Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-1673/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 15. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj:5140130268- 60010477908/2008., zaključenog dana 13.03.2008. između tužitelja CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Slavonske banke d.d. Osijek, kao pravnog prednika tuženice Addiko bank d.d., Zagreb, OIB:14036333877, a koja u čl. 7. st. 1. glasi:
„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed.“.
II. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.060,12 eura eura (tisućušezdeset- euradvanaestcenti) s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 29. ožujka 2008. do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1.01.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.01.2024. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak 687,50 eura (šestoosam- desetsedameurapedesetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 15. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 187,50 eura
(stoosamdesetsedameurapedesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 39,88 eura (trideset - deveteuraosamdeserosamcenti), s pripadajućim zateznim kamatama.
Obrazloženje
1.Tužitelj je protiv tuženice dana 2. prosinca 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate 1.100,00 eura, koju obrazlaže navodeći da je dana 13.03.2008. sa Slavonskom bankom d.d. Osijek kao pravnim prednikom tuženice zaključio Ugovor o hipotekarnom kreditu broj 5140130268-60010477908/2008., a prema kojem je tužena kao kreditor, njemu kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 55.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. Gore navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 7. st. 1. ugovorena je jednokratna naknada za korištenje kredita od 2,00% (dva posto) cjelokupnog iznosa kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Stoga mu je dana 28.03.2008. naplaćen iznos od 1.100,00 EUR kao naknada za korištenje kredita, a što je vidljivo iz otplatnog plana od 27.03.2008. . Ističe kako se toj ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana od strane tužene (banke) te implementirana u tipski ugovoru na koji on kao potrošač nije imao utjecaja. Isto tako ističe kako mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga u ime kojih se ista naplaćuje. Prema odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je u konkretnom slučaju i riječ. Ujedno, navedena odredba (čl. 3.) je i ništetna jer je nedopuštena po čl. 269., 270. i 271. Zakona o obveznim odnosima, sve to u svezi s čl. 322., 323. i 324. ZOO- a. Stoga je tužena nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti. Tome u prilog govori i čl. 96. te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (nepoštena i ništetna ugovorna odredba) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a ujedno je takvo formuliranje nepoštena poslovna praksa, konkretno zavaravajuća poslovna praksa pobliže opisana u čl. 107. do 110. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Dakle, navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.
1.1.Podneskom od dana 16. ožujka 2026. tužitelj je djelomično povukao tužbu za iznos od 39,88 eura, te konačno na ime isplate zahtijeva iznos od 1.060,12 eura sa zateznom kamatom od 29.03.2008. pa do isplate, o čemu je tužena obaviještena dana 19. ožujka 2026.. Kako se tužena u roku od 15 dana nije očitovala da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe, to je odlučeno kao u izreci rješenja temeljem odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. , 146/25.).
2. U odgovoru na tužbu od dana 16. siječnja 2026. tuženica osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava tužitelju status potrošača, te ističe prigovor zastare i prigovora suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Ne spori da je naknada naplaćena u iznosu od 7.987,44 HRK dana 28.03.2008. Ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. U članu 7. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 2,00% od iznosa kredita, unaprijed. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Poziva se na čl. 1022. st. 2. ZOO, a to je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u čl. 2. st. 1. točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1066., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), koja je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita, pa predlaže da sud zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efek tivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 6. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014). Članak 7. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 7. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. Navodi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiran ja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je čl. 296. st. 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna, a ukazuje i na to kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak ob rade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine, jer ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti, a navedeno potvrđuje zauzeti stav u spojenim predmetima C -224/19 i C259/19. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom Ističe kako tuženik nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 05. ožujka 2004., Su-IV-222/04 koji kaže da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“. Što znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan u cijelosti uz dosudu naknade parničnih troškova.
3. Tužitelj podneskom od dana 16. ožujka 2026. osporava navode tužene iz odgovora na tužbu, osporava prigovor zastare potraživanja, navodeći da je definicija potrošača sadržana u čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14,110/15, 14/19): »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti; a po čl. 3. st. 1. toč. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03): potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, navodi: „potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, isto kao i čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17). Dakle, tužitelj je ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba, a ukoliko je tuženik u trenutku zaključenja ugovora smatrao da je ista u nekakvom sukobu interesa, u tom slučaju joj nije trebao odobriti kredit kao fizičkoj osobi, već inzistirati da se isti odobri kao poslovnom subjektu te da u tom statusu zaključi ugovor o kreditu. Odredba o naknadi za obradu kredita smatra nepoštenom jer tuženik nije jasno ni transparentno objasnio što ta naknada obuhvaća niti je dostavio dokaze da je za istu pružena bilo kakva konkretna usluga. Radi se o unaprijed određenom paušalnom iznosu, bez ikakvog pojašnjenja, ili dokumentacije koja bi potvrdila njegovu osnovanost. Takav način određivanja naknade nije u skladu s načelima transparentnosti i ravnoteže prava i obveza ugovornih strana, kako ih zahtijeva Zakon o zaštiti potrošača i Direktiva 93/13/EEZ. Sud Europske unije u više navrata je istaknuo da banka mora potrošaču omogućiti razumijevanje prirode i svrhe takve naknade. U suprotnom, radi se o odredbi koja stvara znatnu neravnotežu na štetu potrošača i kao takva je ništetna. Nadalje, prema praksi Suda Europske unije, osobito u predmetima C-26/13 (C) i C-143/13 (Ć), ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima moraju biti ne samo jezično jasne i gramatički razumljive, već i ekonomski transparentne. To znači da potrošač, prije sklapanja ugovora, mora biti u stanju razumjeti konkretne pravne i financijske posljedice određene odredbe za svoje obveze. Transparentnost podrazumijeva da potrošač može racionalno procijeniti rizike koji iz ugovora proizlaze, uključujući kako i na temelju čega se formira naknada ili određeni trošak. U konkretnom slučaju, banka nije pružila jasno, razumljivo i dokumentirano objašnjenje mehanizma obračuna naknade za obradu kredita. Nije predočeno što ta naknada obuhvaća, kojim kriterijima se vodi, niti koje konkretne usluge su za nju pružene. Takvo postupanje povređuje članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13/EEZ, prema kojima netransparentna odredba može biti predmet ocjene nepoštenosti. Ako se odredba ne može jasno razumjeti u ekonomskom smislu, smatra se nepoštenom, a time i ništetnom, bez obzira na to što se eventualno odnosi na glavni predmet ugovora ili cijenu usluge. Poziva se na presudu Vrhovnog suda RH, Rev-673/2023 od 13.02.2024., Rev-266/2024 od 09.10.2024. i Rev-1035/2024 od 06.11.2024. U odnosu na navode tuženika iz toč. 44., sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima, zatezne kamate doista pripadaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj bio nepošten, odnosno nesavjestan, dok se inače dosuđuju od dana podnošenja zahtjeva. Međutim, ne može se prihvatiti da je tuženik postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora, jer je svjestan ništetnosti sporne odredbe i odbijanja vraćanja bez pravnog osnova. Nadalje, iako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci iz 2004. zauzeo stav da se ugovorne strane u ništavom ugovoru o zajmu smatraju savjesnim, taj pravni stav ne isključuje mogućnost da se u konkretnom predmetu dokaže nesavjesnost pojedine strane, što je u ovom slučaju učinjeno. Također, ugovor o kreditu i ugovor o zajmu nisu identični, pa primjena stava Vrhovnog suda o zajmovima nije bezuvjetna i treba se razmatrati u kontekstu specifičnosti ugovora o kreditu, osobito u situacijama kada je ugovor proglašen ništetnim zbog nezakonitih odredbi.
4 . Sud je na pripremnom ročištu dana 12. svibnja 2026. prihvatio prigovor tuženice u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, te donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 1.060,12 eura sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/25.). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 1.060,12 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-374/2013-3 od 6.12.2017., Rev-x-155/2010-2 od 30.06.2010., Rev-214/2002-2 od 11.03.2003., Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).
5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost je li neposredno pregovarao s pravnom prednicom tužene o spornoj odredbi Ugovora, te je li od prednice tuženice dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, da li ima status potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o hopotekarnom kreditu broj 5140130268-60010477908/2008. od 13.03.2008. (list 4.-14. spisa), Otplatni plan (list 1620. spisa), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (u ePredmetu pod prilogom broj 9 uz odgovor na tužbu), Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (prilog broj 14 uz odgovor na tužbu u ePredmetu).
5.1. Sud je odbio prijedlog tuženice da službenim putem od Hrvatske narodne banke traži očitovanje (pomoć) o značenju efektivne kamatne stope (EKS), jer se istim ne bi utvrdile odlučne činjenice u ovom sporu.
6. Izvedeni dokazi su ocijenjeni sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku.
7. Tužbeni zahtjev je osnovan.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o hipotekarnom kreditu broj:5140130268-60010477908/2008., zaključenog sa prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek, dana 13.03.2008. solemniziran po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem OV-1507/08 dana 19.03.2008. u dijelu kojom je ugovoreno da se korisnik kreda obvezuje platiti Banci naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 2,00% jednokratno i unaprijed, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom.
9. Među strankama nije sporno da je tužitelj dana 13. ožujka 2008. sa pravnom prednicom tužene (Slavonska banka d.d. Osijek) sklopio predmetni Ugovor o hipotekarnom kreditu koji je solemniziran dana 19.03.2008. od strane javnog bilježnika Zlatka Šimašeka iz Osijeka, pod brojem OV- 507/08.
10 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 2,00% sadržana u članku 7. st. 1. Ugovora o kreditu, ništetna, da li je nastupila zastara potraživanja, te ima li tužitelj status potrošača.
11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni Ugovor zaključio kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, kredit mu je trebao radi adaptacije stambenog objekta, odnosno radi proširenja svog stambenog prostora koji je koristio sa obitelji. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, jer mu je Ugovor dan na potpis unaprijed sačinjen od strane Banke. Prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima nitko mu nije rekao da će morati platiti bilo kakvu naknadu, a niti pojasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva. Koliko se sjeća, kredit mu je umanjen za iznos te naknade. Ugovor mu je dan na potpis po principu „uzmi ili ostavi“, Ugovor je pročitao prije potpisivanja, kao laik je razumio ugovorne odredbe koje mu nitko posebno nije pojašnjavao, već mu je rečeno ili da prihvati takav ugovor ili da ga ne mora prihvatiti. Kredit je otplatio u cijelosti. Kada je pročitao Ugovor i uočio spornu naknadu, pitao je u banci na što se ona odnosi, ali mu ništa vezano za tu naknadu nije pojašnjeno na njegov upit, već mu je samo rečeno da je to tako i da mora platiti.
11.1. Pregledom samog sadržaja Ugovora o kreditu od 13. ožujka 2008., sud je utvrdio da je isti sastavljen od strane prednice tuženice (Slavonska banka d.d. Osijek) prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz članka 7. st. 1. Ugovora, proizlazi da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed. Niti iz jedne ugovorne odredbe nije razvidno od čega se ta naknada sastoji, niti njen nominalni iznos, a niti koje troškove pokriva.
11.2. Sud nije posebno cijenio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014.) (prilog broj 9 uz odgovor na tužbu u ePredmetu) jer je isti stupio na snagu dana 14.02.2014. dok je predmetni Ugovor sklopljen 13.03.2008..
11.3. Iz Odluke o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. na snazi od 1.02.2005. (prilog broj 14 uz odgovor na tužbu u ePredmetu) proizlazi koje naknade Banka naplaćuje u svom poslovanju.
12. Iako tužena nije osporila pasivnu legitimaciju u konkretnom slučaju, ipak valja napomenuti da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, a ne sa tuženicom. Iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. st . 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 11. srpnja 2016. mijenja ime u Addiko banka d.d., pa je slijedom navedenoga, tuženica sveopći pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, i kao takva je pasivno legitimirana u ovom postupku.
13. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 13.03.2008. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.). Sukladno čl. 3. točka 1. toga Zakona, »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.
14. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
15. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).
16. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).
16.1. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
17. Nadalje, sukladno odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
17.1. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti , načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.
17.2. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
17.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li pravna prednica tužene, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena , da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba u članku 7. st. 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je prednica tužene mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
17.4. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
18. Nadalje, odredbom čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna; te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Također, odredbom čl. 74. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
19. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
19.1. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
19.2. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
20. Sukladno citiranoj odredbi čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženoj je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika prednice tužene, koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju Ugovora, zaposlenici prednice tužene, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Naime, iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužitelj utrošio na adaptaciju, odnosno proširenje vlastitog stambenog prostora koji koristi sa obitelji, iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s prednicom tuženice kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a niti je bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je prednica tuženice banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
20.1. Naime, tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici u smislu odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a što ista nije niti pokušala dokazati.
21 . U odnosu na spornu činjenicu jesu li prednica tuženice i tužitelj pregovarali oko naknade za obradu kredita ugovorene u članku 7. st. 1. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužitelja, koji u odnosu na navedeno u svom iskazu navodi da mu u Banci nitko nije ništa rekao vezano za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, dakle niti od čega se ta naknada sastoji, koje troškove pokriva, ni njen nominalni iznos, da je Ugovor u Banci bio unaprijed sastavljen, te nije bilo mogućnosti za pregovaranje o ugovornim odredbama, već je Banka poslovala po principu „uzmi ili ostavi“. Ugovor je pročitao i razumio kao laik odredbe, a nitko mu u banci nije pojasnio ugovorne odredbe.
21.1. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da istom nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, niti od čega se sastoji, niti na koji je način određena visina naknade, kao i da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužitelju ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor u Banci po principu "uzmi ili ostavi".
21.2. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis usluga koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos plaćanjem tzv. ulazne naknade, koja se podmiruje jednokratno, unaprijed, kao i o njenoj krajnjoj svrsi, a niti je ista sama po sebi razumljiva, te u Ugovoru nije navedeno, a niti se iz sadržaja Ugovora može zaključiti, koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženici, kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu, te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita za 2,00% od njegove visine, onda je takvom ugovornom odredbom prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, te je ista u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.
21.3. Osim toga, valja reći da, iako je tuženica prilikom obrade kredita imala određene troškove (koje tuženica tijekom ovog postupka navodi kao operativne troškove: troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava; regulatorne troškove, materijalne troškove: oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti; poštarine i slično), sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita - što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je navodio punomoćnik tuženice tijekom postupka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.
21.4. Nadalje, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika prednice tuženice, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Prednica tuženice je tužitelju trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. To je prednica tuženice mogla samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljiva, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužitelja, istom predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor u Banci, koje ugovorne odredbe da tužitelj nije prihvatio i da je odbio potpisati, tada vjerojatno ne bi mogao realizirati kredit. Nadalje, plaćanje troškova obrade kredita, uz to, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 2,00% jednokratno i unaprijed, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 100. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena. Na taj način, prednica tuženice je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
21.3. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.
22. Nije osnovano pozivanje tuženice na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004., prema kojem „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, jer se ono odnosi na drugu kategoriju ugovora o zajmu, kod kojih je ništetnost posljedica nezakonito ugovorene valute obveze.
23. Pored navedenog treba dodati i to da Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, ne sadrži odredbe prisilne naravi, tako da sukladno odredbi čl. 96. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača, ne postoji zakonska odredba, niti propis koji bi bili prisilne naravi, zbog kojih se nepoštenost, a time i ništetnost spornih ugovornih odredbi, ne bi prosuđivali primjenom Zakona o zaštiti potrošača.
24. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje i da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
24.1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12 .), dakle prije pristupanja Republike Hrvatske u EU.
24.2. Nadalje, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Osim toga, u navedenoj je presudi Suda Europske unije, izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a iz sadržaja samog Ugovora takvo što nije razvidno.
25. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.
26. Nije osnovan navod tuženice da tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost predmetne ugovorne odredbe sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, jer je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 55.000,00 eura, a tužbom traži isplatu 1.060,12 eura, jer je u konkretnom slučaju sporna ugovorna odredba rezultirala neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se ne može smatrati da je uzrok ništetnosti te ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja, pa stoga u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako to smatra tuženica.
27. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o članku 7. st. 1. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane prednice tuženice i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
28. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu, o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pod I. izreke.
28.1. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.
29. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su -IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.
30. Nadalje, tužena nije osporavala visinu tužbenog zahtjeva, odnosno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena dana 28.03.2008. u iznosu od 7.987,44 HRK / 1.060,12 eura. Stoga je tuženica iznos od 1.060,12 eura dužna vratiti tužitelju temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
30.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove , moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.
30.2. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 1.060,12 eura pripada nakon dana uplate 29.03.2008. pa do isplate, u visini stope zatezne kamate po čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.
32 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
32.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 875,00 eura.
32.2. Zahtjev tužitelja za naknadu troška je osnovan do iznosa od 687,50 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 150,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od dana 16.03.2026. od 150,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 12.05.2026. u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 9.t.1.), a na ročištu za objavu presude dana 15.05.2026. od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), te obračunatog PDV- a od 137,00 eura (Tbr. 46.), a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. - 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.
32.3. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 187,50 eura nije osnovan, jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koja je određena na pripremnom ročištu od 12.05.2026., radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.
U Osijeku, 15. svibnja 2026.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužitelja
2.Punomoćniku tuženice
