Poslovni broj Gž-147/2024-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe stranaka, podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2470/2018 od 24. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2470/2018 od 24. studenog 2023.

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se kao nedopušten zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovoga suda.

II Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2470/2018 od 24. studenog 2023. u točki II izreke, te u točki III izreke u svemu osim za odbijeni trošak tužiteljice od 125,00 eur.

III Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice te se preinačava odbijajući dio točke III izreke citiranog prvostupanjskog rješenja i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 24. studenog 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, roku od 15 dana.

IV Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje da su ništetni Ugovor o [broj kredita] od 27.12.2004., Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 03.01.2005., te Aneks broj 1 Ugovora o [broj kredita] od 26.9.2017. i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 26.9.2017., solemniziran po javnom bilježniku Mariji Baković iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-15883/17 i da kao takvi ne proizvode pravne učinke među strankama (točka I.) te je odbijen zahtjev za brisanje upisa založnog prava pod poslovnim brojem Z-50546/2017 u korist tuženika uz uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja (točka II.).

2. Točkom II izreke presude prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.239,64 eur / 16.874,63 kn (točka 1.) te iznos od 17.578,85 eur / 132.447,84 kn (točka 2.), sve naprijed zajedno sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku na pojedinačne mjesečne iznose, u roku od 15 dana.

3. U točki III izreke odbijen je kao djelomično neosnovan eventualno kumulirani zahtjev radi isplate iznosa od 1,79 eur / 13,46 kn s zateznom kamatom od

1. ožujka 2005. do isplate.

4. Točkom IV izreke odbijen je zahtjev tuženika za utvrđenje da postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 997,63 eur / 7.516,64 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine novčane iznose te je odbijen prigovor prijeboja s osnova odbijenih potraživanja tuženika.

5. U točki V izreke odbijen je zahtjev tuženika za utvrđenje da postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 12.635,23 CHF odnosno u iznosu od 11.263,11 eur / 84.862,64 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine novčane iznose te je odbijen prigovor prijeboja osnovom odbijenih potraživanja tuženika.

6. Prvostupanjskim rješenjem u točki I izreke dopuštene su preinaka tužbe iz podnesaka tužiteljice od 27. srpnja 2020. i 23. svibnja 2022., točkom II izreke odbijen je prijedlog za osiguranje određivanjem privremene mjere kojom će se zabraniti tuženiku da primi odnosno raspolaže sa novčanim iznosom koji premašuje iznos mjesečne rate u kunskoj protuvrijednosti od 3.059,99 kn temeljem citiranog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, dok je točkom III izreke rješenja naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.127,28 eur / 23.562,49 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

7. Protiv presude i rješenja žalbe podnose obje stranke pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP).

7.1. Tužiteljica se žali na odbijajući dio presude iz točki I i III izreke te protiv rješenja u točki II izreke i odbijajućeg dijela točke III (koji se izričito ne navodi) s prijedlogom da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače prihvaćanjem odbijenih tužbenih zahtjeva i prijedloga za osiguranje te potražuje žalbeni trošak.

7.2. Tuženik žalbom pobija presudu iz točkama II, IV i V izreke te rješenje u točki III izreke, predlažući da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače te tužbeni zahtjev u cijelosti odbije a tuženiku priznaju troškovi postupka uz trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8. Na žalbe nije odgovoreno.

9. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana, samo u pogledu troškova postupka.

10. Kao prvo, u odnosu na postavljeni uvjetni i općeniti zahtjev tuženika za izuzećem sudaca ovog drugostupanjskog suda treba reći da prema članku 73. stavak 2. točka 1. ZPP-a nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu. Stoga je navedeni zahtjev tuženika odbačen kao nedopušten primjenom članka 73. stavak 3. ZPP -a, te je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja (tako Vrhovni sud RH u svojim odlukama broj Revd - 4325/2024 od 16. veljače 2025. i Revd-4273/2024 od 16. listopada 2024.).

11. Predmet spora po glavnom tužbenom zahtjevu je traženje tužiteljice za utvrđenje ništetnim u cijelosti ugovora o kreditu zaključenog s tuženom bankom sa pratećim aneksima i brisanje založnog prava u svezi s time dok se eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom postavljaju restitucijski zahtjevi za povrat stečenog bez osnova na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ujedno je trebao odlučiti i o zahtjevima tuženika postavljenim u obliku prigovora radi prebijanja sa utvrđenim potraživanjima tužiteljice te o prijedlogu tužiteljice za osiguranje određivanjem privremene mjere.

12. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom sklopila o Ugovor o [broj kredita] od 27.12.2004. te prateće sporazume i anekse o osiguranju i osnivanju založnog prava, pobliže navedene u izreci presude (dalje Ugovor o kreditu) u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 117.907,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od 30 godina, s ugovorenom valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak u člancima 2. i 7. Ugovora o kreditu te je između ostalog u članku 8. Ugovora o kreditu ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,99% godišnje ali je ista tijekom postojanja ugovorne obveze bila mijenjana u skladu s jednostranim odlukama tuženika odnosno banke,

- da je tužiteljica imala status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. i 46/07. - dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom na utvrđenje da se radi o stambenom kreditu građana, da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba radi kupnje prve nekretnine, a tuženik za suprotno nije pružio niti jedan dokaz,

- da je u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena Erste&Steiermärkische Bank d.d., utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno članku 81., članku 82. i članku 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno članku 96. i članku 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07),

- da je sud sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) vezan za utvrđenja iz navedene presude, uvažavajući da je Ugovor o kreditu sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudom donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- da tuženik nije dokazao da bi tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila uz prethodno pregovaranje s tuženikom o spornim ugovornim odredbama, da je ugovor bio unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika te da tužitelj ica nije imala utjecaj na njegov sadržaj, što je utvrđeno analizom i ocjenom iskaza tužiteljice te svjedokinje UM i pismene korespondencije tužiteljice s bankom,

- da tužiteljica nije bila obaviještena o razlozima i načinu donošenja odluke o povišenju kamatne stope, a što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača,

- da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak prosječnom potrošaču bila lako uočljiva i jasna ali nije bila razumljiva te da je stoga nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro,

- da ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, u ovom slučaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne utječe na ništetnost cijelog ugovora i pratećih sporazuma i aneksa u smislu članka 324. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje ZOO) pa da u tom dijelu glavni tužbeni zahtjev nije osnovan kao niti s njim povezani zahtjev na brisanje založnog prava,

- da tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev na isplatu uslijed ništetnih odredbi odnosno pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a,

- da visina tužbenog zahtjeva, utvrđena provedenim financijskim vještačenjem, iznosi 2.239,64 eur / 16.874,63 kn zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama te 17.578,85 eur / 132.447,84 kn zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je najstarija tražbina po osnovi valutne klauzule u iznosu od 1,79 eur / 13,46 kn dospjela 1. ožujka 2005. te da je do dana 4. travnja 2012. , kada je podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača , za navedeni iznos u smislu članka 225. ZOO-a nastupila zastara potraživanja, budući da je taj iznos dospio i zastario prije pokretanja postupka kolektivne zaštite,

- da je nije nastupila zastara potraživanja u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva jer je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO-a, pa je zastara ponovno počela teći 13. lipnja 2014. na ime promjenjive kamatne stope te 14. lipnja 2018. na ime razlike u valutnom tečaju te nije istekla do dana podnošenja predmetne tužbe 11. svibnja 2018., te da na dosuđeni iznos tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata prema članku 1115. ZOO-a,

- da nije osnovan prigovor radi prebijanja kojeg tuženik ističe s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 997,63 eur / 7.516,64 kn za razdoblje kada je tečaj bio niži od početnog tečaja, jer predmetna tražbina ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, budući da plaćanjem anuiteta kada je tečaj bio niži od početnog tečaja tužiteljica nije ništa primila, odnosno stekla bez osnove, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila,

- da iz istog razloga nije osnovan niti prigovor radi prebijanja kojeg tuženik postavlja u iznosu od 11.263,11 eur / 84.862,64 kn za razliku koja je nastala u razdoblju kada se primjenjivala kamatna stopa bilaniža od početno ugovorene,

- da nisu ispunjene sve pretpostavke za određivanje po tužiteljici predložene privremene mjere jer je utvrđeno da se istome ne bi postigla osnovna funkcija privremene mjere, a to je spriječiti dužnika da svojim radnjama onemogući namirenje vjerovnika (konzervacijska funkcija).

13. Stoga sud prvog stupnja odlučuje kao u izreci presude i rješenja, dok odluku o troškovima temelji na članku 154. stavak 5. u vezi s člankom 155. ZPP-a.

14. U donošenju pobijane odluke nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističu stranke u žalbama, s obzirom da pobijane odluke nisu nerazumljive, u istima su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

14.1. Nije počinjena bitna povreda postupka time što prvostupanjski sud kao nacionalni sud po prijedlogu tuženika nije uputio zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tome je li odredba članka 22. ZOO-a isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti te iz primijene Direktive 93/13, s obzirom da u tom pravcu ne postoj obveza prvostupanjskog suda u primjeni članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

15. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne ne/valjanosti cijelog Ugovora o kreditu te spornih odredbi konkretnog ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio kao prethodno pitanje te na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno članku 138.a ZZP/07 i članku 118.

ZZP/14 te članku 502.c ZPP-a.

16. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

17. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

18. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP -a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

19. Osim toga, prvostupanjski je sud osim apstraktne zaštite kroz kolektivni spor, odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju, ispitao poštenost pobijanih odredbi Ugovora o kreditu i na individualnoj razini ovog pojedinog slučaja. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. ukazano je na potrebu provođenja dokaza predloženih po tuženiku na okolnost obaviještenosti tužiteljice i pregovaranja oko spornih odredbi, pa je na ove okolnosti sud prvog stupnja saslušao tužiteljicu i svjedokinju UM te je uvažio pismenu korespondencije tužiteljice s bankom. Na taj način tuženik nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njezine obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora, bez obzira na činjenicu da je ista po struci diplomirani ekonomista.

20. Neosnovano tuženik u žalbi sugerira da bi valutna klauzula iz članka 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila isključena od testa poštenosti. Prema članku 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavak 1. ZOO -a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

20.1. Pri tome se ističe da Ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužiteljicu na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

21. Stoga, kako je kao prethodno pitanje utvrđeno da su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03 , koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora , pa je u tom dijelu žalba tuženika neosnovana.

22. U odnosu na žalbu tužiteljice kojom se osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da u situaciji utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, nije osnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim cijelog ugovora, treba reći da prema članku 324. stavak 1. i 2. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Prema članku 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

22.1. U konkretnom slučaju, banka se obvezala staviti na raspolaganje tužiteljici ugovoreni iznos kredita u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan korištenja kredita, dok je visina anuiteta ovisila o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi. Kada obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (članak 21. ZOO). Odredbom članka 22. ZOO-a predviđena je mogućnost sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

22.2. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena ništetnom na temelju posebn ih odredbi i to članka 81. i 87. ZZP/03, međutim unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe i dalje postoje ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti.

22.3. U tom smislu treba navesti da se ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. st. 2. ZOO u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Pritom odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka, stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

22.4. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 21. ZOO-a i članka 22. ZOO-a u vezi s člankom 322. stavak 1. ZOO- a te člankom 324. stavak 2. ZOO-a, kada je glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i pripadajućih aneksa te sporazuma o hipotekama, ocijenio neosnovanim.

22.5. Takvo pravno shvaćanje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju članka 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetima broj C-118/17, C-932/19, C-19/20 i C-453/10. Naime, sukladno pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u odlukama donesenim u navedenim predmetima, u skladu su s Direktivom93/13 odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena ugovorna odredba nije postojala.

22.6. Dakle, sukladno mjerodavnim odredbama ZOO-a tumačenih u duhu prava Europske unije, prema pravnom shvaćanju ovog suda u situaciji utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, takav ugovor nije ništetan u cijelosti ako je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odnosno ništetna ugovorna odredba nije postojala, osobito kada postoji pravo potrošača na povrat koristi koju je banka stekla na temelju nepoštene ugovorne odredbe te da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između prava o obveza potrošača i banke kao trgovca. Takvo pravno shvaćanje u skladu je s pravnim shvaćanjem koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2392025 od 26. ožujka 2025., Rev-259/2022 od 9. listopada 2024., Rev-820/2023 od 23. travnja 2024. i Rev-274/2023 od 22. siječnja 2025. Stoga je u tom dijelu žalba tužiteljice ocijenjena neosnovanom.

23. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

24. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

25. U odnosu na zastaru potraživanja, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (što je sukladno pravnim shvaćanjima Građanskog odjela VSRH sa sjednica od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.).

25.1. Stoga je osnovano zaključio prvostupanjski sud da je nije nastupila zastara potraživanja jer je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO -a, koji je prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu u smislu članka 241. ZOO -a, ponovno započeo teći 13. lipnja 2014. (pravomoćnost presude donesene povodom kolektivne tužbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (pravomoćnost presude donesene povodom kolektivne tužbe u odnosu na valutnu klauzulu), te nije istekao do dana podnošenja predmetne tužbe 11. svibnja 2018., osim u pogledu najstarije tražbine po osnovi valutne klauzule u iznosu od 1,79 eur / 13,46 kn koja je dospjela 1. ožujka 2005. te je do dana 4. travnja 2012., kada je podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastarjela , pa na nju ne utječe prekid zastare. Stoga su u tom dijelu neosnovane žalbe stranaka.

26. Protivno žalbi tuženika, pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženikove prigovore radi prebijanja, odnosno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 997,63 eur / 7.516,64 kn s osnove tzv. negativne razlike (manje plaćeni anuiteti u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita) te u iznosu od 11.263,11 eur / 84.862,64 kn za razliku koja je nastala u razdoblju kada se primjenjivala kamatna stopa niža od početno ugovorene, u vezi čega je tuženik istaknuo procesnopravne prigovore radi prebijanja. Naime, plaćanjem nižih anuiteta zbog nižeg tečaja CHF na dan plaćanja od tečaja koji je važio na dan isplate kredita te zbog niže kamatne stope od početno ugovorene, tužiteljica nije primila od tuženika niti jedan novčani iznos na temelju Ugovora o kreditu, a niti je u tom dijelu utvrđena ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača ugovaranjem nepoštene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju odluke banke, na štetu potrošača. Pored toga, tuženik nema svojstvo potrošača pa se žalbom neosnovano poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača kao mjerodavne za odlučivanje o prigovor ima radi prebijanja. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik, pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima.

27. U pogledu rješenja prvostupanjskog suda kojim je odbijen prijedlog za osiguranje određivanjem predložene privremene mjere, treba reći da žalbenim navodima tužiteljice nije dovedena u dvojbu pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o neispunjenosti pretpostavki u konkretnom slučaju za određivanje predložene privremene mjere koje moraju biti kumulativno ispunjene u smislu članka 341. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 124/22. - dalje: OZ).

28. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi troškova postupka, u smislu članka 154. stavak 5. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.), u svemu osim u pogledu radnje punomoćnika za pristup na ročište za objavu presude. Protivno žalbi tužiteljice, sud prvog stupnja pravilno nije priznao istoj troškove za sastav pojedinih podneska sa obrazloženjem koje prihvaća i ovaj sud. Protivno žalbi tuženika, s obzirom da je postavljen objektivno kumulirani tužbeni zahtjev u smislu članka 188. stavak 2. ZPP-a te da tužiteljica nije uspjela u razmjerno manjem dijelu jednog od prihvaćenih eventualno kumuliranih zahtjeva i s prijedlogom za osiguranje, prema članku 154. stavak 5. ZPP-a, pripadaju joj troškovi u pogledu parničnih radnji koje se odnose na dio tužbenog zahtjeva s kojim je usp jela a koje je troškove prvostupanjski sud pravilno utvrdio u osnovu i visini (VSRH Rev-267/2024 od 27. ožujka 2024., Rev- 623/2023 od 25. listopada 2023.).

28.1. Neosnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odlučivanja o visini dosuđenih troškova i s tim u svezi primijenjene vrijednosti boda kod vrednovanja troškova za poduzete radnje punomoćnika tužitelja, Naime, odredbom Tbr. 52. Tarife, koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, određeno je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

28.2. Međutim, osnovano se žalbom tužiteljice ukazuje da je istoj valjalo priznati daljnji trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eur prema Tbr. 9. točka 3. Tarife i Tbr. 46 Tarife. Radi se o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka sukladno članku 155. stavak 1. ZPP-a, koji trošak je tužiteljica određeno i pravovremeno zatražila u smislu članka 164. stavak 2. i 3. ZPP- a, a prema stanju spisa njezin je punomoćnik na ročište za objavu presude pristupio. Stoga je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužiteljice, odluku o troškovima postupka iz točke III izreke rješenja valjalo preinačiti dosuđivanjem tužiteljici navedenog iznosa.

29. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka. Tužiteljica je sa žalbom uspjela samo u pogledu neznatnog dijela sporednog zahtjeva (troškovi postupka) vezano za što nisu nastali posebni troškovi pa je ocjenjeno da joj ne pripada trošak za sastav žalbe.

30. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a.

31. Prvostupanjsko rješenje u točki I izreke, kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci 18. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić