Poslovni broj P-704/2024-34
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja 1. TŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], 8 Gracefield Crt, Maple, Ontario Canada, L6A 1G5 i 2. DŽ OIB [osobni identifikacijski broj] T [adresa], L6A 1G5, obje zastupane po punomoćnici Bojani Pavković, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika 1. OŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. FŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. KŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 4. LŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćnici Nataši Petančić, odvjetnici u Rijeci radi utvrđenja postojanja i valjanosti vlastoručne oporuke, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 19. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, javno objavivši dana 15. svibnja 2026.,
p r e s u d i o je
I.Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljica koji glasi:
"Utvrđuje se da postoji i da je valjana pisana vlastoručna oporuka, sada pokojne VŽ, iz [adresa], na kojoj je ovjeren potpis kod javnog bilježnika Krešimir Kuzle, sa sjedištem u [adresa], broj: OV-1593/2000, od dana 11.04.2000. godine, kojom je ostaviteljica za slučaj svoje smrti tužiteljicama ostavila u nasljedstvo svu svoju imovinu."
II. Nalaže se tužiteljicama da naknade tuženima prouzročeni parnični trošak u visini od 2.600,00 EUR u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od 15. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
Obrazloženje
Tužiteljice u tužbi navode kako su Rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj: O-1865/2019-10, od dana 21.03.2024. godine, tužiteljice su upućene u parnicu protiv tuženika radi dokazivanja postojanja vlastoručne oporuke pok. ostaviteljice VŽ. Sukladno navedenome, tužiteljice ovim putem podnose ovu tužbu, iz razloga sve kako slijedi. Tužiteljice navode kako su u spis O-1865/2019 dostavile kopiju vlastoručne oporuke pok. VŽ na kojoj je ostaviteljica ovjerila svoj potpis kod javnog bilježnika Kreš imir Kuzle, sa sjedištem u [adresa], broj: OV-1593/2000, od dana 11.04.2000. godine (u daljnjem tekstu: Oporuka), a temeljem koje Oporuke je vidljivo da je pok. VŽ svu svoju imovinu oporučno ostavila tužiteljicama TŽ i ŽŽ. Sukladno navedenome, nesporno je da je ostaviteljica predmetnu Oporuku vlastoručno sačinila i potpisala. U tom smislu, posebno se ističe kako je ostaviteljica svoj potpis ovjerila kod javnog bilježnika Krešimir Kuzle, što na nesporan način potvrđuje autentičnost, legitimnost i valjanost Oporuke; a također potkrepljuje zdravlje i prisebnost pokojne VŽ. Dakle, s obzirom da je potpis na Oporuci ovjeren kod javnog bilježnika, nesporno je da je pok. VŽ Oporuku potpisala, a sve je potkrijepljeno kopijom kojom oporučne nasljednice (ovdje tužiteljice) raspolažu, a isto sadrži i poslovni broj javnog bilježnika koji „dokazuje valjanost i postojanje” ovjerene vlastoručne Oporuke u tom razdoblju. Tužiteljice navode kako je javni bilježnik dužan trajno čuvati u arhivi upisnik/dnevnik u kojem se nalazi original potpisa pok. VŽ. Sukladno navedenome, tužiteljice ističu kako tuženici svojim osporavanjem Oporuke zapravo diskreditiraju ovlasti javnog bilježnika, istinu i pravne smjernice kojih se pridržava javni bilježnik, kao i sam smisao i sustav ovjere javnih bilježnika u cjelini. Tužiteljice u prilogu dostavljaju i svoj Dopis u kojem obrazlažu činjenice vezane uz predmetni postupak i postojanje Oporuke. Naime, tužiteljice žive u [adresa], te tužiteljice raspolažu samo kopijom Oporuke. S tim u vezi, a s obzirom da trenutno ne raspolažu originalom Oporuke, postavljaju se opravdana pitanja vezana uz činjenicu da do sada nisu mogle dostaviti original Oporuke u spis; a koja su detaljno navedena u Dopisu tužiteljica koji se dostavlja u prilogu. Nadalje, tuženici nisu ovlašteni prigovarati osnovanosti Oporuke i iz razloga što su isti u ostavinskom postupku dostavili Nasljedničke izjave kojima su se odrekli nasljedstva. Sukladno Zakonu o nasljeđivanju, jednom dana Nasljednička izjava je neopoziva; slijedom čega su svi kasniji prigovori tuženika u cijelosti bespredmetni. Prema odredbi čl. 41. ZN-a, oporuka uništena slučajem ili radnjom neke druge osobe, izgubljena, skrivena, ili zametnuta, prije ili nakon oporučiteljeve smrti, ali bez njegova znanja proizvest će učinke valjane oporuke ako zainteresirana osoba dokaže da je oporuka postojala, da je uništena, izgubljena, sakrivena ili zametnuta, da je bila sastavljena u obliku propisanom u zakonu i ako dokaže sadržaj onoga dijela oporuke na koji se poziva. Ostaviteljica je o postojanju i sadržaju vlastoručne Oporuke obavijestila tužiteljice i predložene svjedoke, pa ih se na okolnost da je oporuka postojala, da je bila sastavljena u propisanom obliku, kao i o njezinom sadržaju, predlaže saslušati. Stoga predlažu sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu sadržaja pobliže opisanu u točki I izreke ove odluke.
Tuženi u odgovoru na tužbu osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Poriču se navodi iz tužbe, o postojanju i valjanosti vlastoručne oporuke pok. VŽ. Preslika pismena (oporuke) koju su tužiteljice dostavile uz tužbu, ne znači da je oporuka sačinjena, pravovaljana i da postoji. Iz sadržaja dostavljene preslike pismena (oporuke) razvidno je, da je ista napisana nesuvislo, bez sposobnosti za rasuđivanje, djelomično tiskanim, a djelomično pisanim slovima, bez datuma i mjesta gdje je eventualno sastavljena, i bez izričite i prave volje oporučiteljice. Pok. VŽ u oporuci spominje (ako je uopće i sačinila oporuku):...... “pilu, traktor i sve drugo...... i da me ne napadaju ako me ko napada ja ću se vama javiti..... .” ? Neosnovano tužiteljice navode u tužbi, da se ovjerom potpisa od strane javnog bilježnika, potvrđuje legitimnost, zdravlje i prisebnost, te valjanost oporuke. Ovjerom potpisa na bilo kakvom pismenu, javni bilježnik ne ulazi u sadržaj pismena, ne ulazi u volju stranke, niti utvrđuje njenu sposobnost za rasuđivanje. Ovjeravajući potpis na pismenu javni bilježnik samo potvrđuje identitet osobe koja je izvršila potpisivanje, bez provjere sadržaja pismena. Već upravo stoga, takva pismena na kojima je izvršena samo ovjera potpisa, javni bilježnik je dužan čuvati 3 godine u svojoj arhivi, a ne trajno, kako to pogrešno navode tužiteljice u tužbi. Tuženici ističu bitnim, da su u ovom postupku tužiteljice dužne, osim postojanja vlastoručne oporuke, dokazati i činjenice da je oporuka uništena slučajno, ili radnjom neke druge osobe, izgubljena, sakrivena, ili zametnuta, ali bez znanja oporučitelja. Naime, u slučaju da je oporuka zaista i bila napisana po ostaviteljici, i sama VŽ mogla ju je prije smrti uništiti, u kojem slučaju bez obzira na to što je oporuka i postojala, ista ne može proizvesti učinke valjane oporuke. Nadalje tuženici ističu, da su 1. -tuženik i 2.-tuženik rođena braća, a 3.-tuženik i 4.-tuženik sinovi pok. MŽ rođene sestre VŽ. Braća i sestre su bili u vrlo bliskim i toplim odnosima s pok. sestrom ĆŽ i nije logično, a niti životno, da bi njihova pok. sestra sačinila oporuku u korist trećih osoba koje žive u [adresa], ovdje tužiteljice. Da je oporučiteljica zaista imala namjeru oporukom ostaviti svoju imovinu tužiteljicama logično bi u tom slučaju bilo, da tužiteljicama i preda izvornik oporuke na čuvanje. Poriču se navodi iz tužbe, da su se zakonski nasljednici- ovdje tuženici, odrekli nasljedstva koje im po zakonu pripada iza pok. sestre VŽ. Jedini zakonski nasljednici pok. VŽ su ovje tuženici, koji su sačinili nasljedničke izjave kojim se prihvaćaju nasljedstva koje im po zakonu pripada. Pok. VŽ je živjela sama u [adresa], nije imala djece, a suprug je preminuo prije nje. Bila je starije životne dobi i o njoj je bilo potrebno brinuti u vidu nabavke hrane, održavanje higijene i čišćenja, te nabavke lijekova. Jedinu brigu i skrb o pok. VŽ je vodila rođakinja IŽ iz [adresa]. Upravo iz tih razloga su braća i sestra pok VŽ željeli iz zahvalnosti za brigom i pažnjom koju je pružala IŽ, istoj prepustiti svoje nasljedne dijelove imovine pok. sestre.
Iz svega navedenog proizlazi neosnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, pa slijedom navedenog tuženici predlažu, da naslovni sud odbije tužiteljice s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti, uz obvezu naknade parničnog troška tuženicama.
U podnesku od 18. rujna 2024. tužiteljice navode da su svi navodi iz odgovora na tužbu nedokazani i netočni. Prije svega tužiteljice ističu da je oporuka pok. VŽ ovjerena od strane javnog bilježnika Krešimira Kuzle dana 11.04.2000. godine pod posl. brojem OV-1593/2000 formalno valjana, a ujedno ne postoje nikakve mane volje na strani pok. VŽ u vrijeme pisanja oporuke. Radi se o vlastoručnoj oporuci gdje je potpis ostavitelja ovjeren od strane javnog bilježnika. Nesporno je dakle da je ostaviteljica potpisala oporuku iz 2000. godine budući je njezin identitet utvrdio bilježnik. Tužiteljice su predložile da sud pošalje upit javnom bilježniku, odnosno da se pribavi upisnik/dnevnik potpisa javnog bilježnika Krešimira Kuzle. Nadalje, a vezano uz način pisanja, dakle jezik ali i rukopis, tužiteljice ističu da je pok. VŽ bila osoba slabog obrazovanja, ako uostalom i većina osoba koje su živjele na selu i koje su preživjele drugi svjetski rat. Upravo u vrijeme drugog svjetskog rata pok. VŽ je trebala pohađati osnovnu školu. Tužiteljica dostavljaju i kopiju osobne iskaznice pok VŽ iz koje je vidljivo da je ista imala isti potpis kao i na oporuci. Pok. VŽ makar slabog obrazovanja, bila je očito osoba koja je bila pametna i znala se brinuti za svoje interese. Naime, pok. VŽ je znala da je bolje da svoju oporuku ovjeri kod javnog bilježnika upravo kako ne bi došlo do situacije da netko osporava njezin potpis. Ujedno je dala kopiju oporuke pok. TŽJ, majci tužiteljica kako bi bila sigurna da je ista, ali i tužiteljice upoznata sa sadržajem oporuke. Original oporuke je pok. VŽ ostavila u svojoj kući. Još je jedna stvar vrlo bitna, a to je da je oporuka pok. VŽ napisana nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju iza pok. ŠŽ, njezinog supruga. Naime, kako je sva imovina koju su koristili pok. ŠŽ i njegova supruga pok. VŽ bila imovina njegove obitelji, dogovor među supružnicima bio je taj da nakon smrti VŽ sva imovina prijeđe na nasljednike pok. ŠŽ, odnosno na njegovu sestru ZŽ (dok je bila živa), a kasnije na njezine kćeri, ovdje tužiteljice. Sama oporuka nije neobično napisana. Naime, pok. VŽ koja je malo prije pisanja oporuke ostala bez muža, htjela je biti sigurna da ju nitko neće dirati i da joj nitko neće osporavati korištenje imovine njezina muža, odnosno njene imovine. U današnje vrijeme možda se nekome to čini neobično, no za generaciju rođenu prije drugog svjetskog rata, traktor, pila i svo oruđe koje je koristilo za zemljoradnju i stočarstvo su bili izuzetno vrijedni i takva se imovina čuvala i pazila. Bitno je za napomenuti da je pok. VŽ u vrijeme pisanja oporuke imala samo 67 godina. Nakon oporuke poživjela je još 19 godina i za cijelo to vrijeme, svi njezini bliski rođaci znali su da ostaje kod svoje odluke koja je jasno izražena u oporuci. Ako tuženici tvrde da je pok. VŽ u vrijeme pisanja oporuke bila nesposobna za rasuđivanja, onda bi bilo dobro da objasne kako je ista slijedećih 19 godina uspjela živjeti sama i sama se brinuti za sebe. Nedvojbeno je dakle, da je oporuka potpisana od strane pok. VŽ, kao i da je ista u vrijeme pisanja oporuke bila u cijelosti sposobna za rasuđivanje, da je znala i htjela odluku koja je izražena u oporuci. Tužiteljice ujedno dostavljaju i rješenje o nasljeđivanju iza pok. ŠŽ iz kojeg je vidljivo što predstavlja ostavinsku imovinu iza istoga i kada je isti preminuo. Tužiteljice u cijelosti osporavaju navode tuženika da su isti bili u bliskim i toplim odnosima sa pok. VŽ. Činjenica da su isti bili braća i sestre ne znači i da su bili u dobrim i bliskim odnosima. Pok. ŠŽ pa tako i pok. VŽ bili su u jako dobrim odnosima sa njegovom sestrom, pok. ČŽ, majkom tužiteljica. Kako je pok. VŽ imala bliske odnose samo sa obitelji pok. Muža ŠŽ, jasno je da je toj strani obitelji, odnosno najdražim nećakinjama i ostavila svoju imovinu. Tužiteljice dodatno ističu da tuženici navode da su bili u bliskim odnosima sa pok. VŽ, a da su nakon toga naveli da se samo IŽ brinula o pok. VŽ. Zatim tuženici navode da su željeli prepustiti svoje nasljedne dijelove upravo IŽ. Iz navedenog proizlazi nelogičnost tvrdnji tuženika jer ako su isti bilo u tako bliskim odnosima sa pok. VŽ, postavlja se pitanje zašto se o njoj brinula samo IŽ, koja je ponovno bila rođakinja sa muževe strane, odnosno sa strane pok. ŠŽ. Kao dokaz činjenici da nitko nije vodio računa o pok. VŽ dostavlja se pismo pok. VŽ iz 2003. godine. U navedenom pismu ista navodi kako slijedi: „Šta me noge boliju i život a i desna ruka, naši ništa ne dođu već nisu bili od novega leta onda je bio SŽ i D ali drugi nisu bili baba im se vidi neće niko ništa napraviti sve si moran sama a ako odmah umreš nemaš nikoga da ti ča napravi.“ U istom pismu pok. VŽ moli da joj obitelj tužiteljica pošalje nešto robe ako imaju. Znanje o originalu oporuke imali su pored pok. VŽ i pok. majka tužiteljica, tužiteljice, ali i IŽ te predloženi svjedoci. Ključ kuće u [adresa] gdje je živjela pok. VŽ imali su IŽ i pok. rođak tužiteljica SŽ. Nakon što je SŽ dijagnosticiran rak, isti je svoj primjerak ključeva predao HŽ i njezinom mužu BŽ. S obzirom na navedenu činjenicu, tužiteljice predlažu da se u daljnjem tijeku postupka kao svjedok sasluša i JŽ. Pored navedenog tužiteljice se ne protive saslušanju IŽ koja je bila prisutna prilikom svih razgovora glede želja pok. VŽ, a ujedno ista može potvrditi da su tužiteljice dolazile iz Kanade, kao i da je postojao, odnosno da postoji original oporuke. Svjedokinja HŽ može potvrditi da su ona i IŽ imale ključ kuće pok. VŽ i da HŽ oporuku nije uzela. No, nakon smrti pok. VŽ upravo su HŽ i IŽ našle novac koji je pripadao pok. VŽ i koji je ona stavila sa strane za svoj pogreb. Navedeni novac je i iskorišten za pogreb pok. VŽ. Ujedno tužiteljice predlažu i saslušanje svjedoka ĐŽ, [adresa] koji je sin pok. NŽ koja je bila bliska prijateljica i susjeda pok. VŽ. Tužiteljice si pridržavaju pravo dostaviti novu adresu navedenog svjedoka, odnosno čak i prezime jer iste imaju samo podatak o broju telefona pok. NŽ, a nemaju niti njezino prezime niti adresu. Tužiteljice zaključno ističu da je nesporno da je oporuku zdravog razuma i slobodne volje napisala upravo pok. VŽ. Kako bi zaštitila upravo nasljednike, odnosno tužiteljice sa kojima je bila u izuzetno dobrim odnosima, ista je predala pok. majci tužiteljica kopiju oporuke. Očito je da su neki od rođaka vršili pritisak na pok. VŽ i ista je zato i navela da ne želi da ju se napada, a ujedno je znala da mora više ljudi biti upoznato sa sadržajem oporuke jer je živjela sama, bez muža i djece. 19 godina nakon pisanja oporuke, pok. VŽ je i dalje pred svjedocima iskazivala da je to njezina prava volja pa je nemoguće da je ista na bilo koji način predmetnu oporuku uništila ili da je znala da je netko drugi predmetnu oporuku uništio ili sakrio. Uostalom, da je pok. VŽ uništila oporuku od dana 11.04.2000. godine, logično je da bi ista napisala novu oporuku jer je očito znala koje je značenje oporuke i da oporukom može podijeliti svoju imovinu. Nelogično je da onda nije napisala novu oporuku na recimo IŽ kad je ista već toliko brinula o njoj, već je dopustila da se njezina ostavina dijeli prema zakonu. Valjana oporuka, odnosno njezin original je bez znanja ostaviteljice zametnut, odnosno moguće od neke treće osobe skriven ili uništen, moguće čak i nakon njezine smrti, a da ostaviteljica o tome nije imala nikakvih saznanja. Tužiteljice dostavljaju u spis i relevantnu sudsku praksu. Obzirom na sve navedeno tužiteljice predlažu naslovnom sudu u cijelosti usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljica te obvezati tuženika na snašanje parničnih troškova ovog postupka tužiteljicama.
Tuženici u podnesku od 19. listopada 2024. navode kako prema Zakona o nasljeđivanju, oporuka osim sadržajnog dijela koji se tiče posljednje volje oporučitelja, mora sadržavati i izjavu oporučitelja, da je to njegova posljednja volja, a pismeno za koje tužiteljice navode da je oporuka, niti po svom obliku, a niti po sadržaju, ne predstavlja posljednju volju pok. VŽ. Uspoređujući rukopis pok. VŽ iz pisma koje tužiteljice dostavljaju uz podnesak, s rukopisom iz “oporuke”, laički se može zaključiti da rukopis nije identičan. Pismo je napisano pisanim slovima, a “oporuka” tiskanim slovima. Nadalje, tužiteljice kao zainteresirane osobe koje se pozivaju na uništenu, izgubljenu, sakrivenu, ili zametnutu oporuku, moraju dokazati, da je oporuka uopće postojala, da je bila sastavljena u obliku predviđenom Zakonom, moraju dokazati sadržaj oporuke, kao i način njenog nestanka ili uništenja. Ako je pak oporučitelj svjesno uništio originalnu vlastoručnu oporuku, onda je time oporuku i opozvao prema članku 105.st.2. Zakona o nasljeđivanju. Tuženici se neće posebno referirati na insinuacije tužiteljica, glede bliskih odnosa pok. ostaviteljice i tuženika, samo će istaći slijedeće: 1.i 2.-Tuženici su rođena braća, a 3. i 4.-tuženici su nećaci pok. VŽ (djeca pok. MŽ sestre VŽ). Obzirom na udaljenost stanovanja (vidljive su adrese tuženika), zasigurno nisu mogli često dolaziti u posjetu i voditi kontinuiranu brigu o pok. VŽ koja je živjela sama. Upravo iz ovih razloga umjesto njih su to činili GŽ i IŽ, koji su i živjeli u blizini pok. VŽ. Pok. VŽ nije imala bliske rodbine osim tuženika, i nikada nije pričala o tome tko će je naslijediti poslije njene smrti, posebice nije pričala o tome da bi sačinila oporuku, kojom bi rasporedila svoju imovinu. Dapače, upravo iz Rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-385/99 iza pok. ŠŽ (supruga VŽ), a koje su upravo tužiteljice dostavile uz podnesak od 18.rujna 2024.godine, razvidno je slijedeće: VŽ supruga ostavitelja prihvatila se nasljedstva temeljem zakona i ustupa koje su izvršili GŽ i RŽ. Nadalje, GŽ predao je sudu izjavu ČŽ iz koje je vidljivo, da se ista prihvaća nasljedstva temeljem zakona. Rezimirano: GŽ (suprug IŽ) i nećak pok. ŠŽ, u ostavinskom postupku je svoj nasljedni dio ustupio VŽ. ZŽ (majka tužiteljica) kao nasljednica pok. ŠŽ se prihvatila svog nasljednog dijela i................. nije ga ustupila VŽ. A, VŽ je nakon ostavinske rasprave održane i zaključene 31.ožujka 2000 godine, “odmah sačinila oporuku i ovjerila potpis kod javnog bilježnika 11.04.2000.godine, i svoju je imovinu ostavila tužiteljicama” ( kćeri ČŽ)??? Tužiteljice cijeli život žive u [adresa] i uopće nisu posjećivale, a kamoli brinule o VŽ. Pa zašto bi onda pok. VŽ “sačinila oporuku” u korist tužiteljica, kada ih gotovo uopće nije niti poznavala ??? Kako dakle, pismeno koje je priloženo uz tužbu ne predstavlja oporuku sačinjenu u jednom od oblika predviđenih Zakonom o nasljeđivanju, tuženici predlažu, da sud odbije tužiteljice s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti i obveže ih na snašanje troškova ovog postupka.
Sud je proveo dokaze uvidom u materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu, u ovosudni spis O-1865/2019 te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljica i svjedoka EŽ, HŽ, IŽ, AŽ, ĐŽ, UŽ, PŽ, CŽ i TF. Tuženici su odustali od davanja svog iskaza.
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužiteljica neosnovanim.
Uvidom u ovosudni spis poslovnog broja O-1865/2019 ostavina iza pok. VŽ utvrđeno je kako je pok. ĆŽ preminula **.**.2019. u dobi od 86 godina iza kojeg je kao ostavinska imovina utvrđeno grobno mjesto na groblju MUNE oznake A I 177, te potraživanja prema HZMO s osnova neisplaćene mirovine te novčana sredstva u neutvrđenom iznosu na računu otvorenom kod Erste S bank d.d. Rijeka. U spis je predana kopija oporuke pok. VŽ čiju su valjanost i postojanje originala osporili pojedini zakonski nasljednici, pa je spis javni bilježnik dostavio na daljnje postupanje sudu. Na ročištu održanom 27. veljače 2024. sud je utvrdio rodoslovlje iza pok. VŽ te kao zakonske nasljednike utvrdio braću pok. ostaviteljice DF, OŽ i sestra MŽ, jer nije imala svoje vlastite djece a suporug ŠŽ je preminuo prije nje. Ostale osobe koje se kao zainteresirane pojavljuju nisu zakonske nasljednice , a to su TŽ i ŽŽ navedene oporučne nasljednice koje su njezine nećakinje po suprugu , kao i IŽ supruga pok. nećaka pok suprugu ŠŽ. Kako su zakonski naseljenici osporili postojanje i valjanost poruke to je sud donio rješenje 21. ožujka 2024 kojim je prekinut ostavinski postupka iza pok. VŽ, te su ŽŽ i TŽ upućene u roku od 30 dana pokrenuti parnicu protiv FŽ, OŽ,m KŽ i LŽ radi dokazivanja postojanja vlastoručne oporuke pok. ostaviteljice.
Svjedokinja EŽ u iskazu navodi da je pok. VŽ preminula je 2019. Otac njezine majke HŽ koji se zvao O i od pok. ĆŽ muž ŠŽ su bili braća. O je bio najstariji, nakon njega je išao brat ŠŽ, pa sestra OF ona je pokojna a ona je majka od tužiteljica TŽ i F. OF je bila udana za K zio FF. S njim je najprije otišla u Australiju pa u Kanadu gdje je i živjela. Kako je imala težak život braća su se dogovorili da će njoj kuća pripasti u [adresa]. Što se tiče pok. ĆŽ nakon što je umro ŠŽ 1999. brigu o njoj su vodili njezini roditelji JŽ i HŽ i s njima je često znala gore odlaziti, pomagali su joj cijepati drva, donijeti što joj treba, podignuti mirovinu i u tim razgovorima ĆŽ je često spominjala TŽ, F i OF. U toj kući gdje je ĆŽ živjela postoji jedna velika slika i na toj slici su L, ČŽ, TŽ i F. ĆŽ se često čula s ČŽ, a nakon što je ČŽ preminula nešto se manje čula s TŽ i F, one ne znaju hrvatski jezik već engleski i talijanski. Često su si pisale pisma. Osim njenih roditelja o ČŽ su brinuo mamin brat SŽ , a to je suprug od IŽ i otac od AŽ . SŽ se bio razbolio, a gđa. IŽ ne vozi, pa su onda njezini roditelji preuzeli brigu o ĆŽ. SŽ je preminuo 2015. g. Njezina mama je HŽ, ona je onkološki bolesnik i zato ne može doći na sud. ĆŽ je često spominjala ČŽ i njezine kćeri TŽ i F i uvijek je spominjala svog muža V i jako ga je voljela, rekla je da ju je on spasio jer je došla iz drugog sela gdje joj baš nije bilo dobro. I govorila je da se s Ž dogovorila da će kuća pripasti OF. ĆŽ su htjeli pomoći da pospremi i očisti kuću ali ona nije dala. Financijski ĆŽ nije trebalo pomagati, mislim da je poslije uzela mirovinu od muža. ĆŽ je uvijek govorila lijepo o TŽ i F, nije bilo promjene u njihovim odnosima nakon Ivanove smrti. ĆŽ je uvijek o njima pričala i s njima se čula. Tužene ne poznaj prvi puta ih je vidjela na Ružinom sprovodu i tada su rekli da njima ništa ne treba, da to nije ništa niti njihovo. Kada je M umro, ostala braća i sestre su se dogovorili da ta kuća ostaje na korištenje ĆŽ za života, a poslije da ide ČŽ kako su se dogovorili. To joj je mama HŽ rekla. Ključ ove kuće gdje je ĆŽ živjela je imao stric SŽ, njezini ključeve nisu imali. ĆŽ bi ih zvala kada bi nešto trebalo donijeti, a ĆŽ je kod susjede pustila novce za potrebe sprovoda. Nakon sprovoda su njezini roditelji dobili ključeve od te susjede da bi mogli počistiti. ĆŽ je živjela dosta neuredno nisu uspjeli vidjeti što sve ima u toj kući, možda je oporuka među svim tim papirima. ČŽ je odmah poslala kopiju oporuke, a orginal je ostao kod ĆŽ. U Ružinu kuću se rijetko sada odlazi, moji su povremeno znali doći. Bila je i provala nakon Ružine smrti pa su susjedi zvali njene roditelje. Pok. ĆŽ nije spomenula da je promijenila oporuku, niti je spomenula da se ne želi držati sadržaja te oporuke. Kopiju oporuke je pronašla kada su čistili Ružinu kuću i to 2019. kada je ĆŽ preminula. ĆŽ je za života govorila da bi ona željela da kuća ostane OF. Tužiteljice su povremeno dolazile u Hrvatsku, spavale bi kod V i ĆŽ. TŽ i F ne znaju hrvatski kako sam već rekla ali kada bi pričali s Ć i ĆŽ uvijek bi kraj sebe imale nekog našeg iseljenika kako bi ih prevodio. F i TŽ nisu bile na sprovodu pok. ĆŽ i one su već u nekoj višoj životnoj dobi. Što se tiče rješenja o nasljeđivanju iza pok. ŠŽ supruga pok. ĆŽ koji je preminuo 1999. i kada mi se čita sadržaj istog iz kojeg proizlazi da su nasljednicima proglašeni njegova supruga ĆŽ, ZŽ njegova sestra, HŽ moja majka a njegova nećakinja i ŠŽ njegov nećak, a da su GŽ i RŽ ustupili svoje nasljedne dijelove ĆŽ , zna li nešto o tome navodim da je ĆŽ bilo bitno da ona ne bude potjerana iz te kuće za svog života, a znalo se da ova kuća po dogovoru braće pripada ČŽ.
Svjedokinja IŽ u iskazu navodi kako su tužiteljice sestrične njezinog pok. KF. Tuženici su braća od pok. strine ĆŽ. Ona se 1966. udala za KF i od tada svaki tjedan odlazila u posjet njegovom stricu ŠŽ koji je tada bio samac, a kasnije se oženio za ĆŽ i tada su isto nastavili odlaziti u posjetu svaki tjedan. Stric ŠŽ je preminuo 1999. g. ĆŽ nije bila školovana žena, ali je bila dosta samostalna, rekla je da joj pomoć ne treba jedino bi zvala da joj se nešto donese. ĆŽ je znala plesti, to je nju smirivalo, njezina kćer bi joj znala iz Njemačke donijeti vunu. ĆŽ je s nama komunicirala, komunicirala je sa svojom braćom, oni su je znali i vidjeti. Ne zna jesu li tada roditelji EŽ, majka HŽ i otac JŽ odlazili kod ĆŽ. Svjedokinja navodi kako je njezin suprug preminuo 2013. g. Ona nije vozač pa je morala nekoga zamoliti da ju odveze kod ĆŽ ili na groblje. Što se tiče ove kuće u [adresa] u obitelji nije bilo dogovora o tome kome bi ta kuća pripala. Strina je uvijek govorila da dok je ona živa kuća je njezina, da joj nitko ništa ne može, a poslije njezine smrti radite što hoćete. Od kada ja ušla u obitelj supruga KF, TŽ i F je vidjela 2 puta kao dječicu i jednom u odraslijoj dobi. Njihovu majku OF također nekoliko puta i njihovog oca I. Pok. ĆŽ nije pričala o tome da bi ova kuća u [adresa] pripala OF odnosno njezinoj djeci TŽ i F. Pok. ĆŽ nikada nije pričala da bi oporuku napisala. Ružin muž je preminuo 1999., a ĆŽ 2019. U tom periodu od 20 godina ona i pok. suprug SŽ su često odlazili kod ĆŽ, donosili što je ona rekla, a nakon smrti supruga 2013. Povremeno ju je vozio susjed, brigu o ĆŽ su preuzeli JŽ i HŽ. Ona se i dalje redovno čula s ĆŽ, a ako je trebalo i donijela bi. Ona je saznala da je ĆŽ umrla već kada je sprovod bio organiziran. Na dan sprovoda je bila u toj kući, a stanje u kući je bilo kao i inače kada bi dolazila u posjet ĆŽ. ĆŽ je bila jako uredna žena za svoje godine, njoj nikada nije trebala pomoć. Nakon Ružine smrti nije ja pronašla novac, već je to pronašla HŽ. U tom trenutku nije bila u kući već žena OŽ, Ruž inog brata i rekla da je HŽ nešto tražila u kredenci i da je pronašla neku kovertu i sakrila ju ispod jastuka i onda da ju je žena od OŽ pitala što je to i HŽ je potom izvadila kovertu na stol u kojoj je bio novac. Nakon toga je JŽ, Silvanin suprug rekao IŽ uzmi ti ovaj novac i od tog novca sam ja na groblje nosila cvijeće i svijeće, plaćala prijevoz do groblja osobi koja ju je vozila. Bilo je oko 2300 kn. S ĆŽ nije razgovarala nikada o tome kome će ostati njezina imovina. O TŽ i F je pok. ĆŽ pričala onako kao o kćerima njene tete OF. Što se tiče ostavinskog postupka iza pok. ŠŽ, Ružinog supruga poznato joj je da se suprug SŽ odrekao svog dijela. Nije joj poznato vezano za taj ostavinski postupak kakvu je izjavu dala ZŽ. ĆŽ je znala pisati. Dok je stric ŠŽ bio živ, suprug pok. ĆŽ čula je da su razmjenjivali pisma sa familijom u Kanadi, tada je još bila živa i OF sestra pok. ŠŽ. Nakon Ivanove smrti nije joj bilo poznato jesu li si razmjenjivali pisama ali su se čuli telefonom. ČŽ je umrla prije ĆŽ. Niti mona niti suprug SŽ nisu imali ključ od Ružine kuće.
Svjedokinja AŽ u iskazu navodi kako je sa svojim roditeljima odlazila kod pok. ĆŽ, njeni roditelji su odlazili i u periodu kada je još ŠŽ bio sam, dok nije bio oženjen za ĆŽ. ĆŽ je bila samostalna osoba, sitna , ali žilava. Nije htjela da joj se po kući ništa pomaže, ona je sve to sama odrađivala. Zvala bi ako joj nešto treba donijeti, imala je problema s kukovima pa je teško hodala.
Što se tiče TŽ i F one baš nisu dolazile u RH, zadnji puta su bile kada ja iona mala 14-15 godina, ne zna jesu li se dopisivale s ĆŽ, ali zna da su se čule telefonom. Nije spominjala da bi ovu kuću pustila OF, TŽ ili F. Ona je samo rekla da dok sam ja živa ovo je moja kuća, a nakon moje smrti neka se ostavi kome, god. ĆŽ nije spominjala da bi oporuku ostavila. ĆŽ i ŠŽ su se upoznali preko neke daljnje rođakinje. Brak je funkcionirao super, lijepo su se slagali. Njezini roditelji nisu imali ključ od Ružine kuće. Nakon što je njen otac SŽ preminuo kada bi dolazila u Hrvatsku mamu bi odvela kod ĆŽ, ili do groblja, slikali bi grob da pokažu ĆŽ kako izgleda grobno mjesto njezina supruga, a kada nije bila dostupna mama bi zamolila susjede da je voze. JŽ i HŽ su također odlazili kod ĆŽ i nosili joj potrebne stvari, ali tek nakon što je otac SŽ preminuo a to je bio prijedlog njezine mame jer ona ne vozi. Strina ĆŽ je bila u dobrim odnosima sa svojom braćom. Oni su čak nakon smrti ŠŽ htjeli ĆŽ uzeti kod sebe, ali je ĆŽ bila samostalna, rekla je da ne želi, ona je bila pustinjak. ĆŽ bi u 17 sati zatvorila sve prozore, zaključala se, isključila telefon i sjela bi pred televiziju i plela. Imala je svoj ritam života. Braća su predlagala da ĆŽ ode živjeti i kod IŽ, ali ona to nije htjela, rekla je da je njoj dobro.
Svjedokinja PŽ navodi kako pok. VŽ nije poznavala, ne poznaje niti parnične stranke. Poznaje jedino IŽ, njezinu kćer IŽ i pok. KF, kućni su prijatelji. Tijekom godina IŽ je pričala o tome kako vodi brigu o strini ĆŽ. Kako nju poštuje i poštovala je Ružinog pokojnog supruga. Vodila je brigu o njoj iz emotivnih razloga, to je familija njezinog pok. supruga KF, odlazila je k njoj u [adresa]. kada je njezina kći AŽ dolazila iz Njemačke odlazili su kod nje, nosili joj hranu i sve što joj je potrebno. Kontakti su uvijek bili uredni. Što se tiče rođaka u [adresa], IŽ je spomenula da je to familija sa strane Ružinog pok. supruga. Nije čula da bi IŽ rekla kako su rođakinje iz Kanade vodile nekakvu brigu o ĆŽ. Nakon što je GŽ umro IŽ su susjedi s [adresa] vozili u posjet ĆŽ, a kćer AŽ je iz Njemačke dolazila svakim mjesec, mjesec i pol pa bi ju tada AŽ vozila u [adresa]. Po pričanju IŽ iza pok. ĆŽ je ostala kuću u [adresa] i još neke parcele, a braća pošto su oni zakonski nasljednici bi svu tu imovinu darovali gđi. IŽ jer se ona brinula o pok. ĆŽ.
Svjedok JŽ u iskazu navodi kako je poznavao pok. VŽ, to je tetka njegove supruge HŽ. Pok. ĆŽ je vodio do banke da bi mogla dizati penziju a kada više nije mogla izlaziti van dala mu je punomoć i to još 2013. kako bi mogao ići dizati joj penziju. Telefonski ga je zvala kada bi joj nešto trebalo, ići po namirnice, i kada je trebala ići doktoru, ali nije baš voljela ići doktoru niti ići van kuće. Koliko mu je poznato IŽ nije vodila brigu o ĆŽ. Što se tiče rođakinja u Kanadi, a ovdje tužiteljica TŽ i ŽŽ, one su u Hrvatsku dolazile svake godine dok je njihova mama bila živa. Nakon što je njihova mama umrla s ĆŽ su telefonski održavale kontakte. Što se tiče imovine pok. ĆŽ već je bilo odavno određeno da će ta imovina pripasti rođakinjama iz Kanade. Tako je to već odredio muž od ĆŽ, to se znalo za to. ĆŽ je napisala i testament ali se taj testament i zagubio. Što se tiče Ružine braće ona baš nije voljela puno pričati o njima. Što se tiče testamenta on je sigurno bio napisan jer se znalo za njega. ĆŽ mu nije pričala da bi promijenila mišljenje u vezi imovine. Vid io je kopiju Ružine oporuke. Tužene je upoznao na Ružinu sprovodu. Za vrijeme sprovoda kuća je bila otvorena, u kući je bilo više, negdje 15-tak ljudi. ĆŽ je koverte s novcem spremala u ladice, pune novaca i nakon njenog sprovoda je u kući u tim ladicama pronađeno cca 12 koverti, možda i više. To su pronašle supruga HŽ, IŽ i tu je bio susjed Š kao svjedok. Oni su zadržali 6000-7000 kn da bi se pokrili troškovi sprovoda, a drugih 7000-8000 kn je zadržala IŽ. Nakon sprovoda dogodila se provala i to par dana nakon. O tome ih je obavijestio netko od susjeda. Otišao je gore, vidio da su vrata provaljena i da nedostaje tv s daljinskim. Zvali su i policiju koja je došla na očevid. ĆŽ je bila osoba već u starijoj životnoj dobi, nije bila pokretna, nije baš mogla čistiti. Kad bi došli on i žena mi smo joj znali počistiti. Na sprovodu Ružina braća i nećaci nisu komentirali ništa o Ružinoj imovini, nisu nikada bili za nju zainteresirani. Po njegovom saznanju IŽ i Ružini braća i nećaci se poznaju. IŽ je iz tog kraja od kud su Ružina braća i nećaci. Koliko mu je poznato IŽ kada se tu udala za KF, ona je ĆŽ dovela u ovaj kraj i tada se ĆŽ udala za ŠŽ. Pok ČŽ majka tužiteljica je rođena u [adresa], oženila se za Z i kasnije je živjela u [adresa]. Tužiteljice znaju hrvatski ali ne baš puno. Ne zna jesu li se tužiteljice mogle sporazumjeti s ĆŽ. Sa stricem ŠŽ su se mogle jako dobro sporazumjeti jer on je znao i talijanski i njemački. Otac tužiteljica je bio talijanske nacionalnosti. Tužiteljice su znale zvati čestitati Božić i Uskrs, a toliko su se valjda sporazumjele iako nisu znale hrvatski. Što se tiče imovine pok. ĆŽ oduvijek se u obitelji znalo da će to pripasti sestri ČŽ koja je živjela u [adresa]. M je za života govorio da to pripada njoj, SŽ se isto odrekao u korist ČŽ u [adresa], jedino je mlađi brat Č darovao mojoj ženi HŽ, a ona se toga isto odrekla u korist rođaka u Kanadi. Nije mu poznato tko je pronašao kopiju oporuke. Na daljnji upit zašto ĆŽ nije ostavila imovinu HŽ ako su HŽ i on pomagali za života navodi da je dogovor za života uvijek bio takav u obitelji da sve pripada OF. OF je za života uvijek dolazila i pomagala strica ŠŽ. Nije mu poznato zašto se iza smrti ŠŽ, ČŽ prihvatila svog nasljednog dijela. Zna da je bio dogovor da iza Ivanove smrti sve pripadne ĆŽ, a potom ČŽ.
Svjedok ĐŽ, u iskazu navodi kako je iz [adresa] te je poznavao pok. VŽ. Po Ivanovoj smrti ĆŽ je naslijedila talijansku mirovinu od ŠŽ pa je bila financijski neovisna. ĆŽ je voljela mačke. Čak je u jednom momentu imala 15 mačaka. Nakon Ivanove smrti u početku je mogla sama, a poslije je po nju dolazio JŽ koji joj je nosio namirnice, išao u banku, vozio liječniku te je i njegova žena povremeno s njim dolazila. Na upit je li mi poznato ime IŽ navodi da je da je ona dolazila kod ĆŽ do njegove smrti, a nakon njegove smrti došla je jednom godišnje. Majka tužiteljica ČŽ bila je sestra pok. ŠŽ, Ružinog muža. Ona je sa suprugom znala dolaziti u Hrvatsku, ne baš često, svakih par godina. Jelkin suprug je bio K. Nešto se pričalo da je ČŽ pomogla ŠŽ da dokupi staž i često mu je znala slati nekakve stvari iz Kanade. Nakon Jelkine smrti njezine kćeri nisu dolazile u Hrvatsku, a ne zna kako i na koji način su s ĆŽ održavale kontakt. Samo se pričalo da će ŠŽ imovinu ostaviti Jelkinoj djeci. Ružina braća su dolazila jednom godišnje, a zadnje vrijeme gotovo ni to. Ona ih baš nije voljela, spominjala je da dok je živjela gore kod njih da je živjela u štali. Kako je ĆŽ imala dobru penziju braća su je htjela povući sebi kod njih, a ona to nije htjela. Rekla je kada sam živjela gore živjela sam u štali, a sada kada imam dobru penziju oni bi me uzeli. Ja sam se sa ĆŽ kao susjed vidio svaki dan. ĆŽ mi nije spominjala oporuku. Bio je na sprovodu ĆŽ.
