REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Vukovarska cesta 31
Poslovni broj: Us I-979/2025-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužiteljice ĐAE iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, Šubićeva 29, Zagreb, OIB: 33706439962, kojeg zastupa opunomoćenik ĐA, službena osoba, radi izvršenja rješenja u predmetu kontrole kampiranja izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova, 18. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-334-01/23-02/43, URBROJ: 443-01- 16-01-25-4 od 24. studenog 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-334-01/23-02/43, URBROJ: 443-01-16-01-25-4 od 24. studenog 2025. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja o izvršenju rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, Službe nadzora neregistriranog obavljanja ugostiteljske djelatnosti, pružanja ugostiteljskih usluga i usluga u turizmu, KLASA: UP/I-334-01/23-02/513, URBROJ: 443-02-01-08-23-6 od 20. listopada 2023. (točka 1. izreke rješenja) te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka (točka 2. izreke rješenja).
1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem o izvršenju se utvrđuje da je rješenje turističkog inspektora Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, Službe nadzora neregistriranog obavljanja ugostiteljske djelatnosti, pružanja ugostiteljskih usluga i usluga u turizmu, KLASA: UP/I-334-01/23-02/513, URBROJ: 443-02-01-08-23-1 od 14. listopada 2023. kojim se tužiteljici zabranjuje kampiranje izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na otoku Gornja Siga, otprilike 30 metara od obale u visini 1415,5 r/km rijeke Dunav, na rok od 60 dana od donošenja toga rješenja, odnosno do 13. prosinca 2023. postalo izvršno u trenutku uručenja stranci 14. listopada 2023. (točka I.). Nalaže se tužiteljici izvršenje rješenja odmah po primitku istoga (točka II.) te se ista upozorava da ukoliko ne izvrši obvezu iz točke I. i II. će na izvršenje obveze biti prinuđena izricanjem novčane kazne od 663,61 eura, koja će biti prisilno naplaćena putem tijela nadležnog za izvršenje novčanih kazni (točka III.). Riješeno je i da žalba ne odgađa izvršenje tog rješenja (točka IV).
2. Tužiteljica je podnijela tužbu ovome Sudu 13. listopada 2025. radi ocjene zakonitosti propuštanja donošenja pojedinačne odluke u skladu s odredbom članka 3. stavka 1. točke 3. i članka 38. stavka 2. točke 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS), a budući da tuženik nije odlučio o njenoj žalbi u roku predviđenom člankom 121. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP), izjavljenoj protiv rješenja rješenja o izvršenju rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, Službe nadzora neregistriranog obavljanja ugostiteljske djelatnosti, pružanja ugostiteljskih usluga i usluga u turizmu, KLASA: UP/I-334-01/23-02/513, URBROJ: 443-02-01-08-23-6 od 20. listopada 2023.
3. Tuženik je u odgovoru na navedenu tužbu obavijestio Sud da je odlučio o žalbi tužiteljice te je dostavio rješenje Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II -334- 01/23-02/43, URBROJ: 443-01-16-01-25-4 od 24. studenog 2025. kojim je odbijena njena žalba. Predložio je Sudu obustaviti upravni spor.
4. Rješenjem ovoga Suda pod poslovnim brojem: Us I-979/2025-5 od 28. studenog 2025. tužiteljica je pozvana da se u roku od 15 dana od dana dostave ovog rješenja očituje je li naknadno donesenom odlukom tuženika KLASA: UP/II-334-01/23- 02/43, URBROJ: 443-01-16-01-25-4 od 24. studenog 2025. zadovoljna ili proširuje tužbeni zahtjev i na novu odluku, u skladu s člankom 100. stavkom 1. ZUS-a.
5. Podneskom od 11. prosinca 2025. tužiteljica se na izričito traženje Suda u vezi proširenja tužbenog zahtjeva nije očitovala već je samo navela kako potražuje dosadašnje troškove postupka i to 1.250,00 eura za sastav tužbe i 1.250,00 eura za sastav tog (obrazloženog) podneska. Dakle, tužiteljica izrijekom nije navela da proširuje tužbeni zahtjev na novu odluku, niti se na bilo koji način očitovala u vezi postupanja u skladu sa obvezom iz članka 100. ZUS-a.
