Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-228/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Josipu Štrucelju, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jakov Bačić, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, kojeg zastupa punomoćnik Vatroslav Težulat, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2288/2019-37 od 9. siječnja 2025., 18. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2288/2019-37 od 9. siječnja 2025. potvrđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja poslovni broj Pn-2288/2019-37 od 9. siječnja 2025. presuđeno je:

„I Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 421,13 eura sa zateznim kamatama koje teku od 9. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.184,96 eura sa zateznim kamatama koje teku od 9. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, osobito bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje; ZPP). U žalbi u bitnome navodi da je sud prvog stupnja propustio dati razloge o prigovoru promašene pasivne legitimacije, kao i prigovoru zastare zbog povišenja tužbenog zahtjeva, a obzirom o tim prigovorima nije odlučio posebnim rješenjem ili rješenjem u izreci presude. Ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu članka 1064. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje; ZOO) jer da se šteta treba prosuđivati prema članku 1045. ZOO-a. Smatra da nije bilo mjesta dosudi štete u visini troška popravka automobila, obzirom da ne proizlazi da bi automobil bio popravljen, zbog čega smatra da tužitelj nema pravo na naknadu troška PDV-a koji nije ni nastao, niti će nastati za tužitelja obzirom da je prodao vozilo. Osporava i dosuđeni tijek zatezne kamate na glavnicu potraživanja ističući da se ne radi o novčanoj, već o nenovčanoj imovinskoj šteti. Predlaže žalbu prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka nije donesena uz počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP -a, niti uz počinjenje bitnih povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje povrede drugostupanjski sud pazi povodom žalbe tužitelja i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Neosnovano tuženik tvrdi da mu je onemogućeno raspravljanje u smislu odredbe članka 354. stavak 2. točke 6. ZPP-a jer sud prvog stupnja nije posebnim rješenjem ili rješenjem u odluci o glavnoj stvari odlučio o osnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije i prigovora zastare. To stoga što takva obveza prvostupanjskog suda ne postoji budući da se radi o materijalnopravnim prigovorima čija (ne)osnovanost utječe na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva odnosno dovodi do meritornog odlučivanja.

7. U ovome postupku, obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o postupku u sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe članaka 457. do 467.a ZPP. Odredbom članka 467. st. 1. i 2. ZPP-a propisano je da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točke 3. ZPP-a, a povodom žalbe ne primjenjuju se odredbe članka 370. ZPP-a. Dakle, presudu donesenu u sporu male vrijednosti nije dopušteno pobijati žalbom zbog bitnih povreda postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a (relativno bitne povrede), a niti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega žalbene navode u tom pravcu ovaj drugostupanjski sud nije mogao razmatrati .

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete nastale 4. siječnja 2019. padom prometnog znaka na njegov automobil uslijed naleta jakog vjetra za koju štetu tužitelj smatra odgovornim tuženika kao upravitelja ceste zbog propusta u održavanju prometne signalizacije.

9. Obrazlažući prvostupanjsku presudu sud prvog stupnja utvrđuje:

- da među strankama nije sporno da je tužitelj bio vlasnik vozila registarske oznake [registarska oznaka] 4. siječnja 2019. te da je to vozilo pretrpjelo oštećenja

- da nije sporno ni da je procjenitelj procijenio nastalu štetu na iznos od 2.884,39 kn

- da nije sporno ni da je [adresa] u [adresa] razvrstana u državnu cestu, kao ni da se tužitelj obratio tuženiku s odštetnim zahtjevom koji je tuženik otklonio

- da iz uvjerenja Policijske postaje Zadar od **.**.2019. proizlazi da je 4. siječnja policijski službenik upućen u 7:35 sati od strane operativnog dežurstva I PP Zadar, na gradsku tržnicu, po dojavi TO da mu je oštećeno vozilo, da je dolaskom na gradsku tržnicu policijski službenik zatekao tužitelja te s njime obavio razgovor, prilikom kojega je tužitelj izjavio da je oko 7:00 sati upravljao svojim vozilom marke „VW", registarske oznake [registarska oznaka] [adresa] te na raskrižju na [adresa] kod benzinske pumpe zapuhala bura i doletio mu je prometni znak jednosmjerna ulica koji mu je udario u navedeno vozilo s desne bočne strane kojom prilikom mu je nastalo oštećenje crte nepravilnog oblika dužine oko 10 cm koja je također bila udubljena

- da iz meteoroloških podataka DHMZ-a URBROJ: 554-05-04/01-21-3 od 24. veljače 2021. proizlazi da je brzina vjetra 4. siječnja 2019. na području [adresa] u 5:00 ujutro bio 15,9 m/s u 6:00 15,1 m/s, a u 7:00 17,3 m/s

- da su iskazi tužitelja i svjedokinje koja je bila prisutna u vrijeme štetnog događaja suglasni i u skladu s izvedenim materijalnim dokazima

- da je tužitelj podneskom od 1. ožujka 2024. specificirao tužbeni zahtjev na 382,82 EUR, a na ročištu da je navedeno ispravio na 421,13 EUR jer nije uračunao pravilan izračun iz nalaza i prometnog vještaka o kojem su se stranke usuglasile, tako da je navedeno ispravio na 421,13 EUR, zbog čega je, unatoč protivljenju tuženika, temeljem odredbe članka 190. stavak 2. ZPP-a sud dopustio preinaku tužbe

- da činjenica da je automobil promijenio vlasnika nakon štetnog događaja nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva jer je u trenutku štetnog događaja vlasnik vozila bio tužitelj i on je pretrpio štetu, odnosno, automobilu kojeg je on bio vlasnik umanjena je vrijednost

- da nije osnovan prigovor da tužitelju ne pripada pravo na PDV jer automobil treba popraviti, a na popravak se plaća PDV

- da javnu cestu čine i prometni znakovi, tako da za štetu odgovara tuženik jer je zadužen za održavanje državnih cesta, što da je u ovom slučaju propustio učiniti jer nije održavao prometne znakove da ne predstavljaju opasnost i ne uzrokuju štetu

te na temelju navedenih utvrđenja zaključuje da je specificirani zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti zbog čega obvezuje tuženika naknaditi tužitelju nastalu štetu u iznosu od 421,13 EUR sa zateznim kamatama počevši od presuđenja do isplate , obrazlažući pravni temelj odgovornosti tuženika pozivom na odredbu članka 1064. ZOO-a.

10. Iako je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odgovornost tuženika kvalificirao kroz odredbe o odgovornosti za štetu od opasne stvari iz članka 1064. ZOO-a, jer prometni znak ne predstavlja opasnu stvar u smislu navedene zakonske odredbe, pa se odgovornost tuženika ne može temeljiti na toj pravnoj osnovi, navedena pogrešna pravna kvalifikacija nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku proizlazi da odgovornost tuženika postoji i prema općim pravilima o odgovornosti za štetu.

10.1. Prije svega valja istaći da je neosnovan žalbeni navod tuženika o nedostatku pasivne legitimacije, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud pozivom na relevantne odredbe članaka 4. točke 8., članka 17. stavak 1. i članka 82. Zakona o cestama (Narodne novine broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14, dalje: ZC). Naime, tuženik kao upravitelj ceste odgovara za održavanje i sigurnost prometne signalizacije na javnoj cesti, pa činjenica da je cesta kao javno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske ne isključuje njegovu odgovornost za štetu nastalu zbog propusta u održavanju.

10.2. U postupku je utvrđeno da je prometni znak pao na vozilo tužitelja uslijed djelovanja umjereno jakog vjetra, a kako je takav vjetar na predmetnom području učestala, predvidiva i izvjesna pojava u razdoblju godine kad se štetni događaj dogodio, takve vremenske prilike ne mogu se u konkretnom slučaju smatrati nepredvidivima, slijedom čega tuženik kao upravitelj ceste ima obvezu održavati prometnu signalizaciju na način da ista može izdržati takve, za predmetno područje, uobičajene uvjete. Zbog navedenog, ne može se prihvatiti osnovanim žalbeni navod da bi takav vjetar predstavljao višu silu, a time i okolnost koja bi bila ekskulpacijski razlog tuženika od odgovornosti za štetu.

10.3. Ovdje valja napomenuti da okolnost da je prometni znak pao pri djelovanju umjereno jakog vjetra upućuje na zaključak da isti nije bio adekvatno pričvršćen odnosno da održavanje nije bilo provedeno na način kojim bi se spriječilo nastupanje štete, zbog čega tuženik nije dokazao postojanje okolnosti koje bi ga oslobodile odgovornosti.

11. Nadalje, neosnovan je i žalbeni navod tuženika o nedostatku aktivne legitimacije pa je prvostupanjski sud pravilno obrazložio da je odlučna činjenica za postojanje prava na naknadu štete trenutak štetnog događaja kada je tužitelju kao vlasniku oštećenog automobila nastala tražbina naknade štete pri čemu okolnost da je naknadno vozilo prodao ne utječe na već nastalo pravo na naknadu štete, a time ga ni ne lišava aktivne legitimacije u ovome postupku.

12. Tuženik žalbenim navodima osporava da bi tužitelj imao pravo naknadu štete i u visini pripadajućeg PDV-a u situaciji kad nije popravio vozilo.

12.1. Međutim, suprotno takvim žalbenim navodima, iako tužitelj nije popravio vozilo pripada ga pravo na naknadu imovinske štete s PDV-om jer će u smislu odredbe članka 1085. stavak 1. ZOO-a kojom je propisano da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, za uspostavu prijašnjeg stanja popravkom vozila morati platiti PDV, pa se jedino dosuđivanjem ukupnog iznosa potrebnog za popravak vozila, koji uključuje i PDV, tužitelju može u potpunosti naknaditi šteta koju trpi i vrijednost vozila vratiti u stanje koje je postojalo prije štetnog događaja.

12.2. Ovdje se ukazuje i na odredbu članka 1190. ZOO-a kojom je propisano da će sud uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Dakle, u situacijama u kojima oštećenik ima pravo na naknadu štete isplatom novčanog iznosa, naknada se određuje u onom iznosu koji je prema redovnom tijeku stvari potreban da bi se materijalna situacija oštećenika dovela u prijašnje stanje, a u slučaju oštećenja stvari naknadu štete predstavlja novčani iznos u visini cijene dobara i usluga potrebnih za popravljanje stvari. Pravo na naknadu u tom opsegu, uključujući i PDV, nije uvjetovano prethodnim popravljanjem stvari, odnosno plaćanjem izdataka potrebnih za popravak.

12.3. U odnosu na pitanje je li štetnik dužan oštećeniku nadoknaditi iznos poreza na dodanu vrijednost ako oštećenik nije izvršio popravak oštećene stvari na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-127/2013-10 od 5. prosinca 2013. zauzeto je pravno shvaćanje da oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost iako nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari, zbog čega je neosnovan prigovor tuženika na visinu dosuđenog iznosa koji se odnosi na PDV , a koje ispravno stajalište je zauzeo i prvostupanjski sud.

13. U odnosu na pitanje tijeka zateznih kamata na dosuđeni iznos štete, koje tuženik u žalbi problematizira, ističe se da je stajalište prvostupanjskog suda u skladu sa stajalištem revizijskog suda izraženom u odluci poslovni broj Rev-1087/2023-2 od 16. siječnja 2024., a u kojoj je jasno potvrđeno da zakonske zatezne kamate na dosuđenu imovinsku štetu s osnove štete na vozilu koja nije popravljena od strane oštećenika prije, a niti tijekom parnice odnosno kada se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti, a visinu koje sud utvrđuje svojom odlukom prema cijenama u vrijeme donošenja odluke teku od donošenja presude suda prvog stupnja.

14. U pogledu pitanja zastare povećanog dijela tužbenog zahtjeva upućuje se na pravno shvaćanje sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), a što u konkretnom slučaju jest, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

15. Slijedom svega iznesenog, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 18. svibnja 2026.

Sudac

Josip Štrucelj