Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 591/2023-20

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sucu mr. sc. Emanuelu Radoloviću u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužiteljica TN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju kao punomoćnica zastupa odvjetnica Leana Modrušan, Ciscuttijeva 8, Pula – Pola, i tuženik Hrvatska poštanska banka d. d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 9. travnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice SN, **.**.2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost i sadržana u čl. 11. 3. ugovora o kreditu br. 743325 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d. d. kao kreditor sklopili 6. ožujka 2006., a koja glasi: "Za sve sporove iz ovog Ugovora stranke ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu."

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u ugovoru o kreditu br. 743325 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d. d. kao kreditor sklopili 6. ožujka 2006., a koje glase:

– u čl. 2. 1. "… u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.",

– u čl. 2. 4. "… po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.", pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u ugovora o kreditu br. 743325 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d. d. kao kreditor sklopili 6. ožujka 2006. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, a koje glase:

– u čl. 1. "… tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.",

– u čl. 8. "… tečaju HNB za devize važećem na dan dospjeća ...",

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 6. 1. ugovora o kreditu br. 743325 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d. d. kao kreditor sklopili 6. ožujka 2006., a koja glasi:

"Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. ", pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 400,25 eura (četiristo eura i dvadeset pet centa) sa zateznim kamatama koje teku:

– na iznos 6,64 eura od 2. travnja 2008. do isplate,

– na iznos 6,78 eura od 3. svibnja 2008. do isplate,

– na iznos 6,48 eura od 3. lipnja 2008. do isplate,

– na iznos 6,18 eura od 2. srpnja 2008. do isplate,

– na iznos 6,30 eura od 2. kolovoza 2008. do isplate,

– na iznos od 6,23 eura od 2. rujna 2008. do isplate,

– na iznos 6,13 eura od 2. listopada 2008. do isplate,

– na iznos 6,46 eura od 4. studenog 2008. do isplate,

– na iznos 5,57 eura od 2. prosinca 2008. do isplate,

– na iznos 9,65 eura od 3. siječnja 2009. do isplate,

– na iznos 9,20 eura od 3. veljače 2009. do isplate,

– na iznos 9,06 eura od 3. ožujka 2009. do isplate,

– na iznos 8,62 eura od 2. travnja 2009. do isplate,

– na iznos 9,06 eura od 3. svibnja 2009. do isplate,

– na iznos 8,34 eura od 2. lipnja 2009. do isplate,

– na iznos 8,48 eura od 2. srpnja 2009. do isplate,

– na iznos 8,33 eura od 2. kolovoza 2009. do isplate,

– na iznos 8,18 eura od 2. rujna 2009. do isplate,

– na iznos 11,43 eura od 2. listopada 2009. do isplate,

– na iznos 11,59 eura od 3. studenog 2009. do isplate,

– na iznos 10,63 eura od 2. prosinca 2009. do isplate,

– na iznos 11,13 eura od 3. siječnja 2010. do isplate,

– na iznos 10,20 eura od 2. veljače 2010. do isplate,

– na iznos 10,33 eura od 2. ožujka 2010. do isplate,

– na iznos 10,09 eura od 2. travnja 2010. do isplate,

– na iznos 10,52 eura od 4. svibnja 2010. do isplate,

– na iznos 8,99 eura od 2. lipnja 2010. do isplate,

– na iznos 9,40 eura od 2. srpnja 2010. do isplate,

– na iznos 9,46 eura od 3. kolovoza 2010. do isplate,

– na iznos 8,62 eura od 2. rujna 2010 do isplate,

– na iznos 8,68 eura od 2. listopada 2010. do isplate,

– na iznos 8,71 eura od 3. studenog 2010. do isplate,

– na iznos 7,91 eura od 2. prosinca 2010. do isplate,

– na iznos 8,46 eura od 4. siječnja 2011. do isplate,

– na iznos 7,17 eura od 2. veljače 2011. do isplate,

– na iznos 7,42 eura od 2. ožujka 2011. do isplate,

– na iznos 7,16 eura od 2. travnja 2011. do isplate,

– na iznos 7,12 eura od 3. svibnja 2011. do isplate,

– na iznos 6,41 eura od 2. lipnja 2011. do isplate,

– na iznos 6,37 eura od 2. srpnja 2011. do isplate,

– na iznos 6,09 eura od 2. kolovoza 2011. do isplate,

– na iznos 5,82 eura od 2. rujna 2011. do isplate,

– na iznos 5,54 eura od 2. listopada 2011. do isplate,

– na iznos 5,44 eura od 3. studenog 2011. do isplate,

– na iznos 4,82 eura od 2. prosinca 2011. do isplate,

– na iznos 4,85 eura od 3. siječnja 2012. do isplate,

– na iznos 4,27 eura od 2. veljače 2012. do isplate,

– na iznos 4,12 eura od 2. ožujka 2012. do isplate,

– na iznos 3,96 eura od 3. travnja 2012. do isplate,

– na iznos 3,54 eura od 3. svibnja 2012. do isplate,

– na iznos 3,13 eura od 2. lipnja 2012. do isplate,

– na iznos 3,03 eura od 3. srpnja 2012. do isplate,

– na iznos 2,54 eura od 2. kolovoza 2012. do isplate,

– na iznos 2,32 eura od 2. rujna 2012. do isplate,

– na iznos 2,01 eura od 2. listopada 2012. do isplate,

– na iznos 1,75 eura od 3. studenog 2012. do isplate,

– na iznos 1,33 eura od 2. prosinca 2012. do isplate,

– na iznos 1,09 eura od 3. siječnja 2013. do isplate,

– na iznos 0,71 eura od 2. veljače 2013. do isplate,

– na iznos 0,40 eura od 2. ožujka 2013. do isplate,

i to do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,3 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, a od 1. srpnja do 31. prosinca 2024. po stopi 7,25 % godišnje, od 1. siječnja do 30 lipnja 2025. po stopi 6,15 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. po stopi 5,15 % godišnje te od 1. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 1.623,76 eura (tisuću šesto dvadeset tri eura i sedamdeset šest centa) sa zateznim kamatama koje teku:

– na iznos 6,33 eura od 4. studenog 2008. do isplate,

– na iznos 7,45 eura od 3. siječnja 2009. do isplate,

– na iznos 8,88 eura od 3. veljače 2009. do isplate,

– na iznos 9,59 eura od 3. ožujka 2009. do isplate,

– na iznos 7,89 eura od 2. travnja 2009. do isplate,

– na iznos 7,64 eura od 3. svibnja 2009. do isplate,

– na iznos 4,96 eura od 2. lipnja 2009. do isplate,

– na iznos 2,61 eura od 2. srpnja 2009. do isplate,

– na iznos 3,43 eura od 2. kolovoza 2009. do isplate,

– na iznos 5,18 eura od 2. rujna 2009. do isplate,

– na iznos 4,23 eura od 2. listopada 2009. do isplate,

– na iznos 3,25 eura od 3. studenog 2009. do isplate,

– na iznos 5,51 eura od 2. prosinca 2009. do isplate,

– na iznos 7,64 eura od 3. siječnja 2010. do isplate,

– na iznos 9,89 eura od 2. veljače 2010. do isplate,

– na iznos 9,30 eura od 2. ožujka 2010. do isplate,

– na iznos 13,09 eura od 2. travnja 2010. do isplate,

– na iznos 12,11 eura od 4. svibnja 2010. do isplate,

– na iznos 14,01 eura od 2. lipnja 2010. do isplate,

– na iznos 24,74 eura od 2. srpnja 2010. do isplate,

– na iznos 22,30 eura od 3. kolovoza 2010. do isplate,

– na iznos 31,45 eura od 2. rujna 2010. do isplate,

– na iznos 26,62 eura od 2. listopada 2010. do isplate,

– na iznos 22,99 eura od 3. studenog 2010. do isplate,

– na iznos 34,04 eura od 2. prosinca 2010. do isplate,

– na iznos 40,87 eura od 4. siječnja 2011. do isplate,

– na iznos 35,91 eura od 2. veljače 2011. do isplate,

– na iznos 36,64 eura od 2. ožujka 2011. do isplate,

– na iznos 33,08 eura od 2. travnja 2011. do isplate,

– na iznos 34,18 eura od 3. svibnja 2011. do isplate,

– na iznos 46,27 eura od 2. lipnja 2011. do isplate,

– na iznos 47,97 eura od 2. srpnja 2011. do isplate,

– na iznos 61,35 eura od 2. kolovoza 2011. do isplate,

– na iznos 56,49 eura od 2. rujna 2011. do isplate,

– na iznos 48,93 eura od 2. listopada 2011. do isplate,

– na iznos 48,73 eura od 3. studenog 2011. do isplate,

– na iznos 47,90 eura od 2. prosinca 2011. do isplate,

– na iznos 50,65 eura od 3. siječnja 2012. do isplate,

– na iznos 53,67 eura od 2. veljače 2012. do isplate,

– na iznos 53,77 eura od 2. ožujka 2012. do isplate,

– na iznos 51,86 eura od 3. travnja 2012. do isplate,

– na iznos 52,64 eura od 3. svibnja 2012. do isplate,

– na iznos 53,77 eura od 2. lipnja 2012. do isplate,

– na iznos 52,55 eura od 3. srpnja 2012. do isplate,

– na iznos 52,65 eura od 2. kolovoza 2012. do isplate,

– na iznos 51,52 eura od 2. rujna 2012. do isplate,

– na iznos 49,44 eura od 2. listopada 2012. do isplate,

– na iznos 51,98 eura od 3. studenog 2012. do isplate,

– na iznos 52,91 eura od 2. prosinca 2012. do isplate,

– na iznos 52,54 eura od 3. siječnja 2013. do isplate,

– na iznos 48,82 eura od 2. veljače 2013. do isplate,

– na iznos 51,54 eura od 2. ožujka 2013. do isplate,

VII. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 117,08 eura (sto sedamnaest eura i osam centa) sa zateznim kamatama koje teku od 9. ožujka 2006. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,3 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, a od 1. srpnja do 31. prosinca 2024. po stopi 7,25 % godišnje, od 1. siječnja do 30 lipnja 2025. po stopi 6,15 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. po stopi 5,15 % godišnje te od 1. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena,

u roku 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom 1.285,00 tisuću dvjesto osamdeset pet) eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15. svibnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IX. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka se

odbija.

X. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. 1. 1. Tužiteljica je 1. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv Nove hrvatske banke d. d. radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu br. 743325 kojeg su ona kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. ožujka 2006. i to odredbi iz:

– čl. 11. 3. "Za sve sporove iz ovog Ugovora stranke ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.",

– čl. 2. 1. "… u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.",

– čl. 2. 4. "… po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.",

– čl. 1. "… tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.",

– čl. 8. "… tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća ...",

– čl. 6. 1. "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.", pa da navedene odredbe ugovora, kao i sve kasnije izmjene odluke, ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

1. 1. 2. Osim toga, zatražila je da joj Nova hrvatska banka d. d. isplati:

– 400,25 eura sa zateznim kamatama koje teku na način kako je to određeno u t. V. izreke po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi,

– 1.623,76 eura sa zateznim kamatama koje teku na način kako je to određeno u t. VI. izreke po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli,

– 117,08 eura sa zateznim kamatama koje teku na način kako je to određeno u t. VII. izreke po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita.

1. 2. U tužbi je navela da je s pravnim prednikom tuženika Volksbank d. d. 6. ožujka 2006. sklopila ugovor o kreditu br. 743325. Tim ugovorom joj je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu 17.091,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunatog po srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, a koja je nepoštena i ništetna. Ugovor je sklopljen na od banke unaprijed formuliranom obrascu. Stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti te je odredba o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke unesena kako bi se pogodovalo banci. Ova odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kojoj su nametnuti dodatni financijski troškovi u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem.

1. 3. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke. U vrijeme sklapanja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Navedena odredba je dio standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu. Tužiteljica je bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na banku kako u pogledu njezine pregovaračke moći tako i njezinog stupnja znanja. To je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane banke bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna je kogentnim odredbama iz čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se je u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 pravomoćno je utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kamata je cijena, a cijena je bitan sastojak ugovor o kreditu te mora biti određena ili barem odrediva. Kako u ovom slučaju kamatna stopa nije određena niti odrediva, proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv. Stoga je odredba o promjeni kamatne stope na temelju jednostrane obveze tuženika ništetna s učinkom ex tunc te su bez pravnog učinka sve odluke banke o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom.

1. 4. Ugovorom o kreditu je banka odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti 17.091,00 CHF-a po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. U vrijeme sklapanja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, banka je propustila u cijelosti informirati tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u suprotnosti su s čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se je stalno mijenjao tako što se je povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1410/2012 pravomoćno je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su takve odredbe ništetne. Tužiteljica u vrijeme ugovaranja kredita nije bila upoznata o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Banka ju je trebala informirati o specifičnim rizicima i karakteristikama valutne klauzule CHF te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Ona nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, pa niti na to da je znatno rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu u CHF u odnosu na valutnu klauzulu EURO. S obzirom na to da tužiteljica nije bila upozorena na specifične rizike predmetne valute, ona u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogla raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, pa nije mog la procijeniti kakve ekonomske posljedice za nju može prouzročiti takva odredba. Zbog toga su ugovorne odredbe kojim se glavnica i anuiteti vežu uz tečaj valute švicarskog franka ništetne.

1. 5. U čl. 6. 1. ugovora određen je iznos jednokratne naknade u visini 1,1 % od iznosa odobrenog kredita koji se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj. U toj odredbi nije precizirano na koje se konkretne usluge i troškove odnosi ova naknada. Dakle, ta odredba ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada ugovorena. U vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o predmetnoj naknadi te je njezina visina jednostrano određena od strane banke. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužiteljica nije mogla prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Ona je mogla smo prihvatiti ovako formulirani ugovor, a da se nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora, tada do njegovog sklapanja ne bi ni došlo. U skladu s tim je banka zaračunala i naplatila ulaznu naknadu u iznosu 1,1 % od iznosa odobrenog kredita, odnosno 882,17 kuna. Kako je ova sporna odredba suprotna čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača, riječ je o ništetnoj ugovornoj odredbi.

1. 6. Posljedica ništetnosti sastoji se u obvezi ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. U konkretnom slučaju treba se radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i početni srednji tečaj švicarskog franka jer su jedino ti parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Tužiteljica je zbog ništavih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatila predmetni kredit za 2.024,01 euro. S obzirom na ništetnost ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, banka joj je obvezna platiti 117,08 eura.

2. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt 23/25802 od 3. srpnja 2023. određen je upis pripajanja društva Nova hrvatska banka d. d. društvu Hrvatska poštanska banka d. d. čime je Hrvatska poštanska banka d. d. postao pravni sljednik Nove hrvatske banke d. d.

3. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je iznio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, osporio tužbeni zahtjev po osnovi te istaknuo prigovor zastare. U bitnome je naveo kako se utvrđenja iz parnice „Potrošač“ ne mogu primijeniti u ovom slučaju. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. U kolektivnom sporu utvrđivana je tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji prosječnog potrošača. Sve i kada bi ta presuda bila primjenjiva, niti tada nema mjesta njezinoj izravnoj primjeni i automatskoj vezanosti suda utvrđenjima iz te presude. Potrebno je razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika u toj parnici od pravnog odnosa tuženika i svake pojedinačne osobe. U prvom slučaju riječ je o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se ocjenjuje kroz apstraktnu odredbu „prosječnog potrošača“, a u drugom slučaju riječ je o konkretnom pravnom odnosu s konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje se razlikuju od slučaja do slučaja. U slučaju kada bi presuda iz parnice „Potrošač“ bila primjenjiva, predmetne odredbe ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnim u parnici „Potrošač“.

3. 2. Materijalno pravo važeće u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu izrijekom je predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive ugovorne kamatne stope. Tužiteljica nije niti pokušala dokazati da je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka. Njoj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika koji je dostupan svima. Iz toga je očito da se je o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo. Ta odredba je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Tuženik je odluku o promjeni kamatne stope donosio u pravilu jednom godišnje u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika.

3. 3. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Riječ je o jasnoj i lako uočljivoj odredbi. Tužiteljica se je prije sklapanja ugovora bila dužna informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njezina prava i obveze iz ugovora. Osim toga, ona je sve dodatne informacije i pojašnjenja u vezi valutne klauzule i njezinog učinka mogla dobiti od službenika tuženika. Tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na njenu štetu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, ona mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja mora biti značajna. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, nije relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti, ugovorene valutne klauzule prema kojoj su ugovorne stranke imale jednake i ravnopravne startne pozicije. Tuženik je također bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim promjenama tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može predstavljati razlog ništetnosti takve odredbe, već može doći do primjene drugih pravnih instituta (primjerice clausula rebus sic stantibus). Stoga nije ispunjena pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali zakonski ili podzakonski propisi koji bi od tuženika zahtijevali određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača.