6. Nadalje, usprkos što je pozvana rješenjem od 28. studenoga 2025. da proširi tužbeni zahtjev na doneseno rješenje tuženika od 24. studenog 2025. na koji poziv se oglušila, umjesto proširenja tužbenog zahtjeva po pozivu suda, tužiteljica je podnijela novu tužbu (povodom koje je na ovome Sudu osnovan predmet Us I- 1239/2025) radi poništenja rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II -334- 01/23-02/43, URBROJ: 443-01-16-01-25-4 od 24. studenog 2025. U tužbi je navela da joj je 3. prosinca 2025. uručeno osporavano rješenje te da istu podnosi protiv istoga u cijelosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Iako je zastupana po kvalificiranom opunomoćeniku, odvjetniku, te usprkos obvezi iz članka 39. stavka 1. točke 8. ZUS-a, u tužbi nije kao obvezni sastav tužbe iznijela nikakve činjenice niti dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev. Samo je zatražila dostavu i omogućavanje uvida u dokumentaciju tuženika, odnosno spis upravnog postupka i izričito zatražila održavanje rasprave te je predložila Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika uz naknadu troška spora.
7. Tuženik u odgovoru na prethodno navedenu tužbu ističe da je u predmetu Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, KLASA: UP/I-334-01/23- 02/513, po službenoj dužnosti 14. listopada 2023. obavljen inspekcijski nadzor kontrole kampiranja izvan kampa i prostora određenih za kampiranje izvan kampova na otoku Gornja Siga. Navodi kako tužiteljica nije postupila po izvršnom rješenju turističkog inspektora Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Osijek, Službe nadzora neregistriranog obavljanja ugostiteljske djelatnosti, pružanja ugostiteljskih usluga i usluga u turizmu, KLASA: UP/I-334-01/23-02/513, URBROJ: 443-02-01-08-23-1 od 14. listopada 2023., kojim se tužiteljici zabranjuje kampiranje izvan kampa i prostora određenih za kampiranje te je utvrđeno da je unatoč izrečenoj zabrani zatečena kako spava u šatoru. Poziva se na obrazloženje osporavanog akta i relevantne zakonske odredbe te navodi kako tužiteljica bez obrazloženja u pogledu razloga osporavanja zakonitosti utuženog rješenja osporava odluku Državnog inspektorata u meritumu. Nadalje, osporava navode tužiteljice u vezi nezakonitosti rješenja te navodi da osporavano rješenje sadrži sve obvezne dijelove, a da obrazloženje utuženog rješenja sadrži kratko izlaganje žalbe, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, te ističe da su obrazloženi svi bitni žalbeni razlozi, kao i da je naveden propis na temelju kojeg je riješena upravna stvar. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
8. Iako u tužbi nije iznijela nikakve činjenice niti dokaze što je bila dužna učiniti u skladu s propisanim člankom 39. stavkom 1. točkom 8. ZUS-a, tužiteljica je dostavila 20. veljače 2026. podnesak u kojem je zatražila dostavu i razgledavanje spisa upravnog postupka, te predložila saslušati svjedoke GA, JA, GAE i JAE, Uz podnesak je priložila i dopis Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku od 30. kolovoza 2024. i Županijskog suda u Osijeku od 9. rujna 2024. U dostavljenom podnesku osporava dokaze na kojima se temelji osporavani akt, navodi kako tuženik ne raspolaže video snimkom ili fotografijom zatečenog stanja te da se radi o „subjektivno“ provedenom inspekcijskom nadzoru. Nadalje, u vezi utvrđene činjenice kako je tužiteljica zatečena kako boravi pod šatorom, navodi kako je nedokazana i neutvrđena činjenica takvog boravka, a što bi bio supstrat zabranjene radnje. Stoga zaključuje kako je izostao „misaoni proces svrstavanja faktičnog stanja u pravni“ te potom i zakonski opis djela. Navodi kako tužiteljica nije vlasnica, posjednica niti korisnica šatora i nema saznanja o istima te je stoga i odbila potpisati zapisnik. U vezi primjene članka 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, navodi kako se isti odnosi na ugostiteljske djelatnosti, koje uključuju pripremanje i usluživanje jela, pića i napitaka i pružanje usluga smješ taja, a da iz provedenog nadzora ne proizlazi da je pronađenim šatorom pružena usluga smještaja koja bi se trebala smatrati ugostiteljskom djelatnošću, pa da je stoga ta odredba izvan dosega primjene na konkretnu situaciju. Iznosi i navode u vezi teritorijalne, odnosno državne pripadnosti područja Gornje Sige na kojem tvrdi da se nalazi tzv. „Slobodna Republika Liberland“, a na kojem području je zatečen šator te obrazlaže tvrdnje o ne potpadanju tog područja pod državnu ingerenciju Republike Hrvatske.
9. Dakle, budući da tužiteljica nije proširila tužbeni zahtjev na poništavanje donesenog rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-334-01/23-02/43, URBROJ: 443-01-16-01-25-4 od 24. studenog 2025. iako je na to pozvana rješenjem ovog Suda poslovni broj: Us I-979/2025-5 od 28. studenoga 2025. u skladu s propisanim člankom 99. i člankom 100. stavkom 1. ZUS-a, ali je usprkos tome podnijela zasebnu tužbu 17. prosinca 2025., Sud je u skladu s propisanim člankom 107. stavkom 1. ZUS-a, spojio predmet poslovni broj: Us I-1239/2025 na ovaj predmet radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, budući da se radi istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.
10. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim Sudom je održana javna rasprava 27. travnja 2026. u prisutnosti opunomoćenika stranaka. Na održanoj raspravi je opunomoćenik tužiteljice ostao pri svim dotadašnjim navodima, a uz svjedoke predložene u tužbi predložio je saslušati i DAE iz [adresa] i DA iz [adresa]. Osporio je i zapisnik o nadzoru budući da tužiteljici tijekom postupka nije omogućeno korištenje vlastitim jezikom, a predložio je i od Hrvatskog Sabora pribaviti podatak nalazi li se predmetni teritorij na području Republike Hrvatske. Predložio je usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška spora pobliže određenog na zapisniku (str. 87 spisa).
10.1. Opunomoćenik tuženika je ostao pri svim dotadašnjim navodima , te se protivio saslušanju predloženih svjedoka budući da se iskazima istih ne bi mogla utvrditi bilo kakva bitna činjenica za provedeni inspekcijski nadzor, a protivio se i pribavljanju predloženog podatka od Hrvatskog Sabora jer je nesporno da na tom teritoriju od osamostaljenja Republike Hrvatske državna tijela provode jurisdikciju.
Predložio je odbiti tužbeni zahtjev.
10.2. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka, budući da tužiteljica nije obrazložila na koje bi okolnosti oni uopće iskazivali, niti je iz spisa razvidno da su bili prisutni prilikom inspekcijskog nadzora, pa nije jasno zašto ih tužiteljica predlaže kao svjedoka. K tome, uz nespornu i opće poznatu činjenicu da Republika Hrvatska provodi jurisdikciju nad teritorijem Gornje Sige, nije bilo potrebno niti pribavljati ikakve podatke o tome od Hrvatskog Sabora, niti bi isto bilo od utjecaja na odlučivanje u ovoj upravnoj stvari.
11. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
12. Iz dokumentacije u spisu upravnog postupka proizlazi da je viši turistički inspektor Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, Službe nadzora neregistriranog obavljanja ugostiteljske djelatnosti, pružanja ugostiteljskih usluga i usluga u turizmu, 14. listopada 2023., u predmetu kontrole kampiranja, obavio inspekcijski nadzor na desnoj obali u visini 1415,5 r/km rijeke Dunav na otoku Gornja Siga, u dubini područja, oko 30 metara od obale, o čemu je sastavljen Zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru, KLASA: UP/I-334-01/23-02/513, URBROJ: 443- 02-01-08-21-1. S obzirom na utvrđenja u inspekcijskom nadzoru, Inspektor je donio usmeno rješenje u Zapisniku od 14. listopada 2023. kojim se tužiteljici zabranjuje opisano kampiranje na rok od 60 dana od donošenja istog usmenog rješenja, odnosno do 13. prosinca 2023. te je navedeno da se rješenje izvršava na drugi pogodan način, odnosno da se šator neće pečatiti jer isti po završetku nadzora stranka (tužiteljica) uklanja. Iz stanja spisa proizlazi da je inspektor donio pisani otpravak usmenog rješenja od 14. listopada 2023.
13. Ponovnim inspekcijskim nadzorom provedenim na temelju ovlaštenja iz članaka 3., 16., 61. do 66. Zakona o državnom inspektoratu (Narodne novine, broj 115/18., 117/21. i 67/23.– dalje: ZDI), prilikom kontrole izvršenja rješenja, tužiteljica je ponovno, unatoč izrečenoj usmenoj i pisanoj zabrani, zatečena kako spava u šatoru na lokaciji na otoku Gornja Siga, otprilike 30 metara od obale u visini 1415,5 r/km rijeke Dunav (zapisnik KLASA: KLASA: UP/I-334-01/23-02/513, URBROJ: 443-02-01-08-23- 5. Nadzor je izvršen uz prisutnost sudskog tumača za engleski jezik, MA, tužiteljica je upozorena na svoja prava predviđena ZUP-om, izjavila je da „Nema što za izjaviti“, a zapisnik je odbila potpisati.
14. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica nije postupila po naređenim mjerama zabrane izrečenim usmenim i pisanim rješenjem jer je ponovno zatečena prilikom inspekcijskog nadzora. Pri tome, neosnovano prigovara da joj nije omogućeno korištenje vlastitog jezika u postupku jer se prije svega, prema članku 14. stavku 1. ZUP-a, postupak vodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. Na sva prava je u skladu s propisanim ZUP-om upozorena, uz inspektora je bio prisutan tumač za engleski jezik, ali tužiteljica je odbila bilo što izjavljivati i potpisati zapisnik.
15. Prema članku 29. stavku 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (Narodne novine, broj 85/15., 121/16., 99/18., 25/19., 98/19., 32/20., 42/20., 126/21. – dalje: ZUD), kampiranje u smislu ovoga Zakona je boravak pod šatorom, u kamp -kućici, kamp-prikolici, pokretnoj kućici (mobile home), autodomu (kamper) i drugoj odgovarajućoj opremi za smještaj na otvorenom prostoru u vrstama ugostiteljskih objekata iz skupine »Kampovi« i u kampovima u domaćinstvu i na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Stavkom 2. istog članka propisano je da je iznimno od stavka 1. ovoga članka za vrijeme održavanja sportskih, izviđačkih, kulturno- umjetničkih i sličnih manifestacija te organiziranih putovanja kanuima i sličnim plovilima po moru, rijekama i jezerima, biciklima i slično, dozvoljeno organizirano kampiranje izvan kampova iz stavka 1. ovoga članka na za to određenim prostorima. Prema stavku 3. istog članka, Jedinice lokalne samouprave, javne ustanove i druge pravne osobe, koje upravljaju određenim područjem ovisno o svrsi kampiranja iz stavka 2. ovoga članka, svojim aktima određuju prostor za kampiranje izvan kampova, uvjete koje taj prostor mora ispunjavati te vrijeme trajanja takvog kampiranja. Prema stavku 4. istog članka, zabranjeno je kampiranje izvan kampova iz stavka 1. ovoga članka i prostora određenih za kampiranje izvan kampova sukladno stavku 3. ovoga članka.
16. U skladu s člankom 45. stavkom 1. ZUD-a, ako u provedbi inspekcijskog nadzora turistički inspektor i komunalni redar utvrdi da osoba kampira na zemljištu u privatnom vlasništvu, izvan kampova iz skupine »Kampovi« i kampova u domaćinstvu i na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, ili na javnoj površini izvan prostora za kampiranje određenih u skladu s člankom 29. stavkom 3. ovoga Zakona, usmenim rješenjem u zapisniku, koje će izreći vlasniku kamp-kućice, kamp-prikolice i druge kamp-opreme ili njegovom predstavniku, zabranit će na rok od 60 dana kampiranje i u svrhu kampiranja postavljanje kamp-opreme na tom zemljištu. Stavkom 2. tog članka propisano je da se rješenje iz stavka 1. ovoga članka izvršava odmah pečaćenjem kamp-opreme (šatora, kamp-prikolice, kamp-kućice, pokretne kućice, autodoma i druge odgovarajuće opreme za smještaj na otvorenom prostoru) ili na drugi pogodan način. Prema stavku 3. navedenog članka, otpravak usmenog rješenja iz stavka 1. ovoga članka turistički inspektor i komunalni redar je dužan otpremiti stranci u pisanom obliku u roku od osam dana od dana izricanja usmenog rješenja. Žalba se može izjaviti samo na pisani otpravak rješenja. Prema stavku 4. toga članka, u slučaju izvršenja usmenog rješenja pečaćenjem, osoba iz stavka 1. ovoga članka dužna je osigurati iznošenje pokvarljivih namirnica te poduzeti i osigurati sve sigurnosne i druge mjere kako ne bi došlo do štete. U slučaju da osoba iz stavka 1. ovoga članka propusti poduzeti navedene mjere, odgovorna je za nastanak bilo kakve štete. Stavkom 5. navedenog članka propisano je da žalba izjavljena protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka ne odgađa izvršenje rješenja.
17. Prema članku 70. stavka 1. ZDI, ako je ovim Zakonom, drugim zakonom ili propisima Europske unije propisano da se u slučaju utvrđene nezakonitosti izriče određena upravna mjera, inspektor je dužan rješenjem izreći tu mjeru. Sukladno stavku 2. istog članka, ako ovim Zakonom ili drugim zakonom nije drukčije propisano, inspektor će upravnu mjeru iz stavka 1. ovoga članka donijeti bez odgađanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana završetka nadzora s utvrđenim činjenicama odlučnim za donošenje te mjere. Prema stavku 3. navedenog članka, iznimno od stavka 2. ovoga članka, inspektor neće donositi rješenje ako su utvrđene nepravilnosti otklonjene tijekom inspekcijskog nadzora ili kad izvršenje uopće nije moguće, što će inspektor utvrditi i navesti u zapisniku. U skladu sa stavkom 4. toga članka, Glavni državni inspektor naputkom propisuje način pečaćenja, kada se rješenja donesena na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona izvršavaju pečaćenjem.
18. Prije svega, ističe se kako predmet ovog spora nije utvrđivanje državne granice Republike Hrvatske niti jurisdikcije državnih tijela Republike Hrvatske. Ali, s obzirom na okolnosti slučaja, odnosno da se na području Gornje Sige nalazi tzv. "Slobodna Republika Liberland", Sud je izvršio uvid u spisu dostavljenu notu broj: 4513/2023 Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske.
18.1. Iz iste je razvidno da se njome Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije obavještava o provođenju nadzora i kontrole na području Gornja Siga, smještenom na desnoj obali Dunava u području razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije, a radi osiguranja nadzora vanjske granice Republike Hrvatske s obzirom na to da je vanjska granica Republike Hrvatske od 1. srpnja 2013. ujedno vanjska granica Europske Unije, a od 1. siječnja 2023. i vanjska granica Schengenskog prostora. Diplomatskom notom broj: 83-2/23 Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije primilo je k znanju tu obavijest i navelo da dijeli mišljenje da će se uspostavljanjem vlasti i nadzora na tom dijelu teritorija spriječiti proglašavanje ničije zemlje (Terra Nullius) i onemogućiti zaposjedanje i ilegalno kretanje osoba. U obje diplomatske note izražena je spremnost svake strane za daljnje pregovore o utvrđivanju granice.
18.2. Diplomatske note predstavljaju formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država, radi se o prihvaćenom način međudržavne komunikacije između vlada, tj. ministarstava vanjskih poslova dvije države, odnosno o međunarodnom dogovoru oko spornog pitanja oko nadzora i kontrole granice do konačnog razgraničenja na spornom području.
18.3. Nadalje, u vezi spornog razgraničenja, dvojba je treba li se granica između Republike Hrvatske i Republike Srbije prostirati sredinom toka Dunava ili granicama katastarskih općina, a s obzirom na današnji tok rijeke Dunav. Pri tome Republika Hrvatska smatra da granica treba pratiti granice katastarskih općina, a Republika Srbija da granica treba pratiti sredinu toka Dunava, što će biti ili predmet sporazuma ili međunarodne arbitraže. Stoga područje Gornje Sige nije “terra nullius - ničija zemlja” na koju nitko ne polaže pravo i ne želi preuzeti nadzor, već je to područje sporno s obzirom na različita viđenja razgraničenja dvije države.
18.4. Stoga tzv. "Slobodna Republika Liberland" nije međunarodno priznata država, nema nikakvu vlast nad teritorijalnim područjem, već je područje Gornje Sige pod nadzorom i kontrolom nadležnih tijela Republike Hrvatske.
19. Nadalje, prema članku 2. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 05/14.), suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.
19.1. Stoga je Republika Hrvatska u skladu s relevantnom pravnom stečevinom Europske unije dužna provoditi odgovarajući nadzor vanjske granice Republike Hrvatske, jer je od 1. srpnja 2013. vanjska granica Republike Hrvatske ujedno granica Europske Unije, a koja je od 1. siječnja 2023. i vanjska granica Schengenskog prostora.
19.2. Za dodati je i kako je zabilježeno brojno postupanje sljedbenika nepostojeće države “Liberland” koji ne poštuju i ignoriraju nadležna tijela Republike Hrvatske, zatečeni su u brojnim prekršajima, a što je sve na štetu nacionalnih interesa i međunarodnog ugleda Republike Hrvatske i njene sigurnosti i to na području nad kojim Republika Hrvatska provodi kontrolu zaštite vanjske granice Europske Unije i Schengenskog prostora.
20. Slijedom navedenoga, prigovor tužiteljice u vezi nenadležnosti državnih tijela Republike Hrvatske, pa tako i osporavanja prava Državnog inspektorata nad kontrolom poštivanja propisa provođenjem nadzora nad područjem Gornje Sige je neosnovan i promašen.
21. Tužiteljica u tužbi osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, bez konkretnog navođenja u čemu bi se povrede sastojale. Vezano uz navedeno, Sud ocjenjuje kako je činjenično stanje u postupku pravilno i potpuno utvrđeno jer su sve činjenice bitne za rješavanje predmetne stvari prilikom ponovnog inspekcijskog nadzora radi kontrole izvršenja rješenja utvrđene neposrednim opažanjem inspektora. Nesporno je pri tome utvrđeno da je tužiteljica ponovno, unatoč izrečenoj usmenoj i pisanoj zabrani, zatečena kako spava u šatoru na lokaciji na otoku Gornja Siga, otprilike 30 metara od obale u visini 1415,5 r/km rijeke Dunav.
22. Stoga je opravdano, po izvršnosti rješenja o izrečenoj zabrani kampiranja na rok od 60 dana (tužiteljici dostavljeno 14. listopada 2023.), a s obzirom na propisno člankom 133. stavkom 1. ZUP-a, doneseno rješenje o izvršenju i upozorenju o izricanju novčane kazne i naplate iste prisilnim putem ukoliko tužiteljica ponovno ne postupi po izvršnom rješenju, sve u skladu s člankom 139. stavkom 4. ZUP-a.
23. K tome, smisao odredbi ZUD-a, kao mjera u svrhu zaštite turizma kao grane gospodarske djelatnosti, zabraniti osobama kampiranje odnosno boravak koji je sam sebi svrhom u cilju bivanja u prirodi, odmora, izbivanja iz mjesta stalnog boravišta ili drugih razloga i svrhe koje se mogu povezati s turizmom i ugostiteljstvom te postavljati i boraviti u kamp opremi izvan uređenih kampova, pri čemu aktivnost tužiteljice utvrđena inspekcijskim nadzorom upravo potpada pod doseg primjene članka 45. stavka 1. ZUD-a koja uređuje predmetnu materiju.
23.1. Nadalje, u inspekcijskoj upravnoj stvari se štiti javni interes, koji se sastoji u poštivanju prisilnih javnopravnih propisa iz upravnog područja na koju se predmetna (turistička) inspekcija odnosi, a štiti se na način da se povrede tih propisa utvrđuju i sankcioniraju u upravnom postupku koji za to nadležno javnopravno tijelo pokreće i vodi po službenoj dužnosti.
24. U vezi traženja tužiteljice za dostavu spisa upravnog postupka u ovom sporu, prema članku 113. stavku 1. ZUS-a, na koju odredbu se i sama tužiteljica pozvala, ali ju je pogrešno protumačila, se stranke imaju pravo obavijestiti o tijeku spora i razgledati spis. Stoga je tužiteljica, odnosno njen opunomoćenik imao mogućnost pristupiti Sudu i izvršiti uvid u dostavljeni spis upravnog postupka, kao i spis ovog spora. Nadalje, tužiteljica se u vezi zahtjeva za dostavom spisa pogrešno pozvala i na propisano člankom 48. stavkom 3. ZUS-a, prema kojem se u odgovoru na tužbu tuženik treba izjasniti o zahtjevima i navodima tužbe te predložiti dokaze kojima potkrepljuje svoje navode, a uz odgovor na tužbu tuženik je dužan priložiti sve dokaze kojima raspolaže. Iz navedenog proizlazi obveza tuženika na dostavu odgovora na tužbu i svih dokaza Sudu, a ne proizlazi obveza Suda da spis upravnog postupka dostavlja tužiteljici. K tome, tužiteljica, odnosno njen opunomoćenik je osim prava na razgledavanje spisa, mogao konzumirati i pravo na umnožavanje akata iz spisa pristupom na ovaj Sud u uredovno vrijeme, a u skladu s Odlukom Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (sada: Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske) KLASA: 035-04/23-01/01, URBROJ: 514- 03-02-01-01/01-23-02 od 30. listopada 2023. uz plaćanje naknade pobliže određene tom Odlukom. O navedenome je tužiteljica detaljno obaviještene dopisom ovog Suda od 20. travnja 2026. (str. 82 spisa).
25. Slijedom svega iznesenoga, Sud je prigovore tužiteljice ocijenio neosnovanima te je osporavano rješenje ocijenio zakonitim i primjenom članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude pod točkom I.
26. U vezi zatražene naknade troška ovog spora, uzimajući u obzir da je tužiteljica najprije podnijela tužbu zbog šutnje uprave, a da nakon što je obaviještena o donošenju osporavanog rješenja nije proširila tužbeni zahtjev po pozivu Suda, već podnijela novu tužbu protiv navedenog rješenja, proizlazi da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala stvarni interes za osporavanje merituma upravne stvari, već joj je cilj bio isključivo podnošenje tužbe radi stvaranja procesne situacije u kojoj bi mog la ostvariti naknadu troškova upravnog spora. Koristeći na taj način institut „šutnje uprave“ protivno njegovoj svrsi, ignorirajući poziv Suda na proširenje tužbenog zahtjeva kao izričito propisani alat koji slijedi u upravnom sporu, proizlazi da je prikriveno prikazujući nedostatak interesa za osporavanje rješenja u meritumu, prihvatila negativno rješenje tuženika kao zadovoljavajuće, istovremeno zasebno podnoseći novu tužbu. Time je jasno pokazano da je cilj bio stjecanje troškova zastupanja. Sud zaključuje da takvo ponašanje ukazuje na zlouporabu prava jer tužiteljica pravo na tužbu u upravnom sporu ne koristi radi zaštite svojih prava, nego radi pokušaja ostvarivanja financijske koristi. Takvo procesno ponašanje tužiteljice nije u skladu sa svrhom instituta tužbe zbog šutnje uprave koji institut služi osiguranju učinkovite sudske zaštite u slučaju nepravodobnog postupanja javnopravnog tijela, a ne stvaranju okolnosti u kojima bi se moglo ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja bez postojanja stvarnog interesa za rješavanje upravne stvari. Stoga Sud smatra da su u konkretnom predmetu ostvareni elementi zlouporabe prava u objektivnom smislu jer način na koji je tužiteljica koristila pravo na tužbu odstupa od legitimne svrhe tog procesnog instituta i usmjeren je prema stjecanju financijske koristi, a ne prema zaštiti subjektivnih prava. Prihvaćanje takvog postupanja dovelo bi do poticanja prakse podnošenja tužbi isključivo radi naknade troškova, što je protivno temeljnim načelima upravnog spora.
26.1. Budući da je u konačnici tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom, Sud je zatraženi trošak ovog spora u cijelosti ocijenio neosnovanim te joj stoga na temelju članka 147. stavka 1. i 8. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu istoga pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.
U Osijeku 18. svibnja 2026.
Sutkinja
Valentina Grgić Smoljo
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).
DNA:
1. Tužiteljici, po opunomoćeniku
2. Tuženiku
