REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-35/2023-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marin Domjanić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 14. svibnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 18. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u člancima 4. i 7. Ugovora o kreditu br. 310529 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, zaključenog dana 31. siječnja 2005. u Zagrebu između tužitelja AŽ, kao korisnika kredita, i Hrvatske poštanske banke d.d. (ranije Volksbank d.d.), kao kreditora, solemniziranog 3. veljače 2005. po javnom bilježniku Dušku Sudaru iz Zagreba, Mesnička 8, pod brojem OU-91/2005, a kojim odredbama su ugovorene valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) i promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom kreditora, pa stoga te odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. isplatiti tužitelju AŽ iznos od 3.048,02 EUR zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,85 EUR od 11. ožujka 2005. do isplate,

- 1,03 EUR od 11. travnja 2005. do isplate,

- 0,38 EUR od 11. svibnja 2005. do isplate,

- 0,81 EUR od 11. lipnja 2005. do isplate,

- 1,47 EUR od 12. rujna 2005. do isplate,

- 0,50 EUR od 11. listopada 2005. do isplate,

- 0,85 EUR od 11. studenoga 2005. do isplate,

- 1,20 EUR od 12. prosinca 2005. do isplate,

- 0,81 EUR od 11. siječnja 2006. do isplate,

- 0,67 EUR od 11. siječnja 2008. do isplate,

- 0,68 EUR od 11. veljače 2008. do isplate,

- 0,69 EUR od 11. ožujka 2008. do isplate,

- 0,69 EUR od 11. travnja 2008. do isplate,

- 4,56 EUR od 12. svibnja 2008. do isplate,

- 4,55 EUR od 11. lipnja 2008. do isplate,

- 4,52 EUR od 11. srpnja 2008. do isplate,

- 4,49 EUR od 11. kolovoza 2008. do isplate,

- 4,53 EUR od 11. rujna 2008. do isplate,

- 4,77 EUR od 11. listopada 2008. do isplate,

- 4,79 EUR od 11. studenoga 2008. do isplate,

- 4,67 EUR od 11. prosinca 2008. do isplate,

- 12,69 EUR od 12. siječnja 2009. do isplate,

- 14,49 EUR od 11. veljače 2009. do isplate,

- 16,87 EUR od 11. ožujka 2009. do isplate,

- 11,91 EUR od 11. travnja 2009. do isplate,

- 12,22 EUR od 11. svibnja 2009. do isplate,

- 10,85 EUR od 12. lipnja 2009. do isplate,

- 11,60 EUR od 11. srpnja 2009. do isplate,

- 10,22 EUR od 11. kolovoza 2009. do isplate,

- 11,42 EUR od 11. rujna 2009. do isplate,

- 9,91 EUR od 12. listopada 2009. do isplate,

- 11,02 EUR od 11. studenoga 2009. do isplate,

- 11,28 EUR od 11. prosinca 2009. do isplate,

- 13,87 EUR od 11. siječnja 2010. do isplate,

- 15,57 EUR od 11. veljače 2010. do isplate,

- 14,77 EUR od 11. ožujka 2010. do isplate,

- 16,92 EUR od 12. travnja 2010. do isplate,

- 18,15 EUR od 11. svibnja 2010. do isplate,

- 21,70 EUR od 11. lipnja 2010. do isplate,

- 25,23 EUR od 12. srpnja 2010. do isplate,

- 21,03 EUR od 11. kolovoza 2010. do isplate,

- 30,98 EUR od 11. rujna 2010. do isplate,

- 26,83 EUR od 11. listopada 2010. do isplate,

- 28,62 EUR od 11. studenoga 2010. do isplate,

- 32,87 EUR od 11. prosinca 2010. do isplate,

- 38,74 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate,

- 32,12 EUR od 11. veljače 2011. do isplate,

- 34,07 EUR od 11. ožujka 2011. do isplate,

- 32,48 EUR od 11. travnja 2011. do isplate,

- 37,02 EUR od 11. svibnja 2011. do isplate,

- 42,94 EUR od 11. lipnja 2011. do isplate,

- 45,27 EUR od 11. srpnja 2011. do isplate,

- 70,99 EUR od 11. kolovoza 2011. do isplate,

- 46,71 EUR od 12. rujna 2011. do isplate,

- 42,25 EUR od 11. listopada 2011. do isplate,

- 41,57 EUR od 11. studenoga 2011. do isplate,

- 42,72 EUR od 12. prosinca 2011. do isplate,

- 44,69 EUR od 11. siječnja 2012. do isplate,

- 46,18 EUR od 11. veljače 2012. do isplate,

- 47,76 EUR od 12. ožujka 2012. do isplate,

- 45,57 EUR od 11. travnja 2012. do isplate,

- 47,15 EUR od 11. svibnja 2012. do isplate,

- 48,48 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate,

- 46,84 EUR od 11. srpnja 2012. do isplate,

- 47,09 EUR od 11. kolovoza 2012. do isplate,

- 44,44 EUR od 11. rujna 2012. do isplate,

- 45,41 EUR od 11. listopada 2012. do isplate,

- 47,20 EUR od 12. studenoga 2012. do isplate,

- 46,86 EUR od 11. prosinca 2012. do isplate,

- 47,49 EUR od 11. siječnja 2013. do isplate,

- 45,13 EUR od 11. veljače 2013. do isplate,

- 44,44 EUR od 11. ožujka 2013. do isplate,

- 46,94 EUR od 11. travnja 2013. do isplate,

- 43,34 EUR od 11. svibnja 2013. do isplate,

- 42,94 EUR od 11. lipnja 2013. do isplate,

- 42,35 EUR od 11. srpnja 2013. do isplate,

- 43,19 EUR od 12. kolovoza 2013. do isplate,

- 44,30 EUR od 11. rujna 2013. do isplate,

- 45,59 EUR od 11. listopada 2013. do isplate,

- 45,94 EUR od 11. studenoga 2013. do isplate,

- 47,17 EUR od 11. prosinca 2013. do isplate,

- 35,36 EUR od 11. siječnja 2014. do isplate,

- 36,90 EUR od 11. veljače 2014. do isplate,

- 37,46 EUR od 11. ožujka 2014. do isplate,

- 37,22 EUR od 11. travnja 2014. do isplate,

- 36,12 EUR od 12. svibnja 2014. do isplate,

- 35,82 EUR od 11. lipnja 2014. do isplate,

- 36,90 EUR od 11. srpnja 2014. do isplate,

- 37,94 EUR od 11. kolovoza 2014. do isplate,

- 38,05 EUR od 11. rujna 2014. do isplate,

- 38,38 EUR od 11. listopada 2014. do isplate,

- 39,50 EUR od 11. studenoga 2014. do isplate,

- 39,79 EUR od 11. prosinca 2014. do isplate,

- 39,92 EUR od 12. siječnja 2015. do isplate,

- 35,41 EUR od 11. veljače 2015. do isplate,

- 35,41 EUR od 11. ožujka 2015. do isplate,

- 35,41 EUR od 11. travnja 2015. do isplate,

- 35,41 EUR od 11. svibnja 2015. do isplate,

- 35,41 EUR od 11. lipnja 2015. do isplate,

- 35,41 EUR od 11. srpnja 2015. do isplate,

- 35,41 EUR od 11. kolovoza 2015. do isplate,

- 35,41 EUR od 11. rujna 2015. do isplate,

- 35,41 EUR od 12. listopada 2015. do isplate,

- 35,41 EUR od 11. studenoga 2015. do isplate,

- 35,41 EUR od 11. prosinca 2015. do isplate,

- 35,41 EUR od 11. siječnja 2016. do isplate,

- 35,41 EUR od 11. veljače 2016. do isplate,

- 35,41 EUR od 11. ožujka 2016. do isplate, sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. isplatiti tužitelju AŽ iznos od 1.087,25 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 310529 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, zaključenog dana 31. siječnja 2005. u Zagrebu između tužitelja AŽ, kao korisnika kredita, i Hrvatske poštanske banke d.d. (ranije Sberbank d.d.), kao kreditora, solemniziranog 3. veljače 2005. po javnom bilježniku Dušku Sudaru iz Zagreba, Mesnička 8, pod brojem OU-91/2005, a kojom odredbom je ugovorena obveza tuženika isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima (CHF) te se odbija tužbeni zahtjev u iznosu od 0,02 EUR sa zateznim kamatama tekućim od

11. ožujka 2005. do isplate.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.415,44 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. svibnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s prednikom tuženika 31. siječnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 310529 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, a koji je potvrđen po javnom bilježniku 3. veljače 2025. pod brojem OU-91/2025, temeljem kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 24.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika, važećem na dan korištenja kredita, i to na rok otplate od 17 godina, odnosno u 204 mjesečna anuiteta, dok je kamata ugovorena kao promjenjiva i iznosila je 4,80% godišnje. Između stranaka je sklopljen i Aneks br. 1. osnovnom Ugovoru o kreditu, radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, ugovarajući ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima, tako da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, te je utvrđeno da tuženik nije u cijelosti informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupao protivno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima, a utvrđeno je i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako da je u istim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Slijedom navedenog, tužitelj se pozvao na utvrđenja suda iz tog postupka te tvrdi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu te da zaključenim Aneksom Ugovora o kreditu nije riješeno pitanje posljedica tih ništetnih odredbi. Navodi i da se kamatna stopa višekratno mijenjala tijekom otplate kredita na štetu tužitelja te da je tuženik, po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivim kamatnim stopama, bez osnove stekao razliku koja proizlazi iz ukupno plaćenih iznosa zbog promijenjenog tečaja CHF i promijenjenih kamatnih stopa, sadržanih u plaćenim anuitetima u razdoblju otplate kredita, što ukupno iznosi 17.175,00 kn. Stoga smatra da mu je tuženik, temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti navedeni iznos na ime preplaćenog iznosa zbog tečajnih razlika i promijenjenih kamata po svakom pojedinom preplaćenom anuitetu, pa je isti iznos zatražio sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate. Prije zaključenja prethodnog postupka, podneskom od 22. srpnja 2019., tužitelj je preinačio tužbu povisivši tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu na iznos od 30.775,00 kn te je naveo i da je oštećen zbog nepravilno obračunate glavnice prilikom konverzije, pa je po toj osnovi zatražio isplatu razlike glavnice u iznosu od 7.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, kojoj preinaci se tuženik nije usprotivio.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare, jer ako bi se radilo o postupku radi stjecanja bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla te bi određeni dio potraživanja tužitelja bio u zastari, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, a što znači da je zastara nastupila 1. veljače 2010. Ako bi se radilo o naknadi štete, primjenjivao bi se zastarni rok od tri godine otkada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila, a isti rok se primjenjuje i ukoliko se radi o povratu mjesečnih anuiteta. Nadalje, je priznao da je s tužiteljem sklopio Ugovor koji se navodi u tužbi, međutim, istaknuo je da je izvršena konverzija tog Ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je otklonjena mogućnost da se primjenjuju utvrđenja iz parnice " A", jer je, provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj izjednačen s položajem korisnika kredita s valutnom klauzulom u EUR. Sve i kada bi bile primjenjive, presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu na koji se poziva tužitelj, ne mogu se izravno primijeniti na konkretni predmet, jer ugovorne odredbe konkretnih ugovora nisu u tom predmetu utvrđene ništetnima, te tužitelj treba dokazati da se radilo o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama, pri čemu ukazuje i da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli to ne uzrokuje sama po sebi. Osim toga, radilo se o jasnim i razumljivim odredbama te je tužitelj mogao od djelatnika tuženika zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja. Tvrdi i da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, te da se ista mijenjala sukladno tržišnim uvjetima, a u Ugovoru je i navedeno da je ista vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF, te je ustvrdio i da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio u mogućnosti, odnosno da je razumio ili je mogao razumjeti razloge i uzroke zbog kojih će eventualno dolaziti do promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovornog razdoblja, čime je i cijena Ugovora jasno definirana. Nadalje, tvrdi i da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja ugovarajući valutnu klauzulu u CHF, jer nije znao, niti mogao znati za buduća kretanja tečaja te valute, budući da je tečaj iste u razdoblju od 1999.

- 2010. rastao i padao u odnosu na EUR i to bez značajnijih oscilacija, dok su značajnije promjene počele tek u 2010., pa se stoga ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, jer je i sam tuženik bio izložen riziku takve valutne klauzule. Nadalje, naveo je i da je u Ugovoru i to u čl. 9.14 navedeno da tužitelj potvrđuje da su mu objašnjeni rizici koji su vezani uz financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečaj i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita. Osporio je i da bi navedena odredba dovela do značajne neravnoteže na štetu u pravima i obvezama ugovornih strana tužitelja te je osporio i visinu tužbenog zahtjeva, predlažući odbiti isti uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 310529 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 31. siječnja 2005. (dalje: Ugovor), solemnizaciju, Aneks br. 1 Ugovora o kreditu broj 310529 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF (dalje: Aneks br. 1), izračun konverzije kredita od 12. studenoga 2015., prometnu karticu po kreditu, reviziju, Odluku o kamatama i naknadama od 5. srpnja 2004., obavijesti o promjeni anuiteta, dopis, obavijest o smanjenju kamatne stope, dopis od 16. prosinca 2013., članak, presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-575/2016-5 od 3. listopada 2017., izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., koja je i saslušana te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkama I-III izreke.

5. Među strankama nije sporno da su prednik tužitelja (Volksbank d.d.) i tuženik 31. siječnja 2005. sklopili Ugovor, kojim je tuženik istom, kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.000,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz čl. 1. Ugovora. Nije sporno ni da je istim Ugovorom ugovorena i promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,80% godišnje, što i proizlazi iz čl. 4.1. Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je promjenjivost kamatne stope vezana za LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanje sredstava i kamatnu maržu tuženika. Iz sadržaja Ugovora proizlazi i da se radilo o kreditu radi adaptacije kuće, koju tužitelj nikada nije koristio u poslovne, već isključivo u svrhu stanovanja vlastite obitelji, kako to proizlazi iz njegovog iskaza, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i uvjerljiv, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03). Iz sadržaja Ugovora proizlazi i da je istim ugovorena otplata u razdoblju od 17 godina (čl. 3.1.), u 204 mjesečna anuiteta u visini od 172,33 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća (čl. 7.1.). Nije sporno niti da su iste ugovorne strane sklopile dana 12. studenoga 2015. Aneks br. 1., kojim je izvršena konverzija istog u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, te nije sporno da je isti sklopljen sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), što i proizlazi iz sadržaja navedenog Aneksa, u kojem je navedeno i da je prednik tužitelja prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kako to proizlazi iz izračuna konverzije, te da je nakon provedbe konverzije na taj dan preostala glavnica utvrđena u iznosu od 8.335,78 EUR, iz kojeg proizlazi da je tom prilikom utvrđeno i da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta, primjenom izračuna konverzije, manji od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR za 4.790,43 kn, te da je taj iznos korisnik kredita podmirio banci.

6. Sporno je jesu li odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranom odlukom tuženika promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a sporno je i, s obzirom na izvršenu konverziju ugovora o kreditu, ima li tužitelj pravo tražiti isplatu po toj osnovi. Nadalje, sporna je i visina tražbine, kao i je li nastupila zastara.

7. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/12, kojom je utvrđeno da je tuženik, kao jedna od tuženih banaka (8. tuženik u tom postupku), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

8. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i to u odnosu na sve tuženike iz tog postupka, osim u odnosu na tuženika iz ovog postupka, u odnosu na kojeg je preinačena prvostupanjska odluka i odbijen tužbeni zahtjev, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom su odbijene revizije stranaka protiv te presude.

9. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovaranje valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio taj dio tužbenog zahtjeva u odnosu na sve tuženike iz tog postupka, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva, kao i odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na ovdje tuženika u cijelosti.

10. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je potvrđen dio navedene presude Visokog trgovačkog suda kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, kao i kojom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na ovdje tuženika, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosio na utvrđenje povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i kojom je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje tuženika, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., tako da je ista postala tada pravomoćna i u odnosu na tuženika i to po obje osnove temeljem kojih je zatraženo utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, kao i u odnosu na tuženika po obje osnove.

12. Dakle, pravomoćnom presudom, donesenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je odlučeno i da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope, odnosno potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima i rizicima koje nosi vezanje glavnice uz valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač, kao dužnik, imao obvezu vratiti banci.

13. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno konkretno, vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, i to neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je prednik tužitelja bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, što međutim, nije s uspjehom učinio. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor sačinjen od strane tuženika te da ga je tužitelj dobio unaprijed pripremljenog na potpis, tako da nije sudjelovao u kreiranju ugovornih odredbi, niti je shvatio da postoji mogućnost pregovaranja o nekoj odredbi, već prihvatiti ga ili ne takovog kakav je. Isti je iskazao i da se za kredit s valutnom klauzulom u CHF odlučio jer je to tada bio najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom te je mislio da se radi o stabilnoj valuti. Nije mu bilo poznato da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, za razliku od EUR te nije od strane djelatnika tuženika upozoren na rizike vezano uz tu valutu, odnosno sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom. Bio je svjestan da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali nije znao na koji način će se mijenjati, niti mu je to objašnjeno, a inače je građevinske struke te nije posve razumio sadržaj Ugovora. Bio je svjestan da će rata kredita ovisiti o tečaju CHF, ali mu nitko nije rekao da bi moglo doći do takvog porasta rate koja je u jednom razdoblju bila oko 60-70% viša od početne. Iz njegovog iskaza proizlazi i da se na sklapanje dodatka ugovora odlučio jer je zaključio da je to prihvatljiva opcija, budući da mu je to donekle olakšalo otplatu kredita. Za dodati je da je tuženik odustao od saslušanja svojeg djelatnika kojeg je predložio na okolnost upozorenja, odnosno informiranja tužitelja o rizicima odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te pregovora oko sklapanja Ugovora, a za dodati je i da okolnost da je u Ugovoru (čl. 9.14.) navedeno da su tužitelju objašnjeni posebni rizici vezani uz općenito financiranje u stranoj valuti, ne znači i da je bio upoznat sa specifičnostima valute CHF, niti ikakvo posebno informiranje proizlazi iz njegovog iskaza. Konačno, iz Odluke o kamatama i naknadama tuženika se ne može zaključiti da bi tužitelj bio upoznat s načinom promjene kamatne stope, jer mu kao laiku nije morao biti poznat pojam LIBOR-a niti je u ugovornoj odredbi kojom je regulirana promjena kamatne stope navedeno koliko iznose troškovi pribavljanja sredstava i kamatna marža tuženika, za koje se uvećava LIBOR, odnosno time tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju drugačije postupljeno nego što je to utvrđeno u sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, korisnika kredita.

14. Kako su odredbe ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor utvrđene ništetnima, kako u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, tako i u dijelu u kojem ugovorena valutna klauzula, odnosno kojom je otplata vezana uz valutu CHF, te kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, te s obzirom da tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju postupljeno drugačije nego što je to utvrđeno u navedenom postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača - korisnika kredita, proizlazi da su ništetne i odredbe predmetnog Ugovora, koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, a koja odredba je sadržana u čl. 4. Ugovora, i otplatu kredita uz valutnu klauzulu u CHF, koja odredba je sadržana u čl. 7. istog. Međutim, nije ništetna odredba iz čl. 1. Ugovora, kojom je ugovorena obveza tuženika na isplatu kredita s valutnom klauzulom u CHF, s obzirom da ista nije dovela do značajne neravnoteže prava i obveza na štetu tužitelja kao potrošača, imajući u vidu da je kredit isplaćen u kratkom roku nakon sklapanja Ugovora, u kojem nije bilo oscilacije tečaja na štetu tužitelja, kako to proizlazi iz prometa po kreditu, pa je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev. Za dodati je i da, iako je ugovor izvršen, sve iznesene okolnosti, koje je sud utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, upućuju na zaključak da se nije radilo o zabrani manjeg značaja, pa tužitelj, sukladno odredbi čl. 107. st. 2. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91), može isticati ništetnost.

15. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o obvezi povrata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, sadržane u čl. 4. i 7. Ugovora i odlučio kao pod točkom I izreke, a za dodati je i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. ZOO/91, pa je neosnovan prigovor zastare u tom dijelu.

16. Kako se radi o ništetnim odredbama, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO/91, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj bi imao pravo na povrat u dijelu u kojem je njegova obveza preplaćena, i to kao razliku između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog po tečaju na dan isplate kredita. Za dodati je i da je, sukladno čl. 210. ZOO/91, koji regulira institut stjecanja bez osnove, propisano da je stjecatelj dužan vratiti stečenu imovinu, što uključuje i ostvarenu korist.

17. Nadalje, iako je sklapanjem Aneksa Ugovoru neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Aneksom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, to ne znači da je tužitelj, čak i da mu je priznat određeni iznos na ime preplate tom prilikom (s tim da iz Aneksa br. 1. proizlazi da nije), uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o navedenom pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu broj Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, tražeći u konkretnom slučaju i da sud odluči o ništetnosti spornih odredbi, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (T protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama, s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana, izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se prednik tužitelja niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa Ugovora ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, čak i ako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, s tim da tužitelj tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, odnosno je li prednik tužitelja sklapanjem Aneksa Ugovoru obeštećen do dana konverzije Ugovora, ako bi se njegova obveza do tada uzela po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi, sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., koja je u nalazu i mišljenju navela da je kredit tužitelju isplaćen 11. veljače 2005., na koji dan je tečaj CHF iznosio 4,7863, te je navela i da je Aneks br. 1. sklopljen 14. ožujka 2016., kojim je izvršena konverzija kredita te da je u istom utvrđen iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 8.335,78 EUR te je navela da je od 30. rujna 2015. do sklapanja tog Aneksa tužitelj nastavio vršiti uplate koje je tuženik iskaz u kojem kao uplate vezane uz valutu CHF te je konverzija prema Otplatnoj tablici provedena 17. ožujka 2016. Mišljenja je, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja, da je tužitelj više platio u razdoblju od početka otplate kredita do dana konverzije kredita i to zbog promjene kamatne stope iznos od 4.514,51 kn, što u važećoj valuti iznosi 599,18 EUR, a zbog razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (prodajni tečaj kreditora na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita, ukupno iznos od 18.450,65 kn, što u važećoj valuti iznosi 2.448,82 EUR. Slijedom navedenog, pod pretpostavkom da je tužitelju za cijelo vrijeme otplate kredita u CHF do dana konverzije u primjeni bila kamatna stopa iz ugovora, te pod pretpostavkom da je u primjeni bio tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja tužitelj je ukupno preplatio iznos od 22.965,16 kn, odnosno u važećoj valuti 3.048,00 EUR. Utvrdila je i da bi glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita, na dan konverzije iznosila 50.891,48 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 59.083,39 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 8.191,91 kn, odnosno u važećoj valuti 1.087,25 EUR.

19. U usmenom obrazloženju svojih utvrđenja, vještakinja je navela da je prilikom konverzije Ugovora tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja te da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK/15, a prilikom izračuna nije utvrđena preplata u korist tužitelja, već je utvrđen manjak uplata po eurskom kreditu.

20. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke, kao i zadatku vještačenja, a na isti niti stranke nisu imale primjedbi.

21. Zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu je restitucijski zahtjev, zastarijevanje kojeg počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je odluka suda donesena u sporu povodom kolektivne tužbe, u odnosu na tuženika po obje osnove ništetnosti postala pravomoćna tek 14. lipnja 2018., proizlazi da do podnošenja tužbe (25. veljače 2019.) za potraživanje isplate zbog ništetnosti po osnovi ovih odredbi nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 371. ZOO/91.

22. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, odnosno po osnovi preplate zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja je zatražio isplatu iznosa od 3.048,02 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta, a po osnovi razlike glavnice iznos od 1.087,25 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana konverzije, odnosno od 30. rujna 2015. do isplate, čime je preinačio tužbeni zahtjev jer je zatražio isplatu višeg iznosa od onog u tužbi (u dijelu zatražene isplate po osnovi razlike u glavnici), koju preinaku je sud dopustio, primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP, jer iako je uslijedila nakon zaključenja prethodnog postupka, po ocjeni suda ista je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te je neskrivljena, s obzirom da je rezultat usklađivanja tužbenog zahtjeva s utvrđenjima vještaka. Naime, tužitelj sve do provedenog vještačenja u ovom postupku nije mogao precizno utvrditi u kojem iznosu mu pripada pravo na povrat stečenog bez osnove.

23. Pritom je zatražio isplatu iznosa koji su utvrđeni vještačenjem kao preplata kada se uzmu u obzir samo više plaćeni iznosi, što je osnovano, s obzirom da tuženik niti nije istaknuo prigovor prijeboja, odnosno protutužbeni zahtjev, a niti bi isti bio osnovan, jer on ne uživa zaštitu koju uživa tužitelj kao potrošač. Međutim, tužitelj je zatražio isplatu po osnovi preplaćenih anuiteta u iznosu od 3.048,02 EUR, što predstavlja zbroj ispravno konvertiranih pojedinačnih mjesečnih iznosa u kunama utvrđenih po vještaku, dok je vještačenjem utvrđeno da se radi o preplati u iznosu od 3.048,00 EUR, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu prihvaćen za potonji iznos, a odbijen u dijelu zahtjeva za isplatu daljnjih 0,02 EUR i to primjenom čl. 104. st. 1. ZOO/91.

24. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, odnosno od dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta, do dana isplate, s tim da je i visina pojedinog mjesečnog iznosa preplate i dan plaćanja pojedinog anuiteta razvidan iz nalaza i mišljenja vještaka, u skladu s kojim je tužitelj konačno i postavio tužbeni zahtjev, s tim da je, s obzirom na opisanu razliku ukupnog iznosa koji je zatražio tužitelj od one utvrđene po vještaku, do koje je došlo pri konverziji pojedinačnih preplaćenih iznosa iz kuna u EUR, najstariji pojedinačni iznos umanjen za 0,02 EUR i na taj iznos odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 214. ZOO/91, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, te da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice).

25. Glede tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu manje priznatog iznosa glavnice kod konverzije, za kojeg je vještačenjem utvrđeno da iznosi 1.087,25 EUR, za istaknuti je da je priznavanjem manjeg iznosa od onog na koji bi tužitelju pripadalo pravo zbog ništetnih odredbi, unatoč tomu što je izračun izvršen sukladno ZID ZPK/15, tuženik ostvario korist, na povrat koje tužitelj ima pravo u smislu čl. 104. st. 1. i čl. 210. ZOO/91, i tek priznavanjem iste se tužitelj dovodi u poziciju kao da ništetnih odredbi do dana konverzije nije ni bilo. Slijedom navedenog, tužitelju je po osnovi umanjenja glavnice dosuđen zatraženi iznos 1.087,25 EUR, a na isti su mu dosuđene i zatezne kamate, temeljem čl. 214. ZOO/91, tekuće od dana kada je tuženik ostvario tu korist, s obzirom da je tuženik nesavjestan stjecatelj, iz već obrazloženih razloga, a to je dan s kojim je izvršen izračun konverzije, tj. 30. rujna 2015., do isplate, kako je to i zatraženo.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP (tužitelj nije uspio u neznatnom dijelu zahtjeva, u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi), a troškovi su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

27. Tako su mu priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 22. srpnja 2019., 4. rujna 2020., 8. travnja 2021. i 23. kolovoza 2024., sve po Tbr. 8. toč. 1. (4x100 bodova), trošak sastava podnesaka od 7. ožujka 2019., 12. rujna 2019., 16. rujna 2019. i 15. travnja 2021., sve po Tbr. 8. toč. 4. (4x25 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 2. rujna 2019., 12. listopada 2020., 4. ožujka 2025., 5. veljače 2026. i 14. svibnja 2026., sve po Tbr. 9. toč. 1. (5x100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 4. veljače 2021. i 16. rujna 2025., oba po Tbr. 9. toč. 5. (2x25 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu 575,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 437,98 EUR i pristupa vještaka na ročište u iznosu od 33,18 EUR, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 69,28 EUR.

28. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 3.415,44 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

29. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Zagrebu, 18. svibnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika