Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-568/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Svjetlane Pražić, predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Galetović i Galetović iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3998/2024 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3998/2024 od 19. prosinca 2024. u dijelu točke I izreke u kojem je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu od 14. veljače 2005. u čl. 3. st. II u dijelu kojim je ugovorena otplata glavnice kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu CHF i u točki III izreke.

II Uvažava se žalba tuženika te se preinačuje citirana presuda u dijelu točke I izreke kojim je utvrđeno da su ništetne odredbe čl. 3. st. I i II i u čl. 2. ugovora o kreditu od 14. veljače 2005. na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu. r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika te se ukida citirana presuda u točki II izreke i tužba tužiteljice se odbacuje radi utvrđenja da tužiteljica ima pravo zahtijevati da se glavnica iz ugovora o kreditu od 14. veljače 2005. kod preračunavanja u valutu EUR vodi u iznosu od 87.002,25 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„ I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe u čl. 2. i čl. 3. st.I., st.II., st.III. Ugovora o [broj kredita], solemniziranog dana 14. veljače 2005. kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, Trg Hrvatskih velikana 4, pod poslovnim brojem OU-360/2005 koji su sklopili tužiteljica LP, oib: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877 (prije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb) kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata glavnice kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu CHF.

II. Utvrđuje se da tužiteljica ima pravo zahtijevati da se glavnica temeljem Ugovora o [broj kredita], solemniziranog dana 14. veljače 2005. kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, Trg Hrvatskih velikana 4, pod poslovnim brojem OU- 360/2005 koji su sklopili tužiteljica LP, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877 (prije HYPO ALPE -ADRIA- BANK d.d. Zagreb) kao kreditor, kod preračunavanja u valutu EUR vodi u iznosu od 87.002,25 EUR.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.845,50 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, te traži i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica u cijelosti osporava navode iz žalbe tuženika predlažući da se ista odbije kao neosnovana.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti čl. 2. i čl. 3. st. I., st. II., st. III. ugovora o kreditu od 14. veljače 2005. i u dijelu ugovora u kojim je otplata kredita ugovorena uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu CHF te utvrđenje da tužiteljica ima pravo zahtijevati da glavnica iz spornog kredita kod preračunavanja u valutu EUR iznosi 87.002,25 eura.

6. Među strankama nije sporno da su zaključile navedeni ugovor o kreditu te da je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 134.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita i da se tužiteljica obvezala mjesečno uplaćivati iznos od 206,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važeće na dan uplate.

7. Sporno je tijekom postupka da li su ugovorne odredbe koje su iznos kredita i njegova otplata vezani uz tečaj CHF protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li nepoštene i ništetne te da li tužiteljica može tražiti utvrđenje da iznos glavnice prema tečaju CHF važećem na dan isplate kredita iznosi 87.002,25 eura.

8. Sud prvog stupnja prihvaća utvrđenja iz kolektivne zaštite o kolektivne zaštite potrošača iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je stoga postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97.

9. Također saslušanjem tužiteljice utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer da je kreditom financirana kupnja stana u kojem tužiteljica i danas živi, da još uvijek otplaćuje kredit, da prilikom dogovaranja i potpisivanja ugovora nije bilo pregovaranja niti joj je tuženik objasnio postojanje rizika, da je prvi put vidjela ugovor kod javnog bilježnika koji je bio potpisan od strane tuženika, da joj javni bilježnik ništa nije objasnio vezano za spornu ugovornu o valutnoj klauzuli, da su odredbe ugovora u tom dijelu jasne i da je bila svjesna da može doći do značajnih promjena tečaja CHF, ali da je nitko nije upozorio na te činjenice niti da je od tuženika dobila bilo kakve informacije o kretanju tečaja CHF.

10. Navedena utvrđenja potvrđena su iskazom svjedokinje IP zaposlenice tuženika iz kojeg proizlazi da klijentima nisu ništa posebno objašnjavali vezano za valutnu klauzulu osim ako bi klijent tražio dodatna pojašnjenja.

11. Sud prvog stupnja odbio je prijedlog da se sasluša svjedokinja LPJ uz obrazloženje da navedena svjedokinja prema navodima tuženika nije radila na predmetnom ugovoru, pa da se stoga ne može niti očekivati da ona ima neposrednih saznanja o predmetnog ugovora i pregovorima koji su tome prethodili.

12. Slijedom navedenog navodi da je u navedenoj presudi u kolektivnoj zaštiti potrošača utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, da to proizlazi iz dokaza koji su izvedeni u ovom postupku, pa da je stoga ugovorna odredba kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP. Stoga da sukladno čl. 502.c ZPP-a je sud vezan za utvrđenja u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača. Utvrđeno je nadalje da tuženik tijekom postupka nije osporavao da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor ali da tužiteljica ima svojstvo potrošača jer da je iz njezinog iskaza proizlazi da je kredit ugovorila isključivo s namjerom kupnje stana, da je u čl. V ugovoreno da će se otplata kredita izvršavati kupnjom udjela u otvorenom investicijskom fondu sve na prijedlog tuženika koji je ovakvu vrstu otplate kredita nudio svojim zaposlenicima. Stoga utvrđuje da ulaganje u investicijske fondove ne predstavlja djelatnost kojim se bavila tužiteljica već da je namjera stranaka bila da se ugovoreni kredit otplaćuje na način da se uplaćuju sredstva u ime investicijsk i fond, a da se od potencijalnog prinosa tuženiku vraća kredit. Slijedom navedenih utvrđenja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev da su sporne ugovorne odredbe kredita i visina anuiteta vezanih za tečaj CHF ništetne i da nemaju učinak, da je osnovani tužbeni zahtjev tužiteljice da se iznos glavnice kredita utvrdi prema tečaju CHF važećem na dan korištenja kredita odnosno da glavnica bez primjene valutne klauzule iznosi 87.002,25 eura te smatra da postoji opravdan pravni interes tužiteljice za navedeno utvrđenje. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

13. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da je trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su ništetne odredbe čl. 2., čl. 3. st. I i III ugovora o kreditu od 14. veljače 2005. jer tužiteljica u tužbi traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora u dijelu u kojim se koristi valutna klauzula vezana uz valutu CHF, a u čl. 2. ugovora je ugovoreno da se tužiteljici odobrava kredit u kunskoj pr otuvrijednosti iznosa od 134.500,00 CHF, a u kolektivnoj tužbi nije se utvrđivalo da su ništetni ugovori o kreditu kojim se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u CHF prema srednjem tečaju važeće na dan korištenja kredita. Isto tako u čl. 3. st. I i st. III ugovoreno je vraćanje kredita, rokovi plaćanja i dospijeća u vezi ugovorene kamatne stope i vraćanja kredita sa kamatama u kunskoj protuvrijednosti obračunatog po srednjem tečaju na dan dospijeća te je u st. III utvrđen način isplate kamate te se stoga ne radi o ugovornim odredbama u kojima bi bilo ugovorena valutna klauzula isplata kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan isplate u odnosu na ugovorene anuitete. Stoga su osnovani žalbeni navodi da je tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovan.

14. Isto tako osnovani su žalbeni navodi tuženika da tužiteljica sukladno odredbi čl. 187. st. 1. ZPP-a nema pravo tražiti utvrđenje da glavnica temeljem navedenog ugovora kod preračunavanja u valutu EUR se vodi u iznosu od 87.002,25 eura, jer se u konkretnom slučaju radi o utvrđenju činjenica, a tužba na utvrđenje sukladno čl. 187. st. 1. ZPP-a može se tražiti samo da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

15. Stoga je u tom dijelu presuda suda prvog stupnja ukinuta te je tužba odbačena jer tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbenog zahtjeva na način kako je to odlučeno u točki II izreke.

16. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač jer sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je navedeni ugovor potrošački ugovor jer da iz čl. 2. proizlazi da je odobren ugovor o kreditu zbog kupnje stana u kojem tužiteljica i danas stanuje te da način otplate kredita koji je ugovoren u točki V izreke ne mijenja svojstvo navedenog ugovora kada je ugovoreno da će tužiteljica mjesečno uplaćivati iznos od 206,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize važeće na dan uplate, za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu.

17. Tijekom postupka tuženik nije predlagao dokaze kojima bi doveo u sumnju utvrđenja da navedeni ugovor nije potrošački ugovor.

18. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe ZZP-a iz 2003. kada je utvrdio da je predmetni ugovor ništetan u čl. 3. st. II u kojem je ugovoreno da će se glavnica kredita obračunavati mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF kod tuženika na dan dospijeća jer da je već postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena vezanost glavnice uz švicarski franak u vrijeme isplate je ništetna da tuženik nije pregovarao niti prije zaključenja ugovora niti tijekom zaključenja ugovora sa potrošačima što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je utvrđeno pravilno da je tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81. , 82. i 90. ZZP-a iz 2003. i da su odredbe ugovora u tom dijelu ništetne.

19. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a odnosno povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

20. Također nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud postojanje pravnog interesa može ispitivati samo do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, a ne u žalbenom postupku i kada se poziva na revizijsku odluku Rev -2620/14, jer je navedeno pravno shvaćanje izmijenjeno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-3231/16 i Rev-1133/20 i Revd-234/21 u kojima se navodi da se ne može ispitivati u žalbenom postupku postojanje pravnog interesa kod tužbe radi utvrđenja ukoliko tuženik nije tijekom postupka osporavao pravo tužiteljice na podnošenja tužbe radi utvrđenja kako je to navedeno u točki II prvostupanjske presude, a tuženik je tijekom postupka osporavao postojanje pravnog interesa pa je stoga ovaj sud imao ovlaštenje ispitati da li su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 187. st. 1. ZPP-a pa je stoga sukladno čl. 288. st. 2. ZPP-a tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti i ukinuti prvostupanjsku presudu.

21. Odluka o troškovima je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 4. i 6. ZPP-a jer tužiteljica nije uspjela samo u neznatnom dijelu te je visina troškova odmjerena pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

22. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. , čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u točkama I i II izreke presude, dok je analognom primjenom čl. 288. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

23. Budući da je tuženik uspio u žalbenom postupku u neznatnom dijelu odbijen je njegov prijedlog da se obveže tužiteljicu da mu nadoknadi troškove žalbenog postupka pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odučeno kao u točki III izreke presude. Isto tako nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na žalbu tužiteljici jer ti troškovi nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka pa je stoga primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III izreke presude.

U Rijeci 18. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić