,72 EUR teče od 1. travnja 2011. g. do isplate,

-164,24 EUR teče od 1. svibnja 2011. g. do isplate,

-197,25 EUR teče od 1. lipnja 2011. g. do isplate,

-234,80 EUR teče od 1. srpnja 2011. g. do isplate,

-274,08 EUR teče od 1. kolovoza 2011. g. do isplate,

-209,76 EUR teče od 1. rujna 2011. g. do isplate,

-10.473,31 EUR teče od 26. rujna 2011. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

dok se u preostalom dijelu, kojim je zatezna kamata zatražena na iznos od 31,02 EUR, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.300,56 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 18. svibnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 12. prosinca 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da je, kao korisnik kredita, s tuženikom (Poslovnica Split) dana 20. kolovoza 2007. g. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210578629, kreditna partija 7103778032, temeljem kojeg je tužitelju od strane tuženika odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 132.632,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj je predmetni kredit prijevremeno u cijelosti otplatio. Ugovorom da je, između ostalog, ugovorena valutna klauzula u valuti CHF i otplata kredita vezana je za ovu valutu (čl. 1., 2. i 7. Ugovora). Povodom kolektivne tužbe Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovački sud u Zagrebu da je donio presudu pod poslovnim brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. temeljem koje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. g. i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja je presuda u tom dijelu utvrđenja postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. Slijedom navedenih utvrđenja, kojima da je vezan i ovaj sud, temeljem odredbe čl. 502. c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, da proizlazi da su ništetne i bez pravnih učinaka odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora i to u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF. Kako je ta odredba ništetna, to znači da se ne može primijeniti i da tuženik nema pravo na naplatu potraživanja temeljem takve ugovorne odredbe. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima tuženik da je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom što znači isplatu preplaćenih anuiteta i to kao razlike između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, a po izračunu tužitelja radilo bi se o ukupnom iznosu od 150.827,67 kn. Na svaki mjesečni iznos preplaćenog anuiteta tužitelju da pripadaju zakonske zatezne kamate od dana kada su izvršene uplate. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210578629, kreditna partija 7103778032 od 20. kolovoza 2007. g. u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i to baš u dijelu čl. 1. Ugovora kojim je određeno odobrenje kredita od 132.632 CHF iznosu kunske protuvrijednosti te u dijelu čl. 2. i 7. Ugovora kojima je određena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF. Zatražena je i isplata ukupnog iznosa od 150.827,67 kn s pripadajućim kamatama, a na ime neosnovano naplaćenih i od tuženika stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti CHF.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u pogledu osnove, visine i razloga koje je naveo tužitelj u tužbi te je istakao prigovor zastare. Iz prometa po kreditu da su vidljive uplate na ime dospjelih obveza koje se ne mogu povezati s tužiteljem radi čega je istaknut prigovor promašene aktivne legitimacije. Zastarni rok za potraživanje stečenog bez osnove da počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja poveća, a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate, pri čemu kolektivna tužba na koju se pozvao tužitelj zastaru nije prekinula. Što se tiče valutne klauzule, da je korisnik kredita bio upoznat s valutnim rizikom kako je jasno navedeno i u čl. 1. Ugovora, valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, te ne može, nakon što je valjano ugovorena, postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti. Tuženik da nije znao niti mogao znati niti posumnjati u rast tečaja CHF koji je niz godina bio izuzetno stabilan. Tuženik da je prilikom sklapanja Ugovora pružio sve potrebne informacije odnosno korisnika kredita informirao o poznatim parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF te je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u CHF te ih nije ni reklamirao ni nudio ništa više nego što je nudio kredite u EUR i kn te je čak i destimulirao korisnike na uzimanje takvih kredita jer je u odnosu na konkurenciju nudio najviše kamatne stope.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku 19. srpnja 2024. g. te je tužitelj, osim utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu, zatražio isplatu iznosa od 17.235,07 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210578629, zemljišnoknjižnog izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], otplatnog plana od 30. kolovoza 2007. g., otplatnog plana od 5. lipnja 2019. g., obavijesti o promjeni kamatne stope od 25. listopada 2010. g., prometa po kreditu-specifikacije uplata i pregleda podataka o promjenama kamatne stope po kreditnoj partiji 7103705791. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Lei Rajković koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 3. prosinca 2020. g. i pisane dopune od 22. rujna 2021. g., 2. siječnja 2023. g., 14. travnja 2023. g. i 26. ožujka 2024. g. te saslušanjem tužitelja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210578629 od 20. kolovoza 2007. g., a koji dijelovi se odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF te predstavljaju, po ocjeni tužitelja, nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa od 17.235,07 EUR s pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 20. kolovoza 2007. g. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210578629 s valutnom klauzulom na iznos od 132.632,00 CHF s rokom otplate u 240 mjeseci, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima od 825,83 CHF prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početno ugovorene vrijednosti (zaključno s danom 26. rujnom 2011. g. kada je tužitelj uplatio zadnji anuitet i time u cijelosti prijevremeno otplatio kredit). Istaknut je i prigovor zastare.

U ovoj je odluci bilo potrebno navesti stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., a radi se o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka koji predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP).

U presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. utvrđeno je da je su tuženici, a radi se točno određenim bankama u RH, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je, u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženici iz tog postupka nisu pridržavali načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženici nisu vodili računa o interesima korisnika kredita i nisu im dali nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, da su tuženici, kao financijske ustanove, mogli i po redovnom tijeku stvari morali znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da su tuženici takve informacije uskratili korisnicima kredita pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega su korisnici kredita bili onemogućeni procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njih proizaći sklapanjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njihovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i nije mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao iskren i uvjerljiv, proizlazi da je sa suprugom 2007. g. donio odluku o kupnji stana, da se odlučio za tuženika iako je u PBZ d.d. Zagreb primao plaću, a budući da su tamo bili nepovoljniji uvjeti (tražili su i sudužnika) da su u ponudi bili krediti u kunama, EUR i CHF, da je u kunskom kreditu kamata bila fiksna, a u kreditu u CHF promjenjiva, da je službenica tuženika izračunala da je u kreditu s valutnom klauzulom CHF najmanji anuitet u odnosu na ostala dva proizvoda radi čega da se odlučio za taj kredit, da je službenica, osim toga, kazala da je taj kredit najpovoljniji i najbolji i da svi uzimaju takve kredite bez da je upozorila na bilo kakve rizike ugovaranja u toj valuti. Prvi anuitet da je bio oko 3.600,00- 3.800,00 kn te da je protekom vremena narastao na čak 6.200,00 kn, da to nisu mogli plaćati pa da su počeli intenzivno štedjeti i rate kredita otplaćivati u povećanim iznosima te konačno u rujnu 2011. g. i u potpunosti otplatiti kredit. Ugovor da je prije potpisivanja pročitao ali da mu ta terminologija nije bila poznata ni jasna, objašnjenja da nije tražio jer da mu je jedino bilo bitno kolika je rata.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o valutnoj klauzuli u CHF, niti se pojašnjavao rizik ugovaranja vezano za tu valutu. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

Stoga je odredbe Ugovora o kreditu broj 3210578629 od 20. kolovoza 2007. g. o valutnoj klauzuli i to u dijelu odredbi sadržanih u čl. 1., 2. i 7. Ugovora u kojima se ugovara valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 132.632,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i u dijelu kojim se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja trebalo utvrditi ništetnima, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 i 125/07), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude. Temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), a u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Lei Rajković na okolnost razlike radi promjene početno ugovorenog tečaja za CHF i tečaja koji je vrijedio tijekom otplate kredita.

U pisanom nalazu i mišljenju od 3. prosinca 2020. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, vještakinja je ponovila sve uvjete dogovorene između stranaka prilikom zaključenja Ugovora te je dodala:

-da je početni tečaj CHF u odnosu na kn bio 4,444896, da je tužitelj izvršio tri uvećane uplate kojima je prijevremeno otplatio dio glavnice, a dijelom i kamatu, da je sa zadnjom uplatom od 26. rujna 2011. g. otplatio krediti u cijelosti, da je izračun izvršila uzimajući u obzir tečaj koji je vrijedio na dan uplata od strane tužitelja, da je izračunala razliku između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF u odnosu na kn koji je vrijedio na dan isplate kredita (1 CHF=4,444896 kn) i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF u odnosu na kn na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta te da je takvim računom došla do zaključka da je ukupan iznos koji je tužitelj pretplatio u razdoblju od dana isplate kredita 1. rujna 2007. g. do dana otplate kredita 26. rujna 2011. g.: 134.572,76 kn.

Tuženik je u podnesku od 28. prosinca 2020. g. prigovorio nalazu i mišljenju sudske vještakinje Rajković i to u dijelu korištenja inicijalnog tečaja, smatrajući da je vještakinja pogrešno koristila tečaj na dan 1. rujna 2007. g., a da je trebalo koristiti tečaj na dan isplate kredita koji da je iznosio 1 CHF = 4,475956 kn. Tuženik je naveo i da vještakinja nije na ispravan način obračunala tečajnu razliku jer da je pogrešan postupak: od stvarno plaćenog anuiteta u kn oduzimati stvarni anuitet pomnožen inicijalnim tečajem, već da je ispravan postupak: iskazati razliku u visini anuiteta koja proizlazi iz promjene kamatne stope kroz cijelo razdoblje otplate kredita, razliku u visini anuiteta iskazati u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja na dan plaćanja anuiteta i iskazati razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja na način da se obveza koja je stvarno bila obračunata i plaćena pomnoži razlikom tečajeva (stvarno primijenjeni tečaj na dan svake uplate i početni tečaj na dan isplate kredita), uz korekciju za dio iznosa sadržanog u razlici obveze po osnovi promjene kamatnih stopa.

Sud je, smatrajući da se radi o nedostacima u nalazu i mišljenju koji se mogu otkloniti, postupajući u skladu s odredbom čl. 261. st. 2. ZPP-a, odlučio obnoviti vještačenje s istom vještakinjom koja je u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 22. rujna 2021. g., očitujući se o prigovorima tuženika, potvrdila da je u nalazu i mišljenju izračunala razlike u tablici broj 5. na način da je za promjene tečajnih razlika uzimala inicijalni tečaj za isplaćeni kredit na dan 1. rujna 2007. g., a ne na dan 30. kolovoza 2007. g., da je radi toga izvršila korekciju te je za inicijalni tečaj uzela tečaj utvrđen na dan 30. kolovoza 2007. g. koji je iznosio 1 CHF=4.475956 kn, te je dobila da je ukupan iznos koji je tužitelj pretplatio u razdoblju od dana isplate kredita 1. rujna 2007. g. do dana otplate kredita 26. rujna 2011. g. 129.857,60 kn.

U odnosu na drugi prigovor tuženika vještakinja je navela da u nalazu i mišljenju tečajnu razliku nije obračunavala na način da je od stvarno plaćenog anuiteta u kn oduzimala stvarni anuitet množen inicijalnim tečajem, jer bi na takav način uključila i promjene nastale po osnovi kamatnih stopa, već je prikazala razlike koje su nastale isključivo zbog promjene tečaja CHF i to po anuitetima, odnosno nije iskazala razlike nastale po osnovi promjene kamatne stope po početno ugovorenom, tzv. inicijalnom tečaju, radi čega da nije uvažila taj prigovor tuženika.

Vještakinja je za svoj postupak dala i primjer: navela je da je prva rata kredita (odnosno inicijalno ugovoreni anuitet) iznosila 815,17 CHF (uz kamatnu stopu od 4,40%), što da po inicijalnom tečaju iznosi 3.648,67 kn. Već u drugoj rati kredita zbog porasta kamatne stope (5,05%) da je anuitet narastao na 867,46 CHF, što uz primjenu inicijalnog tečaja iznosi 3.882,71 kn. Da je uključila razliku nastalu radi promjene kamatne stope da bi razlika iznosila 234,05 kn (3.882,71 kn-3.647,67 kn), ali da to nije točan izračun razlike jer je nalog suda bio izračunati razlike zbog promjene tečaja. Da je vještakinji bio zadan nalog izračunati razlike po osnovi promjene kamatnih stopa i tečaja, onda bi ta razlika iznosila 223,67 kn (3.872,33 kn-3.647,67 kn), a koja predstavlja razlika uplate i inicijalnog anuiteta izraženu u kunama. Tuženik da pogrešno tvrdi da je to izvršeno, a iz priložene tablice da je vidljivo da nije, već upravo ono što je tužitelj platio više ili manje zbog promjene tečaja u odnosu na inicijalni tečaj.

Tuženik je u podnesku od 29. ožujka 2022. g. i dalje prigovarao nalazu i mišljenju sudske vještakinje navodeći da je vještakinja upotrijebila pogrešnu metodu jer da je tom metodom došlo do promjene inicijalnih uvjeta. U drugoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 2. siječnja 2023. g., pozvana temeljem odredbe čl. 261. st. 2. ZPP-a očitovati se o prigovoru tuženika, vještakinja je navela da je na identičan prigovor tuženika već odgovorila u prvoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja te je navela da u cijelosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju i razlici od 129.857,60 kn odnosno 17.235,07 EUR.

Tuženik je u podnesku od 14. veljače 2023. g. još jednom prigovorio nalazu i mišljenju sudske vještakinje navodeći da je razlika anuiteta nastala uslijed povećanja kamate stope iako vještakinja i dalje tvrdi da nije obračunala tečajnu razliku na način da je od stvarno plaćenog anuiteta u kn oduzimala stvarni anuitet po inicijalnom tečaju. Vještakinja da nije na ispravan način simulirala uvećane uplate na inicijalni otplatni plan što se kasnije odrazilo i na konačnu otplatu kredita.

Vještakinja je u trećoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 14. travnja 2023. g. navela da se već dva puta očitovala o istom prigovoru te da u cijelosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju.

Tuženik je u podnesku od 31. siječnja 2024. g. ukazao na okolnost da je tužitelj, uređujući tužbeni zahtjev prema pisanoj dopuni nalaza i mišljenja, zatražio isplatu iznosa od 17.235,07 EUR (129.857,60 kn), koji iznos da sadrži dio iznosa koji je tužitelju već isplaćen po pravomoćnoj presudi u postupku pred ovim sudom broj P 4209/19, što da se jasno vidi iz tablice koju je izradila vještakinja i u kojoj je navela da 3.037,78 kn odnosno 403,18 EUR otpada na povećanje kamate razlika tečaja odnosno povećanje kamate u tečaju, a taj iznos da je tužitelju već dosuđen te je potrebno da se u ovom predmetu ''isključi''. U predmetu ovog suda P 4209/19 tužitelj je zatražio isplatu razlike radi promjene kamatne stope iz istog Ugovora, te je u tom predmetu vještak računao preplatu na način da razliku u visini anuiteta množio s tečajem na dan plaćanja, a ne ''inicijalnim tečajem'' i time obuhvatio kamatu u tečaju, što vještakinja nije uzela u obzir.

Sud je vještakinji Rajković još jednom dostavio podnesak tuženika s prigovorom te je vještakinja u četvrtoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 26. ožujka 2024. g. izjavila da je izvršila uvid u nalaz i mišljenje vještaka Beusa iz predmeta ovog suda P 4209/19 u kojem su iskazane razlike po osnovi kamata. Navela je da je vještak Beus u prikazanom početnom planu mijenjao iznos inicijalnog anuiteta, odnosno računao je otplatni plan po promjenjivim anuitetima, iako tako nije iskazano prema početnom planu priloženom u spisu. Vještakinja je pak koristila ''fiksni'' početni (inicijalni) anuitet, kako je i ugovoreno, stoga da su razlike nastale radi drugačijeg pristupa. Izrazila je mišljenje da je njen način obračuna razlika nastalih po osnovi tečajnih razlika ispravan. Ipak je, uzimajući u obzir navedene okolnosti, priložila izračun razlika po osnovi tečaja na način da se usporedi inicijalni anuitet CHF tečaj na dan stvarne uplate umanjeno za inicijalni anuitet CHF tečaj na dan isplate kredita, odnosno kako je predlagao tuženik te je tako izračunala da je ukupan iznos koji je tužitelj više uplatio, po valuti, u razdoblju od dana isplate kredita do dana otplate kredita 16.831,84 EUR. U navedeni iznos da je uzela u obzir mjesečne iznose kad je tužitelj manje platio (tzv. minusi), a koji ukupno da iznose 28,48 EUR.

Sud je odlučio prihvatiti nalaz i mišljenje sudske vještakinje Rajković bez umanjenja radi drugačijeg obračuna drugog vještaka u drugom predmetu jer je, po ocjeni ovog suda, vještakinja izračun izvršila na pravilan način, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj kn za CHF, a okolnost što je vještak Beus pogriješio u metodi mogla je rezultirati samo prigovorom koji je bio na raspolaganju tuženiku u drugom predmeti i koji je onda sud trebao ocjenjivati u predmetu P 4209/19.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare na cjelokupno potraživanja tužitelja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 12. prosinca 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Na dosuđeni iznos glavnice koji je izračunala vještakinja Rajković od 17.235,07 EUR tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

Prije osvrta na osnovanosti zahtjeva za isplatu zatezne kamate treba navesti da je iznos koji pripada tužitelju, a temeljem nalaza i mišljenja vještakinje, iznos od 17.235,07 EUR koji je tužitelj u konačno uređenom tužbenom zahtjevu i zatražio, ali je isplatu zatezne kamate zatražio na pojedinačne iznose koji zbrojeni daju 17.266,09 EUR, što je za 31,02 EUR više od ukupne glavnice, što tužitelju ne pripada. Stoga je u dijelu kojim je zatražena isplata zatezne kamate koja teče na iznos od 31,02 EUR tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom II., a taj iznos sud je umanjio od zadnjeg zatraženog anuiteta, što je za tužitelja najpovoljnije.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu primjenom tečaja CHF koji se razlikuje od početnog znajući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Tužitelj je na dosuđeni iznos glavnice zateznu kamatu zatražio u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, što je pravilno i kako je trebalo navesti u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, a budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koji je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 19. srpnja 2024. g. i zastupanja na ročištu od 16. veljače 2026. g. po 250 bodova (ukupno 750 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 6. studenog 2020. g. od 125 bodova i trošak zastupanja na ročištima od 7. rujna 2021. g., 6. travnja 2022. g., 6. veljače 2024. g. i 28. siječnja i 9. prosinca 2025. g. po 62,5 bodova (ukupno 312,5 bodova).

Ukupan broj bodova od 1187,5 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (2.375,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i za trošak vještačenja koji je podmirio tužitelj (331,81 EUR) te tako dobiti iznos od 3.300,56 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki III. izreke presude.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 4. ožujka i 3. rujna 2021. g., 10. ožujka i 5. travnja 2022. g. i 7. kolovoza 2023. g. jer, po ocjeni ovog suda, taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, niti trošak sudskih pristojbi jer zahtjev tužitelja u tom dijelu nije bio postavljen na određeni način (čl. 164. st. 1. ZPP-a).

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja mu, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Splitu, 18. svibnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a19).