Svjedok CŽ, u iskazu navodi kako je poznavala pok. VŽ i to preko IŽ i pok. KF. Susjeda je s IŽ i u dobrim susjedskim i prijateljskim odnosima. Ona je znala odlaziti s IŽ kod ĆŽ no više puta ju je tamo vozio suprug TF. ĆŽ je bila jako ljubazna, draga ženskica, domaća ženskica, onako kad vam netko dođe u goste sve bi dala. Dok je SŽ bio živ Katarinin suprug oni su često išli kod ĆŽ, možda jednom tjedno. ĆŽ je trebalo dovesti namirnice, odvesti ju u banku, voziti ju doktoru. ĆŽ je voljela pive, trebalo je dovesti te velike kašete. Nakon što je SŽ preminuo kako IŽ nema vozačku dozvolu ili ona ili suprug TF bi ju znali voziti kod ĆŽ. Ružin grob nitko ne posjećuje, jedino IŽ ode i suprug TF ju zna voziti gore. Kada bi ona znala otići s IŽ kod ĆŽ, ĆŽ nije spominjala kome će ostaviti kuću u [adresa]. Čula je za rođake u Kanadi, ali joj jasno kako je ĆŽ mogla s njima komunicirati kada one ne znaju hrvatski. Koliko je njoj poznato one se s ĆŽ nisu čule, a u Hrvatskoj su bile samo 2. puta. Dok je SŽ bio živ on je strica ŠŽ i strinu ĆŽ vodio i u banku i doktoru. Ivanov pogreb su organizirali IŽ i SŽ. Nakon što je SŽ preminuo kako IŽ ne vozi oni su IŽ vozili kod ĆŽ, a JŽ i HŽ su je vozili u banku i doktoru. I SŽ i IŽ su vodili brigu o stricu ŠŽ i strini ĆŽ ne zbog interesa nego iz poštovanja. ĆŽ nikada nije pričala o rođacima u Kanadi, a za je čula nakon Ružinog sprovoda da se pojavljuju ti rođaci iz Kanade. Znala je za Ružinu braću i sestru, a o braći i sestri joj je pričala IŽ. ĆŽ nije znala engleski, bila je polu pismena, nije spominjala da bi sastavila oporuku. Nije spominjala javnog bilježnika. Poznato joj je da se SŽ nakon Ivanove smrti svog dijela odrekao u korist strine ĆŽ. SŽ i IŽ su ljudi koji daju i stvarno pružaju pomoć.
Svjedok TF navodi kako je poznavao pok. VŽ. ĆŽ nije spominjala nikakvu oporuku, ona je bila jedna jako pametna žena iako je živjela po seljački. Ona čak nikome nije htjela dati niti ključ od kuće. IŽ je vozio na groblje pok. ĆŽ i vozit će je ubuduće, vozio sam ju sada za Svi svete. Dok je ĆŽ bila živa, IŽ je vozio jednom u dva tjedna otprilike kod ĆŽ, IŽ bi joj nosila namirnice. Osobno ĆŽ nije vozio doktoru jer nije imao toliko vremena, boravi u [adresa]. Supruga RŽ je također posjećivala ĆŽ no nije imala previše vremena. O ĆŽ su se najviše brinuli IŽ i njezin pok. suprug SŽ. SŽ bi svaki tjedan išao kod ĆŽ. Osobno za ŽŽ i TŽ nikada nije čuo. ĆŽ ih nikada nije spominjala, zapamtio bi to. ĆŽ nije spominjala niti OF, njihovu majku koja je živjela u [adresa]. ĆŽ nije niti spominjala kome bi kuću u [adresa] ostavila. ĆŽ nije spominjala niti svoju braću, OŽ i KŽ. Bila je sretna što se IŽ brinula o njoj. Čak mu se čini da je ĆŽ jednom prilikom htjela dati IŽ ključ od kuće, imala je povjerenja u nju, ali IŽ nije uzela ključ. Nije bio na pogrebu pok. ĆŽ jer je bio u Italiji. Ne zna tko je platio pogreb, to su intimne stvari. HŽ je e sestra od pok. KF, no nju i supruga gore nikada nisam vidio, oni žive u gradu. S ĆŽ je bio poznanik. Ne poznaje braću pok. ĆŽ.
Tužiteljica TŽ u iskazu navodi kako je ona druga kći pok. OF i LF kojeg su svi zvali L. Zadnji puta su bile kod ŠŽ i ĆŽ bile neposredno prije smrti ŠŽ, to je bilo 1993. ne zna točan datum a nakon toga nisu mogle putovati zbog majke OF koja je zbog bolesti imala amputiranu lijevu nogu, potkoljenicu zbog neuspjele operacije. Majka OF je uvijek spominjala da je bila bliska s ujakom i ĆŽ i htjela je osigurati da kad ona umre i one s njom ostanu bliski. Uvijek su se čuli telefonom, nekada bi kupovali kartice na pretplatu. Čestitali su si Božić, Uskrs, to su bili ženski razgovori koje su znali koristiti onim riječima koje su znali, kao bok, kako si, dobar dan. Uz pomoć kolege s posla za vrijeme ručka bi sjeli u salu za sastanke i on bi bio prevoditelj između nje i ujne i tako si osigurala da budem upoznata s njenim zdravstvenim stanjem i slično. Zadnji puta se s ĆŽ čula nešto prije nego li je preminula. S kolegom S je osigurala da se svaki tjedan čuju s njom. Majka OF je preminula 2007. g. Na upit je li imala saznanja o oporuci ĆŽ navodi da je imala saznanja o oporuci. Da je ona bila u [adresa] i [adresa], da su dolazili sređivati papirologiju. Zna što je bilo napisano jer je bila prisutna. Ujak je rekao da ostavlja sve ĆŽ jer da ne može dozvoliti da ju se izbaci iz [adresa], a ĆŽ je kasnije budući da nisu imali djecu, a znala je koji je odnosi imao s ona je odlučila sve ostaviti njoj i F. Nisu bile na Ružinom sprovodu , saznale su da je ĆŽ preminula kad ih je IŽ o tome obavijestila. IŽ im je navela da će im se sud javiti jer da imaju pravo na nasljedni dio, osim ĆŽ i njezina mama ima pravo, IŽ je rekla da će ostati u kontaktu vezano za nasljedstvo. Spomenula je i da njezina mama ima pravo na četiri dijela. I onda je ona te papire proslijedila svom odvjetniku i prikupila sve ostale dokumente i oporuku da osigura ako se još negdje spominje Ružino ime da se to uzme u obzir. SŽ i IŽ su ih odveli u [adresa], bio je prisutan ij pokojni otac, a njezin pok. otac je govorio hrvatski, bila je prisutna i majka. U kuhinji se uvijek govorilo o tome, i htjeli su osigurati kada smo bili tamo da obave sve s liste što su trebali obaviti, a moj ujak je uvijek govorio da se ĆŽ ne može izbaciti i da sve ide njoj. ŠŽ je to govorio u razgovorima i inače, znao je koliko je njezina majka bliska s ĆŽ. Uvijek je to spominjao kao sigurnost da netko ne bi ĆŽ izbacio. Razgovarala je s EŽ, Silvaninom kćeri i pitala što je s kućom nakon Ružine smrti, nitko im nije javio i da svatko može ući u kuću i koji su protokoli nakon što je kuća napuštena. Vidjela je, poslali su mi slike. Znala je da je kraj telefona slika na kojoj je F, ona i njihov otac i ta slika je i dalje bila tamo, ali je kuća izgledala uništeno. U razgovoru nakon sprovoda saznala je da je kuća bila opljačkana, bila je u šoku. Pitala što je sve odneseno iz kuće i zašto nitko nije pazio na kuću nakon što je opljačkana. Za pljačku joj je rekla EŽ, jer tada nisu razgovarali s IŽ. JŽ je u svojoj izjavi rekao da je postojala koverta s novcem, a to je saznala nakon sprovoda, a koji iznos ne znam, trebala bi pogledati tu izjavu. Novac je iskorišten za sprovod, a ostatak je dan IŽ. Pitanje koje je bilo postavljeno je i gdje je izvornik oporuke, a to je i njeno pitanje, gdje je, mogao se izgubiti, nestati u toj pljački, a i pitam se kako to da je nestao TV i daljinski a ne novac i ne bi li lopovu bio prioritet novac, a ne oporuka. Na upit je li se čula s IŽ prije ovog momenta da ju je IŽ izvijestila da je ĆŽ umrla navodi da joj je davno poslala email ili ona njoj i to je bilo bok-pozdrav. Jednom je razgovarala s njezinim unukom jer govori engleski, a zadnji put su se čuli kada je ĆŽ preminula, ali taj odnos nije bio da se čujemo svaki Božić, Uskrs. Odnos je prekinut nakon smrti KF. Braću pok. ĆŽ nikada se nisu spominjala u razgovoru kad su bili u posjetu u RH . Vjeruje da nisu bili u bliskim odnosima jer ih nikada nije spominjala. Nakon smrti ĆŽ su pomagali JŽ i HŽ, IŽ i SŽ su je posjećivali ali ne u smislu da su se brinuli o njoj. Nije joj poznato da se ĆŽ ikada predomislila u vezi oporuke, nije to nikada rekla. IŽ je znala za postojanje Ružine oporuke navodi da je apsolutno znala jer kada su razgovarali i kada se o tome pričali, da je govorila da tetka, super tetka. O postojanju oporuke saznanja su imali SŽ koji se svog dijela odrekao u korist OF, IŽ, otac, ĆŽ, ĆŽ i ona. U [adresa] je bila više od tri puta. To je bilo kada je imala između 12-15 g, kasnije između 20-25 g s majkom i tu su se vodili ključni razgovori oko nasljedstva i nakon toga je bila sama s ocem, a majke nije bilo jer je imala zdravstvenih problema. Razgovorima u [adresa] su bili prisutni ona, SŽ, IŽ, ĆŽ i njezin otac H, a ako se dobro sjeća ujak nije išao u [adresa]. Ključnim razgovorima u kući u [adresa] prisustvovala je majka OF i to je bilo kada su zajedno došle u RH 985. Bili su tamo i SŽ, IŽ i ĆŽ kada se razgovaralo o tome što će biti s tim dijelovima i da se osigura ĆŽ. S IŽ nije imala komunikaciju nakon Ružine smrti. Prikupila je svu dokumentaciju za koju je majka rekla da će biti potrebna za rješavati. U fasciklu drži sve dokumente vezano za Hrvatsku, tako joj je majka rekla da to sve tu drži. Majka joj je dala kopiju oporuke, a vjeruje ali nije sigurna da joj je kopiju dala susjeda B, susjeda koja ima sina ĐŽ koji je dao izjavu, ili joj je stigla poštom i na tome je bio pečat javnog bilježnika u [adresa] koji je potvrdio prisutnost i potpis ĆŽ. Nije ĆŽ pitala gdje je originala oporuke, nije isto nikada propitkivala i ta je kopija imala pečat, ovjeru na sebi. Pretpostavlja da je original imala ona, ujak ĆŽ i možda još netko tko je kasnije bio u kući. S pok. ĆŽ su razgovori bili kratki, uglavnom se radilo o čestitkama, pitanja kako si, smijale se i šalile, riječi poput bok. A kada bi trebala osigurati da vidi je li dobro i sve o njoj kolega S bi služio kao prevoditelj tijekom pauze za ručak, on bi ĆŽ pitao i prevodio mi. Glede troškova pogreba navodi kako je iz razgovora saznala da je postojala koverta s novcem, nisu je zvali niti pitali da sudjeluje jer su imali novac u koverti, a nakon što je plaćen pogreb ostatak novca je dobila IŽ a ne zna zašto. Pogreb je platila sama ĆŽ svojim sredstvima, a isto tako je čuvala i moja majka.
2. tužiteljica ŽŽ, u cijelosti se pridružuje iskazu svoje sestre TŽ
Spisu prileži kopija dokumenta naziva oporuka sadržaja….." Ja VŽ izjavljujem da sve što me pripada po zakonu od mog pokojnog muža VF dok sam ja živa moje će biti što smo nas dvoje kupili u braku i nema nitko da mi dira traktor i pilu i sve drugo i da mene ne tjeraju iz kuće van i da me ne napadaju ako me ko napada ja ću vama javiti i sve poništiti. Dok sam živa moje će sve biti a iza moje smrti neka bude J rođ 1958 ŽŽ, TŽ rođena 1960 ŽŽ. Ako ćeju me napadati ja ću oporuku poništiti i vama javiti. VŽ ", na navedenom dokumentu ovjeren je potpis VŽ pod brojem Ov-1593/2020 od 11. travnja 2020 kod javnog bilježnika Krešimir Kuzle u [adresa] koja je pronađeno nakon smrti pok. ĆŽ .
Original oporuke nije pronađen.
Među strankama nije sporno da je pok. VŽ nakon smrti supruga ĆŽ koji je preminuo **.**.1999. godine pa do svoje smrti 15.04.2019. dakle gotovo 20 godina živjela sama u [adresa], na adresi [adresa]. ĆŽ i ĆŽ nisu imali djece. Tuženici su Ružina braća i nećaci -sinovi pokojne sestre MŽ. Pokojni ŠŽ imao je sestru ČŽ udanu ŽŽ, majku tužiteljica, te braću Đ čija je kći saslušana svjedokinja N i sin sada pok. GŽ, te sin RŽ, imao je brata ŠŽ, te još dvoje braće preminuli bez djece
Ostavinski sud je ovdje tužiteljice isključivo uputio na utvrđenje postojanja vlastoručne oporuke pok. ostaviteljice VŽ, dok tužiteljice svojim tužbenim zahtjevom traže pore iutvrđenja postojanja valstoručne oporuke pok. ŽF i da se utvrdi da je vlastoručna oporuke pok. VŽ valjana .Na isto će se ovja sud kratko osvrnuti.
Članak 30 st. 1 Zakona o nasljeđivanju propisuje da je oporuka valjana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao (2) Za valjanost vlastoručne oporuke nije nužno, ali je korisno, da su u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena.
Oporuka koja u kopiji prileži sudskom spisu u kopiji pisana je štampanim slovima dok je potpis oporučiteljica pisanim pisanim slovima. Na oporuci je potvrda javnog bilježnika Krešimira Kuzle iz [adresa] od 11.04.2020. pod brojem Ov- 1593/2000 da je VŽ u njegovoj nazočnosti priznala potpis kao svoj.
Prema Zakonu o javnom bilježništvu čl. 77 st. (1) Javni bilježnik može potvrditi da je stranka u njegovoj nazočnosti vlastoručno potpisala pismeno, ili svoj rukoznak na njega stavila, ili da je potpis ili rukoznak, koji je već na pismenu, pred njim priznala kao svoj.(2) Istovjetnost stranke mora se utvrditi u skladu s odredbama članka 60. i 61. ovoga Zakona.(3) Ovjera, s pozivom na poslovni broj zapisnika ili upisnika o ovjerama i potvrdama, stavit će se na izvornom pismenu uz naznaku na koji je način utvrđena istovjetnost te dodatak da je potpis ili rukoznak istinit, i uz datum, potpis i službeni pečat javnog bilježnika. Ostali primjerci istog pismena ovjeravaju se po pravilima za ovjeru prijepisa (članak 74.).(4) Pri ovjeri potpisa javni se bilježnik treba upoznati sa sadržajem pismena samo utoliko ukoliko je to potrebno za popunjavanje rubrika upisnika o ovjerama i potvrdama; on nije odgovoran za sadržaj pismena niti je dužan ispitivati da li su sudionici ovlašteni na dotični posao.
Za valjanost vlastoručne oporuku nužno je istovremeno ispuniti dva elementa, prvi da je oporuku ostavitelj vlastoručno napisao, a drugi element da ju je vlastoručno i potpisao.
Na oporuci pok. VŽ javni bilježnik je samo potvrdio je je pok. VŽ u njegovoj nazočnosti priznala potpis na pismenu kao svoj, no javni bilježnik nije utvrđivao je li pok. ĆŽ vlastoručno napisala cijelu oporuku niti je dužan to činiti niti ulaziti u sadržaj pismena. Sve kako je propisano čl. 77 Zakona o javnom bilježništvu.
Na tužiteljicama je teret dokaza da je oporuka pravno valjana, u smislu čl. 30 ZN-a, no u ovom konkretnom slučaju ne može se zbog nestanka originala oporuke ni na koji način utvrditi je li ista vlastoručno napisana i vlastoručno potpisana po oporučiteljici jer niti su tužiteljice predložili izvođenje takvog dokaza, a da i jesu vještak grafološke struke ne bi mogao napraviti nalaz i mišljenja jer nedostaje original oporuke koji bi bilo potrebno vještačiti radi utvrđenja jeli pok. ostaviteljica vlastoručno napisala i potpisala oporuku, usporedbom tog rukopisa sa nespornim original potpisima pok. ostaviteljice npr. karton osobne iskaznice pohranjen pri MUP-RH, original pismima pok. ostaviteljice, punomoći i sl.
Stoga ničim nije dokazano da je oporuka pok. ostaviteljice, koja je u originalu nije pronađena, pravno valjana.
O tome je li pok. Ostaviteljica VŽ u trenutku sastavljanja oporuke travanj 2000. bila sposobna za rasuđivanje neće se raspravljati u ovom postupku, jer predmet ovog postupka nije utvrđenje da je ništetna oporuka pok. ostaviteljice zbog nesposobnosti za rasuđivanje iste niti su stranke upućene u parnicu radi navedenog razloga niti su u tom smsilu predloženi dokazi.
U postupku kojim se traži utvrđenje postojanja vlastoručne oporuke ostaviteljice tužitelj je dužan dokazati postojanje vlastoručne oporuke i činjenicu da je ona uništena slučajem ili radnjom neke druge osobe, izgubljena, sakrivena ili zametnuta, bez znanja ostaviteljice.
Oporuka je nesporno postojala, naime kopija iste prileži sudskom spisu.
Na tužiteljicama je teret dokaza da je oporuka pok. ostaviteljice ŽF uništena slučajem ili radnjom neke druge osobe, izgubljena, sakrivena ili zametnuta, bez znanja ostaviteljice.
Iz provedenog dokaznog postupka posebice saslušanja svjedoka IŽ, AŽ, MF, ĐŽ, CŽ i ĆF ovaj sud ne nalazi dokazanim da je u oporuka ostaviteljice uništena slučajem ili radnjom neke druge osobe, izgubljena, sakrivena ili zametnuta, a sve bez znanja ostaviteljice. Svi naprijed navedeni svjedoci nemaju opće saznanja o postojanju oporuke niti da bi pok. ĆŽ koja je poživjela još 19 godina nakon sastava oporuke koja u kopiji prileži spisu, uopće spominjala da je oporuku sastavila i da imovinu ostavlja tužiteljicama. Pok. ostaviteljica je nakon smrti supruga još 20 godina živjela sama, o njoj su se povremeno brinuli nećakinja HŽ i njezin suprug JŽ, te nećak SŽ i njegova supruga IŽ, no svi se slažu da je ĆŽ bila financijski neovisna, mogla je sama, nije bila neuredna, nije joj bila potrebna stalna pomoć već povremena, npr. ići s njom u banku, doktoru ili po namirnice. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi kako je ključeve kuće u [adresa] imala samo pok. ĆŽ, ključeve nisu imali SŽ i IŽ koji su povremeno odlazili kod ĆŽ, niti HŽ i JŽ koji su povremeno kod ĆŽ odlazili, nakon što se brat SŽ razbolio 2013. I nakon Rudijeve smrti IŽ je povremeno dolazila kod ĆŽ, tamo su je vozili prijatelji i susjedi RŽ i TF kojima ĆŽ nikada nije spomenula niti tužiteljice niti postojanje oporuke.
O dogovoru unutar obitelji da će nekretnine u [adresa] nakon smrti ŠŽ najprije pripasti ĆŽ, a po Ružinoj smrti ČŽ odnosno tužiteljicama govore samo svjedoci EŽ (kći HŽ) i JŽ. Ostali saslušani svjedoci nisu upoznati s takvim dogovorom u obitelji, pa tako niti IŽ supruga pok. KF, brata HŽ, a istu su djeca pok. Đ koji je brat ŠŽ supruga pok. ĆŽ i brat OF, majke tužiteljica. Svi suglasno navode da se znalo da iz smrti ŠŽ, sve pripada ĆŽ.
Tužiteljice su za života svoje majke OF, održavale kontakt s ujakom ŠŽ koji je znao talijanski jezik i pok. ujnom ĆŽ, a nakon smrti ujaka ŠŽ 1999. s ĆŽ koja je znala samo hrvatski jezik, povremeno su kontaktirale telefonom za vrijeme blagdana što se ovome sudu čini životnim i logičnim unatoč njihovom lošem znanju hrvatskog jezika, jer su kao obitelj nastavile kontaktirati svoju tetu. U Hrvatsku nakon smrti ujaka ŠŽ više nisu dolazile. O postojanu oporuke ovaj sud nalazi nelogičnosti u iskazu 1. tužiteljice, naime prvo tužiteljica navodi kako se za postojanje oporuke znalo još za vrijeme dok su zajedno dolazile s roditeljima u Hrvatsku dok je majka bila zdrava, a 1. tužiteljica imala oko 20-25 godina i tada su se vodili ključni razgovori to da je bilo oko 1985 godine u [adresa] kojim razgovorima je ona bila prisutna, njezin otac, SŽ , IŽ i ĆŽ, da se dogovorilo da se ĆŽ osigura i da su za postojanje oporuke znali IŽ, SŽ, ŠŽ, ĆŽ i ona. No oporuka koja je predmet ovog postupka sastavljena je u travnju 2000. godine dakle 15 godina nakon navodnih razgovora i dogovora u [adresa], a ne 1985. godine kako to 1. tužiteljica u iskazu navodi. Stoga je sud mišljenja da tužiteljica tim dijelom svog iskaza sebi želi osigurati uspjeh u sporu, no isti nije ničim potkrijepljen, pa ga sud nalazi ne istinitim i nedokazanim. No neovisno o tim nelogičnostima u iskazu glede oporuke i o eventualnim dogovorima u obitelji, sud je mišljenja, a s obzirom da je od sastava oporuke travanj 2000. pa do smrti VŽ prošlo čitavih 19 godina, a tužiteljice se nesporno o pok. ĆŽ nisu brinule, povremeno su se s njom čule, a ĆŽ su posjećivali pok. SŽ i IŽ, koje i spominje u pismu iz 2003. a ostali da joj ne dolaze, te kako pok. ĆŽ nije drugima spominjala da bi oporuku sastavila, niti da će kuća ostati tužiteljicama, niti je original oporuke po njezinoj smrti pronađen u kući,a nema dokaza da je pri njezine smrti bilo provala u kuću, provala je bila nakon njezine smrti i pogreba da je pok. VŽ promijenila svoje mišljenje i oporuku svojevoljno uništila. To posebice iz razloga jer su po smrti pok. ĆŽ u njezinoj kući na dan pogreba pronađeni novci koje je pok. ĆŽ uredno spremala u kovertu i čuvala za svoj pogreb, a svjedok JŽ ne navodi da je kod ĆŽ kuća bila zapuštena te da bi papiri bili neuredni, niti drugi saslušani svjedoci koji su ĆŽ povremeno posjećivali ne govore o neurednoj i zapuštenoj kući, a što se može dovesti u vezi s time da su u ladicama uredno pronađene koverte s novcem, dakle pok. ĆŽ unatoč svojoj visokoj životnoj dobi vodila je računa o novcima te čuvala novac za potrebe pogreba, pa sud smatra ukoliko je ostala kod svoje volje iz travnja 2000. da oporučno svoju imovinu ostavi tužite ljicama, da bi original oporuke čuvala, na mjestu gdje je čuvala i ostalu dokumentaciju, koverte s novcem i sl. Ostaviteljica je mogla, što je očito i učinila prije svoje smrti uništiti oporuku u kojem slučaju bez obzira na to da je oporuka postojala ista ne može proizvoditi valjane pravne učinke.
Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari nije od važnosti u kakvim je odnosima pok. ĆŽ bila s braćom ovdje tuženima pa se na te navode stranka sud neće posebno očitovati.
Nadalje u odnosu na rješenje o nasljeđivanju iza pok. ŠŽ Ružinog supruga i načina prihvata nasljedstva zakonskih nasljednika te ustupa između njih kao dokaz dogovora u obitelji da će sve najprije ostati ĆŽ a potom ČŽ majci tužiteljica , također sud ne nalazi važnim isto komentirati, jer je sa donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari bilo bitno utvrditi postojanje vlastoručne oporuke i činjenicu da je ona uništena slučajem ili radnjom neke druge osobe, izgubljena, sakrivena ili zametnuta, bez znanja ostaviteljice.
Ostali navodi nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Stoga je u konačnici valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i te odlučiti kao u točki I izreke ove odluke.
Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pa je tuženima zastupanima po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200 EUR (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav podnesak 19. listopada 2024. svaki u visini od po 200 EUR( Tbr 8 toč1) za pristup na ročišta održana dana 06.12.2024., 21.02.2025., 28.04.2025., 27.06.2025., 03.12.2025. i 19.03.2026 .svako u visini od po 200 EUR (Tbr. 9 toč.1) sve uz uvećanje od 30% prema Tbr. 40 za zastupanje više osoba, uz priznanje 25% PDV-a sve odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, što sveukupno iznosi 2.600,00 EUR. Na dosuđeni iznos troška tuženim pripada zakonska zatezna kamata od presuđenje pozivom na odredbu čl. 151 st. 3 ZPP-a Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Rijeci 15. svibnja 2026.
S u d a c
Katarina Bajčić Ivančević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
