Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Stalna služba u Slatini
Slatina, Trg sv. Josipa 12
Poslovni broj: P-649/2025-10
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Nataliji Jančevski, odvjetnici iz Virovitice, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 9. travnja 2026., održane u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 18. svibnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu broj 5140030242 kojeg su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 04. siječnja 2006., a koja glasi:
“Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“.
II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju DC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 303,71 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 13.01.2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31.07.2015. utvrđuje po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi određenoj koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje od 1. siječnja 2023.g. do 29.prosinca 2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 866,36 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio dana 04.01.2006. Ugovor o kreditu broj: 5140030242 prema kojem je tuženik tužitelju isplatio iznos od 32.000,00 CHF, prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je u cijelosti otplaćen. Odredba članka 6. u naprijed navedenom Ugovoru o kreditu, kojom je ugovoreno da Korisnik kredita tuženiku plaća naknadu u visini 1,50% od iznosa kredita, jednokratno, unaprijed, je ništetna. Tuženik je tužitelju s te osnove prilikom isplate kredita dana 13.01.2006.g. naplatio iznos od 2.288,31 kn, odnosno 303,71 EUR, iako tuženik nije imao nikakvih posebnih troškova obrade kredita. O naprijed navedenoj odredbi korisnik kredita i tuženik nisu pregovarali, niti je korisnik kredita imao mogućnosti utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe. Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika I tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima I obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, radi čega je takva odredba nepoštena, a posljedično ništetna. Trošak obrade kredita, ako i postoji ne smije pasti na teret potrošača, jer se banka temeljem čl. 1021 ZOO naplaćuje kroz ugovornu kamatu. Tuženik je tužitelju dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvi put kroz plaćanje naknade, a zatim kroz ugovorenu kamatu. Tužitelj upućuje na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova I Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, održanog 5. studenog 2020.g.prema kojem ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o istoj odredbi nije pregovaralo. Sukladno odredbi čl. 323. Zakon o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, tuženik je tužitelju dužan vratiti iznos od 303,71 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od 12.01.2006. pa do isplate. Na temelju svega navedenog tužitelj predlaže da sud nakon što provede dokazni postupak donese presudu kojom će utvrditi ništetnost navedene odredbe o plaćanju naknade i troškova te da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 303,71 EUR na ime plaćene naknade, kao i troškove postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u samom uvodu prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost spora naznačio u iznosu od 1.639,94 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 303,71 EUR, slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Tuženik navodi kako visina i datum naplaćene naknade nije sporan. Tužitelju je naplaćena tzv. ulazna naknada dana 13.01.2006 u iznosu od 2.288,31 HRK. Kako je tužba podnesena 15.12.2025. tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 15.12.2020. godine, nastupila zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kako je kondemnatorni dio u zastari, to tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu, kako to određuje čl. 187. st. 2. ZPP-a, što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti. Člankom 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Tužitelj u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU.. Osnova tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Na navedeno ukazuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 2637/2023-3 od 09. travnja 2024. godine Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornim tužbom po službenoj dužnosti u smislu čl. 327. stavka 1. ZOO-a mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku). Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. st. 1.ZOO-a. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu čl. 241. ZOO-a tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz čl. 323. st. 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (čl. 214. st. 3. ZOO-a), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarijevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.” Dakle, citirana pravna teorija potvrđuje stajalište tuženika kako je zastarni rok za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla potrebno ograničiti na zakonom propisani zastarni rok koji se ima računati u svakom pojedinom slučaju. Obzirom je Ugovor o kreditu zaključen 2006. godine te iznos ulazne naknade naplaćen 2006. godine, dok ugovor o kreditu nije utvrđen ništetnim, jasno je i nedvojbeno da je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina te se takvu tužbu i tužbeni zahtjev predlaže odbiti u cijelosti. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na odredbe ZOO-a i ZPP-a ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica.3 Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s čl. 3011. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz st. 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. a) Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Čl. 1022. st.2. ZOO propisano je kako se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu pregovaralo se o sadržaju istoga, korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu, te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB-a. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u čl. 173. u bitnome navedeno - Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. - Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim. - Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: 7 naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita, U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom čl. 173. tada važećeg Zakona o bankama. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, i to u točno određenom iznosu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Naknade za obradu kredita propisuje i Zakon o potrošačkom kreditiranju i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN-15/2014), izdan od Ministarstva financija. Dakle, radi se o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavnu, prisilnim propisima niti moralu društva. Ujedno se navodi da i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Člankom 296. st. 3. ZOO-a propisano je kako se odredbe o ništetnosti ne primjenjuju na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Dodatno se navodi i kako je naknada za obradu kredita, prema stavu HNB-a, dio EKS koja predstavlja cijenu u smislu čl. 84. ZZP-a za koju se ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Ulazna naknada kao sastavni dio EKS-a predstavlja konačni trošak kredita, koje postupanje banke nadzire HNB. Tuženik ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. g. kojoj je navedeno: „Naime, čl. 7. Ugovora o dugoročnom kreditu propisano je, između ostalog, kako korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25 % jednokratno, unaprijed min. 900,00 kn, na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita. Čl. 173. st. 1. Zakona o bankama (NN-84/2002) propisano je kako banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz stavka 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo je kako je tužitelj bio upoznat sa predmetnom naknadom pri sklapanju samog ugovora, odnosno kako je ista bila izvješena u poslovnicama, predočena klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika. Zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu je naveo kako ga banka nije upoznala sa troškom obrade kredita, nego su navedeni trošak naplatili. Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Gore citirano potvrdio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi br. Pž-2437/2022 od 24.05.2023.g. navodeći: „Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju odredbe čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika“. Takav stav dijeli i Županijski sud u Splitu koji je u presudi od 24.02.2021., posl. broj: Gž-1215/2020 odbio žalbu tužitelja u pogledu dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita i to iz razloga što „su te odredbe dovoljno jasne“ te da se „iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno“, čime taj sud zauzima nedvojben stav kako odredbe o ulaznoj naknadi nikako ne mogu biti ništetne. Navedena odredba je dakle bila jasna, dopuštena i tužitelj je s njome bio upoznat. Tužitelj pak u spis ne dostavlja nikakav dokaz kojim dokazuje suprotno. Ukazuje se i na odluku Županijskog suda u Splitu, br. Gž-279/2023 od 8.03.2023.g. koja navodi: „Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan“. Presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-230/2023 od 9.02.2023.g. navodi se: „ 23. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio zahtjev tužitelja glede utvrđenja ništetnosti odredbi i dijela kojim se određuje obrada kredita u visini od 2.100,00 kuna i jednokratna naknada u visini od 840,00 Eura. Naime, i prema utvrđenju ovog suda, radi se o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi članka 99. ZZP/07. 25. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 2.100,00 Eura odnose na troškove koje banka ima, a koji se odnose na troškove u svezi sklapanja ugovora, odnosno troškovi pogona, zaposlenika, a određuju se u rasponu od 2 do 5% a u konkretnom slučaju određeni su u najmanjem iznosu od 2% iznosa kredita, a isto tako pravilan je zaključak kako suprotno odredbama Direktive 93/13 EEZ-a nepoštenim uvjetima u potrošačkim 9 ugovorima nije isključeno da se na teret potrošača stave troškovi zajmodavca koji su povezani sa zajmodavčevom djelatnošću kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja. Stoga tuženik i prema utvrđenju ovog suda nije bio obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje snosi potrošač, a važno je da su te odredbe sastavljene kod potrošača na način da ne stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama ili ekonomskim posljedicama slijedom čega su upravo iz navedenih ugovornih odredbi tužitelji mogli bez ikakvih dvojbi i nejasnoća procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi te obveze koje proizlaze na temelju takvih ugovornih odredbi.“ Nadalje, čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu te čl. 230. ZPP-a navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj Rev-895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskid ugovora. c) Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Time je u cijelosti ostvaren zahtjev transparentnosti. Dakle, u svakom pojedinačnom slučaju je potrebno ispitati eventualnu nepoštenost odredbe ocjenjujući sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, kako je to navedeno u odluci Europskog suda C-186/16, a radi pravile primjene odredbi Direktive 93/13. Pri tom se ukazuje i na zauzeto shvaćanju o tumačenju direktive izraženo u odluci Europskog suda u spojenom predmetu C-224/19 i C-259/19. Presudom Europskog suda broj C- 565/21 navodi se čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se: ne protivi nacionalna sudska praksa prema kojoj ugovorna odredba koja u skladu s relevantnim nacionalnim propisom predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za zajam ili kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koji proizlaze iz ugovora, pod uvjetom da moguće postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Presudom Europskog suda broj C-621/17 od 3. listopada 2019. navedeno je da kreditna institucija ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Tako i u odluci Europskog suda broj C-84/19 se navodi kako pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija” ili „početna naknada”. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama, što je potvrđeno priloženim odlukama Trgovačkog i Županijskog suda. Tako i presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 230/2023-3 od 9. veljače 2023. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 2.100,00 Eura odnose na troškove koje banka ima, a koji se odnose na troškove u svezi sklapanja ugovora, odnosno troškovi pogona, zaposlenika, a određuju se u rasponu od 2 do 5 %, a u konkretnom slučaju određeni su u najmanjem iznosu od 2% iznosa kredita, a isto tako pravilan je zaključak kako suprotno odredbama Direktive 93/13 EEZ-a nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nije isključeno da se na teret potrošača stave troškovi zajmodavca koji su povezani sa zajmodavčevom djelatnošću kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja. Stoga tuženik i prema utvrđenju ovog suda nije bio obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje snosi potrošač, a važno je da su te odredbe sastavljene kod potrošača na način da ne stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama ili ekonomskim posljedicama slijedom čega su upravo iz navedenih ugovornih odredbi tužitelji mogli bez ikakvih dvojbi i nejasnoća procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi te obveze koje proizlaze na temelju takvih ugovornih odredbi. Tuženik ujedno ističe da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je isti neznatan u odnosu na ukupni isplatu koju je primio tužitelj. Stoga se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana. Tuženik ističe da prigovara da bi tužitelj imao status potrošača, dok to i ne dokaže. Prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi, odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko je takvo što suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošaka, dok tu znatnu neravnotežu tužitelj ničim nije dokazao. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Tužitelj je bio upoznat s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze. Isto tako, tužitelj u tužbi nije naveo konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogao previdjeti, odnosno s kojima nije bio upoznat prilikom potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Tako i Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Ujedno se ukazuje na pravni stav kojeg je Vrhovni sud zauzeo u predmetu Rev- 1147/2002 od 21. rujna 2004. godine u pogledu ocjene savjesnosti i tijeka zateznih kamata: „Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe čl. 214. ZOO- a ugovorne strane treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. ožujka 2004. godine). Tužitelj u postupku nije ustvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezna kamata pripada od dana podnošenja tužbe odnosno od idućeg dana od podnošenja tužbe (tužba je podnesena dana 27. ožujka 2001. godine).“. Imajući u vidu navedeno, tuženik je predložio da sud tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troška tuženiku.
3. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu br. 5140030242- 63000115527/2006 od 4. siječnja 2006. (list 6-14), isplatnog naloga Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Orahovica od 13. siječnja 2008. (list 5) te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.
4. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d., kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 5140030242-63000115527/2006 od 4. siječnja 2006., kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 32.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, dok je spornom odredbom čl. 6. st. 1. Ugovora ugovoreno „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) jednokratno, unaprijed.“.
5. Između stranaka nije sporno da je pravni prednik tuženika od tužitelja na dan isplate kredita 13. siječnja 2006. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.288,31 kn (list 5), što prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR od 1 EUR=7,53450 HRK, utvrđen Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 303,71 EUR, koliko tužitelj potražuje predmetnom tužbom, visina kojeg iznosa između stranaka nije sporna.
6. Sporno je da li je ništetna odredba čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe s deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništenosti sporne ugovorne odredbe, da li je nastupila zastara utužene tražbine te da li tužitelj ima pravo na isplatu utuženog iznosa i po kojoj pravnoj osnovi.
7. Povodom tuženikovog prigovora vezano za vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi u iznosu od 1.639,94 EUR, sud je na pripremnom ročištu utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.630,93 EUR. Naime, odredbom čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (NN-118/18 i 51/23, dalje ZSP) određeno je da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 EUR. Nadalje, odredbom čl. 16. ZSP propisano je da u slučaju kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora određuje se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. S obzirom da se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode i u pogledu deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe (st. I petita tužbe) i u pogledu kondemnatornog zahtjeva za isplatom iznosa od 303,71 EUR (st. II petita tužbe), sud je sukladno odredbi čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19 80/22, 114/22 i 155/23 i 146/25, dalje ZPP) i čl. 16. ZSP, vrijednost predmeta spora utvrdio zbrajanjem vrijednosti oba tužbena zahtjeva (1.327,22 + 303,71).
8. Vezano za postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe s deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti, sud smatra da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ovakve tužbe. Naime, odredbom čl. 187. st. 1. ZPP određeno je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, dok se prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužbe može podnijeti kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Kod ocjene postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnim sporne ugovorne odredbe, bez relevantnog značaja je činjenica što je u tužbi, pored deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, tužitelj podnio i kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom. Osim toga, odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) određeno je da se na ništetnost ugovora ili pojedine odredbe ugovora može pozvati svaka zainteresirana osoba, pa dakle svakako i ugovorna strana određenog ugovora čije odredbe su predmetom tužbe na utvrđenja ništetnosti, ako za to ima pravni interes. U konkretnom slučaju pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe sa zahtjevom na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe nalazi se u činjenici što tužitelj u slučaju osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva stječe mogućnost dokazivanja osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatom sukladno odredbama ZOO o stjecanju bez osnove, odnosno za povratom iznosa koji je tuženik od tužitelja naplatio na ime naknade zbog prijevremene otplate kredita.
9. Tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, odredbom čl. 241. ZOO određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 245. st. 1. ZOO propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pokretanjem predmetnog parničnog postupka sa tužbom na utvrđenje ništetnosti navedenog dijela sporne ugovorne odredbe iz čl. 1. Ugovora o kreditu došlo je do prekida zastare, a zastarijevanje restitucijskog zahtjeva za isplatom, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počelo je teći iznova. Ovakav pravni stav suda sukladan je obvezujućem pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda br. Su-IV- 47/2020-2 od 3. siječnja 2020., prema kojem "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
10. Na okolnost osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe izvedeni su dokazi čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.
11. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit kod tuženika ostvario radi adaptacije obiteljske kuće koju koristi isključivo za stanovanje i kreditna sredstva koja je ostvario u cijelosti je iskoristio za adaptaciju iste. U svezi uvjeta kreditiranja po predmetnom ugovoru o kreditu nije bio u mogućnosti s bankom ništa pregovarati, ništa mu od strane banke nije objašnjeno vezano za ulazne ili izlazne troškove naknade kredita. Ne može se više sjetiti da li mu je naknada za troškove obrade kredita naplaćena na način da mu je za te troškove umanjen iznos kredita, niti se može sjetiti da li su ti troškovi obrade kredita ugovorom bili određeni u fiksnom novčanom iznosu ili u postotku od odobrenog kredita. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen prema uvjetima i rokovima za otplatu koji su ugovoreni u predmetnom ugovoru o kreditu. Ugovor je zaključio s tadašnjom Slavonskom bankom d.d. Osijek, a zaključenje ugovora je provedeno u poslovnici te banke u [adresa], koja banka je kasnije preuzeta od strane Addiko banke, ovdje tuženika.
12. Tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetna sporna ugovorna odredba čl. 6. st. 1., u kojoj je ugovorena obveza tužitelja plaćanja naknade za obradu kredita prema Odluci o visini naknade za obavljene bankarske usluge u visini od 1,50 % od iznosa odobrenog kredita, sud smatra osnovanim.
12.1. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj, kao korisnik kreditnih usluga – potrošač, i pravnog prednika tuženik, kao trgovac, nisu pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, niti je tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe niti mu je, kao potrošaču, na jasan i nedvosmislen način od strane Banke prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi tu ulaze i u kojoj visini. Ugovaranje naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u određenom nominalnom iznosu, ukazuje da ugovorenom naknadom nisu bili obuhvaćeni stvarni troškovi koje je pravni prednik tuženik imao za oradu kredita, niti je razvidno iz kojeg razloga bi visina navedene naknade uopće bila uvjetovana visinom odobrenog kredita. Tužitelju je, kao potrošaču - korisniku predmetnog kredita, ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom naknade, o navedenoj odredbi se nije pregovaralo, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te je spornom odredbom tužitelju nametnuta obveza koju tužitelj nije mogao kao cjelinu objektivno sagledati u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu.
12.2. S obzirom na ovako dani iskaz tužitelja, proizlazi da se radi o formularnom, tipskom ugovoru koji je prethodno pripremio pravni prednik tuženika, jer sadrži ugovorne odredbe određene kao model za sklapanje takvih budućih ugovora, čime je bila isključena mogućnost pregovaranja o spornoj odredbi čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, iz čega proizlazi da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Naime, pravni prednik tuženika postupio je suprotno načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u odredi čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, 46/07 i 79/07, dalje ZZP/03), što spornu ugovornu odredbu čini nepoštenom i stoga ništetnom. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
12.3. Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, no nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Ugovaranje obveze tužitelja za plaćanje naknade za obradu kredita prema Odluci o visini naknade za obavljene bankarske usluge imalo je za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, prije svega tuženik ničim nije dokazao opravdanost sporne naknade, niti da je tužitelja od strane pravnog prednika tuženika bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje to posebne usluge i koji konkretni troškovi su nastali za Banku zbog obrade kredita, niti su stranke pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi, slijedom čega tužitelj nije niti imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe, niti je pravni prednik tuženika tužitelju na jasan i nedvosmislen način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi koji se podmiruju iz te naknade, što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, prema kojem su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. S obzirom da tuženik ničim nije dokazao opravdanost sporne naknade, a da iz same činjenice što visina naknade za obradu kredita nije određena u fiksnom nominalnom iznosu već u postotku od 1,50 % od iznosa odobrenog kredita, proizlazi da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, no nejasno je zašto bi visina troškova obrade kredita uopće ovisila o iznosu odobrenog kredita. Iz navedenog proizlazi da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je pravni prednik tuženika imao za obradu konkretnog predmetnog kredita.
13. Navedena utvrđenja sukladna su pravnom stavu zauzetom u presudi Suda Europske Unije br. C-186/16 od 20. rujna 2017., na koju se u tom predmetu tuženik poziva u odgovoru na tužbu, u kojoj se u toč. 3. navodi "… nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.". Treba imati u vidu i presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije, kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita, može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN-78/12).
13.1. Pravno shvaćanje izraženo u navedenoj presudi Suda Europske unije prihvatio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., u kojoj se pozvao na presudu Suda Europske unije br. C-620/17 od 3. listopada 2019., , u kojoj je odlučeno:
1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
13.2. U obrazloženju navedene presude br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. Vrhovni sud pozvao se na svoju odluku br. Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je istaknuo "… da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).".
14. Utvrdivši da je postupanje pravnog prednika tuženika prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, u kojoj je ugovorena obveza tužitelja za plaćanje naknade prema Odluci o visini naknade za obavljene bankarske usluge, bilo protivno čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te protivno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, utvrđeno je da je sporna ugovorna odredba nepoštena i posljedično tome ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, a kako je sporna ugovorna odredba za posljedicu imala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, sud je tužbeni zahtjev za isplatom utuženog iznosa od 303,71 EUR usvojio te presudio kao u st. II izreke.
15. Obveza tuženika da tužitelju naknadi navedeni novčani iznos temelji se na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, kako to određuje odredba st. 3. istog članka, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, dok je odredbom čl. 1111. ZOO određeno da u slučaju ništenosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora.
16. S obzirom da je stjecanje navedenog novčanog iznosa posljedica ništetnosti sporne ugovorne odredbe iz čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, koju je u Ugovor unio pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek kao trgovac, tuženik se glede primljenog iznosa ima smatrati nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tuženik, kao univerzalni sukcesor Slatinske banke d.d., dužan tužitelju na dosuđeni iznos platiti zakonske zatezne kamate tekuće od 13. siječnja 2006., odnosno od dana stjecanja utuženog iznosa, pa do isplate.
17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od ukupno 866,36 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnice tužitelja za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN- 138/23, dalje Tarifa), 400,00 EUR za zastupanje na ročištima od 26. veljače i 9. travnja 2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa), 200,00 EUR za sastav obrazloženog podneska od 20. lipnja 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te u troškovniku zatraženi iznos od 66,36 EUR za sudsku pristojbu na tužbu (čl. Tbr. 1. st. 1. i Tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, NN-37/23).
U Slatini, 18. svibnja 2026.
S u d a c:
Josip Bočkai
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.
Dostaviti:
1. Natalija Jančevski, odvjetnica iz Virovitice - punomoćnica tužitelja.
2. OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba - punomoćnik tuženika.
