Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-441/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužiteljice EU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupana po punomoćniku Tomislavu Bogdan odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB – d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Đini Lukac Novaković odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 14. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnikom tuženika i javno objavljene presude 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9011131043 zaključenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb kao kreditora i tužitelja EU kao solidarnog i založnog dužnika dana 05.04.2006. god. te koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dragice Dumančić dana 07.04.2006. god. pod brojem OU-309/06, a koja u čl. 1. glasi: „...po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“; u čl. 4. glasi: „...promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupe proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita....Kamata se obračunava u CHF...“; u čl. 5. glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; u čl. 6. glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; u čl. 7. st. 2. glasi: „..plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“; u čl. 12. st. 8. glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune...“; a u čl. 12. st. 9. glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnici i Založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 11.511,16 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26.11.2022. god. pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.291,99 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, tj. od 15. svibnja 2026., pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da su dana 05.04.2006. god. tužitelj kao solidarni te založni dužnik i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9011131043 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dragice Dumančić dana 07.04.2006. g. pod brojem OU-309/06, a prema kojem je tuženik kao kreditor bivšem suprugu tužiteljice - ĐU - kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 78.700,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili su 491,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti, no tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn povećavali. Pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, korisnik kredita je sukladno čl. 4. navedenog Ugovora, bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci tuženika, a na dan zaključenja Ugovora ona je iznosila 4,35 % godišnje. Također, jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Predmetni kredit je otkazan dana 20.04.2009. god. radi čega je i tužiteljica uz svojega tada aktualnog supruga te uz OU, drugog solidarnog dužnika podmirivala predmetni kredit što prisilnim putem zapljenama s plaće, što putem Financijske agencije zapljenama s računa u banci, a što dobrovoljno.

2. U svezi gore navedenoga, tužitelj nije zaprimio od tuženika jedinstveni dokument iz kojeg bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta u HRK i u CHF se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu i koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, pa iz tog razloga tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno na temelju znanih mu podataka.

3. Tužiteljica se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br:

Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, u razdoblju od 10.09.2003. god. do 31.12.2008. god., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH svojom revizijskom presudom i rješenjem br. Revt-249/14-2 od 09.04.2015. god. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih ovdje tuženik PBZ d.d. u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Ista je potvrđena odlukom VSRH-a br. Rev-2221/18-11 od 03.09.2019. godine.

4. Tužiteljica navodi da primjenom clausule rebus sic stantibus (klauzula po kojoj svaki ugovor vrijedi samo dotle dok se prilike koje su postojale u vrijeme njegova potpisivanja bitnije ne promijene), a čija je primjena afirmirana i u međunarodnom pravu (Bečka konvencija o međunarodnom ugovornom pravu od 23. V. 1969. prihvatila je tu klauzulu - čl. 62. Bitna promjena okolnosti), svaka od ugovornih strana može od druge zahtijevati izmjenu ugovora ako nepredviđeno i bez njezine krivnje dođe do izmjena okolnosti koje otežavaju ispunjenje ugovora, što je ovdje nedvojbeno slučaj. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.11.2004. - 31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

5. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ U čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

6. Tužitelj je prvotno u tužbi specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 10.000,01 kn sa zateznim kamatama, a također traži i utvrđenje ništetnog ugovora o kreditu u cijelosti i podredno utvrđenje ništetnih odredbi ugovora gdje je regulirana promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a nakon što je provedeno vještačenje tužitelj je sukladno nalazu vještaka specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje ukupno iznos od 11.511,16 eura sa zateznom kamatom na taj iznos, te utvrđenje nišetnih odredbi ugovora o kreditu u kojima je regulirana promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tj. tužitelj je povukao dio deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu.

7. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini, te istakao prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 240. do 246. ZOO-a. Nadalje, tuženik je istakao prigovor istaknute aktivne legitimacije jer tužiteljica nije bila korisnik kredita.

8. Nadalje tuženik navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF, jer u ugovoru o kreditu jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, što znači da valutna klauzula u RH uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Nadalje, tuženik navodi da je predmetni ugovor o kreditu solmeniziran od strane javnog bilježnika i kao takav je odraz stvarne volje ugovornih strana i ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem i da to jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima i upravo zbog toga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim potrebama.

9. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove, neosnovano je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a br. Pž-7129/13 a u smislu odredbe čl. 138.a i 502.c ZPP-a, zbog čega se tužbeni zahtjev u potpunosti smatra neosnovanim. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi.

10. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze u Ugovor o kreditu, otplatni plan, pročitao podneske stranaka, iskaz tužiteljice EU, provedeno je vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Tonke Vulić.

11. Tužiteljica EU u svom iskazu je navela da je tijekom 2006. godine s tuženikom u svojstvu založnog dužnika i solidarnog dužnika sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu, dok je korisnik kredita bio njezin suprug ĐU. Riječ je o njezinom bivšem suprugu od kojeg se razvela 2010. godine, i koji živi u [adresa] i nije pokretao nikakve postupke vezane za utvrđenje ništetnosti spornog ugovora o kreditu. Ona je tada zajedno sa tadašnjim suprugom, korisnikom kredita, a radi realizacije kredita tijekom 2006. godine obilazila banke, te tražila najpovoljniji kredit. Tada su odlučili sklopiti ugovor o kreditu s Privrednom bankom Zagreb d.d.. Tada su ona i suprug u PBZ-u rekli da im treba iznos od oko 350.000,00 kn, odnosno oko 50.000,00 Eur, te nam je od strane službenika banke ponuđen kredit vezan uz valutu CHF u iznosu od 78.700,00 CHF. Tada im je službenik banke rekao da je u tom kreditu mjesečna rata povoljnija, niža kamata, i da će takav kredit lakše otplatiti. Oni su tada prihvatili sugestiju službenika banke, jer je korisnik kredita po struci strojobravar, a ona je upravni referent, te nisu imali stručnog znanja preispitivati preporuku službenika banke, već su prihvatili ponuđeni kredit koji im je prezentiran najpovoljnijim. Nisu ni na koji način upozoreni na mogućnost drastičnog rasta tečaja CHF. Osim toga ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, čija je buduća promjena ovisila o jednostranoj odluci banke. Prilikom sklapanja ugovora a niti u samom ugovoru nisu upoznati s parametrima o kojima će ovisiti njezino buduće kretanje. Ugovor o kreditu je u cijelosti pročitala, te ga razumjela u skladu s objašnjenim od strane službenika banke da je CHF valuta stabilna, a kamatna stopa neznatno podložna promjeni. Početna rata kredita iznosila je oko 2.000,00 kn, te je njezinom tadašnjem suprugu korisniku kredita uručen početni otplatni plan iz kojeg su oni zaključili da će sve buduće rate biti približno istog iznosa. Poznat joj je izraz valutne klauzule, no u banci im je predočeno da je riječ o stabilnoj valuti, te da isto neće imati utjecaja na njihovu mjesečnu obvezu. Ispočetka su rate kredita uredno plaćali na način da je to plaćao suprug, no naknadno su se rate kredita drastično povećale što je dovelo do nemogućnosti uredne otplate, potom otkaza kredita i provođenje ovrhe na našoj nekretnini. Kredit su realizirali u svrhu adaptacije nekretnine koju su koristili za stanovanje, a koju je ona nakon razvoda braka s korisnikom kredita, zajedno s kćeri koristila za stambene potrebe sve dok ista nije prodana na elektroničkoj javnoj dražbi. Njezin bivši suprug ĐU živi u [adresa] na njoj nepoznatoj adresi unazad 10 godina, te isti nije imao nikakvog interesa za sudjelovanje u ovršnom postupku kada im se prodala kuća, te je zapravo sama nastojala riješiti problem. Tijekom 2009. godine zbog neuredne otplate kredita ugovor o kreditu je raskinut, te je cjelokupna preostala glavnica od oko 76.000,00 CHF dospjela na naplatu, i to u kunskoj protuvrijednosti na dan otkaza. I prije otkaza ugovora ona je pojedine rate kredita u skladu sa svojim mogućnostima osobno plaćala, te za neke uplate ima uplatnice, dok joj u banci ponekad nisu htjeli unijeti moje podatke kao uplatitelja, već su uvodili korisnika kredita odnosno njenog bivšeg supruga. Naknadno je 2011. godine radi namirenja iznosa od 73.000,00 CHF određena ovrha na njezinoj plaći, koja joj se u travnju iste godine odmah počela provoditi. Osim toga tijekom 2009. godine Zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja podnesena je na naplatu te su joj dvije plaće u cijelosti skinute radi namirenja tuženika. U konačnici bez obzira na svakomjesečno podmirenje obveze ustegama na plaći u ožujku 2018. se određuje ovrha na njezinoj nekretnini koja je i prodana 2021. godine. No i pored toga kako niti prodajom njezine nekretnine tuženik i dalje ima potraživanje i dalje joj se s plaće usteže iznos od 1.000,00 kn, odnosno od oko 132,72 Eur svaki mjesec radi namirenja tuženikove tražbine i spornog ugovora o kreditu. Smatra da je cijeli ugovor ništetan, no u svakom slučaju ništetne su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer su ju iste dovele do nemogućnosti ispunjenja preuzete ugovorne obveze, a smatra i da tražbina tuženika prilikom otkaza ugovora o kreditu nije iznosila koliko je naznačeno. Nadalje je navela da prilikom solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika samo su upozoreni na pravne posljedice ne izvršenja preuzetih obveza, odnosno mogućnost pokretanja ovrhe. Nikada nije bila obrtnik, a niti korisnik kredita u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, već je kredit realiziran radi adaptacije kuće koju su koristili za stanovanje. Nadalje je navela da razumije pojam promjenjivosti kamate, no od službenika banke im je pojašnjeno da je riječ o njihovoj praksi te da se kamatna stopa može neznatno mijenjati na više ili na niže, ali njima nije rečeno o čemu će to ovisiti. Nije u banci rekla da joj nešto nije jasno, upravo zato što je vjerovala rečenom da je valuta stabilna, a kamatna stopa neznatno podložna promjeni. Prethodno nije dizala nikakve kredite i u ovom je bila sudužnik i založni dužnik a ne korisnik kredita. Ne sjeća se da su se prilikom sklapanja ugovora spominjali opći uvjeti poslovanja tuženika.

12. Tužbeni zahtjev je osnovan.

13. Iskazu tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo sud joj je u cijelosti poklonio vjeru te utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo, te da joj je upravo kredit vezan uz CHF valutu predočen najpovoljnijim i preporučeno joj je sklapanje ugovora u valutnoj klauzuli CHF. Također sud je priklonio vjeru i njezinom iskazu da joj nije pojašnjeno o kojim će parametrima ovisiti rast valute CHF.

14. Naime, iz svega gore navedenog razvidno je da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatom pretplaćenih iznosa kredita s osnova valutne klauzule po osnovi stjecanja bez osnove, kao i utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u kojima je regulirana valutna klauzula i kamatna stopa.

15. Nesporno je između stranaka da su dana 05.04.2006. god. tužitelj kao solidarni te založni dužnik i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9011131043 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dragice Dumančić dana 07.04.2006. g. pod brojem OU- 309/06, a prema kojem je tuženik kao kreditor bivšem suprugu tužiteljice - ĐU - kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 78.700,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili su 491,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti, no tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn povećavali. Pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, korisnik kredita je sukladno čl. 4. navedenog Ugovora, bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci tuženika, a na dan zaključenja Ugovora ona je iznosila 4,35 % godišnje.

16. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nepoštene i ništetne i da li je nastupila zastara, te da li postoji tražbina tužitelja prema tuženiku za isplatu preplaćenih iznosa, odnosno sporna je visina, te dali je tužiteljica aktivno legitimirana.

17. Presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u točki 5. utvrđeno je da je i tužena Privredna banka Zagreb u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) čl. 81.82 i 90.

18. Presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. suđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 izreke koji glasi: Utvrđuje se između ostalog da je i tužena Privredna banka u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.

19. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06. 2018., odnosno odbijene revizije tuženih banaka.

20. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sli. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

21. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

22. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

23. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

24. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

25. Ocjenjujući ugovornu odredbu iz čl. 1., 5. i 7. st. 2. i čl. 12. st. 8. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke su nerazumljive jer mu nisu na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedene odredbe valjalo utvrditi da su nepoštene i ništetne primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

26. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nastavno riječ je Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

27. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

28. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 MU od 23. travnja 2015.).

29. U konkretnom slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih sudovi u RH već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama VSRH Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i USRH U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, te odluke VTS RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom VSRH Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojeg razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

30. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja.

31. Da li je tužbeni zahtjev za isplatom osnovan, i do kojih iznosa, odgovor je dobiven nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Na prijedlog stranaka sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Tonki Vulić. Zadatak vještaku određen je rješenjem od 16. listopada 2025. godine, te je naloženo vještaku da vještačenje provede na okolnost utvrđenja činjenice koliko je tužitelj pretplatio kredit po osnovi tečajne razlike na način da izračuna svakomjesečnu razliku između tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadno povećanog tečaja, kao i da izračuna tzv. negativnu razliku.

32. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 17. siječnja 2026. godine (list spisa 222 do 228) proizlazi da sukladno dokumentu banke realizirani otplatni plan i knjigovodstvena kartica kredita obveza za anuitete je do datuma otkaza kredita od 1. listopada 2009. godine utvrđena u iznosu od 92.279,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti anuiteta, kredit je još uvijek u otplati, a do dana izrade nalaza otplaćeno je anuiteta u vrijednosti od 48.986,60 CHF, a za kredit postoji još uvijek obveza za neotplaćenu glavnicu u iznosu od 43.293,03 CHF. Nadalje iz nalaza proizlazi da je banka namirila dio potraživanja prodajom kuće tužiteljice u iznosu od 41.216,30 CHF koja uplata je primljena 25. studenog 2022. godine od kojeg iznosa je banka zatvorila glavnicu kredita u iznosu od 27.771,14 CHF, a ostatkom od 13.445,16 CHF su zatvoreni troškovi i zatezne kamate. Da je obveza u CHF za anuitete otplaćivana po srednjem tečaju banke za CHF na dan početka korištenja kredita za anuitete bi se platilo 227.055,14 HRK. Od stvarno plaćenog anuiteta po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja anuiteta je oduzet plaćeni anuitet po srednjem tečaju banke za CHF na dan početka korištenja kredita i dobivene su ukupne razlike tečaja u iznosu od 85.168,75 HRK što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 11.303,82 EUR. Vještak nadalje navodi da je pretplaćeno tečajnih razlika u 21 anuitetu u kojemu je srednji tečaj kreditora za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita u iznosu od 11.511,16 EUR, a manje je plaćeno tečajnih razlika u 21 anuitetu u kojemu je srednji tečaj kreditora za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita u iznosu od - 207,34 EUR.

33. Vještak također ističe da je tužiteljici kredit isplaćen 21. travnja 2006. godine kada je 1 CHF po srednjem tečaju PBZ vrijedio 4,635049 HRK.

34. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan jer je sud na temelju istog utvrdio razliku anuiteta po više plaćenoj tečajnoj razlici. Tužitelj na nalaz i mišljenje nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i specificirao tužbeni zahtjev tako da je od ukupno pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja potražuje 11.511,16 eura, a sve sa zateznim kamatama od 26. studenog 2022. godine pa do isplate. Znači, tužitelj je izvršio preinaku tužbenog zahtjeva, tj. povećao tužbeni zahtjev. Tuženik je u podnesku od 26. siječnja 2026. godine iznio primjedbe isključivo pravne naravi, te se protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

35. Pri donošenju odluke o visini tužbenog zahtjeva sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 11.511,16 eura na ime razlike valutne klauzule CHF na način kako je to navedeno u izreci presude pod točkom II, a što čini zbroj pojedinih iznosa u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno razliku više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF tijekom čitavog razdoblja otplate kredita. Dakle, kako je sud prethodno utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, razlika je utvrđena provedenim vještačenjem. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i obrazložen jer je dan u skladu sa pravilima struke, a što potvrđuju i stranke koje nisu na nalaz i mišljenje vještaka, a vezano za matematički izračun imale primjedbi, sud je primjenom čl. 1111. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci presude u točki II., jer tužitelj nema ta znanja koja su potrebna da bi specificirao tužbeni zahtjev podnošenjem tuže, sve dok sud nije proveo vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke, a koje je bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

36. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim od prvog sljedećeg dana mjeseca u kojem je razlika nastala a što je utvrđeno iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, u skladu sa čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene to je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao i od dana stjecanja. Slijedom navedenog tužitelju pripadaju kamate kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom te kako stoji u točki II izreke presude.

37. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare potraživanja u odnosu na pretplaćene anuitete tečajnih razlika uslijed valutne klauzule, jer je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Visokom trgovačkom sudu dana 4. travnja 2012. godine, u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je i pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavog ugovora. Naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, prethodno je tumačenje dopunjeno uz obrazloženje da se isto odnosi samo na one Ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora. Kako je tuženik bio stranka kolektivnog spora, a tužba podnesena 13. svibnja 2021. godine to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 371. ZOO/91, odnosno opći zastarni rok od 5 godina (jer je riječ o stjecanju bez osnove), pa nije nastupila niti zastara tražbine. Iz navedenog razloga, kako je sud stava da se ima primijeniti opći zastarni rok, nije cijenio osnovanim navode tuženika da u konkretnom slučaju treba doći do primjene zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima.

38. Nadalje, neosnovan je prigovor tuženika promašene aktivne legitimacije. Naime, iz iskaza tužiteljice, kao i iz zaključenog Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita bio ĐU, suprug tužiteljice, a tužiteljica je bila solidarni dužnik i založni dužnik, a to znači da stranke ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara, a kako to navodi tuženik, a što i proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH br. Revt-299/12.

39. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju je priznat trošak prema priloženom troškovniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 28. srpnja 2021. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 16. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 25. listopada 2022. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 19. listopada 2023. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 16. siječnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 9. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 14. travnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura, uvećano za troškove PDV-a iznos od 400,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,54 eura, tj. ukupno 2.291,99 eura.

40. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 15. svibnja 2026.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku