REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-87/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od Irene Dikanović Terzić, predsjednice vijeća, Draženke Ilak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Klašnja Petrović, članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Bori Rajiću, odvjetniku u Splitu, protiv I. tuženika Grada Dubrovnika, Dubrovnik, Pred Dvorom 1, OIB: 21712494719, II. tuženika Vodovod Dubrovnik d.o.o., iz Dubrovnika, V. Nazora 19, OIB: 00862047577, III. tuženika Hrvatske ceste d.o.o. iz Zagreba, Vončinina ulica 3, OIB: 55545787885, uz sudjelovanje umješača na strani III. tuženika Dubrovnik ceste d.d. iz Dubrovnika, V. Nazora 8, OIB: 60216477432 i umješača Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, rješavajući žalbe I. tuženika Grada Dubrovnika, III.tuženika Hrvatske ceste d.o.o., i umješača Dubrovnik ceste d.d. protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 10. prosinca 2024. poslovni broj Pn-7/2023 koja je ispravljena i dopunjena rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku od 20. prosinca 2024. poslovni broj: Pn-7/2023, u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe I. tuženika Grada Dubrovnika, III.tuženika Hrvatske ceste d.o.o., i umješača Dubrovnik ceste d.d. i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 10. prosinca 2024. poslovni broj Pn-7/2023 koja je ispravljena i dopunjena rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku od 20. prosinca 2024. poslovni broj: Pn- 7/2023.

II. Odbija se I. tuženik Grad Dubrovnik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja obvezani su tuženici solidarno na ime naknade štete isplatiti tužiteljici iznos od 4.478,45 eura sa zateznim kamatama pobliže određenim u izreci pobijane presude, te joj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.797,82 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude pravovremene žalbe podnijeli su I. tuženik Grad Dubrovnik, III. tuženik Hrvatske ceste d.d. i umješač na strani III. tuženika Dubrovnik ceste d.d.. Žalbe su podnijeli zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 – dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. I. tuženik Grad Dubrovnik u svojoj žalbi ističe kako nije, niti može biti odgovoran za štetni događaj i ustraje u istaknutom prigovoru promašene pasivne legitimacije jer se štetni događaj dogodio na državnoj cesti D 420 a koja cesta je u nadležnosti održavanja III. tuženika i umješača na njegovoj strani. Ističe kako na navedenom dijelu ne postoji izgrađena mjesna mreža oborinske odvodnje za čije bi održavanje bio odgovoran I. tuženik. Slivnici koji su dio ceste služe za odvodnju vode na cesti i isti nisu dio mjesne kanalizacijske ili neke druge mreže. Ističe kako je u nadležnosti II. tuženika održavanje Ulice Ivana Pavla II do kružnog toka gledajući sa strane Gruža – istoka, dakle ne u dijelu gdje se dogodila prometna nezgoda.

2.2. U daljnjim navodima žalbe ističe kako iz provedenog očevida na licu mjesta nije jasno i nedvojbeno utvrđeno mjesto nezgode odnosno nije razvidna mikro lokacija jer ne postoji policijski zapisnik, ali iz dostavljenih isprava proizlazi da je prometna nezgoda nastala na dijelu državne ceste koja je u nadležnosti III. tuženika.

2.3. Dalje u žalbi navodi kako je zbog velikog nevremena umješač na strani III. tuženika prije nastanka prometne nezgode zatvorio cestu te preusmjerio promet preko autobusnog kolodvora, pa stoga proizlazi da je vozač TA postupio na način da vožnju nije prilagodio uvjetima na cesti čime je u najmanju ruku, kako se navodi u žalbi, doprinio nastanku štete.

2.4. Netočno je utvrđenje suda da nije postupljeno sukladno članku 5. Ugovora koji je sklopljen sa II. tuženikom jer je iz priloženih radnih naloga i dnevnika vidljivo da se čišćenje obavljalo dva puta tjedno, te da je obavljeno 2., 4. i 6. studenog 2009.

2.5. Što se tiče visine štete smatra da traženi iznos nije ničim dokazan a ni sam vještak nije imao sve potrebne elemente i dokumentaciju iz čega bi nedvojbeno potvrdio povezanost štete i računa izdanog od Auto Davor d.o.o. Ističe kako se vještak na niti jednu okolnost nije nedvojbeno izjasnio, te je pretpostavio prema iskazu tužitelja da je došlo do hidro udara prilikom prolaska autobusa iz suprotnog smjera.

2.6. I. tuženik, s obzirom na sve naprijed navedeno, smatra kako su pogrešno dosuđeni i troškovi postupka.

2.7. Predlaže usvojiti žalbu i odbiti tužbu u odnosu na I. tuženika, podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak sudske pristojbe za žalbu.

3. III. tuženik Hrvatske ceste u svojoj žalbi navodi kako iz provedenog postupka jasno proizlazi kako ne postoji i ničim nije utvrđena štetna radnja kao ni uzročna veza između nastale štete i štetne radnje. Ključnim dokazom za utvrđivanje odgovornosti tuženika smatra dopis Ministarstva unutarnjih poslova iz kojeg jasno proizlazi kako na državnoj cesti br. 420 u Dubrovniku dana 6. studenog 2009. nije zabilježena niti jedna prometna nesreća.

3.1. Dalje u žalbi navodi kako iz nalaza i mišljenja vještaka Hrvoja Sambrailo proizlazi da je cesta uredno projektirana, izgrađena i održavana, te kako ispunjava sve svoje građevinske norme za prikupljanje vode s kolnika, dok je veća razina vode posljedica lošeg i nepostojećeg sustava odvodnje grada Dubrovnika.

3.2. Ističe kako iz dostavljenih dokaza proizlazi da je državna cesta broj 420 bila zatvorena za promet od 8:50 dana 6. studenog 2009., a promet je preusmjeren preko autobusnog kolodvora.

3.3. Ističe i prigovor podijeljene odgovornosti jer smatra da vozač vožnju nije prilagodio uvjetima na cesti.

3.4. Osporava i visinu utvrđene štete jer je ista bazirana na pretpostavkama.

3.5. Predlaže prihvatiti njegovu žalbu, preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Trošak žalbe ne traži.

4. Žalbu protiv presude podnio je i umješač na strani na strani III. tuženika, Dubrovnik ceste d.d., a u žalbi ističe kako iz pobijane presude nije jasno vidljivo niti je neprijeporno utvrđeno mjesto štetnog događaja što je od utjecaja na pasivnu legitimaciju navodeći pri tome da su državna cesta D-420 i ulica Obala pape Ivana Pavla II, dva potpuno različita mjesta, što je od izravnog utjecaja na pasivnu legitimaciju.

4.1. I bez obzira na naprijed navedeno smatra da iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da je državna cesta projektirana i izgrađena prema pravilima struke jer je sustav odvodnje padalina sa ceste adekvatan.

4.2. U nastavku žalbe osporava pasivnu legitimaciju III. tuženika, a spornom smatra i visinu štete. Osim toga, ističe kako nije imao ovlaštenja zatvoriti cestu za promet bez odluke Ministarstva unutarnjih poslova tj. ističe da odluku o zatvaranju prometa donosi jedino i isključivo Ministarstvo unutarnjih poslova.

4.3. Predlaže uvažiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Trošak žalbe ne traži.

5. Odgovor na žalbe nije podnesen.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP- a, na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7.1. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a, na koju tuženici i umješač ukazuju u svojim žalbama, jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i nije u suprotnosti sa razlozima iste, a također presuda ima i razloge o odlučnim činjenicama.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženici naknade imovinsku štetu koja je nastala na njezinom vozilu, a do koje štete je došlo na način da je vozilo prilikom ulaska u grad Dubrovnik, krećući se državnom cestom D 420 iz pravca Splita na cesti Obala pape Ivana Pavla II, pretrpjelo kvar motora zbog zalijevanja istog vodom koja je uslijed jakih padalina ležala na kolniku ceste, jer sustav odvodnje oborinskih voda nije pravilno funkcionirao.

9. U prvostupanjskom je postupku utvrđeno da se štetni događaj dogodio 6. studenog 2009. kada je uslijed nevremena i velikih padalina a prilikom ulaska u grad [adresa] u [adresa] TA upravljao osobnim automobilom, vozeći polako u koloni vozila, kada je iz suprotnog smjera naišao autobus koji je napravio val koji je zapljusnuo vozilo, te se isto odmah ugasilo i više se nije moglo upaliti. Vozač je odmah kontaktirao službu 112 od koje je dobio broj vučne službe nakon čega je vozilo prevezeno u servis. Vozilo je popravljeno, a prema nalazu i mišljenju vještaka Vinka Bašića cijena obnove motora po računu firme Auto Davor d.o.o. je realna s obzirom na nastali kvar, a također je realna i visina troška za prijevoz vozila na relaciji Dubrovnik

- Split.

9.1. Prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke također naveo da cestom D420 upravljaju Hrvatske ceste d.o.o. koje su s umješačem Dubrovnik ceste d.d. sklopile ugovor o izvođenju radova redovnog održavanja i zaštite državnih cesta, te se umješač obvezao obavljati poslove redovnog održavanja i zaštite cesta, a osim toga obvezao se sprečavati sve štetne događaje, nedopuštene radove ili radnje na cesti, cestovnom zemljištu i zaštitnom pojasu koje bi mogle oštetiti cestu, ugroziti ili omesti sigurno odvijanje prometa.

9.2. Osim toga, prvostupanjski je sud utvrdio da je Grad Dubrovnik imao ugovor o obavljanju poslova kontrole i održavanja sustava odvodnje atmosferskih voda na području Grada Dubrovnika u 2009. sa tuženikom Vodovod Dubrovnik d.o.o. i da se isti odnosi i na održavanje i kontrolu sustava odvodnje atmosferskih voda među ostalim i na ulici Obala pape Ivana Pavla II.

9.3. Iz obrazloženja pobijane presude također proizlazi da je provedenim građevinskim vještačenjem po vještaku Hrvoju Sambrailo utvrđeno da je na kolniku bila prisutna ne samo voda sa kolnika već da se ista slijevala sa gravitirajućeg sliva na cestu koja predstavlja najnižu točku, da je vještak utvrdio da postojeće stanje oborinske odvodnje prometnice i gravitirajućih ulica ne postoji kao sustavno riješen problem, da odvodnja sa kolnika nije adekvatno rješenja i da se na pojedinim lokacijama uvode oborinske vode u kolektor kanalizacije zajedno sa fekalnim vodama, te se u slučaju preopterećenja sustav prelijeva, a što sve ovisi i o protocima. Vještak je na temelju dostavljenih podataka DHMZ, te dokumentacije koja mu je bila dostavljena od strane stranaka u postupku, utvrdio da je stanje odvodnje oborinskih voda u vrijeme štetnog događaja na dan 6. studenog 2009., a s obzirom da se radilo o kišnom događaju takvog intenziteta da sustav oborinske tj, mješovite odvodnje nije bio dovoljnog kapaciteta tj. izgledno je da je sustav u svojim dijelovima bio u potpunosti ispunjen dotokom (sanitarni + oborinski), uz efekt začepljivanja prijemnih slivnih građevina, te da se nanosom akumulirala voda na kolniku prometnice u vidu poplave, koja je predstavljala opasnost za zdravlje i imovinu. Vještak je također naveo da je kanalizacijski sustav izgrađen i da predstavlja mješoviti sustav na predmetnom području gdje se dio oborinskih voda rješava podmorskim ispustima i oborinskim kanalima, a dio putem fekalnog (sanitarnog) kolektora. Kapacitet sustava oborinske odvodnje nije adekvatan s obzirom na karakteristike slivnih površina.

10. Prvostupanjski sud zaključuje da je izgradnja i održavanje sustava oborinske odvodnje koji se nalazi izvan ceste u nadležnosti Grada Dubrovnika koji je to održavanje ugovorom prenio na tuženika vodovod Dubrovnik d.o.o., dok je održavanje same ceste odnosno oborinske odvodnje na samoj cesti, u nadležnosti tuženika Hrvatske ceste d.o.o., pa zaključuje da su isti sukladno članku 1045., 1046 i 1107. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje: ZOO) solidarno odgovorni za štetu koju je na svom osobnom vozilu pretrpjela tužiteljica.

11. Činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu pravilno je i potpuno utvrđeno. Pravilno su također otklonjeni i prigovori promašene pasivne legitimacije.

12. Prije svega valja istaknuti da se neosnovano u žalbi umješača ističe kako nije utvrđeno mjesto štetnog događaja o čemu da ovisi odgovornost tuženika. Naime, iz svih izvedenih dokaza proizlazi da se štetni događaj dogodio na državnoj cesti D-420 ispred kućnog broja 32 u ulici koja nosi naziv Obala pape Ivana Pavla II u Dubrovniku.

13. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je prometnica na tom dijelu zatvorena za promet tek nakon štetnog događaja jer tako proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka RA i SA. Osim toga, kada se uzme u obzir da da je u 8:50 sati zaprimljena dojava od strane službe 112 prema ophodarskoj službi umješača i da je dežurnom ophodaru trebalo 20ak minuta od mjesta gdje se nalazio do mjesta na kojemu je došlo do izlijevanja vode na prometnicu kako bi postavio znakove, zatvorio cestu i očistio šahtove, i kada pri tome iz iskaza RA proizlazi da se štetni događaj dogodio između 9 i 9,30 sati, pravilno je prvostupanjski sud iskaze svjedoka prihvatio kao uvjerljive i istinite i zaključio da se nije radilo o kršenju prometnih propisa zabrane prolaska spomenutom dionicom od strane TA, kako se to navodi u žalbama tuženika, jer u vrijeme štetnog događaja znakovi zabrane prometovanja spomenutom dionicom nisu bili postavljeni.

13.1. Dakle, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, s obzirom da u vrijeme štetnog događaja na predmetnoj dionici nisu bili postavljeni znakovi zabrane prometovanja, kako se to ističe u žalbama tuženika, vozač nije imao objektivnu mogućnost zaključiti da je prometovanje tom dionicom zabranjeno odnosno opasno. To tim više jer se ne radi o vozaču koji inače stanuje u [adresa] i redovito prolazi navedenom dionicom. Zbog navedenog se neosnovano u žalbama ističe prigovor podijeljene odgovornosti, jer prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, na strani vozača nema elemenata za utvrđenje podijeljene odgovornosti za nastanak štetnog događaja.

14. Dužnost održavanja državne ceste D-420 je, sukladno članku 55. stavku 1. i 3. u vezi s člankom 18. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09 dalje: ZJC) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, bila na III. tuženiku Hrvatskim cestama d.o.o.

14.1. Člankom 43. stavkom 1. ZJC-a propisano je da je, između ostalih, upravo III. tuženik Hrvatske ceste, odnosno koncesionar koji upravlja cestom, ovlašten u opravdanim slučajevima zatvoriti javnu cestu za promet.

14.2. Pravilnikom o opravdanim slučajevima i postupku zatvaranja javne ceste („Narodne novine“ broj 119/07 dalje: Pravilnik), koji je donesen sukladno članku 43. stavku 2. ZJC-a, i to člankom 4. stavkom 1. i 2. Pravilnika, propisano je da se, između ostalog i opisana situacija u kojoj je oštećeno vozilo tužiteljice, smatra opravdanim razlogom za zatvaranje javne ceste. Iz članka 5. i 6. Pravilnika proizlazi da je III. tuženik bio ovlašten samostalno donijeti odluku o zatvaranju javne ceste. S tim u vezi neosnovani su i žalbeni navodi umješača u kojima ističe kako je odluku o zatvaranju moglo donijeti isključivo i jedino ministarstvo unutarnjih poslova.

14.3. Kako dakle, predmetnom državnom cestom upravlja III. tuženik (koji je ugovorom sklopljenim sa umješačem Dubrovnik ceste d.d. na istoga prenio obvezu izvođenja radova redovitog održavanja i zaštite državnih cesta), isti je bio u obvezi pravodobno poduzeti mjere radi sigurnog odvijanja prometa, uključujući i zatvaranje predmetne dionice za promet u slučaju postojanja opasnosti za sudionike u prometu. Kako navedene mjere nisu pravodobno poduzete, odnosno promet na predmetnoj dionici nije bio obustavljen niti je uspostavljena odgovarajuća zabrana prometovanja, tuženik sukladno općim propisima obveznog prava, tužiteljici odgovara za nastalu štetu.

15. Što se tiče odgovornosti I. tuženika valja navesti da iz provedenog vještačenja nedvojbeno proizlazi da je do začepljivanja prometnice došlo zbog neadekvatno riješenog sustava oborinske odvodnje, uslijed čega je tijekom intenzivnih oborina došlo do prelijevanja i zadržavanja veće količine vode na kolniku. Naime, oborinske vode, kako to proizlazi iz provedenog vještačenja, slijevale su se s gravitirajućih površina prema najnižoj točki prometnice, dok postojeći mješoviti sustav odvodnje nije imao dovaljan kapacitet za prihvat oborinskih i sanitarnih voda, zbog čega je došlo do poplavljivanja kolnika i stvaranja opasne prometne situacije.

15.1. U nadležnosti I. tuženika Grada Dubrovnika kao jedinice lokalne samouprave, sukladno odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 36/95, 109/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09 dalje: ZKG) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, bilo je osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti, te osigurati održavanje komunalnih objekta i uređaja u stanju funkcionalne sposobnosti. Komunalnom djelatnosti u smislu navedenog zakona smatra se i odvodnja i pročišćavanje otpadnih voda. Sustav odvodnje, a kako to proizlazi iz provedenog građevinskog vještačenja u vrijeme štetnog događaja nije funkcionirao, odnosno nije adekvatno funkcionirao, zbog čega je došlo do plavljenja na najnižoj točki, uslijed čega je došlo i do štetnog događaja, zbog čega je za nastalu štetu odgovoran i I. tuženik.

16. Pravilno je također, od strane prvostupanjskog suda, utvrđena solidarna odgovornost tuženika, budući da su propusti svih tuženika u obavljanju poslova održavanja, nadzora i osiguranja sigurnosti prometa bili u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja, pri čemu predmetna cesta, unatoč postojanju opasnosti, nije bila pravodobno zatvorena za promet.

17. Što se tiče visine nastale štete ista proizlazi iz materijalnih dokaza, računa Auto Davor d.o.o. i računa N05 rent-a-car d.o.o. 0507/2009, a ista je potvrđena i provedenim vještačenjem po vještaku prometne struke, te žalbenim navodima žalitelja nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost zaključka prvostupanjskog suda glede visine štete.

17.1. Naime, uzimajući u obzir način nastanka štete – hidro udar uslijed prolaska autobusa koji je zapljusnuo vozilo tužiteljice koje se potom odmah ugasilo nesporno je, kako proizlazi iz provedenog vještačenja, da su ulaskom vode u motor nastala oštećenja na kompresoru zraka, turbo punjaču, usisnim ventilima klipova i cilindrima motora, te da je zbog naglog hlađenja moglo doći i do pucanja u sistemu dobave zraka. Iako u računu nije specificirano koji su dijelovi zamijenjeni na motoru, motor je, kako navodi vještak, morao biti skinut i rastavljen, te su oštećeni dijelovi morali biti zamijenjeni. S obzirom na sve navedeno, vještak je račun Auto Davora d.o.o. smatrao realnim. Opravdanim troškom vještak je smatrao i trošak prijevoza vozila tužiteljica na relaciji Dubrovnik-Split, tako da ukupni trošak odnosno ukupna šteta koju je pretrpjela tužiteljica, iznosi 4.478,45 eura.

18. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na članku 154. stavku 1. u vezi sa člankom 155 ZPP-a, a njihova visina pravilno je odmjerena prema vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/2023).

19. Slijedom navedenog, žalbe tuženika i umješača odbijene su kao neosnovane, te je prvostupanjska presuda potvrđena, sukladno članku 368. stavak 1. ZPP-a.

20. I. tuženik Grad Dubrovnik, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspio.

21. Zbog navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 18. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Irena Dikanović Terzić