3. 4. Ne postoji nikakvo zakonsko uporište da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, odnosno naknadu za odobrenje ugovora, ne bi bila valjana. Propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nisu predviđali zabranu takvih naknada.

3. 5. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik je istaknuo da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava.

4. U dokaznom postupku pročitani su: ugovor o kreditu br. 743325 od 6. ožujka 2006. (14.–22.), otplatne tablice (23. –25., 34.–36.), kartica prometa po kreditu (26.– 33.), dopis Nove hrvatske banke d. d. od 8. svibnja 2023. (37.), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt 23/25802-2 od 3. srpnja 2023. (53., 54.) i zapisnik ovog suda od 20. svibnja 2025. s iskazom tužiteljice (130. –134.).

5. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

6. Pravni prednik tuženika Volksbank d. d., kao kreditor, i tužiteljica, kao korisnik kredita, su 6. ožujka 2006. sklopili ugovor o kreditu br. 743325 kojim je prema čl. 1. ugovora tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila u iznosu 17.091,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Rite Udovičić 7. ožujka 2006. pod posl. br. OU-176/2006-1. Prema čl. 2. 1. ugovora stranke su ugovorile redovnu kamatu u iznosu 5,10 % godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. U čl. 2. 4. ugovora određeno je da je redovna kamata po dospijeću promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukama o kamatama i naknadama kreditora. Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate. U skladu s čl. 4. ugovora kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Rok otplate kredita prema čl. 5. ugovora iznosi 84 mjeseci. U čl. 6. 1. ugovora određena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,1 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna, a naplaćuje se jednokratno prilikom puštanja kredita u tečaj. Na temelju čl. 8. ugovora korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 242,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu počevši od 1. travnja 2006. U čl. 11. 3. ugovora određeno je da za sve sporove iz ovog ugovora stranke ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

7. 1. Tužiteljica je u svom iskazu navela da joj je za putovanje na posao i s posla trebalo osobno vozilo. Tada je u [adresa] postojala firma koja je prodavala osobna vozila marke Renault i kod njih se je interesirala za kupnju vozila za njene osobne, privatne potrebe. Vozilo nije kupovala ni za firmu ni za obrt jer nema ni obrt ni firmu niti ih je imala u to vrijeme. Ta auto kuća preporučila joj je banku Volksbank d. d. kao instituciju koja odobrava kredite za kupnju vozila marke Renault model Clio kojeg je tada namjeravala kupiti i u cijelosti otplatiti kreditom. Poslušala ih je i u toj je banci ishodila kredit. Ona je kredit otplatila u cijelosti u ugovorenom roku od 84 mjeseca te nije izvršila nikakvu konverziju kredita. U banci su joj odmah ponudili kredit isključivo u valuti CHF te joj nisu nudili kredit niti u HRK niti u EUR niti u nekoj drugoj valuti. Službenici u banci rekli su joj da je riječ o vrsti kreditiranja u valuti CHF, da je to vrlo stabilna valuta i njihova je preporuka bila isključivo kredit u CHF uz objašnjenje da je to najstabilnija valuta koja ne mijenja tečaj te nema rizika od promjena kamata. Rekli su joj i da je kamata promjenjiva, ali minimalna. Stalno su joj naglašavali da je to najstabilnija valuta i da je vrlo mala mogućnost promjene tečaja u odnosu na HRK. Uzela je kredit u visini 17.091,00 CHF koliko je koštao auto. Prva rata kredita iznosila je 1.133,00 kuna, a najviša je bila oko 1.600,00 kuna i nešto malo više. U vrijeme sklapanja ugovora moralo se je paziti da joj rata kredita ne bude veća od jedne trećine njezine plaće. Bilo joj je važno koliko će iznositi promjenjiva kamatna stopa s obzirom na njezino prvo zaposlenje i visinu plaće. Objasnili su joj da ta ugovorena promjenjiva kamatna stopa mjesečno ne može biti više od 100,00 kuna prema rati kredita, ali nisu joj objasnili na koji način oni obračunavaju kamatnu stopu, kada se mijenja i na temelju kojih odluka i tko odlučuje. S bankom nije mogla ništa pregovarati, naročito ne o kamatnim stopama. U banci je dobila primjerak ugovora o kreditu na formularu i ni na koji način nije mogla utjecati na pojedine odredbe tog ugovora. Kod sklapanja ugovora dobila je početni otplatni plan kredita prema kojem su rate kredita trebale biti istovjetne, to je bio i njezin uvjet da uzme kredit. Nakon nekog vremena banka joj je dostavila obavijest o promjeni i povećanom iznosu rate kredita. Kada je otišla u banku, rekli su joj da je došlo do promjene tečaja valute CHF i promjene kamatne stope. Oko dvije do tri godine plaćala je normalne rate kredita kako je bilo ugovoreno, pa se onda sve to povećalo. Rate su se povećavale i varirale su. Prilikom sklapanja ugovora javni bilježnik Rita Udovičić joj je pročitala ugovor i protumačila njegove odredbe. Međutim, ona joj nije ništa govorila o riziku valute CHF i mogućnosti promjene tečaja. Ona nije mogla utjecati niti na pitanje nadležnosti za rješavanje sporova između nje i banke. Platila je 800,00 kuna kao naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u trenutku sklapanja ugovora. U banci su joj prilikom sklapanja ugovora rekli da mora platiti jednokratnu naknadu na ime troškova obrade zahtjeva kredita i drugih troškova vezanih uz sklapanje kredita te im je za to platila 800,00 kuna. Banka joj pritom nije objasnila koji bi to troškovi bili, nego joj je samo rečeno da je to nešto što mora platiti. Ona nije imala mogućnost pregovarati o tome jer je banka to uvjetovala da bi joj odobrila kredit za kupovinu vozila. Kod sklapanja ugovora nije mogla utjecati na pojedine ugovorne odredbe, pa tako ni na mjesto suda koji bi bio nadležan za spor, a u ugovoru je naveden sud u Zagrebu. Ona oduvijek živi u [adresa], a zaposlila se je u Krnici te je to njezino područje funkcioniranja.

7. 2. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio uvjerljivim i podudarnim s ostalim izvedenim dokazima, pa ga je prihvatio kao istinitog.

8. 1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

8. 2. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluge), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

8. 3. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica sklopila predmetni ugovor kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila, ona ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužiteljica predmetni ugovor iskoristila u druge svrhe.

9. Prvo sporno pitanje odnosi se na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda i s tim u vezi na valjanost prorogacijske klauzule.

9. 1. 1. Ugovorom o kreditu je između stranaka ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, dakle u mjestu sjedišta tuženika, u smislu čl. 70. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025., nadalje ZPP). U čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022., 59/2023.), koji je trenutno na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nadalje Direktiva), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Iste odredbe bile su sadržane u čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. 1. 2. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), s tim da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

9. 1. 3. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv R. M. Q. te A3 i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čije je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

9. 1. 4. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom na to da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu. Pritom je utvrđeno i da udaljenost od mjesta prebivališta tuženice do [adresa] iznosi 222 km.

9. 1. 5. Stoga je zaključeno da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

9. 2. 1. Na temelju čl. 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (st. 1.). Druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države u kojoj potrošač ima prebivalište (st. 2.). Od tih odredbi može se odstupiti samo sporazumom:

1. koji je sklopljen nakon nastanka spora

2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. tog članka ili

3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države.

9. 2. 2. Prema tome, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a od čega se može odstupiti samo sporazumom sklopljenim nakon nastanka spora. Ovo pravilo upućuje na mjesnu nadležnost suda na području kojeg potrošač ima prebivalište, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen. U protivnom bi bilo propisano da potrošač može pokrenuti postupak pred sudovima države gdje ima prebivalište, a ne pred sudovima mjesta njegovog prebivališta. Isti pravni stav zauzet je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019. i u rješenju Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž 4346/2023-2 od 7. svibnja 2024.

9. 2. 3. Ovdje je potrebno napomenuti kako je riječ o procesnim odredbama za čiju primjenu nije odlučujuće vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, već trenutak kada je tužba podnesena sudu. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena sudu u vrijeme kada je Zakon o potrošačkom kreditiranju bio na snazi, potrebno je primijeniti te odredbe. To neizravno proizlazi i iz navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Zagrebu.

9. 2. 4. U konkretnom slučaju tužiteljica ima status potrošača te nakon nastanka spora nije s tuženikom sklopila sporazum o mjesnoj nadležnosti. Stoga se ni po ovoj osnovi ne može prihvatiti nadležnost mjesno nadležnog suda u Zagrebu zasnovanog na prorogacijskoj klauzuli iz ugovora o kreditu.

9. 3. U skladu s iznijetim zaključeno je da je prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu ništetna te da je ovaj sud mjesno nadležan na temelju okolnosti što je tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe imala prebivalište na području njegove nadležnosti, pa je neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda .

9. 4. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. I. izreke.

10. Sljedeća sporna pitanja odnose se na valjanost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

10. 1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika Sberbank d. d. (ranije Volksbank d. d.) od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužen ika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. 2. Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu. U skladu s tim se tužiteljica u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz ovih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnih planova sastavljenih u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

10. 3. Međutim, u tom kolektivnom sporu nije raspravljeno o tome je li u svakom pojedinačnom slučaju pravni prednik tuženika obavijestio potrošača o uvjetima i pravnim posljedicama sklapanja ugovora. Tako je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. navedeno kako "(…) odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u ko lektivnom sporu), podnositeljici je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. st. 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja." U skladu s tim je u svakom predmetu potrebno utvrditi je li banka dala potrošaču potpune, odnosno sveobuhvatne obavijesti o promjenama kamatne stope i promjeni tečaja švicarskog franka, pa da je tek nakon toga potrošač pristao na sklapanje ugovora o kreditu. Tako je i u ovom predmetu potrebno utvrditi te činjenice, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju za koje je pravomoćno utvrđeno da je pravni prednik tuženika u svojoj poslovnoj praksi postupao na nepošten način što je za posljedicu imalo da su obveze potrošača tijekom otplate kredita znatno povećane u odnosu na obveze koje su mu predočene prilikom sklapanja ugovora.

10. 4. Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da joj je pravni prednik tuženika objasnio sadržaj spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da joj je predočio mogućnost znatnog povećanja anuiteta uslijed povećanja kamatne stope i porasta vrijednost švicarskog franka. Tuženik je u ovom postupku trebao dokazati da je prije sklapanja ugovora o kreditu njegov pravni prednik predočio tužiteljici realnu mogućnost znatnog povećanja tečaja švicarskog franka i kamatne stope, pa da je ona na to pristala, no u pogledu toga nije predložio niti jedan relevantan dokaz.

10. 5. Na temelju navedenog je zaključeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuž iteljice kao potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) ništetne.

10. 6. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. II. i III. izreke.

11. 1. U vrijeme sklapanja ugovora su ugovorne stranke postigle suglasnost o bitnim sastojcima ugovora o kreditu, odnosno o visini iznosa kredita, visini kamatne stope i visini obroka čijom otplatom se kredit treba vraćati. Tužitelj ica je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila suglasna s uvjetima povrata kredita prema početnim parametrima, odnosno početnoj kamatnoj stopi i tada važećem tečaju CHF. Te okolnosti su njoj u to vrijeme bile poznate. Riječ je o osnovnim odrednicama ugovora o kreditu s kojima se je suglasila jer u protivnom ne bi potpisala ugovor o kreditu.

11. 2. U skladu s navedenim ništetnost odredbi o promjenjivosti kamate stope, valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka u vrijeme sklapanja ugovora. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nisu bile ni uvjet ugovora o kreditu ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Nadalje je potrebno ocijeniti je li ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita poštena u skladu s čl. 81. st. 1. –3. Zakona o zaštiti potrošača.

12. 1. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, a u skladu s čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača na njemu je bio teret dokaza, da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora (naknade za obradu kredita) koju je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja, kao ni da je jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je riječ o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama od strane pravnog prednika tuženika, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, što je utvrđeno i iz njezinog iskaza koji je i u tom dijelu ocijenjen vjerodostojnim. Tužiteljica je u svom iskazu na vjerodostojan način iskazala kako nije mogla utjecati na ovu odredbu te da joj prije sklapanja ugovora nije objašnjeno na ime kojih troškova se ta naknada naplaćuje. Tuženik u ovom postupku nije obrazložio (time ni dokazao) koje usluge ili koji troškovi su točno podmireni iz te naknade za obradu zahtjeva, a koji bi bili u izravnoj vezi s predmetnim ugovorom o kreditu. Time on nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita. Činjenica da su korisnici kredita kojima je bio odobren veći iznos kredita plaćali i višu naknadu, dovodi do zaključka da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je pravni prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

12. 2. Potrebno je ukazati i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

12. 3. U odnosu na navode tuženika da je riječ o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj ugovornoj odredbi, valja navesti da se sporna ugovorna odredba naizgled čini kao jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, i visine te naknade (navedeno da naknada iznosi 1,1 % od iznosa kredita), međutim prema stavu ovog suda ona nije u potpunosti jasna i razumljiva jer u njoj nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

12. 4. Iako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje ili zabrana ugovaranja utužene naknade, ta činjenica ne čini predmetnu odredbu o naknadi za obradu kredita valjanom jer je nakon provođenja testa poštenosti utvrđeno da pravni prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri.

12. 5. Slijedom navedenog, ova ugovorna odredba očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača i slabije ugovorne strane. Slijedom toga riječ je o nepoštenoj odredbi u skladu s čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača te ništetnoj u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

12. 6. U tom smislu svoje pravno shvaćanje iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama posl. br. Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., posl. br. Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024., posl. br. Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024. te posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.

12. 7. Prema tome, odlučeno je kao u t. IV. izreke.

13. Nadalje je potrebno razmotriti tuženikov prigovor zastare.

13. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005.), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav pravni stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

13. 2. Kako je tek ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost ugovora o kreditu, a na tom temelju tužiteljica zasniva svoje tužbene zahtjeve za isplatu, nije mogao proteći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima za predmetna potraživanja.

14. Tuženik nije osporio visinu novčanih potraživanja tužiteljice. Prema tome je tužiteljica isplatila tuženiku po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi 400,25 eura, po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli 1.623,76 eura te po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita 117,08 eura.

15. 1. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli u švicarskom franku i o jednokratnoj naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do povećanja anuiteta zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka i povećanja kamatne stope, kao i iznos koji je platila na ime jednokratne naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

15. 2. Tuženik je na osnovi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužiteljici naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

15. 3. Od 9. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/2004., 35/2005.) po stopi 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. određuje se prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima te je iznosila: 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., 12 % godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., 8,14 % godišnje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., 8,05 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2016., 7,88 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2016., 7,68 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2017., 7,41 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2017., 7,09 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2018., 6,82 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2018., 6,54 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2019., 6,3 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2019., 6,11 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2020., 5,89 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2020., 5,75 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2021., 5,61 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2021., 5,49 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2022., 5,31 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2022., 5,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2023., 7 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2023., 7,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. , 7,25 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2024., 6,15 % godišnje od 1. siječnja do 30 lipnja 2025. i 5,15 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. Nakon 1. siječnja 2025. izračunava se po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena.

15. 4. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. V.–VII. izreke.

16. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

16. 1. Na temelju čl. 154. ZPP-a pravo na naknadu troškova postupka ovisi o uspjehu stranke u parnici. Prema tome, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

16. 2. Budući da je tužiteljica uspjela u cijelosti u sporu, tuženik joj je dužan naknaditi opravdane troškova postupka.

16. 3. Tužiteljica je zatražila naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe, podneska od 12. travnja 2024., na ročištima od 13. ožujka 2025., 20. svibnja 2025. i 9. travnja 2026., sve po 200,00 eura, za izbivanje iz pisarnice 100,00 eura, za PDV 275,00 eura te za trošak prijevoza 35,00 eura.

16. 4. Svi zatraženi troškovi bili su potrebni za vođenje spora te su i pravilno izračunati s izuzetkom izbivanja iz pisarnice po kojoj osnovi tužiteljica nema pravo na naknadu. Prema tome, tužiteljici pripada naknada parničnih troškova u visini 1.285,00 eura.

16. 5. Stoga je odlučeno kao u t. VIII.–X. izreke.

U Pazinu 15. svibnja 2026.

Sudac

mr. sc. Emanuel Radolović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

1. tužiteljica p. p.,

2. tuženik.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte