REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-271/2022-79
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Ivan Zubić, odvjetnik u Krapini, protiv tuženika Zagrebačke banke Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 25. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika ARJ, te presude javno objavljene 15. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Tuženiku Zagrebačka banka d.d., [adresa], 10 000 Zagreb, OIB 92963223473, nalaže se da tužitelju Tomislav Gmajnić, 49 000 [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u iznosu od 15.680,10 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na:
- iznos od 2.08 EUR od 10.06.2006. do isplate;
- iznos od 1.32 EUR od 10.09.2006. do isplate;
- iznos od 2.63 EUR od 10.10.2006. do isplate;
- iznos od 22.52 EUR od 10.11.2007. do isplate;
- iznos od 20.36 EUR od 10.12.2007. do isplate;
- iznos od 29.93 EUR od 10.01.2008. do isplate;
- iznos od 38.99 EUR od 10.02.2008. do isplate;
- iznos od 99.47 EUR od 10.03.2008. do isplate;
- iznos od 88.76 EUR od 10.04.2008. do isplate;
- iznos od 76.85 EUR od 10.05.2008. do isplate;
- iznos od 76.72 EUR od 10.06.2008. do isplate;
- iznos od 70.50 EUR od 10.07.2008. do isplate;
- iznos od 65.64 EUR od 10.08.2008. do isplate;
- iznos od 69.11 EUR od 10.09.2008. do isplate;
- iznos od 94.66 EUR od 10.10.2008. do isplate;
- iznos od 83.55 EUR od 10.11.2008. do isplate;
- iznos od 66.42 EUR od 10.12.2008. do isplate;
- iznos od 98.92 EUR od 10.01.2009. do isplate;
- iznos od 103.76 EUR od 10.02.2009. do isplate;
- iznos od 119.69 EUR od 10.03.2009. do isplate;
- iznos od 96.54 EUR od 10.04.2009. do isplate;
- iznos od 96.14 EUR od 10.05.2009. do isplate;
- iznos od 92.03 EUR od 10.06.2009. do isplate;
- iznos od 94.39 EUR od 10.07.2009. do isplate;
- iznos od 96.76 EUR od 10.08.2009. do isplate;
- iznos od 101.10 EUR od 10.09.2009. do isplate;
- iznos od 94.18 EUR od 10.10.2009. do isplate;
- iznos od 98.37 EUR od 10.11.2009. do isplate;
- iznos od 99.15 EUR od 10.12.2009. do isplate;
- iznos od 112.07 EUR od 10.01.2010. do isplate;
- iznos od 120.70 EUR od 10.02.2010. do isplate;
- iznos od 117.42 EUR od 10.03.2010. do isplate;
- iznos od 130.26 EUR od 10.04.2010. do isplate;
- iznos od 136.51 EUR od 10.05.2010. do isplate;
- iznos od 136.86 EUR od 10.06.2010. do isplate;
- iznos od 149.50 EUR od 10.07.2010. do isplate;
- iznos od 133.12 EUR od 10.08.2010. do isplate;
- iznos od 180.86 EUR od 10.09.2010. do isplate;
- iznos od 160.15 EUR od 10.10.2010. do isplate;
- iznos od 163.49 EUR od 10.11.2010. do isplate;
- iznos od 171.08 EUR od 10.12.2010. do isplate;
- iznos od 158.70 EUR od 10.01.2011. do isplate;
- iznos od 113.87 EUR od 12.01.2011. do isplate;
- iznos od 168.62 EUR od 10.02.2011. do isplate;
- iznos od 178.00 EUR od 10.03.2011. do isplate;
- iznos od 166.02 EUR od 10.04.2011. do isplate;
- iznos od 192.09 EUR od 10.05.2011. do isplate;
- iznos od 216.34 EUR od 10.06.2011. do isplate;
- iznos od 218.63 EUR od 10.07.2011. do isplate;
- iznos od 83.33 EUR od 13.07.2011. do isplate;
- iznos od 321.46 EUR od 10.08.2011. do isplate;
- iznos od 198.31 EUR od 10.09.2011. do isplate;
- iznos od 104.78 EUR od 14.09.2011. do isplate;
- iznos od 213.50 EUR od 10.10.2011. do isplate;
- iznos od 214.29 EUR od 10.11.2011. do isplate;
- iznos od 214.32 EUR od 10.12.2011. do isplate;
- iznos od 227.61 EUR od 10.01.2012. do isplate;
- iznos od 235.38 EUR od 10.02.2012. do isplate;
- iznos od 236.36 EUR od 10.03.2012. do isplate;
- iznos od 231.10 EUR od 10.04.2012. do isplate;
- iznos od 233.78 EUR od 10.05.2012. do isplate;
- iznos od 239.53 EUR od 10.06.2012. do isplate;
- iznos od 232.85 EUR od 10.07.2012. do isplate;
- iznos od 233.41 EUR od 10.08.2012. do isplate;
- iznos od 221.93 EUR od 10.09.2012. do isplate;
- iznos od 225.71 EUR od 10.10.2012. do isplate;
- iznos od 233.91 EUR od 10.11.2012. do isplate;
- iznos od 231.39 EUR od 10.12.2012. do isplate;
- iznos od 235.46 EUR od 10.01.2013. do isplate;
- iznos od 224.86 EUR od 10.02.2013. do isplate;
- iznos od 221.82 EUR od 10.03.2013. do isplate;
- iznos od 232.77 EUR od 10.04.2013. do isplate;
- iznos od 370.17 EUR od 29.08.2013. do isplate;
- iznos od 222.03 EUR od 04.09.2013. do isplate;
- iznos od 378.77 EUR od 26.09.2013. do isplate;
- iznos od 81.09 EUR od 27.09.2013. do isplate;
- iznos od 545.43 EUR od 31.12.2013. do isplate;
- iznos od 93.14 EUR od 03.01.2014. do isplate;
- iznos od 215.48 EUR od 28.01.2014. do isplate;
- iznos od 134.07 EUR od 28.02.2014. do isplate;
- iznos od 133.29 EUR od 31.03.2014. do isplate;
- iznos od 130.20 EUR od 28.04.2014. do isplate;
- iznos od 126.84 EUR od 29.05.2014. do isplate;
- iznos od 128.34 EUR od 30.06.2014. do isplate;
- iznos od 132.82 EUR od 31.07.2014. do isplate;
- iznos od 135.74 EUR od 29.08.2014. do isplate;
- iznos od 135.39 EUR od 25.09.2014. do isplate;
- iznos od 139.11 EUR od 29.10.2014. do isplate;
- iznos od 140.50 EUR od 26.11.2014. do isplate;
- iznos od 140.38 EUR od 30.12.2014. do isplate;
- iznos od 141.30 EUR od 15.01.2015. do isplate;
- iznos od 141.61 EUR od 26.02.2015. do isplate;
- iznos od 141.71 EUR od 30.03.2015. do isplate;
- iznos od 141.64 EUR od 28.04.2015. do isplate;
- iznos od 141.66 EUR od 27.05.2015. do isplate;
- iznos od 160.50 EUR od 24.06.2015. do isplate;
- iznos od 122.74 EUR od 29.07.2015. do isplate;
- iznos od 153.99 EUR od 31.08.2015. do isplate;
- iznos od 129.05 EUR od 30.09.2015. do isplate;
- iznos od 141.50 EUR od 30.10.2015. do isplate;
- iznos od 141.50 EUR od 30.11.2015. do isplate;
- iznos od 141.47 EUR od 28.12.2015. do isplate;
- iznos od 154.34 EUR od 29.01.2016. do isplate;
- iznos od 171.59 EUR od 29.02.2016. do isplate;
sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."
II. Nalaže se tužitelju AR, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknaditi tuženiku Zagrebačkoj banci Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 92963223473 parnični trošak u iznosu od 6.250,00 EUR (šestisućadvjestopedeseteura), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom, i to, s društvom Zagrebačka banka d.d., Zagreb, dana 24. travnja 2006., zaključio Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3206557932 koji je solemniziran kod Javnog bilježnika Zdravka Biščanin-Pešut iz [adresa], pod brojem OV 1704/2007. Tim ugovorom da je Zagrebačka banka d.d., kao kreditor, odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 200.000,00 CHF sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za CHF na tečajnoj liste HNB važećoj na dan plaćanja kredita, s rokom otplate kredita 360 mjeseci. Za trajanja otplate kredita po Ugovoru iz toč. 1. tužbe kamatna stopa da je više puta mijenjane na štetu tužitelja, a sve to sukladno odredbi članka 4. Ugovora o kreditu, koja glasi: "promjenjivost kamatne stope".
1.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. PŽ7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik, odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od IO. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda da je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/1402 od 9. travnja 2015.
1.2. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 11703., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11. i 25/13.) da je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. l. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača...obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
1.3. Tužitelj da je s tuženikom zaključio i Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu broj 3206557932 od 24. travnja 2006. g., i to dana 10. veljače 2016. godine, koji je solemniziran kod Javnog bilježnika Damira Bjelčića iz [adresa] pod brojem OV 2422/16-2, a koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužitelj potpisom tih ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećen. Prema izračunima koje je sačinio tužitelj da je utvrđeno da je tužitelj u postupku konverzije nije obeštećen za više plaćene iznose s temelja promjene kamatnih stopa i primjene valutne klauzule, odnosno da je:
- s osnove promjene kamatnih stopa tuženik tužitelju ostao dužan iznos od 44.080,63 kuna,
- s osnove primjene valutne klauzule ostao dug tuženika prema tužitelju u iznosu od 74.061,06 kuna.
1.4. S obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, tužitelj tvrdi da je tuženik, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11 ., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), dužan vratiti mu sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.
1.5. Slijedom navedenog, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od , tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci, pod točkom I.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja.
2.1. Prije svega, tuženik ističe da je predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15”), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 10. veljače 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) da su uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužitelj da je, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/ aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika da je nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj da, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i/ili valutne klauzule iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište da nema uporišta u primjeni materijalnog prava. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su, međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta da govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora”, Iz navedenoga da proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga da su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također da nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15 ZID ZPK/15 da je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/ 15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. U odnosu na (neosnovane) tvrdnje tužitelja kako mu je konverzijom nezakonito više obračunata glavnica radeći pritom razliku između neotplaćene CHF glavnice obračunate na dan konverzije i neotplaćene CHF glavnice kakva bi bila prema početnom otplatnom planu, tuženik ističe kako je takav izračun tužitelja neutemeljen i protivan članku 19. c toč. 8. ZID ZPK/15 koji izričito navodi da se učinak konverzije očituje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godini (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015. godine (a ne s iznosom preostale neotplaćene glavnice u CHF prema početnom otplatnom planu kako to tvrdi tužitelj), svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima.
2.2. Nadalje, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, Zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
2.3. Tuženik, nadalje, ističe prigovor zastare. Tvrdi da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).Odredbom čl. 118. ZPP-a da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, tvrdi da je zakonodavac tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 05.07.2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari.
2.4. U odnosu na navode tužbe o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF, te o Odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU, tuženik ne osporava da je 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ali smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta odredba da je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Međutim, neovisno o tome, tužitelj da je kao i svi potrošači, bila dovoljno informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom da je bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute da nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Slijedom navedenog, tuženi tvrdi da odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena.
2.5. Što se tiče tijeka zakonskih zateznih kamata, a koje tužitelj potražuje na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da je u potpunosti neosnovan. Naime, tuženik tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud da potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine. Slijedom navedenog, ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj da bi bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim.
2.6. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o namjenskom, broj kredita 3206557932 od 24. travnja 2006., solemniziranog kod Javnog bilježnika Zdravke Biščanin-Pešut pod brojem OV-1704/2007., Dodatka Ugovoru o kreditu broj 3206557932/1 od 10. veljače 2016., Obavijesti tuženika o promjenama kamatne stope, u početni Otplatni plan, u Otplatni plan od 18.10.2008., u Promete po kreditu/ Specifikacije svih uplata, u izračun konverzije za tužitelja, u podatke iz sudskog registra za GTV-ADRIA d.o.o., u ispis novinskog članka s mrežnih stranica Večernji.hr "Pod ovrhom, a stanove su otplatili" od 27. studenog 2014., proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Mladenu Pavetiću iz Zlatar Bistrice, te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.
4. U ovom postupku između stranaka je nesporno:
-da su tužitelj i tuženik dana 24. travnja 2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu, broj 3206557932 kojim je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 200.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita
- da je navedenim Ugovorom o namjenskom kreditu ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa, temeljem Odluke tuženika o kamatnim stopama i Ugovora o suradnji, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50 % godišnje
-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala Odlukama tuženika
-da su tužitelj i tuženik 10. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 3206557932/1, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje ZIDZPK), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
5. Između stranaka je sporno:
- svojstvo potrošača tužitelja prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu
- jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, te odredbe o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi po Odluci Banke u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu, ništetne
- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom da je kredit konvertiran u skladu sa ZIDZPK/15
- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjene redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF spram HRK u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, posebice zbog činjenice što je kredit konvertiran
- visina tužbenog zahtjeva tužitelja
- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,
- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja.
6. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.
7. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora nije imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, prije svega, valja navesti da nije točan navod tuženika da je teret dokaza te činjenice na tužitelju, već suprotno, tome, teret dokaza te činjenice je na tuženiku, a kao što to proizlazi iz pravnog shvaćanja zauzetog na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 23.11.2023., poslovni broj Su IV-56/2023-9 prema kojem u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.
8. Tuženik je svoj prigovor da tužitelj nije imao status potrošača pojasnio u podnesku od , a u kojem navodi da javni podaci sudskog registra dokazuju da je tužitelj poduzetnik, osnivač i direktor velikog broja trgovačkih društava, osnovni predmet poslovanja istih da je graditeljstvo i poslovanje nekretnina, te da je tužiteljevo društvo GTV-ADRIA d.o.o., kojeg je tužitelj jedini osnivač i direktor, bio investitor izgradnje stambeno-poslovne zgrade na adresi u [adresa], a navedeno društvo da je u svojstvu založnog dužnika bilo i potpisnik Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206557932 od 26.4.2006. na kojem tužitelj temelji svoje zahtjeve u ovom postupku. Također navodi da je prema odredbi čl. 6. navedenog Ugovora namjena kredita bila kupnja stana, pri čemu tuženik pretpostavlja da se radilo o kupnji stana u zgradi koju je kao investitor gradio upravo tužitelj, a što ukazuje na činjenicu da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio kako bi financirao djelatnost vlastitog trgovačkog društva.
9. Uvidom u dokaze koje je priložio tuženik u odnosu na navedenu okolnost, i to u podatke iz sudskog registra za GTV-ADRIA d.o.o., u novinski članak s mrežnih stranica Večernji.hr "Pod ovrhom, a stanove su otplatili" od 27. studenog 2014., te u predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, sud je utvrdio da su točni navodi tuženika da je društvo GTV-ADRIA d.o.o., čiji osnivač i direktor je tužitelj, bilo investitor izgradnje stambeno- poslovne zgrade na adresi u [adresa], te da je navedeno društvo u svojstvu založnog dužnika zaključilo predmetni Ugovor o kreditu, međutim, ove činjenice ne dokazuju da tužitelj predmetni Ugovor o kreditu nije zaključio u svojstvu potrošača, s obzirom da iz samog predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je tužitelj predmetni Ugovor zaključio kao fizička osoba i da je namjena predmetnog kredita bila kupnja stana, pri čemu je još tužitelj prilikom saslušanja iskazao da se radilo o kupnji stana za potrebe stanovanja njegove obitelji.
10. Na osnovu navedenog, sud je utvrdio da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.
11. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, te promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula A i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
12. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
13. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 GR i ĆR od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
14. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, što tuženik nije dokazao.
15. Naime, na tu okolnost tuženik nije predložio niti jedan dokaz, dok je tužitelj, na okolnost neinformiranosti tužitelja o spornim odredbama Ugovora, pored pozivanja na naprijed navedena utvrđenja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, predložio i dokaz saslušanjem tužitelja.
16. Iz iskaza tužitelja, u odnosu na naprijed navedenu okolnost, proizlazi da je prilikom ugovaranja tog kredita kada je došao u poslovnicu banke u [adresa] i kada je djelatniku Banke kojem se obratio predočio svoje kreditne sposobnosti račeno mu je da jedino može uzeti kredit koji je vezan uz CHF. On je pristao na zaključenje takve vrste kredita jer je tada i tečaj CHF-a prema kunama bio povoljan i nije mogao ni na koji način predvidjeti da će takav kredit u budućnosti postati nepovoljan na način da će toliko porasti tečaj CHF i kamatna stopa. Kada je pristao na zaključenje takvog kredita isti mu je uručen na unaprijed sačinjenom formularu kojeg sam ja išao potpisati tj. ovjeriti potpis kod javnog bilježnika. Kada je dobio takav pisani ugovor nije više imao mogućnosti utjecati ili mijenjati pojedine odredbe. Tijekom otplate rate kredita počele sumu znatno rasti tako da mu je financijski bilo jako teško otplaćivati taj kredit, te je tijekom 2016. kada se pojavila mogućnost konvertiranja takvog kredita u eure, zaključio s tuženikom takav sporazum o konverziji. Također je iskazao da kad je sklapao ugovor o kreditu nije dobio obavijest o riziku sklapanja kredita vezanog uz CHF, nije mu bilo pojašnjeno na koji način i kada se može mijenjati kamatna stopa niti je bio obaviješten koliki bi bio iznos otplate u slučaju značajnog rasta tečaja CHF-a.
17. Iskaz tužitelja sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor strankama ponuđen na standardnom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, niti su im bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnijeg rasta tečaja CHF u odnosu na kune. U vezi zaključivanja Dodatka Ugovoru o konverziji, njegov iskaz također je u suglasju s općepoznatim činjenicama koje se odnose na to da je od strane banaka korisnicima kredita bila ponuđena mogućnost sklapanja Dodatka o konverziji i da su oni mogli birati da li će istu prihvatiti ili ne, te da im je tim Dodatkom Ugovor vezan uz valutu konvertiran na način da je izjednačen s uvjetima kao da su zaključili Ugovor vezan uz valutu EUR.
18. Slijedom navedenog, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, te otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, navedene odredbe ništetne.
19. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
20. Prema tome, temeljem citiranih zakonskih odredbi tužitelj ima pravo na restituciju novčanog iznosa kojeg je neosnovano platio temeljem naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, iznosa, međutim, tužitelj u ovom postupku, dokazima koje je predložio i koji su provedeni, nije dokazao njegovu visinu.
21. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sud je, po prijedlogu tužitelja, proveo dokaz knjigovodstveno - financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Mladenu Pavetiću.
22. U skladu s prijedlogom tužitelja, sud je navedenom vještaku naložio sljedeći zadatka vještačenja:
-utvrditi preplaćene iznose po osnovi promjene kamatne stope te tečajnih razlika do kojih je došlo uslijed primjene odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a sve u odnosu na iznose koje bi tužitelj platio da nije bilo tih odredbi, utvrditi razliku glavnice između kredita u CHF na dan konverzije, a kakva je trebala biti na dan konverzije da nije bilo primjene nezakonitih i nepoštenih odredbi (prvi otplatni plan), a koja se izražava na način da se iz prvog otplatnog plana izluči glavnica na dan konverzije i pomnoži s tečajem po kojem je tužitelju isplaćen iznos kredita, te glavnice na dan konverzije, sve izraženo u kunskom iznosu.
23. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 22. svibnja 2026. proizlazi sljedeće:
23.1. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene kamatne stope, za razdoblje od 10.06.2006. god. do 30.09.2015. god. ukupno iznosi 10.078,73 kn ili 1.337,68 EUR, pri čemu je vještak u nalazu i mišljenja tabelarno prikazao visinu i dospijeće svakog pojedinog više preplaćenog anuiteta zbog rasta kamatne stope u naprijed navedenom razdoblju.
23.2. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene deviznog tečaja
– valutna klauzula, za razdoblje od 10.06.2006. god. do 30.09.2015. god. ukupno iznosi 69.723,07 kn ili 9.253,84 €, pri čemu je vještak u nalazu i mišljenju tabelarno prikazao visinu i dospijeće svakog pojedinog više preplaćenog anuiteta zbog rasta tečaja CHF-a u naprijed navedenom razdoblju.
23.3. Traženi iznos glavnice nije utvrđen jer podaci nisu usporedivi. Prvotni otplatni plan je rađen na bazi uvjeta navedenih u ugovoru o kreditu, a dana 14.10.2008. godine uplaćena je uvećana uplata u iznosu od 64.975,33 kn. Tom uplatom promijenjeni je otplatni anuitet. Tuženik nije dostavio u spis plan otplate po izvršenoj uvećanoj uplati iz kojeg bi bio vidljiv izračunati otplatni anuitet, a temeljem koje bi se utvrdilo traženo.
24. Tužitelj je na navedeni nalaz i mišljenje vještaka podnio prigovore u podnesku od 25. kolovoza 2023., u kojem je naveo da se slaže s izračunom vještaka do datuma 18.10.2008. kada je uslijedila uvećana uplata tužitelja (korisnika kredita) na glavnicu kredita u iznosu od 64.839,53 CHF. Nakon te uvećane uplate glavnica da je iznosila 127.612,57 CHF. Poslije te uplate da je vještak trebao izračunati iznos anuiteta prema početnim uvjetima kada je kredit odobren tj. po kamatnoj stopi od 4,5 % i tečaju u trenutku odobrenja kredita. Međutim, vještak da je za izračun uzeo kamatnu stopu od 5,8 % koja je bila u primjeni u trenutku uvećane uplate. Stoga da baza za izračun nije zatečena rata na dan 1.11.2008. u iznosu od 773,63 CHF po kamatnoj stopi od 5,8% nego da je istu trebalo izračunati prema kamatnoj stopi 4,5% i ona tada iznosi 674,16 CHF. Osim toga, konverzija da je provedena s datum od 25.03.2016., a vještak da je izračun izvršio do 30.09.2015. Uzimajući sve to u obzir visina preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope za razdoblje od 10.06.2006. do 25.03.2016. da iznosi 4.944,42 EUR, a ne 10.078,73 kn ili 1.337,68 EUR. Tužitelj prigovara i u odnosu na razdoblje obračuna koje treba biti od 10.06.2006. do 25.03.2016. tj. do datuma konverzije, a ne do 30.09.2015. Također tvrdi da je razliku glavnice na dan konverzije i glavnice kakva je trebala biti da nije bilo nepoštenih i nezakonitih odredbi moguće je utvrditi. Bez obzira što je u međuvremenu bila uvećana uplata na glavnicu kredita isto da je moguće izračunati jer su poznati svi uvjeti: glavnica na početku i prilikom svake mjesečne uplate kao i prije konverzije, ugovorena kamatna stopa, rok otplate i bazni tečaj 1 CHF=4,638514. Tužitelj dodatno prigovara mišljenju u točki 3. obzirom da se tamo navodi kako je 14.10.2008. godine uplaćeno 64.975,33 kn, što nije točno, već tvrdi da je je uplaćeno 64.975,33 CHF-a.
