REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-891/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UGI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 14. travnja 2026, u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, 18. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici UGI iznos od 17.150,57 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana 1. listopada 2015. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici UGI iznos od 2.472,65 EUR.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.287,57 EUR.

IV Odbija se prigovor prijeboja te se utvrđuje da ne postoji tražbina tuženika spram tužiteljice u iznosu od 14.935,94 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.345,05 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. svibnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 12. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 069- 50-2787323 od 21. travnja 2005., kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 128.890,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nadalje, u tužbi se navodi da je u čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužiteljica dužna tuženiku platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika te je ugovorena početna kamatna stopa od 4,95%. Smatra da su navedene odredbe o promjenjivosti kamatne stope ništetne, kao što je ništetna i obveza tužiteljice da predmetni kredit vrati uz valutnu klauzulu u CHF koja je ugovorena u čl. 7. predmetnog Ugovora. Navodi da je s tuženikom sklopila i Dodatak br. I Ugovora o kreditu, kojim su stranke produljile rok otplate kredita. Tvrdi da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, kako je to i utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i to presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno presudom Visokog Trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojima je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu i koristeći u istima ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja istih ugovora, nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je utvrđeno da je povrijedio kolektivna prava i interese potrošača i ugovaranjem promjenjive kamatne stope, koja e mijenja jednostranom odlukom tuženika. Smatra da posljedično ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se tijekom otplate primjenjivala otplata bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužiteljica bila dužna platiti tuženiku prema početnom tečaju kune spram CHF, odnosno tečaju na dan isplate kredita. Tužiteljica navodi i da je 5. veljače 2016., s učinkom od 20. veljače 2016. s tuženikom zaključila Dodatak Ugovoru o kreditu kojom je navedeni ugovor konvertiran u valutu EUR, sukladno ponudi tuženika. Međutim, ona se provedbom konverzije i zaključenjem Dodatka ni na koji način nije odrekla svojih potraživanja temeljem ništetnosti navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. Nadalje, navodi da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici povećao kamatnu stopu sve do dana 1. siječnja 2014., kada je, sve do dana konverzije, zakonski uvedena fiksna kamatna stopa od 3,23%. Međutim, preplata uslijed povećanja kamatnih stopa nastavila se i nakon 1. siječnja 2014., sve do dana konverzije, jer se kamatna stopa od 3,23% primjenjivala na nezakonito uvećanu glavnicu. Navodi i da je tuženik primjenom valutne klauzule u CHF tužiteljici obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune te joj je prilikom konverzije nezakonito više obračunao iznos preostale glavnice, slijedom čega je, po osnovi preplate svoje obveze zbog obiju navedenih ništetnih odredbi, zatražila isplatu iznosa od 130.840,49 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose od dana plaćanja do isplate, a po osnovi razlike glavnice je zatražila isplatu iznosa od 30.956,54 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana provedene konverzije, odnosno 20. veljače 2016. do isplate, sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno je prigovorio je i visini tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare. Nadalje, naveo je i da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koju konverziju je tužiteljica dobrovoljno prihvatila, čime je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR, s primjenom kamatnih stopa za kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR te su sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora. Istom konverzijom je tužiteljici smanjena neotplaćena glavnica za ukupno 12.457,41 EUR, pa smatra da su konverzijom iscrpljene sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF. Smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan i jer se temelji na ništetnosti ugovornih odredbi koje kao takve više ne postoje, pa stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF, jer je isti izmijenjen u otplatni plan u EUR s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Smatra i da, sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni Ugovor o kreditu postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da mu naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate. Podneskom od 25. svibnja 2020. istaknuo je i prigovor radi prijeboja u iznosu od 112.534,85 kn, a koji iznos predstavlja zbroj preplate iz konverzije (17.458,93 kn) i iznosa za koji je tužiteljici umanjena glavnica pri konverziji (12.457,41 EUR), sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, s tim da je tijekom postupka, usklađujući taj iznos s važećom valutom, prigovor istaknuo za iznos od 14.935,94 EUR, obrazlažući da se isti odnosi na zbroj iznosa priznate preplate od 2.317,20 EUR, tzv. negativnih razlika u iznosu od 882,74 EUR i iznosa za koji je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica od 11.736,00 EUR.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u izračun preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi, Ugovor o kreditu br. 069-50-2787323 od 21. travnja 2005. (dalje: Ugovor), izvadak iz knjige položenih ugovora, solemnizaciju, Dodatak br. I Ugovoru o kreditu br. 069-50-2787323 od 2. svibnja 2014. (dalje: Dodatak br. I), Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-2787323 od 5. veljače 2016. (dalje: Dodatak), dopis od 15. siječnja 2016., dopis i otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, otplatni plan, novi otplatni plan, pregled izvršenih uplata, Izjavu o prihvatu izračuna konverzije, izvještaj ovlaštenog revizora - nadopuna od 13. siječnja 2016., letak, pregled kretanja tržišnih parametara, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkom I i II izreke.

5. Među strankama nije sporno da su 21. travnja 2005. sklopile Ugovor, kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 128.890,00 CHF i to po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz čl. 1. Ugovora, a iz sadržaja Ugovora proizlazi i da se radilo o stambenom kreditu te da je istim ugovorena otplata u razdoblju od 180 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima plativima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. S obzirom da iz iskaza tužiteljice, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je kredit podigla radi kupnje stana koji koristi za potrebe stanovanja vlastite obitelji, utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), što tuženik niti ne osporava. Nije sporno niti da su stranke sklopile 5. veljače 2016. Dodatak kojim je izvršena konverzija Ugovora u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a nije sporno ni da je isti Dodatak sklopljen temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), što i proizlazi iz sadržaja navedenog Dodatka, u kojem je navedeno i da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te da je na taj dan u istom utvrđena preostala nedospjela glavnica u iznosu od 38.284,31 EUR, kao i da je ista smanjena za 12.457,41 EUR, te da je utvrđena i preplata obveze tužiteljice u iznosu od 2.287,57 EUR.

6. Sporno je jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, a sporno je i, s obzirom na izvršenu konverziju ugovora o kreditu, ima li tužiteljica pravo tražiti isplatu po toj osnovi, te je li osnovana njena tražbina po osnovi manje priznate glavnice prilikom konverzije. Nadalje, sporna je visina tražbine, kao i je li nastupila zastara, a sporna je i osnovanost prigovora radi prijeboja.

7. Tužiteljica je iskazala i da joj je, kada se u banci obratila radi kredita, prezentirana kao najpovoljnija opcija kredit s valutnom klauzulom u CHF, a kada je pitala zašto u toj valuti, rečeno joj je da se radi o stabilnoj valuti, da je ta opcija najsigurnija i da do tada nije bilo bitnih oscilacija u tečaju, pa je zato prihvatila tu opciju, a i s obzirom da joj je kunski kredit bio puno nepovoljnija opcija. Pritom nije upozorena na bilo kakav rizik tog pravnog posla, a niti joj je tada bilo poznato da HNB nije štitio tečaj kune u odnosu na CHF, dok ga je štitio u odnosu na EUR. Znala je da ugovara promjenjivu kamatnu stopu, ali pritom joj ništa nije objašnjeno o načinu promjene kamatne stope, već joj je rečeno da se kamatna stopa neće značajnije mijenjati, a uz porast tečaja do kojeg je došlo, narasla je i kamatna stopa. Iskazala je i da je ugovor bio unaprijed pripremljen kada ga je došla potpisati te joj je samo rečeno koliko iznosi rata i kolika je kamatna stopa, tako da nije bilo pregovora o bilo kojoj ugovornoj odredbi, a niti joj je predočeno da se o istima može pregovarati. Dodala je i da je pristala na sklapanje Dodatka kojim je izvršena konverzija kredita u EUR, s obzirom da joj je rata značajno narasla tijekom otplate kredita, a na temelju izračuna za potrebe konverzije trebala je biti manja, tako da joj je to odgovaralo. Nije joj, inače, bila poznata mogućnost da je mogla i ranije promijeniti valutnu klauzulu u eursku, odnosno da je to ugovoreno predmetnim Ugovorom.

8. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke.

14. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, da joj je objašnjen način promjene kamatne stope te da je tužiteljica bila upozorena na sve rizike predmetnog pravnog posla, što međutim, nije s uspjehom učinio, jer je na temelju iskaza tužiteljice sud utvrdio da su joj u banci, kao najpovoljniji, ponudili jedino kredit s valutnom klauzulom u CHF, te da pritom nije bila upozorena na rizike takve ugovorne odredbe niti informirana o načinu promjene kamatne spote i o parametrima o kojima je to ovisilo, a utvrdio je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama. Za dodati je da je sud odbio prijedlog tuženika za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka UG, koja je u svojstvu prisjednice javnog bilježnika solemnizirala Ugovor, jer ista ne može imati saznanja o tome je li bilo pregovaranja prilikom sklapanja istog, kao niti je li tužiteljica upozorena na sve rizike predmetnog pravnog posla prije njegovog potpisivanja, budući da ista nije sudjelovala pri dogovoru i prilikom sklapanja Ugovora, već je isti ispitala nakon njegovog sklapanja.

15. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranom odlukom tuženika promjenivoj kamatnoj stopi, nepoštene i kao takve ništetne. Za dodati je i da se tužiteljica može pozivati na ništetnost i u slučaju da je ugovor izvršen, jer sve iznesene okolnosti, koje je sud utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, upućuju na zaključak da se nije radilo o zabrani manjeg značaja, pa se, sukladno odredbi čl. 107. st. 2. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91), može isticati ništetnost. Kako se radi o ništetnim odredbama, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO/91, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužiteljica bi imala pravo na povrat u dijelu u kojem je njena obveza preplaćena, i to kao razliku između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog po tečaju na dan isplate kredita. Za dodati je i da je, sukladno čl. 210. ZOO/91, koji regulira institut stjecanja bez osnove, propisano da je stjecatelj dužan vratiti stečenu imovinu, što uključuje i ostvarenu korist.

16. Nadalje, iako je sklapanjem Dodatka Ugovoru neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu je tužiteljici priznata preplata, to ne znači da je tužiteljica uistinu i obeštećena kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno ne znači da je u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužiteljica ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu broj Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, tražeći u konkretnom slučaju i da sud odluči o ništetnosti spornih odredbi, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, tužiteljica, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlaštena je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvarila zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno kako bi ostvarila pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (U protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti tako da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama, s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana, izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužiteljica, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovora ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

17. Za istaknuti je i da se tužiteljica može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, čak i ako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, s tim da tužitelj tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, odnosno je li tužiteljica sklapanjem Dodatka obeštećena do dana konverzije Ugovora, ako bi se njezina obveza do tada uzela po početnom tečaju, sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji je u nalazu utvrdio da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 2.140,98 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 10.845,16 kn, a eurska protuvrijednost iznosi 1.439,36 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po srednjem tečaju kreditora važećem na dan valute, u odnosu na anuitete po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 86.181,89 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11.438,30 EUR, te vještak zaključuje da ukupna razlika s osnove promjene kamatne stope i s osnove valutne klauzule, za sve anuitete koji za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi ukupno 12.877,66 EUR. Utvrdio je i da nije bilo manje plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope na niže, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan valute u odnosu na anuitete po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -6.651,14 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -882,74 EUR. Utvrdio je i da ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove promjene kamatne stope i s osnove valutne klauzule do dana 30. rujna 2015. iznose 4.760,22 EUR, kao i da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan dospijeća, u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 32.194,23 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 4.272,91 EUR. Naime, vještak obrazlaže da je iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije, tj. 30. rujna 2015., prema Dodatku iznosio 38.284,31 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju kreditora na dan konverzije iznosi 292.188,84 kn, dok iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 54.999,66 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosi 259.994,61 kn. Razlika između iznosa 292.188,84 kn i iznosa od 259.994,61 kn je iznos od 32.194,23 kn. Zaključno vještak navodi da više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose 12.877,66 EUR, kao i da zatezne kamate na pojedinačne više plaćene iznose do dana konverzije iznos 4.760,22 EUR. Navodi i da je razlika preostale glavnice po konverziji 4.272,91 EUR, te da manje plaćeni anuiteti iznose 882,74 EUR, kao i da je tužiteljici priznata preplata prilikom konverzije u iznosu od 2.287,66 EUR. Ukupno zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i valutne klauzule i zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom, i iznosi 15.350,31 EUR, dok razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 4.272,91 EUR te je dodao i da je pravno pitanje hoće li se priznata preplata oduzeti od obračunatih zateznih kamata ili od iznosa utvrđene preplate obveze tužiteljice po obje osnove. Iz nalaza vještaka proizlazi i da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15 te da su pritom uzete u obzir sve uplate tužiteljice (4.1. zaključka vještaka)

19. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo, te sukladno pravilima struke, a na izračun i utvrđenja iste niti stranke nisu imale primjedbi te su se usuglasile da nije potrebno usmeno obrazloženje nalaza i mišljenja, koje sud iz razloga ekonomičnosti postupka stoga nije niti proveo, a vještak je s pravom ukazao i na to da je pitanje načina uračunavanja iznosa priznate preplate pravno pitanje. Još je za dodati da je očito omaškom vještak u točki 6. nalaza i 4.2. zaključka spomenuo manjak uplata prilikom konverzije, a da se radi o omašci razvidno je iz sljedećeg odlomka i rekapitulacije potraživanja u kojem govori o priznatoj preplati prilikom konverzije.

20. Zahtjev tužiteljice usmjeren na isplatu je restitucijski zahtjev, zastarijevanje kojeg počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je odluka suda donesena u sporu povodom kolektivne tužbe, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tek 14. lipnja 2018., proizlazi da do podnošenja tužbe (10. lipnja 2019.) za potraživanje isplate zbog ništetnosti obje odredbe petogodišnji zastarni rok iz čl. 371. ZOO/91 nije protekao.

21. Tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev, usklađujući isti s izračunom vještaka, međutim, zatražila je isplatu iznosa od 17.150,57 EUR, koji predstavlja zbroj više plaćenih anuiteta u iznosu od 12.877,66 EUR i iznosa od 4.272,91 EUR, koji se odnosi na manje priznatu glavnicu prilikom konverzije, jer smatra da nema osnove za umanjenje istih iznosa za priznatu preplatu, te je na taj ukupni iznos zatražila zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. do isplate, a zatražila je i iznos obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose do dana konverzije od 4.760,22 EUR. Iako je time zatražila niži iznos glavnice od onog u tužbi, te zatezne kamate za dio razdoblja izrazila na drugi način (u apsolutnom iznosu), s obzirom da je na iznos manje priznate glavnice zatražila zatezne kamate s ranijim tijekom od onoga u tužbi, u tom dijelu je tužba preinačena, koju preinaku je sud dopustio, primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP, jer se radi o neskrivljenoj preinaci, budući da je tužiteljica tek po provedenom vještačenju mogla s izvjesnošću znati kada su ostvareni efekti konverzije (izračuna konverzije ili sklapanja Dodatka, s obzirom da to jasno ne proizlazi iz odredbe čl. 3. Dodatka, kao i dopisa tuženika uz koji je dostavljen novi otplatni plan u kojem se navodi stanje neotplaćene glavnice na dan 20. veljače 2016.), od kojeg dana joj pripada pravo na zatezne kamate.

22. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužiteljica po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatila svoju obvezu do dana konverzije Ugovora te da više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose 12.877,66 EUR, kao i da zatezne kamate na te pojedinačne više plaćene iznose do dana konverzije iznos 4.760,22 EUR, a utvrđeno je i da manje priznata glavnica prilikom konverzije iznosi 4.760,22 EUR. Neosnovano smatra tužiteljica da se iznos priznate preplate ne treba uračunati. Ovo stoga jer je u tom dijelu tužiteljica obeštećena prilikom konverzije, pa tek kada se isti iznos uračuna, dođe se do iznosa koji tuženik treba vratiti kao stečen bez osnove. Primjenjujući pravilo o uračunavanju ispunjenja iz čl. 313. ZOO/91, navedeni iznos valja odbiti od obračunatih zateznih kamata, pa s obzirom da istim nisu podmirene zatezne kamate u cijelosti, temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, tužiteljici je dosuđen iznose 12.877,66 EUR na ime preplaćenih anuiteta, kao i iznos od 4.272,91 EUR na ime razlike glavnice, odnosno ukupno zatraženih 17.150,57 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od dana konverzije, odnosno 1. listopada 2015. do isplate, te kada su obračunate zatezne kamate na pojedinačne preplaćene iznose do dana konverzije umanjene za iznos priznate preplate, dosuđena joj je razlika obračunatih kamata, temeljem čl. 277. st. 1. ZOO/91, u iznosu od 2.472,65 EUR, dok je odbijena daljnja tražbina po toj osnovi u iznosu od 2.287,57 EUR. Za dodati je da tzv. negativna razlika u konkretnom slučaju predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF od onog u vrijeme plasiranja kredita, međutim, odredba čl. 104. st. 1. ZOO/91 propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, odnosno u konkretnom slučaju ne postoji osnova da se za navedene negativne razlike umanji po tužiteljici preplaćeni iznos, a niti tuženik može ostvariti istu razinu zaštite i u istim rokovima u kojima to može tužiteljica kao potrošač, a isto se odnosi i na iznos od 11.736,00 EUR, za koji je tuženik isto tako istaknuo prigovor prijeboja, koji se odnosi na smanjenu glavnicu prilikom konverzije, što je tužiteljica i uvažila u svom tužbenom zahtjevu, tim više što iz rezultata vještačenja proizlazi da je primjenom početnog tečaja ta glavnica trebala biti smanjena za daljnji iznos od 4.760,22 EUR, slijedom čega nema nikakve osnove da bi tužiteljica taj iznos trebala vratiti tuženiku. Nema osnove niti za prigovor prijeboja tražbina u dijelu koji se odnosi na priznatu preplatu prilikom konverzije, jer je za taj iznos, neovisno o tom prigovoru, valjalo umanjiti utvrđenu preplatu obveze tužiteljice, kako bi se došlo do iznosa stečenog bez osnove, slijedom čega je prigovor prijeboja u cijelosti odbijen kao neosnovan.

23. Tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta, odnosno od dana stjecanja, sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove i to zato jer je tuženik bio nesavjestan, budući da je morao znati, s obzirom na izostanak pregovaranja i informiranja o svim rizicima predmetne valutne klauzule, kao i načina promjene kamatne stope, a i s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, do koje je i došlo, imajući u vidu i visinu preplate obveze tužiteljice), da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, pa zatezne kamate teku od dana uplate pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate.

24. Glede tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu manje priznatog iznosa glavnice kod konverzije, za dodati je i da je priznavanjem manjeg iznosa od onog na koji bi tužiteljici pripadalo pravo zbog ništetnih odredbi, unatoč tomu što je izračun izvršen sukladno ZID ZPK/15, tuženik ostvario korist, na povrat koje tužitelj ima pravo u smislu čl. 104. st. 1. i čl. 210. st. 1. i 2. ZOO/91, i tek priznavanjem iste se tužiteljica dovodi u poziciju kao da ništetnih odredbi do dana konverzije nije ni bilo, a na taj iznos joj pripada pravo i na zatezne kamate, temeljem čl. 214. ZOO/91, tekuće od dana kada je tuženik ostvario tu korist, s obzirom da je tuženik nesavjestan stjecatelj, iz već obrazloženih razloga, a kako je u postupku utvrđeno da je to s danom izračuna konverzije (30. rujna 2015.), tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. do isplate, kako je to i zatraženo.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP, s obzirom da, kada se uzme u obzir uspjeh u osnovi i uspjeh u visini, proizlazi da tužiteljica nije uspjela tek s neznatnim dijelom i to sporednog tužbenog zahtjeva (u dijelu zateznih kamata), u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi, a uzeto je u obzir i da tuženik nije u cijelosti uspio s prigovorom prijeboja. Troškovi su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

26. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (250 bodova), sastav podnesaka od 14. veljače 2020., 21. rujna 2020., 28. kolovoza 2024. i 12. ožujka 2026., sve po Tbr. 8. toč. 1. (4x250 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 9. studenog 2020., 3. ožujka 2025., 2. listopada 2025. i 14. travnja 2026., sve po Tbr. 9. toč. 1. (4x250 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu 1.125,00 EUR te trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR.

27. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 6.345,05 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

28. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Zagrebu, 18. svibnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika