Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: Pn-65/2025-104

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nedi Brčić, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 2. travnja 2026. u nazočnosti tužitelja EV osobno s punomoćnikom Nedom Brčić, odvjetnikom u Vinkovcima, te u nazočnosti punomoćnika tuženika Ivice Šimundića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, a koja presuda je donesena i objavljena 15. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik Adriatic osiguranje d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976, dužan je tužitelju EV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] platiti:

- na ime pravične novčane naknade po osnovi neimovinske štete za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje ukupni iznos od 5.209,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 11. prosinca 2017., kao dana podnošenja tužbe do isplate, te na ime imovinske štetu po osnovi:

- tuđe pomoći iznos od 710,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 15. svibnja 2026. do isplate,

- troškovi liječenja 70,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 15. svibnja 2026. do isplate,

- troškova u vezi sa liječenjem (putnih troškova) u iznosu od 180,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 15. svibnja 2026. do isplate,

- uništene odjeće i uništenih osobnih stvari (mobitela) ukupni iznos od 282,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 15. svibnja 2026. do isplate,

- izgubljene zarade u ukupnom iznosu 2.562,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 11. prosinca 2017. do isplate,

sve po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2024., a po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2025., a po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2026., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2026., u roku 15 dana , dok se tužitelj odbija sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva peko dosuđenog iznosa, a do ukupno zatraženog iznosa od 15.881,61 EUR.

II. Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranje d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976, da tužitelju EV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 6.644,87 EUR (slovima: šesttisućašeststotinačetrdesetčetirieuraiosamdesetsedamcenti), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2026. kao dana presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2026., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2026., u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do ukupno zatraženog iznosa od 14.226,12 EUR.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva kako je to učinio tužitelj podneskom od 9. ožujka 2019. (list 85-87 spisa).

II. Dopušta se preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva kako je to učinio tužitelj podneskom od 26. studenog 2019. (list 110-111 spisa).

III. Dopušta se preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva kako je to učinio tužitelj podneskom od 17. lipnja 2020. (list 131-135 spisa).

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 23. prosinca 2015. teško stradao kao putnik u osobnom vozilu, reg. oznake [registarska oznaka], marke Audi A6, kojim je upravljao ŠV iz [adresa], a koji je zbog neprilagođene brzine izgubio kontrolu nad vozilom i sletio sa ceste udarivši u kolni most u Bosutskoj ulici ispred kbr. 13. Da je vozilo u kojem je stradao tužitelj bilo osigurano kod tuženika, važećom policom osiguranja, da je u navedenoj prometnoj nesreći tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede, kako je to opisano u njegovoj medicinskoj dokumentaciji, a također navodi da je tužitelj trpio i imovinsku štetu u vidu nabavke lijekova, sredstava za osobnu higijenu, pomagala, gelova, analgetika i sl., koje je morao sam plaćati, jer nema dopunsko zdravstveno osiguranje, kao i da je imao putne troškove radi odlaska liječniku i na terapiju, a na koje je zbog težine ozljede morao koristiti automobil kojim ga je prevozila treća osoba, dakle, nije mogao koristiti javni prijevoz, da su tužitelju u navedenoj prometnoj nesreći uništene osobne stvari (mobitel) i garderoba, te da je tužitelj za vrijeme trajanja liječenja gubio zaradu koju je ostvarivao redovnim radom u nadnici na crno – odlazio je u šumu pomažući bratiću SV pri izvlačenju drva iz šume, te je tako mjesečno zarađivao između 4.500,00 kn – 5.000,00 kn i to minimalno u trajanju od 6 mjeseci kroz godinu, pa je tužitelj zbog ozljeda gubio zaradu 2 godine, i to cijelu 2016. i 2017., jer nije mogao fizički obavljati navedene poslove, kao i druge poslove. Radi svega naprijed navedenog tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu nadoknadi pravičnu novčanu naknadu uzevši u obzir kvalifikatorne okolnosti, i to za pretrpljene fizičke bolove 10.000,00 kn, za pretrpljeni strah 10.000,00 kn, za duševne boli zbog naruženosti 5.000,00 kn, za duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti 10.000,00 kn, imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu iznos od 6.000,00 kn, za troškove liječenja iznos od 1.000,00 kn, troškova u vezi s liječenjem (putni trošak radi odlaska na liječenje) 1.600,00 kn, za uništenu odjeću iznos od 1.000,00 kn, uništene osobne stvari-mobitel iznos od 1.500,00 kn, te izgubljene zarade za 2016. i 2017. u ukupnom iznosu od 50.000,00 kn. Dakle, navodi da zahtijeva isplatu na ime cjelokupne neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 96.100,00 kn/12.754,66 EUR, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 11. prosinca 2017. kao dana podnošenja tužbe, do isplate, te naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da čini nespornim da se dogodila navedena prometna nesreća, da je vlasnik vozila koje je sudjelovalo u prometnoj nesreći osigurao to vozilo za štetu koja se uporabom vozila može nanijeti trećim osobama i zbog tjelesne ozljede kod tuženika. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da je iz svih dokaza koji prileže u stubu vidljivo da je tužitelj stradao kao putnik u vozilu kojim je upravljao ŠV prije stjecanja prava na upravljanje motornim vozilom, a da se prema čl. 23. st. 3. Zakona o obveznom osiguranju u prometu suputniku, ako je dragovoljno ušao u vozilo kojim upravlja neovlaštena osoba, (ovdje vozač, koji je upravljao prije stjecanja prava na upravljanje motornim vozilom) po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti, nema prava na naknadu štete, u koliko je ta okolnost suputniku bila poznata. Tuženik također ističe i prigovor podijeljene odgovornosti na nastanak štetnog događaja, s obzirom da smatra da je tužitelj istom doprinijeo na način da je pristao na vožnju sa alkoholiziranim vozačem, te je i sam bio pod utjecajem alkohola. Tuženik također predlaže da se o postojanju parnice obavijesti ŠV, osiguranik tuženika, zbog eventualnog postavljanja regresnog zahtjeva tuženika prema njemu, obzirom na prisutnost alkohola u njegovom organizmu. Tuženik je osporio i visinu štete, a u cijelosti potraživanje po osnovi izgubljene zarade, navodeći da tužitelj na tu okolnosti nije dostavio, niti jedan materijalni dokaz, a također osporio je i ostale vidove zatražene imovinske štete. Radi svega iznesenog predlaže da sud po provedenom postupku odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. Tuženik smatra da je tijekom postupka dokazano da je vozilom koje je sudjelovalo u prometnoj nesreći upravljao tužitelj kao vozač, odnosno da istim nije upravljao ŠV, pa stoga smatra da tuženik nije dužan naknaditi štetu tužitelju.

4. Presudom Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj Pn-118/2019-70 od 23. listopada 2020. naloženo je tuženiku Adriatic osiguranje d.d. Zagreb da je dužan tužitelju LV iz [adresa] platiti na ime pravične novčane naknade po osnovi neimovinske štete za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje ukupni iznos od 46.180,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od 11. prosinca 2017., kao dana podnošenja tužbe do isplate, te na ime imovinske štetu po osnovi tuđe pomoći iznos od 6.300,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od 23. listopada 2020. do isplate, na ime troškova liječenja 625,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 23. listopada 2020. do isplate, na ime troškova u vezi sa liječenjem (putnih troškova) u iznosu od 1.600,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 23. listopada 2020. do isplate, na ime uništene odjeće iznos od 1.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 23. listopada 2020. do isplate, na ime uništenih osobnih stvari (mobitela) iznos od 1.500,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 23. listopada 2020. do isplate, na ime izgubljene zarade u ukupnom iznosu 22.710,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 11. prosinca 2017. do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 40.587,50 kuna, sve u roku od 15 dana, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenoga zahtjeva preko dosuđenog.

5. Presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1072/2020-2 od 21. studenog 2022. djelomično je uvažena žalba tuženika, te je u dijelu izreke kojim je tužitelju dosuđen iznos preko 37.000,00 kn/4.910,74 EUR tj. za iznos od 9.180,00 kn/1.218,39 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 11. prosinca 2017. do isplate ukinuta presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji broj Pn-118/19 od 23. listopada 2020., djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana u preostalom dosuđujućem dijelu, te je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda. Uvažena je žalba tužitelja te je u dijelu izreke kojim je odlučeno o naknadi štete za izgubljenu zaradu preinačena prvostupanjska presuda i suđeno je da je tuženik dužan pored iznosa od 22.710,00 kn/3.014,16 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 11. prosinca 2017. isplatiti tužitelju i daljnji iznos od 34.290,00 kn/4.551,06 EUR sa kamatama od 11. prosinca 2017. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%. Djelomično su uvažene žalbe tužitelja i tuženika, te je preinačena odluka o parničnom trošku i suđeno je da se nalaže tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 53.984,30 kn/7.164,94 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 23. listopada 2020. godine do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%.

6. Protiv navedene drugostupanjske odluke tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije, te je ista dopuštena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1394/2023-2 od 19. prosinca 2023. zbog pravnih pitanja: "Da li je za suodgovornost suputnika zbog pristanka na vožnju sa alkoholiziranim vozačem dovoljno da je sa takvim vozačem konzumirao alkohol, odnosno da je na drugi način saznao da je vozač konzumirao alkohol, bez obzira na to da li vozač pokazuje stanje alkoholiziranosti? Može li se stvarna šteta koju oštećeni trpi zbog nemogućnosti ostvarivanja zarade zbog nesposobnosti za rad, iznositi više od onog iznosa kojeg svaka osoba može ostvariti istom vrstom rada pod istim okolnostima uz umanjenje za materijalne troškove rada i podmirenje dužnih obveza na ime poreza doprinosa i drugih davanja koja se obvezno izdvajaju iz neplaćenih naknada za rad? Je li pred drugostupanjskih sudom počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st.1. Zakona o parničnom postupku u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP ukoliko drugostupanjska presuda ne sadrži ocjenu žalbenih navoda od odlučnog značaja? Da li je sud prilikom određivanja naknade za poduzete radnje i sastavljanje obrazloženih podnesaka vezan odredbom Tbr. 8. t. 1. Odvjetničke tarife koja predviđa da odvjetnik ima pravo na naknadu sastava najviše četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku, i smije li sud odrediti naknadu za sastavljanje većeg broja obrazloženih podnesaka u punom iznosu?"

7. U povodu dopuštene revizije tuženika rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-563/2024-2 od 29. svibnja 2024. ukinuta je presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1072/2020-2 od 21. studenog 2022., te je riješeno da će se o troškovima postupka u povodu revizije odlučiti u konačnoj odluci.

8. Nakon donošenja revizijske odluke Županijski sud u Šibeniku rješenjem poslovni broj Gž-473/2024-7 od 3. lipnja 2025. ukinuo je presudu Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj Pn-118/2019-70 od 23. listopada 2020. te je predmet vraćen ovom prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a riješeno je da će se o nastalim troškovima u povodu podnesenih žalbi odlučiti u odluci o glavnoj stvari. U ukidbenoj odluci drugostupanjski sud navodi da je sporna odgovornost tuženika, odnosno da li je tužitelj pridonjeo nastanku štete s obzirom na odredbu članka 1092. i 1106. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, dalje: ZOO), a zbog okolnosti što je utužene prigode pristao na vožnju s neovlaštenim vozačem automobila ŠV, koji nije imao položen vozački ispit, koji je bio pod utjecajem alkohola, te kojemu nije vlasnik povjerio upravljanje vozilom, već mu je vozilo povjerio savjesni posredni posjednik, nadalje navodi da je sporno i je li sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva zbog izmjene Orijentacijskih kriterija, a sporna je i osnova i visina imovinske štete, kao i tijek zateznih kamata. Također drugostupanjski sud u obveznoj uputi navodi da je sporan način utvrđivanja iznosa stvarne štete za izgubljenu zaradu, odnosno da li se u izgubljenu zaradu tužitelju, koji je radio "na crno", uračunava dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza i doprinosa. Navode da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o reviziji tuženika, dao odgovor na u reviziji postavljena pitanja, pa je na pitanje da li je za suodgovornost suputnika zbog pristanka na vožnju sa alkoholiziranim vozačem dovoljno da je sa takvim vozačem konzumirao alkohol, odnosno da je na drugi način saznao da je vozač konzumirao alkohol, bez obzira na to da li vozač pokazuje stanje alkoholiziranosti, odgovoreno da u situaciji kada je tužitelj nesporno bio u društvu osobe koja je konzumirala alkohol i s kojom je nakon što je vidio da je ista konzumirala alkohol pristao na vožnju time je pristao na rizik i štetne posljedice koje iz toga mogu proizići. U vezi s tim je u brojnim odlukama Vrhovni sud zauzeo stav (primjerice u odlukama broj Rev-1054/2014, Rev- 1295/2008, Rev-420/2009, Rev-13/2006, Rev-1348/1995 i dr.) izrazio pravno shvaćanje prema kojemu suodgovornost oštećenog suputnika postoji, bez obzira pokazuje li vozač stanje alkoholiziranosti, već je dovoljno da je oštećeni zajedno sa vozačem konzumirao alkohol ili na drugi način saznao da je vozač konzumirao alkohol. Stoga je i u konkretnom slučaju odlučna upravo činjenica da je tužitelj bio nazočan kada je vozač konzumirao alkohol, a to što tužitelju vozač nije djelovao alkoholizirano, ne otklanja tužiteljevo saznanje da je vozač pio alkohol i da vožnja s takvim vozačem predstavlja rizik, na koji je tužitelj svojevoljno pristao. Stoga je u takvoj činjeničnoj situaciji, pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj nije suodgovoran za nastanak štete. Da je odredbom članka 25. stavak 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) propisano da se neovlaštenim vozačem smatra osoba koja je u vrijeme štetnog događaja bez suglasnosti vlasnika upotrijebila vozilo, a nije kod njega bila zaposlena u vezi s pogonom motornog vozila, nije ni član njegovoga obiteljskog kućanstva, a niti joj je vlasnik vozilo predao u posjed. Da zbog pogrešnog pravnog pristupa – da je dovoljno da je vozilo predano vozaču od strane ovlaštenog posjednika, prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu da li je vozač ŠV bio neovlašten vozač, odnosno je li baš njemu vlasnik vozila – RV (ili njen suprug DV – i to samo ukoliko se radi o vozilu koje je bračna stečevina, čiji je i on suvlasnik) predao vozilo u posjed. Nadalje drugostupanjski sud navodi da je osnovan i žalbeni navod tuženika da je tužitelj doprinio nastanku štete, jer je pristao na vožnju sa vozačem koji je bio pod utjecajem alkohola, a što je također u skladu sa pravnim stavom izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Da zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije uopće utvrđivao utjecaj alkoholiziranosti vozača ŠV na nastanak štetnog događaja i štete, niti omjer suodgovornosti tužitelja zbog pristanka na vožnju sa vozačem koji je bio pod utjecajem alkohola.

9. Podneskom od 9. ožujka 2019. (list 85 – 87 spisa), a nakon provedenog medicinskog vještačenja tužitelj je povećao tužbeni zahtjev tako da na ime pretrpljenih fizičkih boli i nadalje potražuje iznos od 10.000,00 kn, na ime pretrpljenog straha i nadalje potražuje iznos od 10.000,00 kn, na ime naruženosti umjesno iznosa od 5.000,00 kn, potražuje iznos od 13.000,00 kn, na ime duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti umjesto iznosa od 10.000,00 kn potražuje iznos od 4.000,00 kn, na ime tuđe pomoći i njege umjesto iznosa od 6.000,00 kn, potražuje iznos od 7.560,00 kn, na ime troškova liječenja i nadalje potražuje iznos od 1.000,00 kn, na ime putnih troškova u vezi s liječenjem i nadalje potražuje iznos od 1.600,00 kn, na ime uništene odjeće i nadalje potražuje iznos od 1.000,00 kn, na ime uništenih osobnih stvari (mobitela) i nadalje potražuje iznos od 1.500,00 kn, na ime izgubljene zarade i nadalje potražuje iznos od 50.000,00 kn, odnosno na ime naknade cjelokupne štete umjesto iznosa od 96.100,00 kn/12.754,66 EUR, sada potražuje iznos od 99.960,00 kn/13.266,97 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate.

10. Podneskom od 26. studenog 2019. (list 110 – 111 spisa) a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je povećao tužbeni zahtjev tako da na ime pretrpljenih fizičkih boli i nadalje potražuje iznos od 10.000,00 kn, na ime pretrpljenog straha i nadalje potražuje iznos od 10.000,00 kn, na ime naruženosti potražuje iznos od 13.000,00 kn, na ime duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti potražuje iznos od 4.000,00 kn, na ime tuđe pomoći i njege potražuje iznos od 7.560,00 kn, na ime troškova liječenja i nadalje potražuje iznos od 1.000,00 kn, na ime putnih troškova u vezi s liječenjem i nadalje potražuje iznos od 1.600,00 kn, na ime uništene odjeće i nadalje potražuje iznos od 1.000,00 kn, na ime uništenih osobnih stvari (mobitela) i nadalje potražuje iznos od 1.500,00 kn, na ime izgubljene zarade i nadalje potražuje iznos od 57.000,00 kn i to: za 6 mjeseci izgubljene zarade tijekom 2016. potražuje iznos od 28.500,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2017. do isplate (iznos od 4.750,00 kn mjesečno), za 6 mjeseci izgubljene zarade tijekom 2017. potražuje iznos od 28.500,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2018. do isplate (iznos od 4.750,00 kn mjesečno), odnosno na ime naknade cjelokupne štete umjesto ukupnog iznosa od 99.960,00 kn, sada potražuje ukupni iznos od 106.660,00 kn /14.156,21 EUR.

11. Podneskom od 17. lipnja 2020. (list 131 – 135), a nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici od 5. ožujka 2020. izmijenio – povisio orijentacijske kriterije za naknadu neimovinske štete, tužitelj je povećao tužbeni zahtjev tako da na ime pretrpljenih fizičkih boli umjesto iznosa od 10.000,00 kn, sada potražuje iznos od 15.000,00 kn, na ime pretrpljenog straha i umjesto iznosa od 10.000,00 kn, sada potražuje iznos od 12.000,00 kn, na ime naruženosti umjesno iznosa od 13.000,00 kn, sada potražuje iznos od 17.000,00 kn, na ime duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti umjesto iznosa od 4.000,00 kn, sada potražuje iznos od 6.000,00 kn, dok za ostale vidove štete tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen u odnosno na podnesak od 26. studenog 2019., odnosno na ime naknade cjelokupne štete umjesto ukupnog iznosa od 106.660,00 kn, sada potražuje ukupni iznos od 119.660,00 kn/15.881,61 EUR.

12. Tuženik se protivio ovim preinakama tužbe i tužbenog zahtjeva navodeći da je odredbom čl. 299. Zakona o parničnom postupku propisano da su stranke dužne do zaključenja prethodnog postupka predložiti sve dokaze i ovlašteni su disponirati tužbenim zahtjevom bez pristanka druge strane, a nakon zaključenja prethodnog postupka, disponiranje tužbenim zahtjevom u smislu povišenja smatra se preinakom, te se tuženik istoj protivi i predlaže donijeti rješenje kojim se preinaka ne dopušta, a navodeći da je takav stav zauzet i na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskih odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom u Zagrebu 15. lipnja 2018.

13. Bez obzira što je tužbeni zahtjev preinačen povećanjem nakon zaključenja prethodnog postupka, stav je ovoga suda da tužitelj preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, odnosno on iz iste činjenične osnove zahtjeva drugu novčanu svotu, pa se u smislu čl. 191. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13- nastavno ZPP) tuženik ovakvoj preinaci ne može protiviti, no bez obzira što je tužba dostavljena tuženiku na odgovor i za preinaku je potreban tuženikov pristanak, i tuženik se preinaci protivio, sud je dopustio ovu preinaku, jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama, a sukladno čl. 190. st. 2. ZPP. Shvaćanje je ovoga suda da odredba čl. 190. st. 1. ZPP o dopuštenosti preinake tužbe do zaključenja prethodnog postupka nema učinak „apsolutnog veta“ na preinaku, ovo stoga što je daljnjim odredbama i to čl.190. st. 2. i čl. 191. st. 2. ZPP propisano da postoje slučajevi kada sud to i može dopustiti i bez obzira na protivljenje tuženika, jer mišljenje je ovoga suda da se ne radi o novim činjenicama i novim dokazima, nego samo o okolnostima koje su nastale nakon podnošenja tužbe, u trenutku podnošenja tužbe tužitelj nije mogao imati saznanja o obujmu štete koji mu je nastao, a u isto se mogao uvjeriti tek provođenjem medicinskog i financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom parničnom postupku, pa ne bi bilo svrsishodno da se preinaka u konkretnom slučaju ne dopušta, nego da se parnične stranke izlažu novim sporovima, a što također povlači i nove troškove.

14. Nije sporno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskih odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom u 15. lipnja 2018. zauzeo stav da preinaka nakon zaključenja prethodnog postupka nije dopuštena, no prema članku 40. stavak 2. Zakona o sudovima, pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske i sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda. Obvezatnost spomenutih pravnih shvaćanja proteže se, dakle, samo na drugostupanjska vijeća odnosno suce odjela viših sudova, odnosno viših sudova kao cjeline, a ne i na prvostupanjska vijeća ili suce navedenih sudova, niti na prvostupanjske sudove. Nadalje, ustavna je odredbe o samostalnosti i neovisnosti sudaca, što čini njihovo pravo i dužnost, a uporište za apsolutnu vezanost prvostupanjskih sudova ne mogu činiti, niti odredbe o razmatranju pitanja od zajedničkog interesa za sudove nižeg stupnja na sjednicama sudskih odjela drugostupanjskih sudova (članak 38. stavak 2. Zakona o sudovima), odnosno o razmatranju pitanja od općeg značenja za rad nižih sudova na zajedničkim sastancima sudaca višeg suda sa sucima nižih sudova (članak 9. stavak 2. Sudskog poslovnika). Dakle, ni jedan od propisanih instrumenata ujednačavanja sudske prakse ne obvezuje prvostupanjske sudove na odlučivanje koje bi bilo apsolutno usklađeno s načelnim stajalištima viših sudova. Specifičnost je sporova za naknadu štete zbog povrede prava sposobnosti to što u trenutku zaključenja prethodnog postupka, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz medicinskim vještačenjem), tužitelj ne može istaknuti potpuno određeni tužbeni zahtjev u pogledu visine štete, već je to moguće učiniti tek tijekom postupka i to u pravilu nakon provedenog medicinskog ili drugog prikladnog vještačenja. U trenutku podnošenja tužbe, kao i trenutku zaključenja prethodnog postupka tužitelj ne može sa sigurnošću znati opseg i visinu štete, radi čega je do zaključenja pripremnog ročišta i predložio provođenje medicinskog vještačenja u smislu odredbe čl. 250. ZPP. Dakle, tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja kada je imao saznanje o obujmu štete, a što je nametnulo preinaku tužbe. Do preinake tužbe došlo je zbog okolnosti koje su nastale nakon zaključenja prethodnog postupka, a koje okolnosti su samo i isključivo rezultat provedenog dokaza – medicinskog i financijsko knjigovodstvenog vještačenja – nakon čega je tužitelj dobio saznanje o realnoj šteti koja je proizašla iz štetnog događaja. Tužitelj na temelju iste činjenične osnove traži više nego što je bilo utuženo, jer je već u tužbi morao odrediti opseg tužbenog zahtjeva, a preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva daje mu mogućnost da tužbeni zahtjev prilagodi rezultatima raspravljanja. U suprotnom, provedeno vještačenje ne bi imao smisao, jer, ako je sudu potrebno stručno znanje kako bi mogao utvrditi opseg i visinu štete (čl. 250. ZPP) isto to je potrebno i tužitelju da bi mogao sastaviti tužbeni zahtjev, sukladno rezultatima provedenog vještačenja. Uz to, u ovom slučaju ne radi se, ni o kakvom propustu na strani tužitelja u smislu odredbe čl. 299. st. 3. ZPP, već okolnostima koje su nastale nakon zaključenja prethodnog postupka, okolnostima koje su rezultat provođenja dokaza koje je na temelju prijedloga tužitelja na pripremnom ročištu proveden, pa u takvim situacijama nedopuštenost preinake tužbe može teško ugroziti pravozaštitnu funkciju sudskog parničnog postupka. Sud bi, unatoč zaključenju prethodnog postupka i unatoč protivljenju tuženika trebao dopustiti preinaku tužbe, ako utvrdi da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao ranije preinačiti tužbu, jer mu nisu bili dostupni svi potrebni podaci ili dokazi (medicinsko vještačenje ili drugo potrebno vještačenje), ako je tuženik u mogućnosti raspravljati o preinačenoj tužbi, bez odugovlačenja postupka, ako se provedeni dokazi koji su izvedeni mogu koristiti za rješenje spora po preinačenoj tužbi, a sve to uz uvjet da je preinaka tužbe s procesno-pravnog stajališta svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama (ovakav stav zauzet je i u presudi Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1407/15 od 26. rujna 2016.)

15. Imajući u vidu da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 5. ožujka 2020. izmijenio – povisio orijentacijske kriterije za naknadu neimovinske štete, a koji kriteriji se primjenjuju i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006., kao i da je čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/2019 – nastavno ZID ZPP/2019) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019., izmijenjen čl. 190. ZPP, a koji se primjenjuje na sve predmete koji su u tijeku na dan stupanja na snagu ZID ZPP/2019, a kojim je propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačti tužbu, a iznimno ju može preinačiti do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, sud je imajući u vidu sve navedeno dopustio ove preinake, te je odlučeno kao na raspravnom zapisniku od 10. rujna 2020., te je odlučeno kao pod točkama I. do III. izreke ovog rješenja.

16. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u zapisnik o očevidu PPP Vinkovci od 6. siječnja 2016., (list 4-6 spisa), situacijski plan sa (list 7 spisa), medicinsku dokumentaciju tužitelja (list 8-24 spisa), medicinsku dokumentaciju tužitelja (list 64-69 spisa), uz suglasnost stranaka pročitan je nalaz i mišljenje medicinskog vještaka Marcela Marcikić od 28. siječnja 2019. (lista 79-83), izvršen je uvid u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Dajane Vuković od 31. listopada 2019. (list 104-108 spisa), uz suglasnost stranaka pročitan je iskaz navedenog vještaka s raspravnog zapisnika od 13. veljače 2020. (list 116-118 spisa), uz suglasnost stranaka pročitani su iskazi saslušanih svjedoka MV i FV s raspravnog zapisnika od 10. lipanja 2020. (list 125-128 spisa), iskaz svjedoka KV s raspravnog zapisnika od 10. rujna 2020. (list 167-169 spisa), iskaz svjedoka NV s raspravnog zapisnika od 8. lipnja 2018. (list 52-53 spisa), iskaz svjedoka GV i PV s raspravnog zapisnika od 5. listopada 2018. (list 62-63 spisa), iskaz svjedoka UV s raspravnog zapisnika od 7. prosinca 2018. (list 72-73 spisa), na raspravnom ročištu od 2. travnja 2026. (list 461-465 spisa), dopunski je saslušan tužitelj EV te svjedok DV, dok drugih dokaza nije bilo.

17. Na temelju navoda stranaka i ovako izvedenog dokaznog postupka, te utvrđenog činjeničnog stanja sud tužbu smatra osnovanom, pa je tužbeni zahtjev djelomično usvojen, na način kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

18. Među strankama je nesporan štetni događaj, odnosno da se dana 23. prosinca 2015 dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka], za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju, dakle nesporna je pasivna legitimacija, kao i aktivna legitimacija, nesporno je i da ŠV nije imao položen vozački ispit, dskle uprsvljso je vozilom bez vozačke dozvole.

19. Sporno je tko je kritične zgode upravljao (vozio) navedeni automobil-da li tužitelj ili ŠV, ukoliko je vozio ŠVda li postoji doprinos tužitelja nastanku prometne nesreće iz razloga što je pristao na vožnju sa pijanim vozačem, kao i da li se ŠV može smatrati neovlaštenim vozačem (ovo stoga što tuženik smatra da mu vlasnik vozila nije povjerio vozilo i sa vozačem koji je upravljao vozilom bez vozačke dozvole), sporna je visina štete i tijek zatražene zakonske zatezne kamate, a shodno svemu navedenom sporna je i odgovornost tuženika za štetni događaj.

20. Tuženik je tijekom postupka u podnesku od 23. travnja 2019., iskazao sumnju da je automobilom koji je sudjelovao u navedenoj prometnoj nesreći upravljao tužitelj, te je stoga osporio odgovornost tuženika navodeći da smatra da tužitelj kao vozač vozila kojim je prouzročena šteta, nema pravo na naknadu štete od tuženika. Tuženik ovu svoju tvrdnju temelji na iskazu svjedoka HV sa ročišta održanog 7. prosinca 2017., jer je UV naveo da j čuo IV kako ŠV govori jednoj ženskoj osobi, koja je došla sa kolima Hitne pomoći da nije vozio on nego tužitelj, te da je navedeni svjedok iskazao da je automobil bio nakrenut, odnosno izvrnut na suvozačevu stranu, pa stoga ne isključuje mogućnost da je tužitelj vozio, a da je on uslijed nakretanja automobila izvrnut na suvozačevu stranu. No, navedeni svjedok je iskazao da to sa sigurnošću ne može tvrditi, jer nije vidio tko je vozio sporni automobil. Ovaj iskaz tuženik povezuje sa činjenicom da ŠV nije imao položen vozački ispit, te smatra da i to ukazuje na to da je spornim automobilom u trenutku štetnog događaja upravljao tužitelj, a ne ŠV. Iz zapisnika o očevidu sačinjenom po PPP Vinkovci dana 6. siječnja 2016. proizlazi da je u istom evidentirano da je ŠV bio u svojstvu vozača spornog automobila, a tužitelj u svojstvu putnika. Imajući u vidu da je svjedok UV o tome da je automobilom upravljao tužitelj, a ne ŠV, samo načuo, dakle da njemu neposredno to nitko nije rekao, te da je on to zaključio po položaju automobila nakon prometne nesreće, no da je on naveo da to ne može sa sigurnošću tvrditi, jer nije bio neposredni očevidac činjenice upravljanja spornim vozilom, a posebno imajući u vidu da tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao (eventualno vještačenjem ili nekim personalnim dokazom, kao što je npr. svjedok očevidac same vožnje) da je upravo tužitelj upravljao spornim automobilom, sud nije mogao smatrati dokaznim samo na temelju iskaza svjedoka HV, koji je to navodno čuo od treće osobe, koji nije bio neposredni očevidac samog štetnog događaja i čiji iskaz je stoga nesiguran i nepouzdan, što je i sam svjedok iskazao, pa je imajući u vidu navedeno mišljenje suda da tuženik nije dokazao da je tužitelj upravljao navedenim automobilom, nego ŠV, dakle E je bio vozač, a ovo stoga i što tako proizlazi iz materijalnog dokaza – zapisnika o očevidu.

21. Vezano za eventualni doprinos tužitelja nastanku prometne nesreće zbog vožnje sa pijanim vozačem, kao i sa vozačem koji je upravljao vozilom bez vozačke dozvole, sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

22. U svom iskazu tužitelj je naveo da je IV susretao u mjesnim kafićima u [adresa], a sa istim se nije družio, da je neposredno prije samog štetnog događaja tužitelj svojim automobilom, a njegov bratić DV svojim automobilom došao u caffe bar "Nevera" u Privlaci, da nakon što su naručili piće njima se pridružio ŠV, da im je DV ponudio automobil svoje supruge da odu njegovoj kući i donesu mu punjač za mobitel koji je DV zaboravio, da je tužitelj vozio automobil do Bošnjakove kuće, a nazad kada je i došlo do prometne nesreće, ga je vozio ŠV, da je ŠV u kafiću s njima proveo kratko vrijeme, nekih 5 minuta, da tužitelj na njemu nije primijetio da je pijan ili u pripitom stanju, da su ŠV i njegov bratić DV poznanici, da je tužitelj u navedenom kafiću naručio jedno pivo, kao i ŠV, da osim toga nije konzumirao bilo kakva druga alkoholna pića, da mu nije poznao da ŠV nema položen vozački ispit, a da ga je i prije po mjestu [adresa] viđao da upravlja motornim vozilima, čak je prevozio traktorom i kamionom radnike šumarije. Ovakav iskaz tužitelja potvrdio je svjedok DV.

23. Tuženik, niti jednim dokazom nije dokazao da bi tužitelju bilo poznato da vozač ŠV nema vozačku dozvolu, a informacije o ovom sud je crpio upravo iz jednog jedinog dokaza kojeg ima u vezi toga u ovom spisu, a to je iskaz samog tužitelja. Kako je tužitelj naveo da mu je ŠV bio poznat od samo iz viđenja, da ga je on viđao da upravlja motornim vozilima, čak i da prevozi radnike šumarije. Iz navedenog suda zaključuje da tužitelj kao suvozač nije znao, niti je mogao znati da ŠV kao vozač nema položeni vozački ispit, pa kako tužitelju ta činjenica nije mogla biti poznata sud smatra da stoga ne postoji doprinos tužitelja kao oštećenika zbog toga što se vozio sa vozačem koji nema položeni vozački ispit odnosno s vozačem bez vozačke dozvole. Ovdje je potrebno navesti se suodgovornost neovlaštenost vozača (vozača bez položenog vozačkog ispita) ne ocjenjuje automatizmom , nego naprotiv potrebno je u svakom konkretnom slučaju dokazati postojanje uzročno-posljedične veze "neovlaštenosti vozača" sa nastankom prometne nesreće, te da tuženik tijekom postupka nije dokazao postojanje uve uzročno-posljedične veze.

24. Vezano za doprinos tužitelja za vožnju s alkoholiziranim vozačem iz zapisnika o očevidu PPP Vinkovci utvrđeno je da je vozaču IV očitana koncentracija alkohola u organizmu od 0,94 g/kg, nesporno je da je iz vještačenja Centra "Ivan Vučetić" Zagreb utvrđeno je da je isti imao koncentraciju alkohola u krvi od 1,33 g/kg, a u mokraći 1,97 g/kg, te iz toga proizlazi da je ŠV bio pod utjecajem alkohola, te da su stoga njegove vozačke sposobnosti zbog toga bile bitno smanjene s obzirom da je koncentracija u krvi bila najmanje 1,52 g/kg, dok je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj bio nazočan kada je vozač ŠV konzumirao alkohol-pio pivo u Caffe baru, da je i tužitelj konzumirao pivo, a to što tužitelju vozač nije djelovao alkoholizirano, ne otklanja tužiteljevo saznanje da je vozač pio alkohol i da vožnja s takvim vozačem predstavlja rizik, na koji je tužitelj svojevoljno pristao. Stoga je u takvoj činjeničnoj situaciji, tužitelj suodgovoran za nastanak štete, a kako je u Caffe baru u kojem su tužitelj i ŠV bili, tužitelj mogao vidjeti da je ŠV pio pivo, tužitelj je mogao opravdano posumnjati da postoji mogućnost da je ŠV pijan, stoga je imajući u vidu navedeno valjalo usvojiti tuženikov prigovor za doprinos nastanku prometne nesreće zbog vožnje tužitelja s pijanim vozačem. Imajući u vidu navedeno sukladno članku 1092. ZOO tužitelj je kao oštećenik zbog vožnje s pijanim vozačem pridonjeo da mu šteta nastane, pa je sud odredio doprinosa tužitelja vezano za pristanak na vožnju s pijanim vozačem u omjeru od 15%, a vozača IV u omjeru od 85% (ovome u prilog govore brojne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjerice Rev-1054/2014, Rev- 1295/2008, Rev-420/2009, Rev-13/2006, Rev-1348/1995), pogotovo imajući u vidu da je vožnja u alkoholiziranom stanju u uzročno posljedičnoj vezi sa nastalim štetnim događajem, što proizlazi iz vještačenja Centra "Ivan Vučetić" Zagreb kojim je utvrđeno je da je ŠV imao koncentraciju alkohola u krvi od 1,33 g/kg, a u mokraći 1,97 g/kg, te iz toga proizlazi da je on bio pod utjecajem alkohola i da su stoga njegove vozačke sposobnosti u trenutku prometne nesreće bile bitno smanjene s obzirom da je koncentracija u krvi bila najmanje 1,52 g/kg.

25. ŠV po stavu ovog suda ne može se smatrati neovlaštenim vozačem, ni iz razloga što mu vlasnik vozila RV (supruga SV) nije povjerila automobil. Ovo stoga što je ona, samo formalni vlasnik spornog automobila, dok je DV je u svom dopunskom iskazu naveo da je taj automobil, bez obzira što je njegova supruga upisana kao vlasnik, njihova bračna stečevina, da su oni oboje bili suposjednici ovog automobila, stoga je stav suda da je DV, kao suvlasnik i suposjednik mogao povjeriti vozilo trećim osobama, odnosno ŠV, a upravo iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelju i IV, DV rekao da odu automobilom njegove supruge njegovoj kući, pa se stoga može smatrati da je DV, kao suvlasnik i suposjednik imao ovlaštenje povjeriti ovaj automobil ŠV.

26. Na okolnost obujma i visine štete, izvršen je uvidu medicinsku dokumentaciju tužitelja, saslušan je tužitelj, te je izveden dokaz medicinskim i financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

27. Iz medicinske dokumentacije tužitelja, kao i iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka Marcela Marcikić vidljivo je da je tužitelj u navedenoj prometnoj nesreći zadobio prijelom desne bedrene kosti s pomakom ulomaka, koja je obična teška tjelesna ozljeda, a zbog kojih je trpio bolove jakog intenziteta do 4 dana, bolove srednjeg intenziteta oko 15 dana, te bolove slabog intenziteta i trajnog karaktera do 60 dana, a da bolovi slabog intenziteta i povremenog karaktera ulaze u pojačane napore.

28. Prema nalazu i mišljenju medicinskog vještaka tužitelj je trpio primarni jaki strah kratkog trajanja u trenutku neposredno prije nesreće, sekundarni strah jakog intenziteta do 2 dana nakon nesreće, srednjeg intenziteta do 7 dana, i slabog intenziteta do 45 dana u smislu zabrinutosti za svoje zdravstveno stanje i moguće komplikacije na koje je upozoren (mogućnost krvarenja zbog poremećaja zgrušavanja i uzimanja lijekova), a prije slijedeće dvije operacije trpio je sekundarni strah srednjeg intenziteta 7 dana i slabog intenziteta još 15 dana.

29. Prema nalazu i mišljenju medicinskog vještaka u fazi trpljenja bolova, potrebe mirovanja kao terapijske mjere, te hoda sa štakama, tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć zbog izvršavanja svakodnevnih obaveza i aktivnosti u kući, te pri odlasku na kontrolne preglede u trajanju od 6 sati dnevno kroz 30 dana, 4 sata dnevno kroz 30 dana i 2 sata dnevno kroz 2 mjeseca, dakle radi se o nekvalificiranoj tuđoj pomoći.

30. Vještak je utvrdio da su kod tužitelja ostali ožiljci od operacije koji su vidljivi samo pri otkrivenim dijelovima tijela i koji predstavljaju naruženost srednjeg stupnja, povremenu vidljivu trećima, a temelj za ocjenu naruženosti vještaku je bila brojnost operacijskih ožiljaka, te njihova izražajnost pri pogledu (posebice donjih).

31. Vještak je mišljenja da tužitelj uzevši u obzir njegovu dob, spol i zanimanje, svakodnevno ulaže pojačane napore zbog bolova u nozi pri određenim položajima i radnjama i to u visini 5%, te da mu je iz tog razloga umanjena opća životna aktivnost od 5%.

32. Cijeneći ovakav nalaz i mišljenje dr. Marcela Marcikić stav je suda da je njegov nalaz logičan, uvjerljiv i stručan, pogotovo što je potkrijepljen relevantnim materijalnim dokazima (iscrpnom medicinskog dokumentacijom tužitelja), stoga sud ne nalazi razloga sumnjati u njega, pa to mišljenje ničim nije dovedeno u pitanje ili dvojbu.

33. Na pisani nalaz i mišljenje stranke nisu imali primjedbi, pa ga tim više sud drži u cijelosti stručnim, objektivnim i vjerodostojnim.

34. Imajući u vidu brojnost i težinu tjelesnih ozljeda koje je tužitelj zadobio u prometnoj nesreći, jačinu i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova i straha, postotak pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, starost tužitelja (rođ. 1990.), a cijeneći ovakav nalaz i mišljenje vještaka, mišljenje je suda da je tužitelj zadobio tjelesne ozljede i trpio bolove kako su naprijed opisani, pa je stav suda da je tužitelju za kvalifikatornu okolnost pretrpljenih fizičkih bolova primjerena naknada iznos od 14.150,00 kn / 1.878,03 EUR. Sud je ovaj iznos smanjio za doprinos tužitelja od 15% (odnosno iznos od 281,70 EUR), te je tužitelju dosudio iznos od 1.596,33 EUR.

35. Cijeneći da je tužitelj trpio strah kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka, mišljenje je suda da je tužitelju za kvalifikatornu okolnost pretrpljenog straha primjerena naknada iznos od 9.905,00 kn / 1.314,62 EUR. Sud je ovaj iznos smanjio za doprinos tužitelja od 15% (odnosno iznos od 197,19 EUR), te je tužitelju dosudio iznos od 1.117,43 EUR.

36. Imajući u vidu stupanj naruženosti koja je preostala kod tužitelja nakon prometne nesreće, a koju je utvrdio medicinski vještak, sud tužitelju za ovu kvalifikatornu okolnost primjerenom naknadom smatra iznos od 16.500,00 kn / 2.189,93 EUR. Sud je ovaj iznos smanjio za doprinos tužitelja od 15% (odnosno iznos od 328,49 EUR), te je tužitelju dosudio iznos od 1.861,44 EUR.

37. Imajući u vidu nalaz i mišljenje medicinskog vještaka po pitanju duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti koji iznosi 5%, sud za ovu kvalifikatornu okolnost primjerenom naknadom smatra iznos od 5.625,00 kn / 746,57 EUR. Sud je ovaj iznos smanjio za doprinos tužitelja od 15% (odnosno iznos od 111,99 EUR), te je tužitelju dosudio iznos od 634,58 EUR.

38. Dakle, tužitelju je na ime ukupne neimovinske štete dosuđen iznos od 5.209,78 EUR.

39. Imajući u vidu ocjenu tuđe pomoći utvrđene nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka, odnosno opseg i trajanje tuđe pomoći koju je utvrdio vještak, sud smatra da je primjerena naknada za ovaj vid štete, temeljem čl. 233. ZPP iznos od 6.300,00 kn / 836,15 EUR. Sud je ovaj iznos smanjio za doprinos tužitelja od 15% (odnosno iznos od 125,42 EUR), te je tužitelju dosudio iznos od 710,73 EUR.

40. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on imao troškove liječenja koje je morao snositi sam, a isti se odnose na kupovinu lijekova protiv bolova, kupovinu gaza, za što mu je bilo potrebno između 200,00/ 26,54 EUR i 300,00 kn/ 39,82 EUR mjesečno, a vezano za troškove u vezi s liječenjem naveo je da je mjesec dana išao na fizikalne terapije u Vukovar, svaki dan, na fizikalne terapije u Vinkovce u trajanju od 2 do 3 tjedna, a također sam je snosio i troškove putovanja na rehabilitaciju u Bizovačke toplice i nazad, te zbog težine ozljeda nije mogao koristiti javni prijevoz, a osim toga išao je i na kontrolne preglede traumatologu u Osijek i to od prometne nesreće više od 10 puta. Ovom dijelu iskaza tuženik nije prigovorio.

41. Kako je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je on imao troškove liječenja, a koje je morao snositi sam, koji se odnose na kupovanje i plaćanje gaza, te lijekova protiv bolova, a koji su mu preporučeni, na što je on trošio između 26,54 EUR i 39,82 EUR mjesečno, a imajući u vidu nalaz i mišljenje medicinskog vještaka o trajanju boli kod tužitelja da su iste trajale 79 dana ukupno, što čini oko 2.5 mjeseca, primjenom čl. 223. ZPP može se smatrati primjerenim obzirom na količinu i cijenu lijekova i gaza koje je tužitelj morao koristiti, te period u kojem je isto morao koristiti da mu je sud na ime ovih troškova dosudio cjelokupni zatraženi iznos od 625,00 kn / 82,95 EUR. Sud je ovaj iznos smanjio za doprinos tužitelja od 15% (odnosno iznos od 12,44 EUR), te je tužitelju dosudio iznos od 70,51 EUR.

42. Člankom 62. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13 i 137/13 – nastavno ZOZO) propisano da osigurana osoba ima pravo na naknadu za trošak prijevoza, ako je radi korištenja zdravstvene zaštite upućena u ugovornu zdravstvenu ustanovu, odnosno ordinaciju ugovornog doktora privatne prakse, u mjestu koje je udaljeno 50 i više km od mjesta njezina prebivališta, odnosno boravišta. Kako je notorno da je mjesto [adresa] udaljeno od mjesta Vinkovci i Vukovar manje od 50 km (udaljenost [adresa] – [adresa] – 34 km, a udaljenost [adresa] – [adresa] – 23 km), očito je da tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu putnog troška od HZZO, nego mu je isti dužan naknaditi tuženik.

43. Sud je tužitelju mogao dosuditi na ime putnih troškova u vezi s liječenjem ukupni iznosu od 2.480,00 kn / 329,15 EUR, a imajući u vidu broj odlazaka tužitelja i to: ukupno 40 odlaska, od toga 20 odlazaka na fizioterapiju u Vinkovce, a 20 odlazaka na fizioterapiju u Vukovar, kao i visinu cijene autobusne putne karte od [adresa] do Vinkovaca i nazad, koja iznosi 48,00 kn / 6,37 EUR, te od [adresa] do Vukovara i nazad koja iznosi 76,00 kn / 10,09 EUR, što je sve utvrđeno iskazom tužitelja. No kako je tužitelj na ime ovih putnih troškova potraživao ukupni iznos od 1.600,00 kn / 212,36 EUR, radi izbjegavanja prekoračenja postavljenog tužbenog zahtjeva i suđenja u okviru istog, valjalo je tužitelju dosuditi zatraženi iznos od 1.600,00 kn / 212,36 EUR, jer ovi troškovi ne bi niti nastali tužitelju da nije došlo do prometne nesreće i ozljeđivanja, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, odnosno broj odlazaka na liječenje, te cijenu prijevoza, te čl. 223. ZPP. Sud je ovaj iznos smanjio za doprinos tužitelja od 15% (odnosno iznos od 31,85 EUR), te je tužitelju dosudio iznos od 180,51 EUR.

44. Sud tužitelju nije mogao priznati troškove odlaska na rehabilitaciju u Bizovačke toplice i nazad (iz iskaza tužitelja i nalaza i mišljenja medicinskog vještaka utvrđeno je da je on odlazio u Bizovačke toplice u trajanju od 26. veljače 2016. do 17. ožujka 2016., dakle, 21 dan), a notorno je da je mjesto [adresa] udaljeno od Bizovca 79 km, a također nije mu mogao priznati troškove odlaska traumatologu u Osijek (tužitelj iskazao da je tamo odlazio više od 10 puta), a notorno je da je mjesto [adresa] udaljeno od Osijeka 61 km. Ovo stoga što je člankom 62. ZOZO propisano da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu ovih troškova od HZZO, budući da je udaljenost mjesta iz kojeg je putovao radi pružanje zdravstvene zaštite veća od 50 km, a u kojem slučaju je tužitelj ove troškove mogao zahtijevati od HZZO, i time smanjiti svoju štetu, a što tužitelj nije dokazao da je učinio, pa radi navedenog sud nije mogao naložiti tuženiku da on naknadi tužitelju ove troškove.

45. Vezano za troškove uništenih stvari tužitelj je naveo da su mu u prometnoj nesreći uništena odjeća (hlače i majica su mu isječena radi pružanja liječničke pomoći, a ostatak – jakna i tenisice, nisu mu vraćene, kao niti cjelokupna odjeća, a također je kod sebe imao i mobitel marke Samsung Galaxy S3, koji je bio polovan, tada star godinu dana, da ga je tužitelj platio 1.600,00 kn / 212,36 EUR. Na ime ove štete tužitelj je za uništenu odjeću potraživao iznos od 1.000,00 kn / 132,72 EUR, a za uništeni mobitel 1.500,00 kn / 199,08 EUR. Imajući u vidu navedeno, primjenom članka 223. ZPP, te da je tužitelj na ime ove štete potraživao ukupni iznos od 2.500,00 kn / 331,81 EUR, radi izbjegavanja prekoračenja tužbenog zahtjeva i suđenja u okviru istog, za ove vidove štete može se smatrati primjerenim naknada u zatraženom iznosu od 1.000,00 kn / 132,72 za uništenu odjeću, te u zatraženom iznosu od 1.500,00 kn / 199,08 EUR za uništeni mobitel, odnosno ukupno 2.500,00 kn / 331,81 EUR. Sud je ovaj iznos smanjio za doprinos tužitelja od 15% (odnosno iznos od 49,77 EUR), te je tužitelju dosudio iznos od 282,04 EUR.

46. Radi utvrđenja osnove, obujma i visine izgubljene zarade, koju je tužitelj gubio zbog toga što je bio nesposoban za rad, uslijed ozljede koje je doživio u navedenoj prometnoj nesreći, sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja, svjedoka ČV, SV, te ŽV, kao i financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Dajani Vuković.

47. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on nekih 6 mjeseci prije prometne nesreće radio sa bratićem SV na poslovima utovara, istovara i izvlačenja drva iz šume, kao i na poslovima cijepanja istih, da je te poslove radio neprijavljeno i na "crno", da je radeći tako mogao zaraditi između 4.000,00 kn / 530,89 EUR i 5.000,00 kn / 663,61 EUR mjesečno, da unazad 2,5 godina nije bio u mogućnosti raditi taj posao, zbog tri operacije koje je imao uslijed ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći, no između te tri operacije mogao je raditi lakšim poslovima kao što je krečenje, ako je potrebe za tim bilo, a i te druge poslove radio je na crno- neprijavljeno. Naveo je da poslove u šumi nije mogao obavljati kada je bila jaka kiša ili snijeg, a kada su padaline bile manje, tada je mogao raditi, a da je od poslova krečenja mogao zaraditi maksimalno 1.000,00 kn / 132,72 mjesečno, a te poslove radio je u trajanju oko 6 mjeseci. Ovakav navod tužitelja o stjecanju zarade radeći na "crno" potvrdili su svjedoci PV, te DV i KV, koji su naveli (svjedok PV da ih je DV plaćao za obavljeni posao kroz dnevnice između 200,00 i 300,00 kn dnevno, odnosno između 26,54 EUR i 39,82 EUR dnevno, da su ove poslove radili između 22 i 23 dana (svjedok DV je naveo da je isplaćivao dnevnice radnicima koji su radili iste poslove kao tužitelj u rasponu od 280,00 do 500,00 kn, odnosno od 37,16 EUR do 66,36 EUR, ovisno o količini posla koji je napravljen, no da je prosječna dnevnica iznosila oko 300,00 kn / 39,82 EUR) Notorna činjenica je da se zbog prirode posla ovaj posao nije mogao raditi kroz cijelu godinu, odnosno u zimskom periodu i kada su velike padaline.

48. Imajući u vidu ovakav iskaz tužitelja i naprijed navedenih svjedoka financijsko-knjigovodstveni vještak Dajana Vuković zaključuje da je prosječna dnevnica koju je tužitelj mogao ostvariti radeći u šumi iznosila 250,00 kn / 33,18 EUR dnevno, da ukoliko se radilo 22 do 23 dana mjesečno, to predstavlja prosječno 22,5 dana, što pomnoženo sa dnevnicom iznosi: 22,5 dana mjesečno x 250,00 kn / 33,18 EUR mjesečno = 5.625,00 kn / 746,57 EUR mjesečno. A ukoliko se uzme godišnja satnica od 2080 sati godišnje podijeljeno sa 12 mjeseci, tada vještak utvrđuje da prosječna mjesečna satnica iznosi 173,33 sata, prosječno mjesečno, što podijeljeno sa 8 sati dnevno čini prosječno vrijeme rada od 21,67 dana mjesečno. 21,67 dana prosječno mjesečno puta 250,00 kn / 33,18 EUR = 5.417,50 kn / 719,03 EUR mjesečno. U tužbi tužitelj navodi da je mjesečno zarađivao između 4.500,00 kn / 597,25 EUR i 5.000,00 kn / 663,61 EUR mjesečno = 9.500,00 kn / 1.260,87 EUR podijeljeno sa 2 je 4.750,00 kn / 630,44 EUR prosječno mjesečno. Kako je iz naprijed navedenog vidljivo da se primjenom različitih parametara dolazi do različitih mjesečnih iznosa izgubljene zarade, vještak je napravio tri varijante izgubljene zarade, uz napomenu da je izračun izvršen za jedan mjesec i pod pretpostavkom da je ovaj posao bilo moguće raditi tijekom 6 mjeseci u godini. Po varijanti broj 1.)- 6.525,00 kn / 866,02 EUR prosječno mjesečno od 23. prosinca 2015. do 12. travnja 2018., prema kojoj je tužitelj tijekom 2016. i 2017. gubio mjesečno po 5.625,00 kn / 746,57 EUR x 6 mjeseci = po 33.750,00 kn / 4.479,39 EUR u 6 mjeseci svake godine, odnosno ukupno 67.500,00 kn / 8.958,79 EUR. Po varijanti broj 2.) 5.417,50 kn 719,03 EUR prosječno mjesečno od 23. prosinca 2015. do 12. travnja 2018., prema kojoj je tužitelj tijekom 2016. i 2017. gubio mjesečno po 5.417,50 kn / 719,03 EUR x 6 mjeseci = po 32.505,00 kn / 4.314,18 EUR u 6 mjeseci svake godine, odnosno ukupno 65.010,00 kn / 8.628,31 EUR. Po varijanti broj 3) 4.750,00 kn / 630,43 EUR prosječno mjesečno od 23. prosinca 2015. do 12. travnja 2018., prema kojoj je tužitelj tijekom 2016. i 2017. gubio mjesečno po 4.750,00 kn / 630,43 EUR x 6 mjeseci = po 57.000,00 kn / 7.565,20 EUR, odnosno 28.500,00 kn / 3.782,60 EUR tijekom 6 mjeseci 2016. i 28.500,00 kn / 3.782,60 tijekom 6 mjeseci 2017. odnosno ukupno 57.000,00 kn / 7.565,20 EUR.

49. Na navedeni nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbe, dok je tuženik na isti stavio niz primjedbi.

50. Vještak je prije početka očitovanja na primjedbe tuženika ispravio svoj pisani nalaz i mišljenje od 31. listopad 2019. i to na stranici 3 i u zaključku na stranici 4, na način da se brišu u varijanti 3 na stranici 3 iznos od 27.000,00 kn / 3.583,25 EUR gdje treba stajati iznos od 28.500,00 kn / 3.782,60 za 2016., te 28.500,00 kn / 3.782,60 za 2017. godinu, što u konačnici iznosi 57.000,00 kn / 7.565,20 (umjesto u nalazu prikazanih 54.000,00 kn / 7.167,03 EUR). Na traženje tuženika vještak je umanjio 3.) varijantu svog vještačenja za iznos 1.000,00 kn / 132,72 EUR na ime krečenja, a sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu vještak, tako da je mjesečni iznos tada 3.750,00 kn / 497,71 EUR i za 6 mj 2016. iznosi 22.500,00 kn / 2.986,26 EUR, te za 6 mj 2017. godine slijedećih 22.500,00 kn / 2.986,26 EUR što ukupno iznosi 45.000,00 kn / 5.972,53 EUR. Na primjedbu/konstataciju tuženika vezanog za uračunavanje tužitelju u izgubljenu zaradu, odnosno umanjenje obračunate izgubljene zarade za poslove koje je tužitelj radio na krečenju i kojih je mogao zaraditi 1.000,00 kn / 132,72 EUR mjesečno vještak smatra da se u ovom slučaju ne radi o pitanju iz područja struke vještaka, nego da se radi o pravnom pitanju o kojem stajalište treba zauzeti sud. Na primjedbu/konstataciju tuženika da je potrebno utvrditi i ocijeniti koju bi zaradu tužitelj ostvarivao kada bi iz dobivenih iznosa na ime svoga rada izdvajao sva davanja koja se iz zarede izdvajaju na ime poreza i doprinosa odnosno umanjiti za poreze i doprinose vještak je naveo da je u nalazu izračunata neto zarada tužitelja, donosno apsolutni iznos koji bi tužitelj primio na ruke. Ukoliko sud utvrdi da je predmetni iznos ekvivalent bruto plaće tada se iz takvog iznosa obračunavaju i plaćaju mirovinski doprinosi u visini od 20 % a preostali iznos je podložan obračunavanju poreza po pripadajućoj stopi i eventualnog prireza u zavisnosti od toga gdje tužitelj prebiva. Tako se obračunava neto plaća iz bruto plaće i to bi značilo da je iznos od 4.750,00 kn / 630,43 EUR koji je tužitelj specificirao u mjesečnom iznosu to predstavljalo iznos bruto plaće ili naknade iz kojeg bi trebalo preračunati pripadajuće doprinose, porez i prirez kako bi utvrdila visina neto primanja. Tuženik je predložio da se tako dobiveni iznos umanji za slijedećih 1.000,00 kn / 132,72 EUR smatrajući da je tužitelj upravo taj iznos mogao zaraditi od rada na crno i to krečenjem. Vještak je na ročištu na kojem je saslušan izračunao izgubljenu zaradu umanjenu za poreze i doprinose, navodeći da ukoliko je izgubljena zarada 4.750,00 kn / 630,43 EUR mjesečno bruto naknada, iz tog iznosa se obračunavaju mirovinski doprinosi u visini od 20% (što iznosi 950,00 kn / 126,09 EUR), pa je dohodak ili osnovica za oporezivanje 3.800,00 kn / 504,35 EUR na što je potrebno obračunati pripadajući porez i prirez u visini od 912,00 kn / 121,04 EUR. Neto primanje je razlika između dohotka od 3.800,00 kn / 504,35 EUR, te poreza i prireza od 912,00 kn / 121,04 EUR , što znači da je neto primitak iz bruto iznosa od 4.750,00 kn / 630,43 EUR, iznos od 2.888,00 kn / 383,30 EUR. Kako tuženik nadalje traži da se od ovakvo izračunatog neto iznosa u visini od 2.888,00 kn / 383,30 EUR mjesečno oduzme 1.000,00 kn / 132,72 EUR na ime rada na "crno" za krečenje, tada visina neto primitka ovdje tužitelja na ovako iskazan način iznosila 1.888,00 kn / 250,58 EUR mjesečno, što bi za 6 mjeseci 2016. godine iznosilo 11.328,00 kn / 1.503,48, te 11.328,00 kn / 1.503,48 za slijedećih 6 mjeseci 2017. godine odnosno ukupno 22.710,00 kn / 3.014,13 EUR. Radi svega naprijed navedenog vještak je ostao u cijelosti kod svog pisanog nalaza i mišljenja.

51. Sud je prihvatio treću varijantu vještačkog nalaza i mišljenja, ovo stoga što je ona identična iskazu saslušanog tužitelja i svjedoka, koji su istovjetno kao tužitelj navodili za tužiteljevu izgubljenu zaradu, a jedini dokaz o izgubljenoj zaradi, sud je crpio upravo iz iskaza tužitelja koji je potkrijepljen iskazima svjedoka SV i ČV. Navedeni svjedoci koji nisu, ni na koji način zainteresirani za ishod ovog spora, pa je stoga tim više sud poklonio, kao vjerodostojnom, vjeru njihovo iskazu, a čijim iskazima je potvrđen i iskaz tužitelja.

52. Vezano za dosuđivanje zarade koja je stečena radom na "crno", za rješavanje toga pitanja odnosno po rješavanju pitanja visine sporne naknade štete vezane za izgubljenu zaradu ostvareno kroz rad na crno, treba se poći od činjenice da se primanja radnika koji rade na "crno" i onih koji zaradu ostvaruju legalno dovedu u jednaki pravni položaj, stoga je tužitelju bilo potrebno dosuditi naknadu štete u visini izgubljene zarade, ali umanjeno za poreze, prireze, doprinose i sva druga davanja, odnosno izgubljenu zaradu dosuditi u neto iznosu, bez obzira što je tužitelj istu postavio kao neto iznos (ovakav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revr-1379/12-2 od 6. rujna 2016.).

53. Vezano za utvrđenu činjenicu da je tužitelj mogao između dvije operacije raditi na "crno", te obavljati poslove krečenja, od čega je mogao zaraditi maksimalno 1.000,00 kn / 132,72 EUR mjesečno, koje poslove je također mogao raditi tijekom 6 mjeseci u godini, potrebno je napomenuti da je tužitelj kao oštećenik, ukoliko je on to u mogućnosti dužan otkloniti posljedice štetne radnje, odnosno umanjiti svoju štetu, stoga je bilo neophodno ukupno utvrđenu zaradu od rada na "crno" kroz poslove "izvlačenja drva iz šume" umanjiti za zaradu koju je tužitelj mogao ostvarivati, kroz druge manje zahtjevne fizičke poslove kao što je krečenje, pa je stoga imajući u vidu navedeno prihvaćen nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka koji je korigiran na prijedlog i po primjedbi tuženika na ročištu od 13. veljače 2020., a kako je prihvaćeno da je izgubljena zarada 4.750,00 kn / 630,43 EUR mjesečno bruto naknada, iz tog iznosa su obračunati mirovinski doprinosi u visini od 20% (što iznosi 950,00 kn / 126,09 EUR), pa je dohodak ili osnovica za oporezivanje 3.800,00 kn / 504,35 EUR, na što je potrebno obračunati pripadajući porez i prirez u visini od 912,00 kn / 121,04 EUR. Neto primanje je razlika između dohotka od 3.800,00 kn / 504,35 EUR, te poreza i prireza od 912,00 kn / 121,04 EUR što znači da je neto primitak iz bruto iznosa od 4.750,00 kn / 630,43 EUR, 2.888,00 kn / 383,30 EUR, a od ovakvo izračunatog neto iznosa u visini od 2.888,00 kn / 383,30 EUR mjesečno je oduzet iznos od 1.000,00 kn / 132,72 EUR, na ime rada na "crno" za krečenje, te je utvrđeno da tada visina neto primitka tužitelja iznosi 1.888,00 kn / 250,58 EUR mjesečno, što bi za 6 mjeseci 2016. godine iznosi 11.328,00 kn / 1.503,48, a za 6 mjeseci 2017. godine iznosi 11.328,00 kn / 1.503,48 odnosno ukupno 22.710,00 kn / 3.014,13 EUR. Sud je ovaj iznos smanjio za doprinos tužitelja od 15% (odnosno iznos od 452,12 EUR), te je tužitelju dosudio iznos od 2.562,01 EUR.

54. Imajući u vidu navedeno, temeljem članka 1093. stavka 2. ZOO tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi osim troškova liječenja od zadobivenih ozljeda i drugih potrebnih troškova u vezi s liječenjem i zaradu koju je tužitelj uslijed prometne nesreće gubio zbog nesposobnosti za rad u trajanju koje je utvrdio sud.

55. Na dosuđene iznose neimovinske i imovinske štete tužitelj ostvaruje pravo na zateznu kamatu sukladno članku 1103. i članku 1086., u vezi sa čl. 29. st. 1. ZOO, pa je sud dosudio zateznu kamatu na neimovinsku štetu od 11. prosinca 2017., kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, a na imovinsku štetu kamatu od dana donošenja prvostupanjske odluke, jer se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti čija visina je utvrđena sudskom odlukom, osim na izgubljenu zaradu, na koju tužitelj ima pravo zahtijevati kamatu od trenutka kada je izgubljena zarada dospjela, no kako je tužbom potraživao istu od podnošenja tužbe i na cjelokupni iznos izgubljene zarade, kamata mu je i tako i dosuđena, a sve po stopi određenoj po čl. 29. st.2. ZOO.

56. Sud nije usvojio dokazni prijedlog tužitelja da se na okolnost visine i osnove izgubljene zarade, kao i uništene odjeće i osobnih stvari, te troškova liječenja, saslušaju roditelji tužitelja, a kako je to predložio tužitelj, ovo stoga što je na okolnost ovih činjenica izveo dokaz saslušanjem tužitelja, te se jedino iz njegovog iskaza na pouzdan način moglo doći do saznanja o ovim činjenicama, jer logično je i životno da samo tužitelj osobno raspolaže najpouzdanijim informacijama o izgubljenoj zaradi, uništenoj odjeći i osobnim stvarima, te troškovima liječenja, jer je tužitelj osoba koja je punoljetna, te nad kojom nije "produžena roditeljska skrb", pa je stoga on u stanju jasno i precizno se očitovati na sve činjenice vezane za visinu i osnovu izgubljene zarade, kao i uništene odjeće i osobnih stvari, te troškova liječenja.

57. Sud također nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se pribave službene zabilješke sudionika prometne nesreće, odnosno tužitelja i IV, kao i mišljenje o alkoholiziranosti tužitelja i IV, te je utvrdio da se neće vršiti uvidu u ovaj dokaz koji je naknadno tijekom postupka dostavio tuženik, ovo stoga što je čl. 299. st. 2. ZPP propisano da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo, ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, po stavu suda tuženik je od kada je zaprimio tužbu na odgovor osporavao istu u cijelosti, te predlagao saslušanje policijskih službenika i pozivao se na zapisnik o očevidu, pa je očito da je taj dokaz mogao predložiti i ranije, odnosno do zaključenja pripremnog ročišta, odnosno prethodnog postupka, a što tuženik nije učinio, nego je taj dokazni prijedlog prvi put spomenuo na ročištu od 10. lipnja 2020. (list 126), dakle tuženik je ovaj dokaz mogao predložiti i prije zaključenja prethodnog postupka, a što nije učinio, stoga on nema opravdan razlog temeljem kojeg bi sud prihvatio izvođenje ovog dokaza, u fazi glavne rasprave, te iz tog razloga je sukladno čl. 299. st. 3. ZPP sud odlučio da neće uzeti u obzir ove dokaze, koje tuženik priložio naknadno uz podnesak od 31. kolovoza 2020.

58. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 2., a u vezi sa člankom 155. stavkom 1. ZPP prema kojoj je propisano da, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, kojoj su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postupku koji je preostao nakon navedenog obračuna postupka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

59. Primjenjujući naprijed navedenu odredbu, a obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, a koji je postavljen na iznos od 119.660,00 kn / 15.881,61 EUR, to proizlazi da je s obzirom na uspjeh u pogledu visine zahtjeva, tužitelj kojem je ovom presudom dosuđen iznos od 9.015,58 EUR uspio sa 56,7% odnosno 57%, a tuženik sa 43%.

60. Međutim, kako je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporavao i osnovu zahtjeva, to proizlazi da je u pogledu osnove zahtjeva tužitelj uspio sa 100%, odnosno da je uspjeh tužitelja u ovom postupku, kako s obzirom na osnovu tako i na visinu 79% (tužitelj: 100% + 57%=157% : 2 = 79% ; tuženik: 0 + 43 = 43 : 2= 21%), a iz čega proizlazi da je uspjeh tužitelja u ovom postupku, kako u pogledu osnove, tako i visine u 79%, a tuženika 21%.

61. Nadalje, od uspjeha postotka stranke koja je u većoj mjeri uspjela, odnosno tužitelj (79%), oduzet je uspjeh postotka stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, odnosno tuženika (21%), te se na taj način dolazi do razlike od 58% (79%- 21%=58%).

62. Utvrđujući iznos pojedinih i ukupnih troškova tužitelja, kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, sud je istom kao nužne i potrebne priznao, a sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23: u daljnjem tekstu: Odvjetničke tarife), imajući u vidu da vrijednost predmeta spora po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kako na ime dosuđene imovinske tako i neimovinske štete čini iznos od 15.881,61 EUR, a koje se sastoje u sastavu tužbe (Tbr. 7. OT), zastupanja na 11 ročišta i to od 6. travnja 2018., 8. lipnja 2018., 5. listopada 2018., 7. prosinca 2018., 3. svibnja 2019., 5. rujna 2019., 13. veljače 2020., 10. lipnja 2020., 10. rujna 2020., 5. veljače 2026. i 2. travnja 2026. prema Tbr. 9. toč. 1., sastava 4 obrazložena podneska (od 18. veljače 2018., 9. ožujka 2019., 26. studenog 2019. i 6. veljače 2020. prema Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. OT), svaka radnja po 250,00 bodova, sastav 2 neobrazložena podneska (i to od 14. prosinca 2017. i 7. travnja 2018. prema Tbr. 8. t. 3. OT), svaka radnja po 62,50 bodova, sastav žalbe od 30. listopada 2020. prema Tbr. 10. t. 1 OT u iznosu od 250,00 bodova i odgovor na reviziju od 3. travnja 2024. prema Tbr. 10 t. 4. al. 2. OT u iznosu od 250,00 bodova, što ukupno čini 4.125,00 bodova, te pripadajući PDV u iznosu od 1.031,25 bodova, što sveukupno čini 5.156,25 bodova, a što preračunato u eure, imajući u vidu vrijednost odvjetničkog boda od 2,00 EUR, iznosi 10.312,50 EUR.

63. Od ovog iznosa tužitelju je priznato 58% od tih troškova, odnosno onaj iznos koji odgovara postupku koji je preostao nakon obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici, pa mu je odmjerena naknada troška u iznosu od 5.981,25 EUR.

64. Pored toga, tužitelju je još u cijelosti priznat trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, te iznos od 265,45 EUR na ime troška financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

65. Slijedom navedenog tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 6.644,87 EUR.

66. Temeljem članka 151. stavak 3. ZPP-a na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

67. Iskazivanje dosuđenoga iznosa u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22 i 88/22).

68. Tužitelju nije priznat sastav podneska od 10. lipnja 2020., sastav podneska od 17. lipnja 2020. i sastav podneska od 8. rujna 2020., svaka radnja po 625,00 EUR, ovo stoga što se ti podnesci ne smatraju bitnim za ovaj postupak, a imajući u vidu i Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. OT kojom je propisano da stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada pravo na 4 obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku.

69. Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 EUR, na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na oglasnoj e-ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba članka 154. stavak 1. i stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa člankom 155. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku i odredbom Tbr. 9. toč. 3. Odvjetničke tarife na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e-oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju Odvjetničke tarife naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć, stoga je o trošku odlučeno kao pod točki III. izreke ove presude.

U Županji, 15. svibnja 2026.

Sudac

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Nedi Brčić, odvjetniku u Vinkovcima

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba