Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-1147/19

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Tajani Vizentin Brnabić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 , OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 11. veljače 2026., u prisutnosti pun. tužitelja te pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 18. svibnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. te odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 376-34/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18.12.2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:

"...........u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 162.000,00 CHF (stošezedesetidvijetisuće švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita...."

”...u kunskoj protuvrijednosti 865,36 CHF (osamstošezdesetpet i 36/100).... obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria-Bank d.d. na dan plaćanja...”

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.448,91 € preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 14,08 € od 2.2.2008 do isplate,

- na iznos od 17,73 € od 1.3.2008 do isplate,

- na iznos od 23,15 € od 4.4.2008 do isplate,

- na iznos od 9,35 € od 6.5.2008 do isplate,

- na iznos od 11,00 € od 6.6.2008 do isplate,

- na iznos od 11,69 € od 5.7.2008 do isplate,

- na iznos od 4,11 € od 5.8.2008 do isplate,

- na iznos od 7,21 € od 6.9.2008 do isplate,

- na iznos od 13,37 € od 4.10.2008 do isplate,

- na iznos od 44,43 € od 6.11.2008 do isplate,

- na iznos od 32,05 € od 6.12.2008 do isplate,

- na iznos od 61,85 € od 6.1.2009 do isplate,

- na iznos od 62,70 € od 6.2.2009 do isplate,

- na iznos od 67,36 € od 6.3.2009 do isplate,

- na iznos od 55,63 € od 7.4.2009 do isplate,

- na iznos od 58,39 € od 6.5.2009 do isplate,

- na iznos od 50,62 € od 6.6.2009 do isplate,

- na iznos od 45,06 € od 7.7.2009 do isplate,

- na iznos od 47,80 € od 5.8.2009 do isplate,

- na iznos od 50,67 € od 5.9.2009 do isplate,

- na iznos od 45,80 € od 6.10.2009 do isplate,

- na iznos od 45,61 € od 6.11.2009 do isplate,

- na iznos od 50,57 € od 5.12.2009 do isplate,

- na iznos od 57,62 € od 6.1.2010 do isplate,

- na iznos od 65,55 € od 6.2.2010 do isplate,

- na iznos od 63,57 € od 6.3.2010 do isplate,

- na iznos od 75,03 € od 7.4.2010 do isplate,

- na iznos od 74,37 € od 6.5.2010 do isplate,

- na iznos od 82,30 € od 5.6.2010 do isplate,

- na iznos od 112,27 € od 6.7.2010 do isplate,

- na iznos od 96,96 € od 5.8.2010 do isplate,

- na iznos od 132,10 € od 7.9.2010 do isplate,

- na iznos od 122,19 € od 6.10.2010 do isplate,

- na iznos od 105,00 € od 6.11.2010 do isplate,

- na iznos od 138,47 € od 7.12.2010 do isplate,

- na iznos od 164,19 € od 5.2.2011 do isplate,

- na iznos od 149,53 € od 5.2.2011 do isplate,

- na iznos od 154,85 € od 6.4.2011 do isplate,

- na iznos od 206,48 € od 5.11.2011 do isplate,

- na iznos od 209,04 € od 22.11.2011 do isplate,

- na iznos od 231,25 € od 1.6.2012 do isplate,

- na iznos od 225,98 € od 1.7.2012 do isplate,

- na iznos od 227,37 € od 1.8.2012 do isplate,

- na iznos od 223,43 € od 1.9.2012 do isplate,

- na iznos od 215,01 € od 2.10.2012 do isplate,

- na iznos od 223,81 € od 1.11.2012 do isplate,

- na iznos od 228,38 € od 7.12.2012 do isplate,

- na iznos od 225,32 € od 1.1.2013 do isplate,

- na iznos od 208,15 € od 1.2.2013 do isplate,

- na iznos od 222,76 € od 1.3.2013 do isplate,

- na iznos od 224,04 € od 3.4.2013 do isplate,

- na iznos od 218,33 € od 1.5.2013 do isplate,

- na iznos od 200,54 € od 1.6.2013 do isplate,

- na iznos od 200,10 € od 2.7.2013 do isplate,

- na iznos od 204,47 € od 1.8.2013 do isplate,

- na iznos od 211,49 € od 1.9.2013 do isplate,

- na iznos od 221,15 € od 5.10.2013 do isplate,

- na iznos od 216,25 € od 9.11.2013 do isplate,

- na iznos od 220,67 € od 7.12.2013 do isplate,

- na iznos od 223,78 € od 1.1.2014 do isplate,

- na iznos od 193,96 € od 1.2.2014 do isplate,

- na iznos od 198,49 € od 1.3.2014 do isplate,

- na iznos od 197,01 € od 1.4.2014 do isplate,

- na iznos od 192,00 € od 1.5.2014 do isplate,

- na iznos od 190,39 € od 1.6.2014 do isplate,

- na iznos od 191,11 € od 1.7.2014 do isplate,

- na iznos od 196,80 € od 1.8.2014 do isplate,

- na iznos od 201,59 € od 2.9.2014 do isplate,

- na iznos od 200,60 € od 1.10.2014 do isplate,

- na iznos od 204,74 € od 1.11.2014 do isplate,

- na iznos od 207,05 € od 6.12.2014 do isplate,

- na iznos od 205,90 € od 1.1.2015 do isplate,

- na iznos od 206,36 € od 1.2.2015 do isplate,

- na iznos od 206,36 € od 1.3.2015 do isplate,

- na iznos od 206,36 € od 1.4.2015 do isplate,

- na iznos od 206,36 € od 1.5.2015 do isplate,

- na iznos od 206,36 € od 2.6.2015 do isplate,

- na iznos od 206,36 € od 9.7.2015 do isplate,

- na iznos od 206,36 € od 8.8.2015 do isplate,

- na iznos od 206,36 € od 1.9.2015 do isplate,

- na iznos od 206,36 € od 1.10.2015 do isplate,

po kamatnoj stopi koja za period do 31.12.2007. iznosi 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023.godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj 376 - 34/2007 od 18.12.2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnoseće na redovnu kamatu koja glasi:

“...........sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe -Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.... Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.”

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.884,16 € preplaćen s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 81,39 € od 4.4.2008 do isplate,

- na iznos od 79,19 € od 6.5.2008 do isplate,

- na iznos od 79,46 € od 6.6.2008 do isplate,

- na iznos od 79,57 € od 5.7.2008 do isplate,

- na iznos od 78,36 € od 5.8.2008 do isplate,

- na iznos od 78,86 € od 6.9.2008 do isplate,

- na iznos od 79,84 € od 4.10.2008 do isplate,

- na iznos od 84,79 € od 6.11.2008 do isplate,

- na iznos od 82,81 € od 6.12.2008 do isplate,

- na iznos od 106,06 € od 6.1.2009 do isplate,

- na iznos od 106,23 € od 6.2.2009 do isplate,

- na iznos od 107,13 € od 6.3.2009 do isplate,

- na iznos od 104,85 € od 7.4.2009 do isplate,

- na iznos od 105,39 € od 6.5.2009 do isplate,

- na iznos od 103,87 € od 6.6.2009 do isplate,

- na iznos od 102,79 € od 7.7.2009 do isplate,

- na iznos od 103,32 € od 5.8.2009 do isplate,

- na iznos od 103,88 € od 5.9.2009 do isplate,

- na iznos od 102,92 € od 6.10.2009 do isplate,

- na iznos od 102,89 € od 6.11.2009 do isplate,

- na iznos od 103,84 € od 5.12.2009 do isplate,

- na iznos od 105,21 € od 6.1.2010 do isplate,

- na iznos od 106,74 € od 6.2.2010 do isplate,

- na iznos od 106,35 € od 6.3.2010 do isplate,

- na iznos od 108,57 € od 7.4.2010 do isplate,

- na iznos od 108,43 € od 6.5.2010 do isplate,

- na iznos od 109,97 € od 5.6.2010 do isplate,

- na iznos od 115,78 € od 6.7.2010 do isplate,

- na iznos od 112,79 € od 5.8.2010 do isplate,

- na iznos od 119,60 € od 7.9.2010 do isplate,

- na iznos od 117,67 € od 6.10.2010 do isplate,

- na iznos od 114,31 € od 6.11.2010 do isplate,

- na iznos od 120,79 € od 7.12.2010 do isplate,

- na iznos od 100,17 € od 5.2.2011 do isplate,

- na iznos od 97,90 € od 5.2.2011 do isplate,

- na iznos od 98,70 € od 6.4.2011 do isplate,

- na iznos od 108,57 € od 5.11.2011 do isplate,

- na iznos od 53,84 € od 22.11.2011 do isplate,

- na iznos od 56,22 € od 1.6.2012 do isplate,

- na iznos od 55,82 € od 1.7.2012 do isplate,

- na iznos od 55,90 € od 1.8.2012 do isplate,

- na iznos od 55,59 € od 1.9.2012 do isplate,

- na iznos od 54,94 € od 2.10.2012 do isplate,

- na iznos od 55,56 € od 1.11.2012 do isplate,

- na iznos od 55,87 € od 7.12.2012 do isplate,

- na iznos od 55,63 € od 1.1.2013 do isplate,

- na iznos od 54,34 € od 1.2.2013 do isplate,

- na iznos od 55,39 € od 1.3.2013 do isplate,

- na iznos od 55,46 € od 3.4.2013 do isplate,

- na iznos od 55,01 € od 1.5.2013 do isplate,

- na iznos od 53,68 € od 1.6.2013 do isplate,

- na iznos od 53,62 € od 2.7.2013 do isplate,

- na iznos od 53,92 € od 1.8.2013 do isplate,

- na iznos od 54,40 € od 1.9.2013 do isplate,

- na iznos od 55,09 € od 5.10.2013 do isplate,

- na iznos od 54,70 € od 9.11.2013 do isplate,

- na iznos od 54,99 € od 7.12.2013 do isplate,

- na iznos od 55,20 € od 1.1.2014 do isplate,

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.708,08 € na ime razlike glavnice utvrđene na 30.09.2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje do 31.12.2007., od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023.godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.378,72 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 18. svibnja 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za 400,30 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 30. svibnja 2019. navodi da je sa tuženikom dana 18. prosinca 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 376-34/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika sa namjenom kupovine stana uz valutnu klauzulu u iznosu od 162.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria bank d.d. Predmetnim ugovorom u čl. 3. da je ugovorena kamatna stopa s 5,00% godišnje, a čl. 6. istog ugovora da je ugovoreno da se kamatna stopa neće mijenjati do 30. rujna 2006., a nakon toga da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo - Alpe-Adria bank d.d. ili drugog akta banke. Naveo je da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica-CHF te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Naveo je da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u predmetnoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 04. srpnja 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač protiv 8 banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj između ostalog i tuženika. Naveo je da su odredbe čl. 2. i 4. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe jer da je prilikom ugovaranje valutne klauzule u CHF tuženik da ga je propustio informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu pa da je navedeno za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njegovoj zakonom predviđenoj svrsi. Naveo je da je banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF međutim on kao potrošač da nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike, niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Naveo je da prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla da je banka sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji. Također, da tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR tako da ona nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogla procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji. Naveo je da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama nije raspolagao sa svim informacijama koje su mu bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Naveo je da smatra da je primjena valutne klauzule u CHF u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune nepoštena i nedopuštena jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na EUR. Dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena. Naveo je da se preplaćeni iznosi s osnova povećanja anuiteta traže sa zakonskom zateznom kamatom od siječnja 2008. uslijed promjene tečaja u odnosu na tečaj CHF kod isplate kredita. Ugovor o kreditu da su on i tuženik sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu pa da nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Naveo je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba koja je ništetna te da visina kamatne stope nije određena niti odrediva budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana. Naveo je da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom tuženika, a o čemu isti da nije tražio njegov suglasnost i zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji on nije mogao utjecati. Navedena odredba da također ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te kao takva da nije uočljiva prosječnom potrošaču. Naveo je da je nesporno da se pravilnost promjene kamatne stope ne može provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, matematičkih, a posebno ne pravnih koji bi mogli dati okvir i smjer takvoj provjeri. Naveo je da je svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika pa da potražuje od tuženika povrat iznosa kojeg je pretplatila uslijed povećane kamatne stope. Naveo je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bila 5,00 % godišnje te da preplaćene iznose potražuje sa zakonskom zateznom kamatom od ožujka 2008. kao datuma prve promjene kamatne stope. Navela je da je dana 26.1.2016. s tuženikom sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj 376-34/2007 sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sa učincima od 30. rujna 2015. te da mu se istim izmijenjena obveza preuzeta osnovnim ugovorom na način da valuta ugovora više nije CHF već EUR. Naveo je da novoutvrđena obveza odnosno stanje glavnice na dan 30. rujna 2015. je iznosilo 92.979,10 EUR te da je imao i preplatu. Naveo je da konverzija predmetnog kredita nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi te da ugovorne strane mogu svojom voljom konvalidirati ništetne odredbe ugovora niti obnovom niti nagodbom pa da nedvojbeno postoji pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora i prava koja iz te ništetnosti proizlaze. Naveo je da ima pravo potraživati razlike koje su mu do dana izvršene konverzije nastale uslijed primjene nezakonitih odredbi te da je navedena preplata nastala kao posljedica usporedbe simuliranog EUR kredita od početka ugovorne odredbe i uplata po postojećem CHF kreditu iz koje usporedbe proizlazi da je njegova obveza po CHF kreditu bila za taj iznos veća u odnosu na EUR kredit do dana konverzije 30. rujna 2015. Naveo je da iz dostavljenog obračuna razlika nastalih kao posljedica primjene ništetnih odredbi ugovora da je jasno vidljivo da nije bilo obeštećen konverzijom. Naveo je da je nedospjela glavnica kredita CHF na taj dan znatno veća od preračunate nedospjele glavnice kredita konvertiranog u EUR pa da se sasvim pogrešno učinak konverzije za njega smatrao povoljnim. Međutim da je takva glavnica neosnovano napuhana budući je primijenjen tečaj na dan 30. rujna 2015., a ne početni tečaj koji je potrebno primijenit kod obračuna glavnice, a temeljem utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

1.1. Tužitelj je podneskom od dana 30. lipnja 2025. te podneskom od dana 19. siječnja 2026., a nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno precizirao tužbeni zahtjev odnosno povukao je dio istoga, slijedom čega je u skladu s odredbom čl. 193 ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva te navodi da iz tužbe proizlazi kako tužitelj kao predmet raspravljanja navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove iako su strane Ugovora o kreditu navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa sporne odredbe više niti ne egzistiraju kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužiteljica potražuje u ovom postupku. Naveo je da se tužitelju osporava pravni interes za vođenje predmetnog postupka. Naveo je da su on i tužitelj sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za njega prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te da spomenuti zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji su krediti bili denominirani u EUR. Naveo je da sve da je i odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbama valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem i Aneksa Ugovora o kreditu. Naveo je da naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR Aneksom uz Ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji on prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a ko ji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope. Naveo je da pravo koje tužitelj traži predmetnom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana kao posljedicu prisilnog propisa sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res judicatu u smislu nepostojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Naveo je da upravo iznos koji tužitelj potražuje u predmetnom postupku je on uzeo prilikom izračuna konverzije te za taj iznos umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR, a sve kao posljedicu prisilnih odredaba ZIDZPK. Naveo je da su svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutu u CHF i podredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi anulirani provedbom ZIDZPK s njegove strane. Naveo je da prema njegovom stavu predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna ZIDZPK dakle jedini egzistentni odnos između parničnih stranaka je onaj koji proizlazi iz Aneksa Ugovora o kreditu. Naveo je da nisu osnovane tvrdnje tužitelja kako bi bio ništetan ugovor o kreditu u cijelosti jer sve kada bi i bile ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredba kojom je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom, a što da se kategorički osporava da ne bi došlo do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 376-34/2007, Aneks ugovora o kreditu, izračun konverzije, specifikaciju uplata za predmetni kredit, pregled prometa za predmetni kredit, obavijesti o promjenama kamatne stope, početni otplatni plan, otplatni plan za predmetni kredit, kompletnu dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužitelja kao stranku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 376-34/2007, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kred ita sklopili istoga i to dana 18. prosinca 2007. na iznos od 162.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeće na dan korištenja kredita i to po niže navedenim uvjetima. Utvrđeno je da je rok otplate bio 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu.

3.2. U dijelu sporne odredbe čl.6 predmetnog Ugovora ugovoreno je "...sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke... Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

3.3. Nadalje u dijelu sporne odredbe čl.4 navodi "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 865,36 CHF obračunatih prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria

Bank d.d. važećem na dan plaćanja..."

4. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz spisu priležećeg dopisa tuženika, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,00%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 29.02.2008 do 30.11.2008 iznosila 5,99%, od 30.11.2008 do 30.11.2010 iznosila 6,20%, od

30.11.2010 do 30.09.2011 iznosila je 5,95%, od 30.09.2011 do 31.12.2013 iznosila je 5,45% te je od 31.12.2013 do 30.09.2015 iznosila 3,23%

5. U svom nalazu i mišljenju od 25. lipnja 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata do konverzije više uplatio 4.884,16 €. Pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio 3.953,80 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 11.448,21 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije , manje uplatio 0,00 €. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. da iznosi 6.708,08 €. Dakle, tuženik da je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužitelj da je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđena preplata da iznosi 4.673,72 € na dan 30.09.2015. Zakonske zatezne kamate na sve u nalazu utvrđene pojedinačne više plaćene iznose s osnova preplate tečaja i kamate (točke 1 i 3), počev od dana svake pojedine uplate pa do dana izvršene konverzije 30.09.2015 da iznose 6.628,15 €. Tuženik da je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i s CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u točkama 1, 3 i Nepriznati iznos umanjenja glavnice (razlika glavnice) da nije sadržan u iznosima preplate po kamati i preplate na ime tečajnih razlika.

5.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenja, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 9. srpnja 2025.

6. U svom očitovanju od dana 19. prosinca 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da tuženik u prvom podnesku prigovora Nalazu i mišljenju te iznosi prigovore pravne prirode u koje da ne može ulaziti. U slijedećem podnesku tuženik da prigovara da u Tablici 3. nalaza i mišljenja od datuma 31.05.2012. nisu ispravni iznosi anuiteta, jer je uz moratorij proveden i prolongat kredita. Navedeni prigovor da je točan, budući da nije uzeo u obzir da je uz moratorij produljen rok otplate kredita za trajanje moratorija. Iz navedenog razloga, a kako se posljedično mijenjaju iznosi preplaćene kamate, valute, kao i zateznih kamata, da će dostaviti i dopunu nalaza i mišljenja. Nadalje tuženik da tvrdi da bi prikazali ispravnu razliku zbog promjene kamata potrebno je usporediti iznose anuiteta i preračunati u HRK po tečaju na dan isplate, a sve kako bi isključili tečajne razlike. On da je usporedio iznose kamata i preračunao ih u HRK po tečaju na dan plaćanja pojedinog anuiteta, što da nije ispravno jer promjena kamatne stope uzrokuje promjenu visine ukupnog anuiteta, a ne samo kamate koja je dio anuiteta te dostavlja svoju simulaciju preplate po kamati. Navedeno da je u potpunosti netočno jer ako je korisnik kredita smanjio otplatu glavnice, tj. povećanjem kamate, usporio smanjivanje ukupnog duga u danom trenutku otplate, tako da se može zaključiti da je razlika plaćene kamate novoga otplatnog plana i inicijalnoga otplatnog plana unutar anuiteta, zapravo ona razlika koja da se traži, budući da se nedovoljno umanjeni dug ne može uzeti u obzir, jer isti ostaje kao daljnje dugovanje korisnika kredita, dok razlika preplaćenoga iznosa temeljem promjene kamate nastaje upravo u vrijeme kada je korisnik uplatio. Iz navedenoga da slijedi i pogrešan obračun tuženika, budući da vrši primjenu ranije citirane metodologije koja predstavlja razliku anuiteta, a ne razliku plaćenih kamata. Na kraju je naveo da će izraditi dopunu vezano na prvi prigovor te da ne ulazi u dijelove koji su pravne prirode.

7. Tužitelj je u svome iskazu naveo da je svrha predmetnog kredita bila rješavanje stambenog pitanje tj. kupnje stana u kojem i danas živi te da u istom stanu cijelo vrijeme živi sa svojom suprugom i kćerkom. Naveo je da se odlučio za konverziju jer da je rata kredita bila jako velika te da je jedva čekao sa se rata prebaci u EUR. Naveo je da se ne sjeća da li su mu u banci objasnili pojedine odredbe kod aneksa odnosno na koji način će se valorizirati uplate.

7.1. Svjedok PU je naveo da se ne sjeća prisutnog tužitelja i da je u predmetno vrijeme radio u tadašnjoj Hypo banci. Naveo je da je i 2015. radio u banci, međutim da su pravnici sastavljali ugovore.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 18. prosinca 2007. zaključen ugovor o kreditu br. 376- 34/2007 predmet kojeg je iznos od 162.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 30 godine od dana stavljanja kredita u otplatu.

10. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 5,00% godišnje koja kamata se obračunava primjenom dekurzivne metode te nije sporno da je u odredbi čl.6 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti p romjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

11. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od veljače 2008. pa do prosinca 2013. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 5,00% povisivao tako da je kamatna stopa iznosila od 29.02.2008 do 30.11.2008 iznosila je 5,99%, od 30.11.2008 do 30.11.2010 iznosila 6,20%, od 30.11.2010 do 30.09.2011 iznosila je 5,95% te je intervencijom zakonodavca kamatna stopa smanjena i od 31.12.2013 do 30.09.2015 iznosila je 3,23%.

12. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.4 ".... u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 865,36 CHF obračunatih prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria_Bank d.d. važećem na dan plaćanja..." te dijelovi odredbe čl.6 "...sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke... Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je u razdoblju od veljače 2008. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule kao i prilikom same konverzije kredita, s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužitelj od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 4.884,16 EUR-a, iznosa od 11.448,91 EUR-a te iznosa od 6.708,08 EUR-a također sporna.

13. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 18. prosinca 2007. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

14. Odredbom čl. 96 ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 96 st. 2 ZZP/07).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96 st. 4 ZZP/07).

17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98 ZZP/07).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 99 ZZP/07).

19. Nadalje odredbom čl.102 st.1 ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 102 st. 1 i 2 ZZP/07).

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 18. prosinca 2007. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.2, čl.4 i čl.6 predmetnog ugovora nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

22. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl.96 st. 4 ZZP/07 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

23. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 5-tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 5-tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 5-tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

25. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 5-tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 5- tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

27. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

29. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2007. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 99 ZZP/07 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl.99 ZZP/07 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

30. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

31. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 96 ZZP/07.

32. O sadržaju odredbi u čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2007. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2007. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 96 ZZP/07 smatra nepoštenom.

33. Naime sporna odredba čl.6 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,00% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,00%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.4 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

34. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2007. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, naknade za korištene kredita, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 18. prosinca 2007. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.2, čl.4 i čl.6 ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

35. Da se radi upravo o takvim ugovo4nim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

36. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.2, čl.4 i čl.6 među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

37. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO-a.

38. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2007. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl.96 st.1 ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 97 ZZP/07 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

39. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

40. Prema odredbi čl.98 ZZP/07 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl.98 ZZP/07.

41. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.6 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 96 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe čl.2. i čl.4 Ugovora o kreditu od dana 18. prosinca 2007.

42. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da su odredbe u čl.2, čl.4 i čl.6 među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2007. predstavljaju u smislu odredbe čl. 96 st. 1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 102 st. 1 ZZP-a ništave.

43. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje djelomične ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I. i III. izreke presude.

44. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2007. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.2., čl.4 i čl.6 Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

45. Kako je tuženik u razdoblju od veljače 2008. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 4.884,16 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 11.448,91 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužitelj ne osporava, dok ga tuženik u cijelosti osporava u podnesku od dana 9. srpnja 2025. nezadovoljan zadaćom koju je sud odredio knjigovodstvenom vještaku, valja navesti da je vještak u svom dopunskom očitovanju od dana 19. prosinca 2025., a koje očitovanje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, naveo da tuženik izuzev prvog prigovora koji je u cijelosti uvažio, prigovora Nalazu i mišljenju te iznosi prigovore pravne prirode, u koje da ne može ulaziti, slijedom čega je i odbijen dokazni prijedlog tuženika iz podneska od dana 21. siječnja 2026. Pored navedenog valja odgovoriti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku te tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, t j. 5,00% godišnje, s time da će se naknadno biti obrazloženo u odnosu na druge tuženikove prigovore, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju odlučiti kao u toč. II. i IV. izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

46. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.2, čl.4 i čl.6 ugovora kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od veljače 2008. pa do rujna 2015.

47. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu br. 376-34/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

48. Uvidom u Aneks uz Ugovor o kreditu br. 306-410/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine utvrđeno je da je isti sklopljen dana 26. siječnja 2016. između tužitelja i pravnog prednika tuženika. Utvrđeno je da je čl.2 ugovoreno da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna kredita od strane korisnika kredita (ovdje tužiteljica), tim Aneksom da se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 92.979,10 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za EUR. Ugovorne strane da suglasno utvrđuju da pretplata na dan 30.09.2015. iznosi 35.214,18 kn te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se visina pretplate utvrđena 30.09.2015. može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu će banka obavijestiti pisanim putem korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama. Ugovorne strane da suglasno utvrđuju da se iznos pretplate od 35.214,18 kn koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Utvrđeno je da je Aneks potpisan po tužitelju i predstavnicima pravnog prednika tuženika.

49. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

50. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ogranič iti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

51. Naime, tužitelji je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržao pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljevo odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

52. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

53. Stoga, kako iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi da je tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije da je da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće: početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj. 711.341,97 kn, odnosno 97.564,39 €, ročnost, odnosno trajanje kredita da je ista kao i kod CHF kredita, banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite. S takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. da je 92.979,10 €, odnosno 710.251,72 kn po primijenjenom tečaju 7,638832 kn za 1 €. Navedeni iznos ostatka glavnice da je neovisan o uplatama tužitelja, već da predstavlja stanje glavnice po simuliranom € kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu 150.241,34 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/kn na dan isplate kredita 659.709,21 kn. Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga da je jednaka razlici 710.251,72 kn – 6599.709,72 kn, što iznosi 50.542,00 / 6.708,08 € na dan 30.09.2015 i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji, odnosno tablično Tablica br. 8. Gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik da je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 340.114,79 kn (s 1.050.366,51 kn na 710.251,72 kn), no sa pretpostavkom da je valutna klauzula ništava, potrebno da je bilo glavnicu umanjiti za dodatnih 50.542,00 / 6.708,08 € kao što da je navedeno u tablici 8. Tuženik da je u obzir uzeo sve uplate tužitelja po CHF kreditu te ih stavio u odnos sa uplatama koje da su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu te primijenjenim tečajem EUR/kn na dan pojedinih uplata tužitelja. Naveo je da želi još jednom istaknuti da je slijedom svega navedenoga tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te je na taj način matematički izjednačio tužitelja s jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. No svakako da valja istaknuti da je to usporedba sa simuliranim EUR kreditom, tj. to da nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa kreditom sa valutnom klauzulom u CHF, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, a čega je predmet prethodna točka zadaće vještačenja. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki V. izreke presude.

54. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio 3.953,80 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatio 0,00 €.

54.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

54.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

54.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate tužitelja.

54.4. Podredno valja navesti da iako tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja, stav je ovoga suda da tuženik niti ne može izjaviti prigovor prijeboja u ovoj fazi postupka jer se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. (VSRH Rev 549/23).

55. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

55.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

55.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 30. svibnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od veljače 2008. pa do rujna 2015., to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

55.3. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužitelj kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonio nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

56. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu br. 376-34/2007 sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18)

57. Tuženik je na ročištu dana 10. svibnja 2024. odustao od saslušanja svjedoka VUJ i OU, dok što se tiče pitanja koja je sud zabranio punomoćniku tuženika ročištu dana 6. lipnja 2024., a koja su se odnosila na pregovaranje prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te na pitanja vezano za promjenjivu kamatu stopu i slično valja navesti da da ovaj sud smatra da navedena pitanja odnosno odgovori na ista tužitelja nisu odlučni za razrješenje ove prave stvari budući se i VSRH u svojoj odluci pod posl.br. Rev 3142/18 izjasnio o provođenja personalnih dokaza na navedene okolnosti u predmetima kao što je konkretan, dok što se tiče pitanja koja su zabranjena punomoćniku tuženika u odnosu na svjedoka PU, ista su zabranjena jer je svjedok naveo da se ne sjeća tužitelja, a pitanja su bila općenite naravi.

58. Kako je to ranije navedeno tužitelj je podneskom od dana 30. lipnja 2025. i 19. siječnja 2025. povukao dio tužbenog zahtjeva te je tuženik u podnesku od dana 4. srpnja 2025. pristao na povlačenje, međutim zatražio je parnični trošak na povučeni dio.

58.1. Za odluku o zahtjevu za razmjernu naknadu troškova uslijed smanjenja tužbenog zahtjeva (djelomičnog povlačenja tužbe) mjerodavno je pravilo o posebnim slučajevima dužnosti naknade troškova po načelu culpae (čl. 158. ZPP), kojim je između ostalog propisano da je troškove postupka dužan tužitelju naknaditi tuženik, ako tužitelj povuče tužbu zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku (članak 158. stavak 2. ZPP).

58.2. Navedeno pravilo, kao i ostala pravila o parničnim troškovima, primjenjuje se u skladu s principima na kojima se temelje, a to je racionalno, svrsishodno i pravedno raspoređivanje troškova, što znači da je za sud zadržano da u svakoj konkretnoj parnici ocjeni je li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravilu narušava ravnoteža između interesa stranaka, odnosno bi li donesena odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjera teret za stranku (u konkretnom slučaju potrošača) koja svojim držanjem nije dala povoda za parnicu ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koje se mogu pripisati tuženiku.

58.3. Budući da je tuženik svojim držanjem prije i izvan parnice povrijedio subjektivna prava tužitelja (potrošača) zbog kojih se parnica vodi od 2019., da je tijekom parnice neosnovano osporavao restitucijski tužbeni zahtjev, da tuženik iako je mogao s obzirom na djelatnost kojom se bavi, nije niti uvjetno prezentirao svoj obračun razlike u anuitetima po osnovi valutne klauzule i na taj način eventualno smanjio troškove parnice koja se vodi radi zaštite potrošača, da se dio smanjenog zahtjeva odnosi na neznatni dio postavljenog zahtjeva, da vezano za smanjeni dio restitucijskog zahtjeva, tuženik nije imao nikakve posebne troškove, to tuženiku u smislu navedenog i po stavu ovoga suda ne pripada pravo na razmjeran dio troška od tužitelja, samo zato što je tužitelj u zaštiti svojih potrošačkih prava smanjio restitucijski dio zahtjeva.

58.4. Također, iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C - 224/19 i C-259/19 proizlazi da se odredba članka 6. stavka i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti.

59. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 500,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na pet ročišta u iznosu od 500,00 eura za svako (T.br.9.t.1. Tarife), sastavljanja tri podneska u iznosu od 500,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 Tarife), sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 278,72 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 600,00 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 5.378,72 eura.

59.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki VI. izreke ove presude.

U Rijeci, 18. svibnja 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte