Poslovni broj P-1729/2023-28

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja SI, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Matteu Manarinu, odvjetniku u [adresa], iz Odvjetničkog ureda Boris Gregović, EI i Matteo Manarin, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB 36514183925, zastupan po punomoćnicima iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane 27. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tuženika te javne objave od 15. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe – točke II. Ugovora o kreditu broj 03044 sklopljenog 9. listopada 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, a kojom je ugovoreno kako se glavica kredita veže uz valutu CHF.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 2.050,88 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na pojedine mjesečne iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,13 EUR počam od 30.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,91 EUR počam od 31.1.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,33 EUR počam od 28.2.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,95 EUR počam od 31.3.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,50 EUR počam od 30.4.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,01 EUR počam od 31.5.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,56 EUR počam od 30.6.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,86 EUR počam od 31.7.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,10 EUR počam od 31.8.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,11 EUR počam od 30.9.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,83 EUR počam od 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,42 EUR počam od 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,30 EUR počam od 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,27 EUR počam od 31.1.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9,38 EUR počam od 28.2.2010. pa do isplate,

- na iznos od 10,28 EUR počam od 31.3.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,04 EUR počam od 30.4.2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,30 EUR počam od 31.5.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,51 EUR počam od 30.6.2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,00 EUR počam od 31.7.2010. pa do isplate,

- na iznos od 23,00 EUR počam od 31.8.2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,75 EUR počam od 30.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,73 EUR počam od 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 26,25 EUR počam od 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 33,65 EUR počam od 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 33,33 EUR počam od 31.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,92 EUR počam od 28.2.2011. pa do isplate,

- na iznos od 36,61 EUR počam od 31.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,09 EUR počam od 30.4.2011. pa do isplate,

- na iznos od 36,45 EUR počam od 31.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 43,64 EUR počam od 30.6.2011. pa do isplate,

- na iznos od 54,19 EUR počam od 31.7.2011. pa do isplate,

- na iznos od 61,26 EUR počam od 31.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 48,11 EUR počam od 30.9.2011. pa do isplate,

- na iznos od 43,37 EUR počam od 31.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 43,42 EUR počam od 30.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 46,96 EUR počam od 31.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 50,15 EUR počam od 31.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 50,80 EUR počam od 28.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 49,41 EUR počam od 31.3.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,88 EUR počam od 30.4.2012. pa do isplate,

- na iznos od 50,70 EUR počam od 31.5.2012. pa do isplate,

- na iznos od 50,84 EUR počam od 30.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 49,45 EUR počam od 31.7.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,42 EUR počam od 31.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 44,67 EUR počam od 30.9.2012. pa do isplate,

- na iznos od 49,33 EUR počam od 31.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 49,90 EUR počam od 30.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 49,40 EUR počam od 31.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,90 EUR počam od 31.1.2013. pa do isplate,

- na iznos od 46,44 EUR počam od 28.2.2013. pa do isplate,

- na iznos od 46,92 EUR počam od 31.3.2013. pa do isplate,

- na iznos od 49,82 EUR počam od 30.4.2013. pa do isplate,

- na iznos od 43,57 EUR počam od 31.5.2013. pa do isplate,

- na iznos od 44,00 EUR počam od 30.6.2013. pa do isplate,

- na iznos od 44,86 EUR počam od 31.7.2013. pa do isplate,

- na iznos od 44,44 EUR počam od 31.8.2013. pa do isplate,

- na iznos od 46,09 EUR počam od 30.9.2013. pa do isplate,

- na iznos od 47,55 EUR počam od 31.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 47,64 EUR počam od 30.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 49,44 EUR počam od 31.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 47,64 EUR počam od 31.1.2014. pa do isplate,

- na iznos od 50,10 EUR počam od 28.2.2014. pa do isplate,

sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe .

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u visini od 2.520,05 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 2026. pa do isplate po stopi određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana.

riješio je

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi kako u smislu odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), podnosi stupnjevitu tužbu budući ne raspolaže cjelokupnom potrebnom dokumentacijom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je zatražio od tuženika dostavu ugovora o kreditu, obavijesti o promjeni kamatne stope, početnog otplatnog plana i svakog otplatnog plana koji je uslijedio nakon promjene kamatne stope te knjigovodstvene kartice, odnosno pregleda prometa po kreditu, a što do dana pisanja ove tužbe nije zaprimio. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Naslovni sud rješenjem naloži tuženiku dostavu - ugovora o kreditu, plana otplate kredita od početka otplate koji će sadržavati svaku promjenu visine mjesečnog anuiteta naznačeno u CHF valuti i u kunama, specifikaciju uplata po kreditu iz koje je vidljiv iznos svakog pojedinog anuiteta, razdijeljeno na iznos glavnice i kamata, sve izračeno u CHF valuti i u kunama, knjigovodstvenu karticu, odnosno pregled prometa po računu, realizirani plan otplate te svu drugu dokumentaciju koja će vještaku financijske/knjigovodstvene struke biti potrebna kako bi u cijelosti proveo vještačenje te sačinio objektivan i iscrpan nalaz i mišljenje, sve u roku osam dana pod prijetnjom ovrhe. Tužitelj i tuženik sklopili su ugovor o kreditu broj 03044 radi kupnje osobnog vozila. Na početku se navodi kako nije sporno da tuženik nije banka, ali isto tako nije sporno da je tuženik, između ostalih predmeta poslovanja, registriran i za poslove kreditiranja, uključujući potrošačke kredite, hipotekarne kredite i financiranje komercijalnih poslova te prikupljanje, izradu analiza i davanje informacija o kreditnoj sposobnosti pravnih i fizičkih osoba te za posredovanje pri sklapanju financijskih poslova, djelatnosti kreditnih kartica i dr. Tuženik nije banka, ali je financijska organizacija koja se bavi kreditiranjem što jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a tužitelj potrošač kao fizička osoba te se u konkretnom slučaju prema sudskoj praksi na njihov odnos primjenjuje, kako Zakon o obveznim odnosima, tako i Zakon o zaštiti potrošača. Na sve ugovorne odnose pa tako i na odnose između trgovaca i potrošača primjenjuju se odredbe članka 269. do 271. Zakona o obveznim odnosima o činidbi kao objektu ugovorne obveze. Unatoč tome što tuženik nije jedna od banaka osuđenih u kolektivnom postupku, meritum presude iz kolektivnog postupka potpuno je primjenjiv u konkretnom slučaju jer je kreditor na potpuno jednak netransparentan način ugovorio i promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, a koje su ništetne zbog istih razloga kako je to utvrđeno u kolektivnom postupku za banke. Ugovor o kreditu sklopljen je kao tipski te se o odredbama ugovora niti u jednom trenutku nije pregovaralo. Predmetnim ugovorom tuženik je ugovorio sa tužiteljem odredbu u kojoj se glavnica kredita veže za valutu CHF. Odredba ugovora o kreditu u kojoj se glavnica kredita veže za odredbu CHF ništetna je. Tuženik je tužitelja propustio informirati o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu u CHF, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako ga štiti prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno neizvjestan što je utvrdio MMF još 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope što je potvrđeno i pravomoćnom presudom u kolektivnom postupku zaštite interesa i prava potrošača, a čiji se meritum primjenjuje i u ovom postupku. Sve gore navedeno čini ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i nepoštenima pa samim time i ništetnima. Činjenica je da ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, a iz takve odredbe nisu prosječnom potrošaču kao što je tužitelj, niti objašnjeni, a niti vidljivi kriteriji na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takve klauzule. Ugovori koji su sastavljeni unaprijed, poput ovog između tužitelja i tuženika, moraju udovoljavati zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenoga teksta ugovornih odredbi, To zapravo znači da potrošač, ovdje tužitelj, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za njega proizlaze, pri čemu se kao stupanj pažnje uzima pažnja prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa sa dužnom pažnjom i razboritošću. U konkretnom slučaju ugovor između tužitelja i tuženika nikako nije udovoljio zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenoga teksta. Tužitelj u vrijeme kada je sklapao ugovor nije bio upoznat niti je išta znao o ekonomskom riziku koji za njega predstavlja vezivanje glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o rizicima i karakteristikama konkretne valute CHF te svim rizicima koji vezano za tu valutu mogu dovesti do značajne neravnoteže prava tijekom ugovora na štetu tužitelja, a što je sve tuženiku bilo poznato u vrijeme sklapanja kredita jer je isto utvrdio MMF još 1997. Pogotovo je tuženik trebao informirati tužitelja kako valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula EURO budući da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj franka kao što štiti tečaj eura. Slijedom svega navedenog, tužitelj navodi kako je odredba ugovora o kreditu br. 02947 u kojoj se glavnica kredita veže za odredbu CHF ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je kao tipski te se o odredbama ugovora niti u jednom trenutku nije pregovaralo. Predmetnim ugovorom tuženik je ugovorio sa tužiteljem odredbu u kojoj je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Odredba ugovora o kreditu kojoj je ugovorena promjenjiva kamatna stopa je ništetna. Naime, tuženik je odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi unio u ugovor sa tužiteljem na potpuno nerazumljiv način. Naime, brojni i nepovezani kriteriji ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva tužitelju ili prosječnom potrošaču već nije razumljiva nikome čemu u prilog ide i činjenica da jedini siguran element o kojem ovisi promjena kamatne stope jest odluka tuženika za koju nitko pa ni tužitelj nije siguran na temelju čega se donosi! Dakle, osim što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i ništetna sa aspekta zaštite potrošača, ista je je neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Suprotno odredbama čl. 269-271 ZOO-a , tuženik nije u ugovor unio niti jedan parametar koji bi bio tržišno provjerljiv. Dakle, osim što je ugovorio nepoštenu kamatnu stopu, tuženik je tijekom otplate primjenjivao i anuitetnu otplatu kredita čime je uzrokovao da se kod svakog povećanja kamatne stope smanjuje udio glavnice u anuitetu zbog čega se kod svakog povećanja kamate usporava smanjivanje glavnice na štetu potrošača, odnosno tužitelja. Zbog svega gore navedenog, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena i ništetna. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Naslovni sud, donese presudu kojom se utvrđuje ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj 03044 sklopljenog između tužitelja kao korisnika leasinga i tuženika kao davatelja leasinga, a kojom je ugovoreno kako se glavica kredita veže uz valutu CHF te isplata tako stečenog bez osnove koji zahtjev će se precizirati po dostavi tražene dokumentacije od tuženika.

Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda Odredbom čl. 46. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) određeno je da je za suđenje nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, dok je sukladno odredbi čl. 48. istoga zakona, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe opće mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika. Usto, Ugovorom o kreditu u točki 11.3. Općih uvjeta, ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu, ali i da tome nije tako, za suđenje u predmetnom postupku bio bi nadležan sud u Zagrebu. Tuženik ističe kako nije riječ o prorogacijskoj klauzuli, odnosno klauzuli kojom se ugovara nadležnost suda koji inače ne bi bio nadležan, već je u predmetnom slučaju u ugovoru samo potvrđena mjesna nadležnost suda u Zagrebu koji bi svakako bio nadležan s obzirom na sjedište tuženika. Navedeno shvaćanje nebrojeno je puta potvrđeno u sudskoj praksi, između ostalog i od strane Općinskog suda u Đakovu, Županijskog suda u Splitu i Županijskog suda u Rijeci. Nadalje, tuženik ističe da nema poslovne jedinice niti podružnice izvan svog sjedišta, slijedom čega se imaju primjenjivati odredbe čl. 48. st. 1. u svezi s čl. 46. st.1. ZPP-a, a što potvrđuje i Županijski sud u Rijeci u rješenju od dana 10.05.2022. godine, posl. br. Gž-2462/21.

Tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2014. godine, a tužba je podnesena 2023. godine, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, obzirom da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Usprkos istaknutom prigovoru, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Tuženik posebno ističe da je tužitelju, kao i ostalim klijentima tuženika u predmetnom razdoblju, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i u švicarskim francima te odluku prepustio tužitelju koji je, dakle, imao mogućnost pregovaranja. Tužitelj je taj koji je odabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF umjesto u EUR, a tuženik nikada nije provodio poslovnu praksu kojom bi se djelatnike tuženika i/ili partnere tuženika upućivalo da klijentima prezentiraju samo proizvode tuženika u jednoj valuti, pa tako ni ugovore o kreditu samo u CHF. Valja napomenuti i da je tuženik prije, tijekom i nakon 2006. godine, kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, sa svojim klijentima redovito sklapao ugovore s valutnom klauzulom u eurima i nije bilo zapreke da upravo takav ugovor sklopi i tužitelj. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio u valutom u eurima. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, pored činjenice da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Usprkos navedenome, tuženik je tužitelja u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužitelj bio taj koji je odabrao upravo navedenu valutu. Pritom tuženik napominje da tužitelj ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik. Tuženik je, povrh svega, upravo na traženje klijenata i zbog zahtjeva tržišta u ponudu uveo i ugovor s valutnom klauzulom u CHF, objašnjavajući svakom kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te da nipošto ne može garantirati njezinu stabilnost. Nastavno na prethodnu točku, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se, pored upozorenja tuženika, propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, tako nema ništetnih odredbi Ugovora niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja tečaja švicarskog franka iznio je ne samo ovdje tužitelju, nego i svakom klijentu koji se odlučio na korištenje usluga tuženika. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe kako je predmetno potraživanje tužitelja u cijelosti neosnovano, a posebno uzimajući u obzir činjenicu da je ugovor o kreditu br. 03044 raskinut s danom 05.03.2014.g. i to zbog neplaćanja. Tuženik je za cijelo vrijeme otplate kredita neuredno podmirivao rate, štoviše samoinicijativno je prestao s podmirivanjem svojih obveza. Iz tog se razloga tuženik sa zahtjevom za isplatu štete obratio osiguravatelju Croatia osiguranje, a sve sukladno ugovoru o osiguranju potraživanja br. 53- 141022110-008578, a iz kojeg je zahtjeva razvidno da je tuženik propustio uplatiti dugovani iznos od 4.139,84 EUR/31.191,32 kn čime je nanio izravnu štetu tuženiku. Iz svega navedenog, razvidno je da tužitelj nije uredno isplaćivao mjesečne anuitete ugovora o kreditu, stoga, sve i da ima osnove potraživati ikakav iznos od tuženika, a nema, ni u kojem slučaju nema pravo ni potraživati preplaćeni iznos kao da je rate podmirivao uredno, budući da to očigledno nije slučaj. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala upravo u valuti CHF. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema aktualnom tečaju CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

Tužitelj očitujući se na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti navodi prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti valja promatrati sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP). Odredbom članka 49. ZZP- a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Odredbom čl. 51. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba nepoštena uzimati će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji je obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor dok je odredbom čl. 55. ZZP-a propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbom čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje u tekstu: ZPK) propisano je kako, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, prema sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Presudom Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr. utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituje nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama i zaključuje da je prorogacijska odredba iz ugovora o kreditu nepoštena jer dovodi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana na štetu tužiteljice. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja se primjenjuje kroz interpretaciju nacionalnog prava u svjetlu prava EU, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, s tim da se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Presudom Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 240/98 i C-244/98 utvrđeno je da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na kraju, tužitelj ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na Zajedničkom sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenoga 2020. prema kojem prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora, pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

Tuženik nije bio stranka kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, pravna shvaćanja zauzeta u presudama donesenima u tom kolektivnom sporu primjenjiva su i na prava i interese ovdje tužitelja kao potrošača, a budući su navedena pravna shvaćanja utemeljena na Direktivi Vijeća 93/13 EEZ te odredbama ZZP/03 i ZZP/07. Također, tuženik nije banka, a što je tužitelj i naveo u tužbi, no nije sporno da je tuženik prava osoba sa sjedištem u [adresa] te, između ostalog, obavlja registriranu djelatnost potrošačkog kreditiranja. Iz pravnih utvrđenja presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i ovom postupku slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba niti je tužitelj kao korisnik kredita imao utjecaj na sadržaj ugovora pa je time, suprotno načelima obveznoga prava tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ekonomskih posljedica ugovaranja zaštitne klauzule u CHF. Naime, o odredbama ugovora o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tuženika kao korisnika kredita, u odnosu na davatelja kredita. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano kako se smatra da ako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ i odredbi unaprijed formiranog standardnog ugovora trgovaca. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, tužitelj ukazuje na zauzeti stav sjednice Građanskog odjela VSRH prema kome zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl 324. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugo način ustanovljena ništetnost ugovora.

Podneskom od 6. rujna 2024. nakon što je tuženik dostavio tužitelju svu potrebnu dokumentaciju tužitelj je postavio određen tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu te potražuje ukupno iznos od 4.080,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate.

Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 25. studenog 2025. te potražuje isplatu iznosa od 2.050,88 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate.

U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti valja navesti kako ovaj sud isti drži neosnovanim. Točno je i nije sporno da je ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, radi se o prorogacijskoj klauzuli, točno je da tuženik ima sjedište na području nadležnosti suda u Zagrebu , no navedena ugovora odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti se po stavu ovoga suda ima smatrati nepoštenom odredbom u smislu čl. 49. st.1 Zakona o zaštiti potrošača. To iz razloga jer tuženik ničim nije dokazao da se o navedenog odredbi ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovaralo, radi dokazivanja istog nije predložio niti jedan dokaz, a ista odredba je pored toga unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca jer se nesporno radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik. Nadalje valja se pozvati i na pravno shvaćanje zauzeto na Zajedničkom sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenoga 2020. prema kojem prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora, pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Ovakva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u obvezama i porivima potrošača ovdje tužitelja jer tužitelju otežava ostvarivanje njegovih prava pred sudom nadležnim u mjestu njegovog prebivališta, te ga prisiljava da svoje pravo ostvari pre sudom koji je udaljen od njegovog mjesta stanovanja 160 km u jednom smjeru te iziskuje putovanje stranke od namjene 3,5 do 4 sata u oba smjera što se smatra dugim putovanjem i isto je na štetu potrošača. Stoga je navedena ugovorna odredba nepoštena i sijedom toga ništetna sukladno čl. 87 ZPP- a. Vezano za primjenu odredbe čl. 59 ZPPP-a valja navesti kako pojam "poslovne jedinice izvan sjedišta pravne osobe" treba široko tumačiti na način da obuhvaća svaku podružnicu, poslovnicu ili filijalu trgovca, s time da upis takve poslovne jedinice u sudski registar nije od značaja za ocjenu pravilne primjene odredbe čl. 59. ZPP-a. Nadalje nesporno je predmetni ugovor zaključen u poslovnici tuženika u Rijeci, tada je sukladno odredbi članka 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan ovaj sud prvostupanjski sud slijedom čega je neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

Sud je proveo dokaze uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost visine proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Dijani Tomljanović- Butković. Tuženik je uložio u spis pisani iskaz svjedoka DI od čijeg je saslušanja odustao.

Ocjenom svih provedenih dokaza a u smislu odredbe čl 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Nije sporno kako su stranke zaključile ugovor o kreditu broj 03044 dana 29.09.2008 na iznos od 15.128,96 CHF u protuvrijednosti u kunama, namjena kredita kupnja vozila Škoda Fabia clasicc 1,2, rok otplate 84 mjeseca, kamatna stopa 3m Libor + marža, početna 7,06% dospijeće anuiteta zadnjeg u mjesecu, s početnim tečajem na dan 14.10.2008. 1CHF = 4,738114 kn. Nadalje je razvidno da je tužitelj prestao s urednim podmirenje dospjeli obroka nakon 28.02.2024. dakle nakon 65 obroka slijedom čega je tuženik podnio Croatia osiguranju 04. travnja 2014. zahtjeva za isplatu štete u visini od 31.191,62 kn.

Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj status potrošača.

Tužitelj je iznos dobivenim kreditom utrošio na kupnju novog motornog vozila Škoda Fabia, što je razvidno iz iskaza tužitelja i samog ugovor o kreditu, stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost, već je vozilo isključivo koristio u svoje osobne svrhe, a tuženik na kojem je teret dokaza da tužitelj nije potrošač to nije dokazao.

Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kredita kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti. Nesporno je da se tužitelj ne može pozivati na učinke presude donesene u kolektivnom sporu tzv " Franak" u pogledu nevaljanosti ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te se iste ne reflektiraju i na tužitelja jer tuženik nije bio stranka tog postupka, pa oduku o tome je li ništena odredbe ugovora o kreditu u kojoj je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti odnosno glavnica vezana uz tu valutu treba sagledati kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

Iz iskaza tužitelja proizlazi kako mu je kod zaključenja ugovora ponuđeno isključivo zaključenje istog u CHF valuti, nije mu nuđen ugovor u EUR valuti. Prvobitna rata je bila oko 1140 kn a poslije je narasla na 1350 kn, rate su rasle i sve je teže otplaćivao dospjele obroke te je u jednom momentu prestao plaćati ugovor je otkaza, a tuženik se naplatio od Croatia osiguranja, a potom je to Croatia od njega potraživala i sve im je platio. Nije mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora o kreditu , ništa mu posebno nije pojašnjen o toj valuti, osim što je znao da je to stabilna valuta, kod zaključenja ugovora nije znao što će se dogoditi s CHF valutom.

Tuženik je prvotno predložio saslušanje svjedoka DI na okolnosti iz odgovora na tužbu i načina pregovora s klijentima, no kasnije je od tog prijedloga odustao i dostavio u spis pisanu izjavu navedenog svjedoka.

Sud neće tumačiti navedenu pisanu izjavu jer svjedok DI nije neposredno pregovarao s tužitelje kod zaključenja ugovora o kreditu već je isti educirao i savjetovao prodajne savjetnike po autokućama koje su nudile proizvode tuženika.

Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da je tečaj CHF u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za njega proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku. Dakle kod pregovaranja o kreditu u cijelosti su izostale informacije od strane tuženika o rizicima u vezi promjena tečaja CHF i njihovim utjecajima na opseg obveze tužitelja kroz razdoblje trajanja ugovora, stoga bez potpunih i transparentnih informacija banke, tužitelj nije mogao spoznati sve posljedice ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom prema odluci banke i valutnom klauzulom u CHF. Takvo ponašanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

U odnosu pak na navode tuženika da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je isključena od ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti jer je ista odraz zakonske odredbe iz čl. 22 ZOO-a, valja navesti kako je točno da je valutna klauzula odraz zakonske odredbe, dakle ugovaranje iste nije zabranjeno, no tuženik je ugovaranjem iste otklonio mogućnost da bi zbog značajne promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja (tako navodi Ustavni sud u odluci U-I-392/2011 od 13.12. 2016), naime uloga valutne klauzule jest zaštitna funkcija, dakle očuvanje jednake vrijednosti činidaba, no ugovaranje iste na način kako je to tuženik učinio je ništetno kako je već naprijed obrazloženo.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz točke II koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe i čl. 96. i 97. ZZP-a, pa je odlučeno ako u točki 1 izreke ove presude.

Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdio dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

Kako su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, a ne kako to pogrešno smatra tuženik od dana podnošenja tužbe.

Prigovor zastare tražbine tužitelja nije osnovan, naime Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović- Butković proizlazi kako preplate koje su nastale kao posljedica promjene početnog tečaja tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta ukupno iznose 15.482,23 kn odnosno 2.054,84 EUR, a negativna razlika između iznosa anuiteta koje bi tužitelji platila da se primjenjivao tečaj EUR spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćaO po tečaju EUR spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, ukupno iznosi 29,85 kn odnosno 3,96 EUR.

Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije istakao primjedbe te je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 25.11.2025. na način pobliže opisan u točki 1 izreke ove odluke.

Tuženik također nije istakao primjedbe.

Nalaz i mišljenje vještaka Dijane Tomljanović-Butković ovaj sud u potpunosti prihvaća, jer je isti izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, ista je u potpunosti odgovorila na danu joj zadaću od strane suda

Kako je tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje to je u odnosu na preplaćeni iznos zbog primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti tužitelju valjalo dosuditi 2.050,88 EUR.

Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove, banke su nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, jer kako je tuženik je nesavjestan stjecatelj.

Stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku. Stoga je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 04.11.2023., 28.11.2023., 16.09.2024. i 25.11.2025. svaki u visini od 100 bodova (Tbr 8 toč.1) za zastupanje na ročištu od 10.05.2024. i 13.09.2024. i 27.03.2026. svaki u visini od 100 bodova (Tbr 9 toč.2), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a, odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Pored toga tužitelju valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u visini od 400 EUR, sudske pristojbe na tužbu u visini od 53,09 EUR , presudu u visini od 66,96 EUR. Stoga sveukupno na ime troška tužitelju pripada iznos od 2.520,05 EUR. Na dosuđeni iznos tuženiku pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja pozivom na odredbu čl. 151 st. 3 ZPP-a. Slijedom toga odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci 15. svibnja 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun. tuženika