25. Sud je u odnosu na naprijed navedene prigovore tužitelja naložio vještaku da se očituje, što je vještak učinio u svojoj Dopuni nalaza i mišljenja od 23. rujna 2023. u kojoj je vještak utvrdio sljedeće:
25.1. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene kamatne stope, za razdoblje od 10.06.2006. do 30.09.2015. ukupno iznosi 37.519,68 kn ili 4.979,72 €, pri čemu je vještak tabelarno prikazao visinu i dospijeće svakog pojedinog više preplaćenog anuiteta zbog rasta kamatne u naprijed navedenom razdoblju.
25.2. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene deviznog tečaja
– valutna klauzula, za razdoblje od 10.06.2006. god. do 30.09.2015. god. ukupno iznosi 86.395,75 kn ili 11.466,69 €. pri čemu je vještak u nalazu i mišljenja tabelarno prikazao visinu i dospijeće svakog pojedinog više preplaćenog anuiteta zbog rasta tečaja CHF u naprijed navedenom razdoblju, koje je utvrdio na temelju naprijed navedene dodatno dostavljene dokumentacije
25.3. Vještak je na temelju dodatno dostavljene dokumentacije izračunao i razliku glavnice te utvrdio da ista iznosi 42.033,19 kn ili 5.578,76 €.
26. U odnosu na naprijed navedenu Dopunu nalaza i mišljenja tužitelj je ponovno podnio prigovore u podnesku od 8.5.2024., navodeći da je vještak, prilikom svojeg izračuna trebao izračunati više plaćene iznose i to na način da je izračunavao razliku između stvarnih uplata po anuitetima u odnosu na fiksni anuitet u kunama tijekom cijelog utuženog razdoblja odnosno za razdoblje do 31.10.2011. godine trebao je izračunavati razliku više plaćenih iznosa u odnosu na anuitet iznosa 4.659,90 kuna, a za razdoblje od 01.11.2015. godine pa do dana konverzije, razliku više plaćenih iznosa u odnosu na anuitet iznosa 3.125,06 kuna. Prilikom izračuna vještak nije uzimao u obzir stvarne uplate, a što je vidljivo na primjeru sljedećih anuiteta:
a) Na primjeru anuiteta koji je plaćen 10.6.2007. u pregledu uplata po kreditu, vidljiva je uplata od 4.476,80 HRK, a vještak je u svom izračunu koristio iznos uplate 4.476,75 HRK.
b) Na primjeru anuiteta koji je plaćen 10.4.2008. u pregledu uplata po kreditu, vidljiva je uplata od 5.331,07 HRK, a vještak je u svom izračunu koristio iznos uplate 4.581,60 HRK.
c) Na primjeru anuiteta koji je plaćen 10.8.2009. u pregledu uplata po kreditu, vidljiva je uplata od 3.900,60 HRK, a vještak je u svom izračunu koristio iznos uplate 3.711,53 HRK.
Iz nalaza i mišljenja da nije vidljivo kako je vještak utvrdio neotplaćeni iznos glavnice na dan konverzije. Stoga da je prilikom izračuna potrebno za svaki mjesec otplate anuiteta prikazati saldo - stanje neotplaćenog iznosa glavnice.
27. Sud je u odnosu na naprijed navedene prigovore tužitelja iz podneska od 8.5.2024. naložio vještaku da se očituje, što je vještak učinio u svojem pisanom očitovanju od 19. srpnja 2024., u kojem navodi da je svoj nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda. Prema navedenom, u tablicama u nalazu i mišljenju i dopuni nalaza i mišljenja da je utvrđena je posebno razlika koja je nastala zbog promjene kamatne stope, a posebno razlika koja je nastala zbog tečajnih razlika, a čiji zajednički zbroj daje visinu tužbenog zahtjeva. Prema tome, ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta ukupno iznosi 123.915,43 kn ili 16.446,41 €, a koja se sastoji od preplate po osnovi promjene kamatne stope u iznosu od 37.519,68 kn ili 4.979,72 € i promjene deviznog tečaja – valutna klauzula u iznosu od 86.395,75 kn ili 11.466,69 €. Sa svakom uplatom tužitelja, a prema otplatnom planu, zatvarana je redovna ili ugovorna kamata i dospjela glavnica iz anuiteta. Na prigovor tužitelja da je za anuitet koji je plaćen 10.06.2007. god. vidljiva uplata od 4.476,80 kn, a da je vještak u svom izračunu koristio iznos uplate od 4.476,75 kn, došlo je do razlike od 5 lipa, ali u tom razdoblju da nije bilo preplate tužitelja po navedenim osnovama. Navedeno da je vidljivo iz Dopune nalaza i mišljenja na 4. stranici u tablici za 2007. god. gdje je vidljivo da razlika više plaćene kamate iznosi 0,00 kn i 0,00 € i također preplate po osnovi tečajne razlike preplate anuiteta. Na prigovor tužitelja za anuitet koji je plaćen 10.04.2008. god. vidljiva uplata od 5.331,07 kn, a vještak je u svom izračunu koristio iznos uplate od 4.581,60 kn, nije točna jer tužitelj nije uzeo u obzir razvrstanu uplatu kojom je zatvorena ugovorna kamata u iznosu od 749,47 kn i glavnica kredita- anuitet u iznosu od 4.581,60 kn, a što zajedno daje uplatu u iznosu od 5.331,07 kn. Navedeno je vidljivo u dopuni nalaza i mišljena na 5. stranici u obračunskoj tablici preplata za 2007. god. Na prigovor tužitelja za anuitet koji je plaćen 10.08.2009. god. vidljiva uplata od 3.900,60 kn, a vještak je u svom izračunu koristio iznos uplate od 3.711,53 kn, nije točna jer je navedeni iznos od 3.711,53 kn razvrstan na otplatu glavnice, a razlika je korištena za otplatu ugovorne kamate. Neotplaćeni iznos glavnice da utvrđen je temeljem dokumentacije tuženika iz koje je vidljiva neotplaćena glavnica na svaki datum uplate tuženika. Nedospjela glavnica utvrđena je tako da je stanje nedospjele glavnice umanjivano za svaku uplatu koja se odnosi na iznos uplate dospjele glavnice. Otplatni anuitet se sastoji od dijela koji se odnosi na otplatu kamate i dospjele glavnice.
27.1. Slijedom navedenog, vještak je u cijelosti ostao kod izračuna iz svoje Dopune nalaza i mišljenja od 23. rujna 2023.
28. Tužitelj nije imao daljnjih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je u podnesku od 7. svibnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev, u kojem potražuje kako je navedeno u izreci presude pod točkom I.
29. Tuženik se na Dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 23. rujna 2023. očitovao u podnesku od 20. prosinca 2023., navodeći da istoj prigovara jer da vještak koristi nepoznatu, netočnu metodu izračuna, te da nakon uvećane uplate 14.10.2008. pogrešno obračunava inicijalni anuitet. Također prigovara da je vještak odstupio od zadatka jer nije dosljedno računao preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita jer je uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita, a ne i kada je bio niži.
30. Sud je pozvao vještaka da se očituje na prigovore tuženika na njegov pisani nalaz i mišljenje sadržanih u podnesku tuženika od 20. prosinca 2023., te je ujedno naložio vještaku te da provede dodatno vještačenje na način da izvrši uračunavanje preplate priznate u konverziji tužitelju ukoliko je ista postojala, i to, na način da prvo uračuna zakonske zatezne kamate, tekuće na više plaćene iznose anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a zatim po potrebi i glavnicu. Valja pojasniti da je sud vještaku naložio da provede dodatno vještačenje na okolnost uračunavanje preplate priznate u konverziji tužitelju jer ukoliko je takva preplata postojala, za taj iznos je tužitelj već obeštećen, te je, prema aktualnoj sudskoj praksi, za taj iznos potrebno umanjiti ukupni iznos preplate do koje je došlo po osnovi rasta kamatne stope i tečaja CHF.
31. Iz Dopune nalaza i mišljenja i očitovanja vještaka od 9. rujna 2025. proizlazi da, što se tiče navoda tuženika da je vještak koristio nepoznatu, netočnu metodu izračuna i da nakon uvećane uplate 14.10.2008. pogrešno obračunao inicijalni anuitet, vještak navodi da je kod izračuna anuiteta nakon uvećane otplate koristio metodu za izračun, a to je kreditni kalkulator temeljem čijeg izračuna je navedeno utvrđeno. Preplata po osnovi promjene kamatne stope da je utvrđena tako da je utvrđen iznos anuiteta koji proizlazi iz promjene kamatne stope prikazanog u CHF i kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan plaćanja i onda je utvrđena razlika između tako utvrđenog anuiteta i anuiteta utvrđenog po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom isplatnom tečaju kredita, a tako dobivena razlika predstavlja preplatu po osnovi promjene kamatne stope. Preplata po osnovi povećanja tečaja da je izračunata na način da je utvrđena razlika između svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja i anuiteta utvrđenog prema inicijalnim uvjetima, što znači da je anuitet utvrđen prema početno ugovorenim uvjetima i tečaju na dan isplate kredita. Vještaku da je bilo naloženo da provede vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tj. da utvrdi preplaćene iznose po osnovi promjene kamatne stope te tečajnih razlika do kojih je došlo uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a sve u odnosu na iznose koje bi tužitelj platio da nije bilo tih odredbi. Prema navedenome da su kod izračuna uzeta ona razdoblja kada je preplate bilo.
31.1. Nadalje, što se tiče dopunskog zadatka suda prema kojem je vještaku naloženo da izvrši uračunavanje preplate priznate u konverziji tužitelju ukoliko je ista postojala, vještak je naveo da je tužitelj manje u uplatio po izračunu konverzije iznos od 3.656,99 kn, pa mu se umanjuje potraživanje po osnovi preplate za taj iznos po osnovi glavnice duga u iznosu od 1.831,48 kn i obračunate zatezne kamate u iznosu od 1.825,51 kn. Prema navedenom, da je ostalo potraživanje tužitelja po osnovi glavnice u iznosu od 122.084,00 kn ili 16.203,34 € (123.915,48 kn - 1.831,48 kn = 122.084,00 kn).
32. Tuženik je, u podnesku od 27. listopada 2025., naveo da i dalje ostaje kod svojih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, te se očitovao na tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u podnesku od 7. svibnja 2025., navodeći da je tužitelj u citiranom podnesku preinačio tužbeni zahtjev, kojoj preinaci da se tuženik protivi, a ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose.
33. Što se tiče očitovanja tuženika u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u podnesku od 7. svibnja 2025., valja navesti da na taj način tužitelj nije preinačio tužbu, s obzirom da je svoj tužbeni zahtjev u tom podnesku tužitelj postavio potpuno identično kako ga je postavio u tužbi, tako da su navodi tuženika u svezi protivljenja preinaci tužbe bespredmetni.
34. S obzirom da je tuženik i dalje ostao kod svojih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, sud je istoga usmeno saslušao na glavnoj raspravi od 11. veljače 2026.
35. Iz iskaza vještaka na glavnoj raspravi proizlazi da je bio pozvan da provede vještačenje na način da utvrdi preplaćene iznose po osnovi kamatne stope te tečajnih razlika do kojih je došlo do primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sve u odnosu na iznose koje bi tužitelj platio da nije bilo tih odredbi te da utvrdi razliku glavnice između kredita u CHF na dan konverzije, a kakva je trebala biti na dan konverzije da nije bilo primjene nezakonitih i nepoštenih odredbi, a koje se izražavaju na način da se iz prvog otplatnog plana izluči glavnica na dan konverzije i pomnoži s tečajem po kojemu je tužitelju isplaćen iznos kredita, te glavnica na dan konverzije sve izraženo u kunskom iznosu. Također da mu je naloženo da dopuni nalaz i mišljenje na taj način da izvrši uračunavanje preplate priznate u konverziji tužitelju i to na način da prvo uračuna zakonske zatezne kamate tekuće na više plaćeni iznos anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a zatim po potrebi i glavnicu. U nalazu i mišljenju kao i dopuni istoga prvo da je utvrđena preplata zbog promjene kamate i preplata zbog promjene tečaja CHF za predmetni kredit. Način na koji je to izračunao objašnjen je u dopuni nalaza i mišljenja. Temeljem dokumentacije od kreditora, a koja se nalazi u spisu, utvrdio je iznos obračunate razlike po osnovi konverzije za kredit. Obračunom konverzije utvrđeno je da je korisnik kredita manje platio dospjelu obvezu kredita u iznosu od 3.656,99 kuna. Navedeni manje plaćeni iznos umanjen je za iznos zatezne kamate, a prema uputi suda da se prvo izračunaju zatezne kamate i uračunaju, a tek onda glavnica duga. Prema tome, dobio je iznos neplaćene glavnice za koji se umanjuje potraživanje korisnika kredita po osnovi izračunate preplate o konverziji. Kod izračuna je uzeta u obzir i uvećana otplata kredita u iznosu od 64.839,71 kunu. Tom uvećanom uplatom došlo je do promjene otplatnog anuiteta, a isto tako došlo je i do promjene anuiteta u novom otplatnom planu kao i inicijalnog anuiteta, a kojeg je vještak uzeo u obzir kod izračuna preplate po obje osnove. Kod izračuna su korišteni stvarni iznos anuiteta utvrđeni prema dokumentaciji u spisu prema datumima plaćanja. Izračun razlike glavnice prikazan je i pojašnjen u dopuni nalaza i mišljenja od 25.9.2023. na 13 i 14 listu navedene dopune i uzet je u obzir datum 1.3.2016. kada je konverzija provedena. Tužena da je također izvršila obračun konverzije kredita na dan 30.9.2015. kao i vještak u nalazu i dopuni nalaza i mišljenja. Na pitanje tuženika neka pojasni na koji način je došao do iznosa kojim je obračunao zakonske zatezne kamate i koji bi to bio iznos s obzirom na odredbu čl. 19.c ZIDZPK/15 koji određuje da se u konverziji potrošačima kredita nisu obračunavale zakonske zatezne kamate, vještak je odgovorio da je već objasnio da svaki iznos u sebi sadrži glavnicu i zateznu kamatu za obvezu koja nije plaćena na vrijeme, a kako je pobliže prikazano u tabeli dopune nalaza i mišljenja od 5.9.2025. na stranicama 3.
– 5. istog do 10.3.2008. kada su iskorištene sve zakonske zatezne kamate, a ukupni obračun zakonskih zateznih kamata sa ukupnim iznosom pojašnjen je pod točkom 4. mišljenja od 5.9.2025.Na pitanje tuženika koji inicijalni iznos anuiteta je uzeo nakon uvećane uplate po kreditu 14.10.2008., odgovorio je da je od tada inicijalni anuitet uzeo u iznosu od 673,72 EUR, a kojeg je sam morao izračunati sukladno dokumentaciji koja mu je bila dostupna. Također je odgovorio da kod izračuna preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule nije dva puta uzeto u izračun povećanje tečaja, već je prvo razliku po osnovi kamatne stope utvrdio tako da je stvarno plaćeni anuitet umanjio za iznos inicijalnog anuiteta, a dobivena razlika prikazuje povećanje anuiteta zbog porasta kamatne stope. Tu svaku dobivenu razliku u obračunskom razdoblju pomnožio je s tečajem na dan plaćanja anuiteta kako bi dobio i vrijednost preplate u kunama, a kao što je navedeni način obračuna vidljiv u dopuni nalaza i mišljenja od 25.9.2023. na listu 3. istog.
36. Nakon usmenog saslušanja vještaka, tuženik je i dalje ostao kod svih svojih prigovora na njegov nalaz i mišljenje, dok tužitelj nije imao daljnjih prigovora, te je ostao kod tužbenog zahtjeva preciziranog u podnesku od 4. ožujka 2025.
37. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, te danim u skladu sa zadatkom suda, s time što sud smatra da kao mjerodavan za donošenje odluke u ovom sporu valja uzeti izračun vještaka dan u Dopuni nalaza i mišljenja od 23. rujna 2023., s obzirom da je vještak u drugoj Dopuni od 5. rujna 2025., a koju je sačinio u skladu s nalogom suda da izvrši uračunavanje pretplate priznate u konverziji, utvrdio da prilikom zaključenja konverzije kod tužitelja nije postojala preplata, već je utvrđeno da je tužitelj manje uplatio po izračunu konverzije iznos od 3.656,99 kn, ali je unatoč tome izvršio uračunavanje tog iznosa u preplatu koja tužitelju pripada po osnovi promjene kamatne stope i tečaja CHF , a što nije bilo potrebno, tako da taj dio njegovog nalaza i mišljenja nije bitan za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva tužitelja.
38. Prema tome, na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene kamatne stope, za razdoblje od 10.06.2006. do 30.09.2015. iznosi 37.519,68 kn ili 4.979,72 EUR, da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene deviznog tečaja – valutna klauzula, za razdoblje od 10.06.2006. god. do 30.09.2015. god. ukupno iznosi 86.395,75 kn ili 11.466,69 EUR pri čemu je vještak u svojoj nalazu i mišljenju tabelarno prikazao visinu i dospijeće svakog pojedinog više preplaćenog anuiteta zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF u naprijed navedenom razdoblju, te da razlika glavnice na dan konverzije iznosi 42.033,19 kn ili 5.578,76 EUR.
39. Tužitelj na navedeni nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbi, te je, nakon primitka Dopune nalaza i mišljenja vještaka od 23. rujna 2023., te očitovanja vještaka od 19. srpnja 2024., u kojem je vještak otklonio prigovore tužitelja na njegovu Dopunu nalaza i mišljenja od 23. rujna 2023., u podnesku od 7. svibnja 2025., precizirao tužbeni zahtjev, kod kojeg je ostao do zaključenja glavne rasprave, te prema kojem potražuje iznos od ukupno 15.680,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom I.
40. Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan jer nije u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka kojim je utvrđeno, kao što je naprijed navedeno da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope u razdoblju od 10. lipnja 2006. do 30. rujna 2015. iznosi 16.446,41 EUR (od čega se iznos od 4.979,72 EUR odnosi na preplatu uslijed promjene kamatne stope, a iznos od 11.466,69 EUR na preplatu uslijed promjene tečaja CHF), dok tužitelj, s tih osnova, potražuje iznos od ukupno 15.680,10 EUR, a niti pojedinačni iznosi na koje tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate, niti u svojoj visini, niti po datumima dospijeća, nisu u skladu s tabelarnim prikazom visine i dospijeća svakog pojedinog anuiteta zbog rasta kamatne stope i zbog rasta tečaja CHF iz Dopune njegovog nalaza i mišljenja od 23. rujna 2023., na stranicama 3. do 13. ( listovi 327-336) iste.
41. Prema tome, dokazima koji su provedeni u ovom postupku nije dokazana visina tužbenog zahtjeva kojeg tužitelj predlaže usvojiti, a teret dokaza osnovanosti visine tužbenog zahtjeva je na tužitelju, pri čemu je sud proveo sve dokaze koje je tužitelj na tu okolnost predložio, tako da je njegov tužbeni zahtjev iz navedenoga razloga valjalo odbiti kao neosnovanog.
42. Također valja navesti da tužitelj visinu tužbenog zahtjeva niti djelomično, s obzirom da je isti u potpunosti u neskladu s provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, te bi, u slučaju donošenja odluke u skladu s provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, došlo bi do prekoračenja tužbenog zahtjeva, čime bi sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.
43. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja valjalo je u cijelosti odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u kao u izreci presude pod točkom I.
44. S obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tužitelj mu je u obvezi u cijelosti nadoknadi prouzročeni parnični trošak. S obzirom da je tuženika u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 15.680,10 EUR . Sud je tuženiku, kao potrebne za vođenje ovog postupka, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, priznao sljedeće troškove: za sastav odgovora na tužbu, po Tbr. 8. t. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za sastav podnesaka od 4.7.2020., 20.12.2023., 7.1.2023. i 27.5.2025., po Tbr. 8. t. 1. Tarife. iznos od 500,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 23.11.2022., 16.5.2024., 8.5.2025., 11.2.2026. i 25.3.2026., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za svako, što iznosi ukupno 5.000,00 EUR. Na navedeni trošak tuženiku je priznat PDV od 25%, tj. u iznosu od 1.250,00 EUR. , te mu je tako dosuđen ukupan trošak u iznosu od 6.250,00 EUR. Tuženiku su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
45. Tuženiku nisu priznati troškovi za sastav podneska od 2.1.2020., jer je navode iznijete u tom podnesku mogao navesti već u odgovoru na tužbu, podneska od 15.6.2020., jer je u istom ponovio navode već iznijete u odgovoru na tužbu, podnesaka od 15.9.2020., 4.7.2023., 4.3.2025. i 23.4.2025. jer je u istima ponovio navode iznijete već u prijašnjim podnescima, tako da navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Nadalje, tuženiku nije priznat niti trošak pisanog očitovanja knjigovodstveno-financijskog vještaka od 8.9.2025 u iznosu od 80,00 EUR, te usmenog saslušanja vještaka na glavnoj raspravi od 11.2.2026., s obzirom da je u tim vještačenjima vještak otklonio prigovore tuženika te ostao kod svojih prijašnjih nalaza i mišljenja pa niti taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka.
46. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II..
U Krapini, 15. svibnja 2026.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
