REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-1113/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: ED (državljanin Nepala, rođen **.**.2001.), zastupan po opunomoćeniku Zoranu Baueru, odvjetniku iz Zagreba, Kozarčaninova 2, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi poništavanja rješenja, 18. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I -216- 03/26-06/596, URBROJ: 511-01-212-26-9 od 26. veljače 2026. godine.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć u postupku međunarodne zaštite te se tuženiku nalaže da u roku od 15 dana pružatelju besplatne pravne pomoći, odvjetniku Zoranu Baueru iz Zagreba, nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 1.250,00 €.

Obrazloženje

Tužitelj kao stranac (državljanin Nepala) osporava rješenje od 26. veljače 2026. godine, kojim je kao očito neosnovan odbijen njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (RH).

Tužitelj u tužbi ističe nekoliko prigovora, koji će biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je državljanin Nepala, ali ne posjeduje putovnicu (koja mu je navodno ukradena).

Tužitelj je zakonito boravio u [adresa], ali mu je 29. ožujka 2025. godine istekla dozvola za boravak i rad.

Tužitelj je nastavio nezakonito boraviti u [adresa] pa mu je zbog toga 28. kolovoza 2025. godine doneseno rješenje o povratku, s rokom napuštanja RH do 12. rujna 2025. godine.

Međutim, tužitelj je 19. prosinca 2025. godine ponovno zatečen u nezakonitom boravku u RH te je zbog toga tada posebnim rješenjem smješten u Prihvatni centar za strance (Centar).

Tužitelj je tek u Centru 27. siječnja 2026. godine podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u RH (namjeru je izrazio 23. siječnja 2026. godine). U zahtjevu je tužitelj naveo da su ga nakon smrti njegove bake 2020. godine susjedi u Nepalu počeli napadati zbog komada zemlje koji je naslijedio. S obzirom na to da policija nije reagirala, na temelju dobivene radne dozvole je otišao iz Nepala. Tužitelj je naveo da mu se ništa posebno ne bi dogodilo u slučaju povratka u Nepal, ali da se nema gdje ni kome vratiti te je naveo da je u Nepalu teška ekonomska situacija.

Osporavanim rješenjem od 26. veljače 2026. godine je tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u RH odbijen kao očito neosnovan, pozivom na čl. 38. st. 1. t. 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25 - ZMPZ), u vezi s čl. 41. st. 1. t. 1., 6. i 7. ZMPZ-a, u kojoj odredbi je pak propisan poseban, ubrzani postupak odlučivanja o zahtjevu za međunarodnu zaštitu - u slučaju kada je tražitelj iznio samo one podatke koji nisu važni za procjenu osnovanosti iz zahtjeva, u slučaju kada je tražitelj već dulje vrijeme boravio u [adresa] i bez opravdanog razloga nije prije izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu i u slučaju kada je tražitelj tu namjeru izrazio s očitom namjerom da odgodi ili spriječi izvršenje odluke koja bi imala kao posljedicu njegovo prisilno udaljenje iz RH.

Tuženik je u obrazloženju osporavanog rješenja ukazao na nevjerodostojne navode tužitelja u pogledu vremenskog razdoblja kada su mu u Nepalu započeli problemi sa zemljom, a također je ukazao na to da je tužitelj isticao ekonomske razloge za napuštanje Nepala.

Tužitelj u tužbi najprije navodi da je u izreci osporavanog rješenja trebalo napisati da se zahtjev odbija kao očito neosnovan. Tužitelj pritom zanemaruje da je izreka osporavanog rješenja upravo i sastavljena na taj način.

Nadalje tužitelj u tužbi ističe da je nejasno radi li se u konkretnom slučaju o redovnom ili o ubrzanom postupku. Međutim, s obzirom na to da je odluka o tužiteljevom zahtjevu materijalnopravno utemeljena na razlozima iz čl. 41. st. 1. t. 1., 6. i 7. ZMPZ-a, jasno je da se u konkretnom slučaju radi o posebnom, ubrzanom postupku, iako je sâma odluka o odbijanju zahtjeva kao očito neosnovanog procesno pravilno utemeljena na čl. 38. st. 1. t. 5. ZMPZ-a.

Tužitelj u tužbi navodi da su susjedi koji su ga u Nepalu napadali zbog komada zemlje istaknuti članovi vladajuće stranke. Međutim, tužitelj tu okolnost uopće nije bio istaknuo u zapisnicima iz upravnog postupka, ali je zato tada naveo da nikakvih posebnih problema u slučaju povratka u Nepal ne bi imao, a posebno ne izvan mjesta u kojem je ranije boravio.

Nadalje, tužitelj je prilikom saslušanja 18. veljače 2026. godine - suprotno navodima iz svog zahtjeva - izjavio da mu je problem sa susjedom započeo još 2017. godine (na što je pravilno ukazano i u osporavanom tuženikovom rješenju). Tužitelj je prilikom saslušanja izjavio i da je nakon prijetnji susjeda iz svog mjesta boravka otišao u glavni grad Nepala Katmandu i tamo radio te da je nakon toga Nepal napustio iz ekonomskih razloga, na što se također pravilno tuženik pozvao u obrazloženju osporavanog rješenja.

U tom smislu su iskazi i izjave tužitelja doista u cijelosti nevjerodostojni, čak i bez obzira na to što je pored toga iznosio samo podatke vezane uz ekonomsku situaciju u Nepalu, koji nisu važni za procjenu osnovanosti zahtjeva (čl. 41. st. 1. t. 1. ZMPZ-a).

Tužitelj u tužbi ističe da je bio zaštićen na temelju radne dozvole i da stoga nije trebao tražiti međunarodnu zaštitu.

U tom smislu sud napominje da privremena radna dozvola ne zamjenjuje trajnu međunarodnu zaštitu, koju tužitelj uostalom nije ni tražio nakon isteka dozvole za boravak i rad, pa čak ni nakon donošenja rješenja o povratku zbog nezakonitog boravka, već tek nakon što je bio uhićen, nakon što je bio smješten u Centar i nakon što je u odnosu na njega 20. siječnja 2026. godine već bilo doneseno rješenje o protjerivanju.

U tom smislu je doista postojala osnova za provođenje ubrzanog postupka i na temelju čl. 41. st. 1. t. 6. i 7. ZMPZ-a, jer tužitelj bez opravdanog razloga namjeru za međunarodnu zaštitu nije izrazio za vrijeme duljeg prethodnog boravka u RH te ju je izrazio tek s očitom namjerom da odgodi ili spriječi izvršenje odluke koja bi imala kao posljedicu njegovo prisilno udaljenje iz RH.

U tom smislu neosnovano tužitelj navodi da ne predstavlja opasnost za javni poredak RH, jer ta činjenica (čak i kad bi bila točna) ne bi mogla utjecati na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobravanje međunarodne zaštite, a sud dodatno napominje da je tužitelj svjesno mjesecima nastavio nezakonito boraviti u [adresa] nakon isteka dozvole za boravak i rad, pa čak i nakon donošenja rješenja o povratku. Tužitelj u tužbi navodi da nakon smještaja u Centar nije mogao pribavljati dokaze. Međutim, tužitelj je prilikom saslušanja u upravnom postupku 18. veljače 2026. godine izjavio da nikakvih dokaza nema, a ni u ovom upravnom sporu nije naveo da bi nešto trebao ili mogao pribaviti u vezi svog zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Prema tome, tuženik je pravilno utvrdio da tužitelj ne ispunjava nikakve uvjete niti za priznavanje azila (čl. 20. ZMPZ-a), a niti za priznavanje supsidijarne zaštite u RH (čl. 21. ZMPZ-a) pa je osporavano rješenje u cijelosti pravilno i zakonito i kao takvo utemeljeno i na odredbama čl. 38. st. 1. t. 5. ZMPZ-a u vezi čl. 41. st. 1. t. 1., 6. i 7. ZMPZ-a.

Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog tuženikovog rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS). Sud je na raspravnom ročištu odbio prijedlog za saslušanje tužitelja, s obzirom na postojeću materijalnu dokumentaciju i s obzirom na iskaze tužitelja prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu 27. siječnja 2026. godine i prilikom naknadnog saslušanja 18. veljače 2026. godine.

Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći se temelji na zahtjevu postavljenom u tužbi, uz kojeg je priložen i obrazac zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, a opunomoćenik tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Ova je odluka utemeljena na čl. 60. ZMPZ-a, na čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN 140/15 i 155/22) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) na neprocjenjivu vrijednost predmeta spora. Tako je priznat trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova i trošak pristupa na ročište, također u visini od 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% sveukupno iznosi 1.250,00 €.

U Zagrebu, 18. svibnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje osporavanog rješenja.

DNA:

1. odvj. Zoran Bauer

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Ilica 335, [adresa] Zagreb