Poslovni broj: P-7261/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Biserki Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB; 26187994862, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 18. svibnja 2026. godine,

presudio je

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

" Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB; 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, plati iznos od 28.601,72 eura uz pripadajuću zakonskom zateznu kamatu tekuću od podnošenja tužbe do isplate, koja se određuje uvežanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine (prema čl. 29. St. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima), sve u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik ĆD stradao u prometnoj nesreći 13.04.1992. kada je na njega kao pješaka naletjelo vozilo reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao GD. Odgovornost osiguranika tuženika utvrđena je pravomoćnom presudom OS u Dugom Selu broj K- 168/92 od 11.03.1993. godine. Navedena nezgoda priznata je kao ozljeda na radu. Povodom navedenog štetnog događaja tuženik je osiguraniku tužitelja isplatio naknadu štete koja se kod tuženika vodila pod brojem MOP-10332/92. Zbog navedene prometne nezgode osiguraniku tužitelja ID priznato je rješenjem HZMO broj IN 692575 od 25.05.1997. godine pravo na invalidsku mirovinu uslijed 100% ozljede ne radu čijom isplatom tužitelj trpi štetu sukladno čl. 164 Zakona o mirovinskom osiguranju. Poziva se na čl. 162 Zakona o mirovinskom osiguranju. Za ranije isplatna razdoblja tužitelj je šteta namirena dijelom u mirnom postupku, a za pojedina razdoblja vođeni su sudski postupci koji su okončani povlačenjem tužbe jer je tuženik podmirivao utužena potraživanja tužitelja. Daljnjom isplatom invalidske mirovine korisniku ID tužitelj trpi štetu u smislu čl. 161 ZOMO, pa je tako tužitelj od 11.11.2022. do 31.10.2025. godine isplatio svom osiguraniku na ime invalidske mirovine iznos od 28.601,72 eura, a koji iznos potražuje ovom tužbom temeljem čl. 161 i 162 ZOMO i to sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u pogledu odgovornosti za naknadu štete, tuženik prvenstveno ističe da je u ovom predmetu riječ o regresnom zahtjevu HZMO-a protiv osiguratelja, a ne izvornog štetnika. Dakle, HZMO u ostvarenju svog regresnog zahtjeva nema svojstvo treće osoba u smislu odredbi ZOO-a, jer pojam „treće osobe“ obuhvaća samo neposrednog oštećenika i u iznimnim slučajevima članove njegove obitelji (u zahtjevima za naknadu štete zbog smrti i naročito teškog invaliditeta bliske osobe). Sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, tužitelj ima pravo na naknadu štete samo od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe, te se o odgovornosti tuženika u ovoj pravnoj stvari mora raspravljati u okviru pravila o krivnji. Teret dokaza svih pretpostavi odgovornosti za štetu i visine štete je na tužitelju. Obzirom je šteta za tužitelja nastupila isplatom mirovine po rješenju od 25.05.1997 godine, na odnos između stranaka primjenjuju se potom odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 152/14) te se poziva i citira čl. 27 navedenog zakona. Za odluke u sporu koje pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalni zakon koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a s obzirom na tuženika – osiguravajuće društvo u ovom predmetu, te se poziva na odluke Vrhovnog suda RH kao i presude VTSRH. U predmetnoj odredbi nedvojbeno i izričito se navodi da obveza tuženika nikako ne može biti naknada pune (cijele) mirovine nego samo njezinog razmjernog dijela („razmjerni iznos mirovine“) radi čega se ističe da tužitelj nikako ne može od tuženika potraživati puni iznos mirovine za period iz tužbe. Kako je nesporno da se invalidska mirovina isplaćuje na temelju povrede na radu, u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju, te u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu čl. 27. ZOOP-a. Osporava visinu tužbenog zahtjeva i zatraženi tijek zateznih kamata, osporava da bi tužitelj platio zatražene iznose te da bi isprave predstavljale javne isprave

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu OS Dugom Selu K- 168/92 od 11.03.1993. (list 4-8 spisa), u Prijavi o povredi na radu (list 10-13 spisa), u Upitnik Republičkog fonda MIORH (list 14 spisa), rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 25.05.1997. (list 16-19 spisa), u nalaz i mišljenje komisije (list 20—23 spisa), u rješenje OS u Zagrebu od 18.07.2006. poslovni broj P-.3022/06 (list 24 spisa), u rješenje OS u Zagrebu od 15.01.2009. poslovni broj P-5889/08 (list 25 spisa), u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1721/16 od 14.04.2017. (list 26-29 spisa), u presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-3286/17 od 28.09.2018. (list 30-33 spisa), u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1203/20 od 04.01.2019. (list 34- 39 spisa), u presudu ŽS u Osijeku broj Gž-1490/25 od 21.08.2025. (list 49-52 spisa), u presudu ŽS u Karlovcu broj Gž-552/25 od 26.09.2025. (list 53-58 spisa), te u rješenje VSRH broj Revd-1542/25 od 16.04.2025. (list 59-61 spisa).

4. Tijekom postupka tužitelj navodi kako tuženik za naknadu štete odgovara prema Zakonu o mirovinskom osiguranju koji je lex specijalis u području mirovinskog osiguranja. Nadalje, ističe i načelo lex posterior derogat legi priori, te ističe da je ZOMO u odnosu na ZOOP noviji propis te po tom načelu derogira odredbe ZOOP-a. Smatra da u ovom slučaju treba primijeniti ZOMO kao lex specijalis, a koji u čl. 167 isključuje iz primjene odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao opći zakon. Poziva se na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za povratom iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine osiguranika tužitelja ID za razdoblje od 11.11.2022. do 31.10.2025 godine, a koje iznose je tužitelj isplatio svom osiguraniku stradalom u prometnoj nesreći koju je 13.04.1992. skrivio osiguranik tuženika.

6. Među strankama nije sporno da je došlo do prometne nezgode 13.04.1992. godine u kojoj je osiguranik tužitelja pretrpio tjelesne ozljede i kojemu je priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem tužitelja. Nesporna je odgovornost osiguranika tuženika za prouzrokovanje prometne nezgode.

7. Sporno je ima li tužitelj pravo na naknadu štete nastale isplatom invalidskih mirovina svom osiguraniku, te je sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Između tužitelja i štetnika postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu pa su stoga obveze društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP. Dakle, ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO predstavlja lex specialis pa se stoga primjenjuje pravno načelo lex specialis derogat legi generali, (v. odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I/988-1998 od 17. ožujka 2010.).

9. Pravni stav o primjeni ZOOP, izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji kao najviši sud u državi osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020. i dr.). Ujedno o ovom pitanju postoji i ustaljena praksa viših sudova suda koja je dosljedna (Gž-1970/2022 od 19. srpnja 2022.).

10.Za odluku o ovom sporu mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje u tekstu: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate obiteljske mirovine,

11. Prema odredbi čl. 27. ZOOP-a društvo za osiguranje, uz ostalo, dužno je nadoknaditi zavodu koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.). Stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka smatra se uz ostalo i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njene obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovne koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3.).

12. Drugim riječima, obveza tuženika postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu. Kako je navedena nezgoda priznata kao ozljeda na radu, to u ovom slučaju niti ne postoji eventualna razlika između ta dva iznosa.

13. Naime, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnik, pa tako ne postoji razlika mirovine koja bi predstavljala štetu koja je nastala tužitelju.

14. Obzirom na ovakav pravni stav suda, sud nije posebno cijenio ostale činjenice i dokaze koji se nalaze u spisu.

15. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 18. svibnja 2026. godine

Sudac

Biserka Pavković Fućak

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1) tužitelju

2) tuženiku