REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.: P-5105/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužitelja BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Mirela Hajdarević, odvjetnik, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 koga zastupa punomoćnik Mateja Vidaković Sertić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. ožujka 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) dana 18. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 029-50-3336678 od 14. ožujka 2006. godine koji su sklopili tužitelj BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 kao kreditor, u dijelu čl. 3 kojim je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 912,11 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznose:

- 7,90 eura od 7.10.2008. do isplate,

- 11,00 eura od 10.02.2009. do isplate,

- 13,23 eura od 4.3.2009. do isplate,

- 14,24 eura od 18.3.2009. do isplate,

- 11,69 eura od 7.6.2009. do isplate,

- 12,23 eura od 5.6.2009. do isplate,

- 7,90 eura od 4.7.2009. do isplate,

- 4,71 eura od 15.9.2009. do isplate,

- 5,56 eura od 29.10.2009. do isplate,

- 7,24 eura od 20.8.2010. do isplate,

- 7,09 eura od 20.8.2010. do isplate,

- 5,39 eura od 20.8.2010. do isplate,

- 8,58 eura od 20.8.2010. do isplate,

- 11,14 eura od 20.8.2010. do isplate,

- 14,78 eura od 20.8.2010. do isplate,

- 13,95 eura od 20.8.2010. do isplate,

- 18,88 eura od 20.8.2010. do isplate,

- 17,95 eura od 20.8.2010. do isplate,

- 718,65 eura od 20.8.2010. do isplate,

po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 545,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96, 72/02, 153/04) koje teku teče od 22. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime parničnog trošak isplati iznos od 2.304,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu broj 029-503336678 dana 14. ožujka 2006. kojim je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 26.644,72 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita u svrhu kupnje vozila, na rok otplate 84 mjeseca s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu, uz kamatnu stopu u visini 1,5% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukama o kamatnim stopama kreditora. Kako iz odluka Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. broj:Pž-7129/13 i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2023. proizlazi da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i nisu ugovoreni egzaktni parametri i metoda izračuna istih koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate i nepoštenu odnosno ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj tvrdi da je zbog ništetnih odredaba predmetnog Ugovora preplatio dugovani iznos po osnovu valutne klauzule. Tužitelj u tužbi navodi da je prema čl. 3 Ugovora o kreditu naknada od 3,30% od iznosa kredita jednokratno naplaćena prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj tvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka u dijelu čl. 3 predmetnog Ugovora gdje je ugovorena naknada od 3,30% jednokratno te po tom osnovu zahtjeva isplatu uskraćenog iznosa. Citirana odredba protivna je čl. 81 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača. U konačno uređenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 15. rujna 2025. predlaže da sud donese presudu u kojoj će naložiti tuženiku da temeljem ništetnih ugovornih odredbi isplati tužitelju iznose pobliže opisane u točki II i III izreke ove presude, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog iznosa pa do isplate,uz naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u odnosu na uplate vršene od strane Croatia osiguranja d.d. Predmetni Ugovor je otkazan 28. svibnja 2010. zbog nedostatka otplata te je naplata dospjela na cjelokupno potraživanje a dugovanje je uplaćeno od strane Croatia osiguranja d.d.. Ističe prigovor zastare, protivi se osnovanosti tužbenog zahtjeva tvrdeći da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti presude sudova vezane uz zaštitu kolektivnih interesa potrošača te da tuženik nije vezan citiranim presudama. Dakle, tužitelj se ne može pozivati na odluku u kolektivnom sporu "Franak", pa je na njemu teret dokaza da postoji koji od razloga ništetnosti propisan mjerodavnim propisima odnosno da mu neke od odredaba ugovora nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive, da nije bilo pojedinačnog pregovaranja i da postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na način koji bi za tužitelja bio nepovoljan, da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja u smislu prava zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače, da se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli jer je tužitelj imao mogućnost ugovoriti kredit vezan uz CHF ili EUR, a isto je tako bio informiran o svim okolnostima vezanim uz valutu CHF, protivi se tijeku zakonskih zateznih kamata te se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 20 do 24 spisa), otplatni plan (list 6 do 15 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 16 do 19 spisa), zahtjev za kredit (list 38 spisa), Uvjeti za odobrenje kredita građanima za kupnju automobila (list 39 do 41 spisa), promotivni uvjeti (list 42 do 44 spisa), prijedlog za ovrhu Croatia osiguranje d.d. od 7.12.2011. (list 59 do 63 spisa), obavijest Croatia osiguranja d.d. (list 67 spisa), specifikacija FINA-e izvršene osnove za plaćanje po Ovrv-25844/2011 (list 68 do 69 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka (list 167 spisa), vještačenje po vještaku Petra Blašković (list 174-185 spisa i 195 spisa).

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 15. rujna 2025. u cijelosti osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

- da je tuženik u ponudi imao kredite u CHF za kupnju automobila u akcijskom razdoblju 1. ožujka 2006. do 31. ožujka 2006. i to u suradnji s tvrtkom "Hyndai auto Zagreb d.o.o.". U razdoblju od 1. siječnja 2006. do 31. ožujka 2006. tužitelj je imao i promotivne uvjete za odobrenje kredita za kupnju automobila građanima i to u CHF/EUR,

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 14. ožujka 2006. Ugovor o kreditu broj 029-50-3336678 s namjenom kupnje vozila, u kunskoj protuvrijednosti od 26.644,72 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 1,50 %, uz rok otplate kredita 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 334,34 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu,

-da je javni bilježnik Jasna Zorić iz Zagreba dana 16. ožujka 2006. pod brojem Ov- 6472/2006 potvrdio da je tužitelj gore navedeni Ugovor podnio na potvrdu, da mu je isprava pročitana i upozoren je da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

6. Među strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu tuženik otkazao tužitelju dana 28. svibnja 2010. godine, da je Croatia osiguranje u ime i za račun tužitelja u korist tuženika isplatila iznos od tada 75.648,07 kn te je kredit u cijelosti otplaćen.

7. Da bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petra Blašković. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 2. srpnja 2025. proizlazi da je tečaj CHF oscilirao u vrijednosti od dana početka otplate kredita pa do dana otplate kredita od strane Croatia osiguranja d.d., te da postoji preplaćeni iznos po mjesecima i godinama u ukupnom iznosu od 912,11 eura. Vještak je u dopunskom očitovanju od 9. rujna 2025. utvrdio da je ukupan iznos kojim se Croatia osiguranje d.d. naplatila od strane tužitelja 13.312,94 eura a od tog iznosa se iznos od 4.618,71 eura odnosi na tražbinu nastalu prodajom vozila tužitelja te iznos od 8.694,23 eura se odnosi na uplate izvršene od strane tužitelja prema Croatia osiguranju d.d. u razdoblju od 6. studenog 2013. do 12. veljače 2015.

8. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen u skladu s pravilima struke temeljem raspoložive dokumentacije, a tužitelj je uredio tužbeni zahtjev prema tom nalazu.

9. U odnosu na prigovor tuženika da je na tužitelju teret dokaza da mu neke od odredaba ugovora nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive, da nije bilo pojedinačnog pregovaranja i da postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na način koji bi za njega bio nepovoljan odnosno da se odredba čl.502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) odnosi na parnice radi naknade štete, što nije zahtjev tužitelja i stoga se ne može pozivati na odluku u kolektivnom sporu "Franak", treba istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, te je zato ta odredba posebno rizična, nepoštena i ništetna obzirom na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica CHF.

10. Sud je u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, ali je saslušao tužitelja kao stranku iz čijeg iskaza proizlazi da se odlučio za kupnju automobila te u banci nije niti bio već je sve obavio putem Auto kuće s kojom je tuženik imao ugovor. U Auto kući mu je sugeriran predmetni kredit kao najpovoljniji te mu nitko nije ništa objasnio o eventualnim rizicima jer se sve obavljalo putem prodavača automobila. Ugovor je pročitao te je uočio odredbu o naknadu za obradu kredita ali je sve bilo imperativno te nije imao izbora. U periodu 2009. je ostao bez posla te se na kraju Croatia osiguranje d.d. u ovršnom postupku naplatila od prodaje automobila te je na kraju Croatia osiguranju d.d. dugovao više nego tuženiku te je višestruko financijski izgubio. Dakle, sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je životno logičan iz kojeg proizlazi da je tuženik imao i pripremio unaprijed tipizirani ugovor te da se sav posao oko sklapanja ugovora odvijao u Auto kući a ne kod tuženika, s kojom je tuženik imao sklopljen Ugovor o suradnji, što potvrđuje tvrdnju tužitelja da mu predmetni Ugovor nitko nije protumačio, a što nije niti životno logično te se ne može očekivati da su uvjete tumačili prodavatelji automobila.

11. Tuženik neosnovano prigovara osnovu koja se odnosi na dio čl. 3 predmetnog Ugovora u kojem je ugovorena naknada od 3,30% za obradu kredita a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Iz dokumentacije tuženika koja se nalazi u spisu i nalaza vještaka proizlazi da je ta naknada uskraćena od iznosa kredita isplaćenog tužitelja u iznosu od 545,65 eura dana 22. ožujka 2006. godine.

12. Prema članku 295 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

13. Iz predmetnog ugovora, sklopljenog u Auto kući, proizlazi da je to tipski ugovor kojeg je pripremio tuženik, te da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj je temeljem odredba čl. 3 Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 545,65 eura, očito je da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, te je temeljem odredbe čl. 81 stavak 1 ZZP, nepoštena, a temeljem odredbe članka 87 stavak 1 ZZP ništetna, pa je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja te odlučio kao u izreci presude I i III.

14. Nije osnovan prigovor aktivne legitimacije koju ističe tuženik u ovoj pravnoj stvari. Odredba čl. 161 Zakona o obveznim odnosima propisuje da odredbu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba što je umjesto tužitelja u odnosu na tuženika ispunila Croatia osiguranje d.d. Iz tog razloga Croatia osiguranje d.d. regresno je naplatila dug od tužitelja te tužitelj ima pravni interes i aktivno je legitimiran u ovom predmetu. Kako je naprijed navedeno, a iz dokumentacije koja se nalazi u spisu proizlazi da je Croatia osiguranje d.d. izvršila uplatu tuženiku u iznosu od 75.648,07 kn a tom uplatom je otplaćen kredit koji je tuženik otkazao tužitelju te je time ispunjena obveza tužitelja temeljem predmetnog Ugovora o kreditu. Iz dokumentacije koja se nalazi u spisu Croatia osiguranje d.d. u cijelosti je naplatila cjelokupno potraživanje od strane tužitelja. Tužitelj je Croatia osiguranju d.d. prema dokumentaciji u spisu podmirio tražbinu u ukupnom iznosu od 97.465,12 kn što je za 21.817,05 kn više od iznosa koji je tuženik primio od Croatia osiguranja d.d. na ime otplate kredita u ime i za račun tužitelja.

15. U odnosu na pitanje zastare ističe se da najstarija tražbina tužitelja prema prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka dospijeva 7. listopada 2008., pa kako je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. prekinuta zastara u smislu čl.241. ZOO-a i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 13. lipnja 2014. odnosno 14. lipnja 2018., a tužitelj je podnio tužbu 5. lipnja 2023., prigovor zastare je neosnovan u smislu čl.225. ZOO-a. Kod toga posebno treba napomenuti i to da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.).

16. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao pod II izreke presude temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 14/14, 110/15, 14/19) u vezi s čl. 3-4., 269., čl.272. i 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) te čl.502. a i c ZPP-a).

17. Nije osnovan prigovor tuženika iz podneska u kojem navodi da je tužitelj u podnesku od 15. rujna 2025. godine smanjio tužbeni zahtjev, odnosno djelomično je povukao tužbu i to u dijelu koji se odnosi na isplatu po osnovu valutne klauzule. Temeljem odredbe čl. 193 ZPP-a tužitelj može povući tužbu pod određenim uvjetima. Citiran odredba ne poznaje mogućnost djelomičnog povlačenja tužbe kako to navodi tuženik. Tužitelj je u citiranom podnesku preinačio tužbeni zahtjev na način da iz iste činjenične osnove zahtjeva isplatu drugog novčanog iznosa te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti a što proizlazi iz odredbe čl. 191 st. 2 ZPP- a. Dakle, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev nakon što je vještak izradio nalaz i mišljenje, a vještak je osoba koja posjeduje stručna znanja i iskustvo da utvrdi visinu tužbenog zahtjeva.

18. Tuženik se neosnovano poziva na odredbu čl. 323 ZOO-a koja propisuje da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvog Ugovora. Tuženik je kao pravna osoba određivao kamatne stope i kretanje valute CHF na tržištu te tužitelj na te faktore nije mogao utjecati pa slijedom toga nije u obvezi vratiti tuženiku novčane iznose po osnovu tzv. negativne razlike. Pri tome treba navesti da tuženik ukoliko i smatra da mu pripada određeni novčani iznos po tom osnovu trebao je postaviti tužbeni zahtjev u okviru kojeg bi sud i odlučio sukladno odredbi čl. 2 st. 1 ZPP-a.

19. Slijedom navedenog tuženik je u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer je nepošten stjecatelj, te je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja na način da je tužitelju na svaki istaknuti iznos dosudio zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. ZOO-a.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja i tuženiku po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužitelja i tuženika u sporu.

21. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7 točka 1 – 200,00 eura, za sastav podneska 3.4.2024., 8.4.2024., 29.7.2025., 15.9.2025. prema tbr. 8 točka 1 po 200,00 eura, za zastupanje na ročištu 15.5.2024., 12.2.2025., 15.1.2026. i 18.3.2026. prema tbr. 9 točka 1 po 800,00 eura, ročište za objavu presude prema Tbr. 9 točka 3 - 100,00 eura, što sveukupno iznosi 1.900,00 eura, koje treba uvećati za trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, te naknadu za izdavanje potvrde (račun plaćen tuženiku) u iznosu od 4,91 eura. Kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa 100% sud mu je priznao trošak u ukupnom iznosu od 2.304,91 eura. Sud je tužitelju priznao kamatu na parnični trošak prema odredbi čl. 30 Ovršnog zakona te je odlučeno kao u izreci pod III.

U Zagrebu, 18. svibnja 2026. godine

Sudac:

Irena Šafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.