REPUBLIKA HRVATSKA

P-2639/2023

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Zvonimir Šakić odvj. u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po pun. Kruno Knežević odvj. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 22. travnja 2026. god., u prisustvu pun. tužitelja Zvonimir Šakić odvj. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Iva Letinić odvj. vjež. u Zagrebu, dana 15. svibnja 2026. godine,

r i j e š i o j e :

I Odbija se kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 627,91 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

2,21 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

21,21 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

34,34 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

28,55 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

32,97 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

59,95 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

79,42 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

90,90 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

83,78 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

74,99 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

98,82 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

19,44 EUR od 02.11.07. pa do isplate,

1,33 EUR od 02.12.07. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

p r e s u d i o  j e :

I Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 9.266,85 eur sa zateznim kamatama za razdoblje od 01.10.2006. g. do 31.07.2015. g., po važećoj eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022. g., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023. g. do 29.12.2023. g., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023. g., do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koje kamate teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,32 eur od 01.10.2006. g. do isplate,

- na iznos od 0,7o eur od 01.11.2006. g. do isplate,

- na iznos od 0,78 eur od 01.04.2008. g. do isplate,

- na iznos od 16,12 eur od 01.11.2008. g. do isplate,

- na iznos od 18,04 eur od 01.01.2009. g. do isplate,

- na iznos od 20,65 eur od 01.02.2009. g. do isplate,

- na iznos od 21,97 eur od 01.03.2009. g. do isplate,

- na iznos od 18,84 eur od 01.04.2009. g. do isplate,

- na iznos od 18,39 eur od 01.05.2009. g. do isplate,

- na iznos od 13,47 eur od 01.06.2009. g. do isplate,

- na iznos od 9,15 eur od 01.07.2009. g. do isplate,

- na iznos od 10,98 eur od 01.08.2009. g. do isplate,

- na iznos od 14,29 eur od 01.09.2009. g. do isplate,

- na iznos od 12,4o eur od 01.10.2009. g. do isplate,

- na iznos od 10,57 eur od 01.11.2009. g. do isplate,

- na iznos od 14,78 eur od 01.12.2009. g. do isplate,

- na iznos od 18,77 eur od 01.01.2010. g. do isplate,

- na iznos od 22,98 eur od 01.02.2010. g. do isplate,

- na iznos od 21,87 eur od 01.03.2010. g. do isplate,

- na iznos od 28,95 eur od 01.04.2010. g. do isplate,

- na iznos od 27,13 eur od 01.05.2010. g. do isplate,

- na iznos od 30,33 eur od 01.06.2010. g. do isplate,

- na iznos od 50,14 eur od 01.07.2010. g. do isplate,

- na iznos od 45,63 eur od 01.08.2010. g. do isplate,

- na iznos od 62,55 eur od 01.09.2010. g. do isplate,

- na iznos od 53,63 eur od 01.10.2010. g. do isplate,

- na iznos od 46,92 eur od 01.11.2010. g. do isplate,

- na iznos od 65,68 eur od 01.12.2010. g. do isplate,

- na iznos od 77,99 eur od 01.01.2011. g. do isplate,

- na iznos od 69,07 eur od 01.02.2011. g. do isplate,

- na iznos od 70,38 eur od 01.03.2011. g. do isplate,

- na iznos od 63,97 eur od 01.04.2011. g. do isplate,

- na iznos od 65,95 eur od 01.05.2011. g. do isplate,

- na iznos od 87,74 eur od 01.06.2011. g. do isplate,

- na iznos od 90,8o eur od 01.07.2011. g. do isplate,

- na iznos od 113,72 eur od 01.08.2011. g. do isplate,

- na iznos od 105,05 eur od 01.09.2011. g. do isplate,

- na iznos od 30,77 eur od 28.09.2011. g. do isplate,

- na iznos od 7.814,38 eur od 28.09.2011. g. do isplate.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 2.081,81 eur sa zateznim kamatama koje teku od dana 15. svibnja 2026. god., do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 06. lipnja 2023. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 04.08.2006. g., kao korisnica kredita, zaključila sa tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu broj: 214/06, koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Radoslavom Vukovićem iz [adresa], broj: Ou - 129/06, dana 07.08.2006. g. (u daljnjem tekstu: Ugovor), a kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.600,oo CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz kamatnu stopu od 4,4 % godišnje, rok otplate od 14 godina, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 425,59 CHF. Navedeni kredit tužiteljica je otplatila u cijelosti.

U gore navedenom unaprijed formuliranom Ugovoru i to u odredbi iz čl. 1. ugovorena je valutna klauzula u valuti švicarski franak, te je otplata kredita u odredbi iz čl. 7. Ugovora vezana uz ovu istu valutu.

Postupajući na opisani način, tj. da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P - 1401/2012 od 04.07.2013. g., koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž - 6632/2017 od 14.06.2018. g., pravomoćno je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, a time i tužiteljice, zaključujući u razdoblju od 01.06.2004. g. do 31.12.2008. g., ugovore o kreditima, koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe Ugovora ništetne.

Iz citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, razvidno je kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama u dijelu o švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnica.

Ništetna odredba je ništetna od samog početka što znači da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve ono što je od tužiteljice primio na temelju primjene ništetnih odredbi Ugovora o valuti švicarski franak.

Tako je tuženik, kao davatelj kredita, na ime navedenih ništetnih odredbi Ugovora neosnovano stekao iznos od 12.500,oo eur / 94.181,25 kn, tj. tužiteljica sada ovom tužbom potražuje razliku koja se odnosi na promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan plaćanja i tečaj na dan isplate predmetnog kredita.

Slijedom iznesenog, tužiteljica je predložila da sud nakon provedenog postupka donese odluku kojom će naložiti tuženiku joj isplati iznos od 12.500,00 eur / 94.181,25 kn sa zateznim kamatama koje teku na svaku mjesečnu razliku počevši od dospijeća prve mjesečne razlike, tj. od 04.08.2006. g. pa mjesečno unaprijed, sve do isplate (što će tužiteljica precizirati po provedenom vještačenju).

U odgovoru na tužbu od 15. listopada 2025. god., tuženik navodi da prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 21. Ugovora o kreditu broj 214/06 od 4. kolovoza 2006. godine. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u Velikoj Gorici. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Velikoj Gorici.

Sudu stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese rješenje kojim se stavlja izvan snage rješenje za davanje odgovora na tužbu od dana 19. rujna 2025. godine, i Općinski sud u Splitu oglašava mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Velikoj Gorici kao mjesno nadležnom sudu.

Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim rješenjem od dana 19. rujna 2025. godine, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 5. lipnja 2023.godine.

Tužitelj i tuženik sklopili su 4. kolovoza 2006. godine. Ugovor o namjenskom kreditu broj 214/06, kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 53.600,00(dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 12.500,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.

Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 05.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 05.06.2018. godine nastupila zastara.

Tuženik nadalje navodi da je dana 17. rujna 2019. godine, objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine, iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a.

Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke.

Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu, a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika.

U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja.

Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih 5 konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama.

U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, te da je stoga isključena iz primjene Direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III- 4372/2021 i U-III-5458/2021, utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze, i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka)

Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika, tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa stoga tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Zaključno, Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE), ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak.

Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu, pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja.

Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju, pa tako i tečaj valuta.

Slijedom navedenog, odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten, te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

Tužiteljica u podnesku od 02. prosinca 2025. god., navodi da je na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05.11.2020. g., doneseno pravno shvaćanje prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužiteljice (potrošača) i sjedišta tužene (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

Obzirom da tužiteljica prebiva u [adresa], a imajući u vidu udaljenost između mjesta prebivališta tužiteljice/potrošača i ugovorenog suda (Velika Gorica), te mogućnost dolaska tužiteljice/potrošača na sud, navedena klauzula uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, slijedom čega je ista ništetna, pa se prigovor mjesne nenadležnosti ukazuje kao neosnovan, te je taj prigovor potrebno odbiti.

Suprotno tvrdnjama tužene, u konkretnom slučaju riječ je o kreditu kao potrošačkom ugovoru, a što je utvrđeno u pravomoćno okončanom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu pod posl. br. P - 1378/2021, u predmetu promjenjive kamatne stope po tužbi tužiteljice c/a tužene, te je pribavu i pregled tog spisa tužiteljica predložila već u tužbi.

U odredbi iz čl. 225. ZOO – a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare, a što proizlazi iz u tužbi navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. broj Rev - 2245/2017 od 20.03.2018. g., kao i iz pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.01.2020. g., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu pod posl. br. Gž - 1200/2021 od 02.06.2021. g. Tužiteljica je u konkretnom slučaju doznala za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž - 6632/2017 od 14.06.2018. g., a predmetnu tužbu je podnijela dana 06.06.2023 g., dakle, tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti navedene odluke pa se istaknuti prigovor zastare također ukazuje kao neosnovan.

Tužiteljica nadalje navodi da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž - 6632/2017 od 14.06.2018. g., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P - 1401/2012 od 04.07.2013. g., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je, između ostalih banaka i tužena u razdoblju od 01.04.2005. g. do 31.12.2008. g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13), i to protivno čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. g. do 31.12.2008. g., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to protivno čl. 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO – a, pa joj je naloženo da prekine sa gore opisanim postupanjem.

Sud je sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP - a u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u naprijed navedenoj parnici.

Osim toga, u konkretnom slučaju valja imati u vidu i sadržaj odredbe iz čl. 10. st. 2. ZOO – a, koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Imajući u vidu citiranu odredbu posebno je za istaknuti da su upravljačke strukture tužene u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao upravljačke strukture financijske ustanove, znale, odnosno po redovitom tijeku stvari, mogle, odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja predmetnog kredita biti mogući smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, odnosno da je tužena, imajući u vidu njenu stručnost i pažnju znala, odnosno mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF.

U ovom slučaju tužena je unaprijed sastavila ugovor o kreditu, tako da je do njezina stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tužena ima položaj nesavjesnog stjecatelja, pa je stoga ista dužna platiti tužiteljici kamate počevši od dana stjecanja, odnosno od dana isplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

Radi ostvarenja načela ekonomičnosti i svrsishodnosti, kao i za potrebe financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica navodi da u prilogu dostavlja predmetni ugovor, te promet po kreditu/specifikacija uplata, a koja dokumentacija prileži navedenom spisu Općinskog suda u Splitu pod posl. br. P - 1378/2021.

U podnesku od 08. prosinca 2025. god., tuženik navodi da ustraje u iznesenom prigovoru mjesne nenadležnosti naslovnog Suda, te predlaže donošenje posebnog pisanog rješenja o tom prigovoru uz dostavu pisanog otpravka istog strankama.

U odnosu na navode tužitelja da bi se odredba o prorogaciji nadležnosti imala smatrati nepoštenom, pa time i ništetnom, tuženik ističe da su ti navodi u cijelosti neosnovani i paušalni. Parnične stranke su sukladno odredbi čl. 70. Zakona o parničnom postupku, sklopile sporazum o mjesnoj nadležnosti, i to na način da su u odredbi čl. 21. Ugovora o kreditu ugovorile da je za eventualne sporove među strankama nadležan sud u Velikoj Gorici.

Takav valjani sporazum o mjesnoj nadležnosti isključuje primjenu svih ostalih odredbi ZPP-a o mjesnoj nadležnosti, osim ukoliko zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda, a što ovdje nije slučaj. Slijedom navedenog, a budući da su stranke ugovorile valjanu prorogacijsku klauzulu, te uslijed činjenice da ne postoji isključiva nadležnost nekog drugog suda, to tuženik ističe da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan stvarno nadležni sud u Velikoj Gorici.

S tim u vezi tuženik ističe da je stajalište sudske prakse da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka odlučivati o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka.

Takvo je stajalište zauzeo i Županijski sud u Osijeku, koji je u odluci od 6. svibnja 2019. godine, poslovnog broja Gž-758/2019 naveo sljedeće: “Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prema odredbi čl. 20. st. 1. ZPP-a, tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda u Splitu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, a pitanje ništetnosti pojedinih odredbi citiranog Ugovora je meritorno pitanje i u ovoj fazi postupka nijedna odredba citiranog Ugovora nije mogla biti utvrđena ništetnom, pa sve proizvode pravne učinke, pa tako i odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti”.

Vezano za informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora, tuženik opetovano ukazuje na odluke Suda EU u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine, iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a.

Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive, i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

Dodatno, tuženik ukazuje na najnoviju odluku Suda EU u predmetu C-593/22. U navedenom predmetu tužitelji su u glavnom postupku podnijeli tužbu kojom su zahtijevali, s jedne strane, da se odredbe ugovora o zajmu na temelju kojih moraju snositi tečajni rizik proglase nepoštenima i ništetnima, te s druge strane, da sud društvu First Bank naloži da u svrhu ponovne uspostave ugovorne ravnoteže naplati mjesečne rate, kamate i provizije s obzirom na tečaj švicarski franak/rumunjski leu koji je utvrdila Narodna banka Rumunjske na dan potpisivanja ugovora, kako retroaktivno tako i ubuduće, do povrata kredita, uz povrat preplaćenog iznosa. Dakle, predmetni slučaj odgovara onome što tužitelj potražuje u ovom postupku.

Odgovarajući na prethodna pitanja koja je Specijalizirani sud u Cluju uputio u ovom predmetu, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva), propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

Na ovaj način, Sud EU potvrđuje svoje ranije stavove iz odluka C-81/19 i C- 243/20, te odgovarajući na prethodno pitanje Specijaliziranog suda u Cluju navodi da, nije nužno da odredba unesena u ugovor o zajmu sklopljen između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga doslovno navodi odgovarajuću obveznu zakonsku ili regulatornu odredbu nacionalnog prava ili da izričito upućuje na nju, nego je dovoljno da je materijalno istovjetna toj obveznoj odredbi, tj. da ima isti normativni sadržaj. Također, vezano za informacije koje je trgovac pružio potrošaču, Sud EU navodi da, ne samo da je odredba koja je odraz zakonskih dispozitivnih odredbi isključena od ispitivanja nepoštenosti, već i da ugovaranje takve odredbe ne ovisi o informacijama koje je trgovac pružio potrošaču ni o potrošačevu poznavanju primjenjivih pravnih odredbi, odnosno, odgovarajući na prethodno pitanje navodi kako nije relevantna okolnost da taj potrošač nije znao za činjenicu da je ta odredba odraz obvezne zakonske ili regulatorne odredbe nacionalnog prava.

Tuženik smatra da se navedeni stav Suda EU ima primijeniti i na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF-u iz Ugovora o kreditu, istu dovodeći u vezu sa zakonskom odredbom o valutnoj klauzuli sadržanoj u članka 22. ZOO-a koja u bitnome propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju HNB-a.

Primjenjujući gore citirani stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog Ugovora o kreditu, a koja je u cijelosti sukladna odredbi iz čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, te je stoga isključena iz primjene Direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Tuženik dodatno napominje da dokazima dostavljenima uz odgovor na tužbu želi dokazati da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te da tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od EUR 178,17 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi EUR 178,17 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,29 EUR od 01.12.2006 pa do isplate,

- 2,81 EUR od 01.01.2007 pa do isplate,

- 4,56 EUR od 01.02.2007 pa do isplate,

- 3,79 EUR od 01.03.2007 pa do isplate,

- 4,38 EUR od 01.04.2007 pa do isplate,

- 7,96 EUR od 01.05.2007 pa do isplate,

- 10,54 EUR od 01.06.2007 pa do isplate,

- 12,06 EUR od 01.07.2007 pa do isplate,

- 11,12 EUR od 01.08.2007 pa do isplate,

- 9,95 EUR od 01.09.2007 pa do isplate,

- 13,12 EUR od 01.10.2007 pa do isplate,

- 13,44 EUR od 01.11.2007 pa do isplate,

- 11,14 EUR od 01.12.2007 pa do isplate,

- 10,88 EUR od 01.01.2008 pa do isplate,

- 6,68 EUR od 01.02.2008 pa do isplate,

- 2,78 EUR od 01.03.2008 pa do isplate,

- 6,90 EUR od 01.05.2008 pa do isplate,

- 9,45 EUR od 01.06.2008 pa do isplate,

- 6,00 EUR od 01.07.2008 pa do isplate,

- 11,49 EUR od 01.08.2008 pa do isplate,

- 10,68 EUR od 01.09.2008 pa do isplate,

- 6,98 EUR od 01.10.2008 pa do isplate,

- 1,16 EUR od 01.12.2008 pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Također sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost:

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja.

Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.

Vezano za navode tužitelja kojim ukazuje na recentni stav Vrhovnog suda RH (Građanski odjel, Su-IV-47/2020), a iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, tuženik ističe sljedeće.

Ističe da ostaje kod istaknutog prigovora zastare, te kod stava da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Ovo sve u smislu odredbe članka 118. ZZP u svezi odredbe članka 230. ZOO-a.

Odredbom čl. 118. ZZP-a, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Što se tiče samog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, tuženik prije svega ističe da to pravno shvaćanje nije obrazloženo, niti je iz istog jasno na koje bi se točno situacije odnosilo. Međutim, takvo pravno shvaćanje u svakom slučaju odstupa od općih pravila obveznog prava, kao i od dosadašnje pravne prakse.

Naime, institut ništetnosti na način kako je predviđen odredbama Zakona o obveznim odnosima ima za svrhu zaštitu javnog poretka odnosno javnih interesa, pa je stoga i opravdano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi odnosno ne zastarijeva. Ipak, takav pravni standard se nikako ne može primijeniti za restitucijske zahtjeve iz razloga što se radi o drugačijoj svrsi koja se štiti zastarnim rokovima, a to je svrha osiguranja pravne sigurnosti, pa je u tom smislu i bio opravdan raniji stav sudske prakse da kondemnatorni zahtjevi ugovornih stranaka proizašli iz takvog ugovornog odnosa zastarijevaju unutar općih zastarnih rokova predviđenih obveznim pravom.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da se ima primijeniti stav Vrhovnog suda RH, to tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti i druge implikacije i posljedice koje proizlaze iz takvog stava.

Očito je da pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH odstupa od općeg pravila obveznog prava, a to je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što je i bila dosadašnja praksa Vrhovnog suda RH, jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara je izravno povezana s dospijećem obveze.

Ovo osobito iz razloga što uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali, pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, pa je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti).

Obzirom da, kao što je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano je ispitati ovaj stav Vrhovnog suda RH i s aspekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora.

Budući da je Vrhovni sud RH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti.

Naime, promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze.

Sukladno općim pravilima zatezne kamate se duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu Vrhovnog suda RH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog.

S druge strane, uzimajući u obzir novi stav Vrhovnog suda RH, za zaključiti je da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka ima konstitutivni karakter), a što dalje znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

Svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog ne bi imalo smisla, jer bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika, koji bi po vlastitom izboru, iako znaju za eventualnu ništetnost, mogli duže čekati da podnesu tužbe na utvrđenje ništetnosti, jer na taj način uopće ne riskiraju nastupanje zastare, s jedne strane, a imali bi pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate od trenutka kada je došlo do plaćanja, odnosno od dana podnošenja zahtjeva s druge strane.

Stoga, ako sudska praksa, pa tako i Vrhovni sud RH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

Tužiteljica u podnesku od 10. siječnja 2026. god., u odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, dodatno navodi kako je u pravomoćno okončanom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu pod posl. br. P - 1378/2021, između istih stranaka, u istim stranačkim ulogama, u predmetu promjenjive kamatne stope, navedeni prigovor tuženika odbijen kao neosnovan, što će se utvrditi pribavom i pregledom tog spisa.

U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja tužiteljica ističe prigovor zastare, te ujedno osporava visinu tako istaknutog prigovora.

U preostalom dijelu navodi tuženika su ponavljajući, stoga se tužiteljica ovim putem poziva na navode iz njenog zadnjeg podneska, a sve to kako bi se izbjeglo suvišno ponavljanje.

Isto tako, tužiteljica navodi da u prilogu dostavlja slijedeću dokumentaciju: pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu, otplatne planove, promet po kreditu, uz napomenu kako je tužiteljica sada u spis dostavila svu dokumentaciju kojom raspolaže.

Dodatno predlaže da sud naloži tuženiku da u spis dostavi i sve ostale otplatne planove za vrijeme trajanja kredita, te knjigovodstvenu karticu kredita, ili da sud ovlasti vještaka da izravno od tuženika zatraži navedenu dokumentaciju, kao i eventualno drugu dokumentaciju koja mu je potrebna radi izrade vještva.

Stalni sudski vještak za područje ekonomije, grane financije i računovodstvo Milenko Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor, u vještvu od 06. veljače 2026. god., navodi da mu je u ovom predmetu naloženo izvesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Za potrebe provođenja traženog vještačenja dostavljen mu je spis predmeta s odgovarajućom dokumentacijom.

Rješenjem Suda od 15.01.2026. godine (list 169. -170. spisa) odlučeno je izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem od strane stalnog sudskog vještaka, u svrhu izračuna visine predmetnog potraživanja po osnovi ugovorne valutne kaluzule u CHF, s tim što će vještak sačiniti poseban izračun bez uračunatih tzv. negativnih tečajnih razlika i poseban izračun s uračunatim tzv. negativnim tečajnim razlikama.

U prvom otplatnom planu iskazano je dospijeće prvog anuiteta 01.10.2006. godine. Iz navedene kartice prometa po kreditu/specifikacije razvidno je da je cjelokupna isplata kredita tužitelja tuženici izvršena 28.09.2011. godine. Prema tome, utuženo razdoblje je od 01.10.2006. do 28.09.2011. godine.

Nadalje, ovo vještačenje proveo je na temelju dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i to kako slijedi: Tužba tužiteljice od 05.06.2023. godine (list 1. -3. spisa), Ugovor o namjenskom kreditu broj: 214/06. od 04.08.2006. godine (list 108. -114. i 129.-135. spisa), Prvi otplatni plan od 04.12.2025. godine, prijepis na zahtjev klijenta (list 151.-156. spisa), Pregled promjena kamatnih stopa po navedenom kreditu (list 150. spisa), Kartica prometa po kreditu/specifikaciji za razdoblje od 04.08.2006. do 28.09.2011. godine (list 119.-124.,140.-145. i 159.-164. spisa).

Na temelju navedenog zadatka Suda, daje mišljenje da je predmetne razlike tečaja (valute) iskazao u dvije varijante i to kako slijedi: 1. Prva varijanta bez tzv. negativne razlike, 2. Druga varijanta sa tzv. negativnom razlikom.

Vještak je potom po prvoj varijanti-razlika bez tzv. negativnih razlika, sačinio pregled razlike anuiteta, ugovornih kamata i razlike po osnovi promjene tečaja iskazanih u kunama i eurima za razdoblje od 01.10.2006. do 28.09.2011. godine, odnosno do dana otplate kredita u cijelosti.

Nadalje navodi da je u naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima gornje tablice pojasnio na što se navedeni podaci odnose, od čega se sastoje i temeljem koje dokumentacije su iskazani.

- U stupcima 3. i 6. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su plaćeni tuženici.

- U stupcima 7. i 9. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su trebali biti plaćeni tuženici u predmetnom razdoblju, sve na temelju spomenutog Ugovora o nenamjenskom kreditu.

- Nadalje, u stupcu 10. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje razlike zapravo predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje.

- U stupcu 11. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika, sve kako je to zorno iskazano u gornjoj tablici.

- U stupcu 12. iskazao je razlike ugovornih kamata i glavnice iskazanih u kunama, sve sukladno Ugovoru o nenamjenskom kreditu.

- U stupcu 13. i 13. a. predmetne tablice iskazao je razlike u kunama i eurima, koje razlike se odnose samo na promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan plaćanja i tečaja iz prvog otplatnog plana, odnosno Ugovora o nenamjenskom kreditu. Vještak je potom po drugoj varijanti-razlika sa tzv. negativnim razlikama, sačinio pregled razlike anuiteta, ugovornih kamata i razlike po osnovi promjene tečaja iskazanih u kunama i eurima za razdoblje od 01.10.2006. do 28.09.2011. godine, odnosno do dana otplate kredita u cijelosti.

Nadalje navodi da je u naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima gornje tablice pojasnio na što se navedeni podaci odnose, od čega se sastoje i temeljem koje dokumentacije su iskazani.

- U stupcima 3. i 6. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su plaćeni tuženici.

- U stupcima 7. i 9. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su trebali biti plaćeni tuženici u predmetnom razdoblju, sve na temelju spomenutog Ugovora o namjenskom kreditu.

- Nadalje, u stupcu 10. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje razlike zapravo predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje.

- U stupcu 11. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika, sve kako je to iskazano u gornjoj tablici.

- U stupcu 11.a. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika, koje razlike je tužitelj platio manje tuženici.

- U stupcu 11.b. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika, koje razlike je iz stupaca 11. i 11.a. kompenzirao, odnosno izvršio prijeboj više i manje plaćenih iznosa tuženici.

- U stupcu 12. iskazao je razlike ugovornih kamata i glavnice, iskazanih u kunama, sve sukladno Ugovoru o nenamjenskom kreditu.

- U stupcu 13. predmetne tablice iskazao je razlike tečaja u kunama.

- U stupcu 13.a iste tablice iskazao je razlike tečaja u eurima po fiksnom tečaju konverzije.

Vještak zaključuje da je na temelju navedenog zadatka Suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i podataka navedenih u gornjim tablicama, iskazao razlike potraživanja tužiteljice od tuženice po osnovi razlike tečaja za razdoblje od 01.10.2006. do 28.09.2011. godine, odnosno do dana otplate predmetnog kredita u cijelosti, i to sve u dvije varijante, bez i sa tzv. negativnim razlikama:

a) U nalazu, točka Ad.1., tablica br. 1, prva varijanta, iskazao je razlike potraživanja tužiteljice od tuženice po osnovi razlike tečaja, bez tzv. negativnih tečajnih razlika, iskazanih u eurima u iznosu od 9.266,85 € (stupac 13.a, red ukupno). b) U nalazu, točka Ad.2., tablica br. 2, druga varijanta, iskazao je razlike potraživanja tužiteljice od tuženice po osnovi razlike tečaja, sa tzv. negativnim tečajnim razlikama, iskazanih u eurima u iznosu od 9.264,05 € (stupac 13.a, red ukupno).

U podnesku od 20. veljače 2026. god., tuženik navodi da ustraje u iznesenom prigovoru mjesne nenadležnosti naslovnog Suda, te predlaže donošenje posebnog pisanog rješenja o tom prigovoru uz dostavu pisanog otpravka istog strankama. U odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, tuženik ističe da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja, i to iz razloga koje je iznio u dosadašnjem tijeku postupka.

Navodi da je odredbom članka 323. ZOO-a, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju.

Da tuženiku pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta potvrđeno je i odlukama Županijskog suda u Bjelovaru u predmetu poslovnog broja Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. godine i poslovni broj Gž-973/2021 od 11. studenog 2021. godine, a u kojoj se navodi: „18. Međutim, u pravu je tuženik kako je presuda u tom dijelu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, kreditni odnos između stranaka predstavlja jedinstveni i cjeloviti pravni odnos, pa u situaciji kada je uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF pravno valjana odredba o početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju u vrijeme sklapanja ugovora, te kada shodno tomu tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih anuiteta kredita po osnovi tih ništetnih odredbi (isplata razlike između plaćene kamate po višoj stopi i početno ugovorene kamate te isplata tečajnih razlika za glavnicu i kamate u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), tada jednako tako i tuženiku pripada pravo na isplatu razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj. Stoga se ne može ispravnim prihvatiti suprotno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio.“

Osim toga, i VSRH posljednjom odlukom posl.br. Rev 549/2023 od 18. prosinca 12.2023. godine, utvrđuje da tuženik ima pravo na negativne tečajne razlike, ako stavi neki od zahtjeva u postupku (procesno pravni prigovor radi prebijanja ili protutužbu), pa u tom smislu VSRH navodi: „Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.“

Tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 627,91 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

2,21 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

21,21 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

34,34 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

28,55 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

32,97 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

59,95 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

79,42 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

90,90 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

83,78 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

74,99 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

98,82 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

19,44 EUR od 02.11.07. pa do isplate,

1,33 EUR od 02.12.07. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Također sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

Vezano za informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora, tuženik opetovano ukazuje na odluke Suda EU u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i C243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a.

Dodatno, tuženik ukazuje na najnoviju odluku Suda EU u predmetu C-593/22. U navedenom predmetu tužitelji su u glavnom postupku podnijeli tužbu kojom su zahtijevali, s jedne strane, da se odredbe ugovora o zajmu na temelju kojih moraju snositi tečajni rizik proglase nepoštenima i ništetnima, te s druge strane, da sud društvu First Bank naloži da u svrhu ponovne uspostave ugovorne ravnoteže naplati mjesečne rate, kamate i provizije s obzirom na tečaj švicarski franak/rumunjski leu koji je utvrdila Narodna banka Rumunjske na dan potpisivanja ugovora, kako retroaktivno tako i ubuduće, do povrata kredita, uz povrat preplaćenog iznosa. Dakle, predmetni slučaj odgovara onome što tužitelj potražuje u ovom postupku.

Odgovarajući na prethodna pitanja koja je Specijalizirani sud u Cluju uputio u ovom predmetu, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

Na ovaj način, Sud EU potvrđuje svoje ranije stavove iz odluka C-81/19 i C- 243/20, te odgovarajući na prethodno pitanje Specijaliziranog suda u Cluju navodi da, nije nužno da odredba unesena u ugovor o zajmu sklopljen između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga doslovno navodi odgovarajuću obveznu zakonsku ili regulatornu odredbu nacionalnog prava ili da izričito upućuje na nju, nego je dovoljno da je materijalno istovjetna toj obveznoj odredbi, tj. da ima isti normativni sadržaj. Također, vezano za informacije koje je trgovac pružio potrošaču, Sud EU navodi da, ne samo da je odredba koja je odraz zakonskih dispozitivnih odredbi isključena od ispitivanja nepoštenosti, već i da ugovaranje takve odredbe ne ovisi o informacijama koje je trgovac pružio potrošaču ni o potrošačevu poznavanju primjenjivih pravnih odredbi, odnosno, odgovarajući na prethodno pitanje navodi kako nije relevantna okolnost da taj potrošač nije znao za činjenicu da je ta odredba odraz obvezne zakonske ili regulatorne odredbe nacionalnog prava.

Tuženik smatra da se navedeni stav Suda EU ima primijeniti i na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF-u iz Ugovora o kreditu, istu dovodeći u vezu sa zakonskom odredbom o valutnoj klauzuli sadržanoj u članka 22. ZOO-a koja u bitnome propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju HNB-a.

Primjenjujući gore citirani stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog Ugovora o kreditu, a koja je u cijelosti sukladna odredbi iz čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Tuženik dodatno napominje da dokazima dostavljenima uz odgovor na tužbu želi dokazati da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

Tužiteljica u podnesku od 25. veljače 2026. god., navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka Galiota, te je sukladno navedenoj prvoj varijanti iz predmetnog vještva smanjila tužbeni zahtjev i predložila sudu da donese odluku pobliže opisnu u izreci presude.

U podnesku od 09. ožujka 2026. god., tuženik navodi da se prije upuštanja u raspravljanje protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva koje je izvršeno od strane tužitelja podneskom od dana 25.02.2026. godine,

Tuženik ističe kako tužitelj tužbom od 05.06.2023. godine postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 12.500,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu.

Tužitelj je podneskom od dana 25.02.2026. godine uredio tužbeni zahtjev za isplatu s osnove navodne ništetnosti odredbe o valutnoj na način da sada potražuje isplatu ukupnog iznosa od 9.266,85 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Slijedom navedenog, proizlazi da je tužitelj podneskom od 25.02.2026. godine djelomično povukao tužbeni zahtjev s osnove s osnove navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli za iznos od 3.233,15 EUR. Tuženik se izričito protivi cit. povlačenju tužbenog zahtjeva.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 3/21 održanoj 26. travnja 2021. godine, zauzeto je pravno shvaćanje: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“

Također, odredbom članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se tužba nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari može povući sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane.

Slijedom navedenog, tuženik ističe da se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a, protivi navedenom djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, te predlaže naslovnom sudu da glede tog kondemnatornog zahtjeva donese meritornu odluku prema prvotno postavljenom zahtjevu iz tužbe od dana 05.06.2023. godine.

Nadalje, tuženik smatra i da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim (a što se osporava u cijelosti), dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, a što je vidljivo i iz nalaza i mišljenja vještaka.

Naime, kao pravni učinak ništetnosti, ZOO odredbom članka 323., propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

Obzirom da se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora prema općim pravilima obveznog prava ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen.

Tako je odlučio i Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u presudi Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. u kojoj navodi: „Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takovog ugovora. Zbog toga je ovaj sud odlučio djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti dosuđujući dio prvostupanjske presude iz stavka I izreke iste na način da je od ukupnog iznosa koji je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici, odbijen iznos od 1.984,78 kn, koliko je sudska vještakinja izračunala da je tužiteljica trebala više platiti tuženiku uzimajući u obzir fiksni tečaj švicarskog franka koji je u konkretnom slučaju primijenjen.“

Da je prilikom izračuna preplate tužitelja potrebno uračunati i manje plaćene iznose navodi i Županijski sud u Bjelovaru u presudi poslovnog broja Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. godine, i to kako slijedi: „…s tim da vještak na str. 9 pisanog nalaza i mišljenja napominje kako je iz priložene tablice vidljivo da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi kroz određene mjesece uplaćivao manje od obveze koliko je ona iznosila na dan sklapanja ugovora, tj. bez primjene ništetnih odredbi, te da je on vršio prebijanje manje plaćenog u pojedinim mjesecima sa preplatama u pojedinim mjesecima. Pravilna primjena materijalnog prava podrazumijeva upravo ovakav izračun. Ovo stoga što se ništetne odredbe ugovora ne primjenjuju pa se obveza tužitelja i za mjesece kada je primjenom ništetnih odredbi manje platio ima svesti na one iznose koliko je trebao platiti ako se ne primjenjuju ništetne odredbe. Budući da se radi o jedinstvenom pravnom odnosu, potrebno je visinu preplate izračunati uračunavanjem manje plaćenih iznosa po pojedinim mjesecima, što je vještak učinio, ali samo u odnosu na jedinstvenu glavnicu, ali ne i u odnosu na svaki njezin dio koji dospijeva u različito vrijeme.“

Osnovanost gore izloženog stava tuženika potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske, i to svojom odlukom posl. br. Revd 4393/2021-2 od dana 13. listopada 2021. godine, u kojoj navodi: „…na visinu konačne novčane tražbine u takvim odnosima ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.“

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

Tužiteljica u podnesku od 21. ožujka 2026. god., u odnosu na uređeni prigovor radi prebijanja navodi da ustraje u istaknutom prigovoru zastare.

Osim toga, navodi da ističući prigovor radi prebijanja tuženik nedvojbeno priznaje postojanje tužiteljičine tražbine.

U preostalom dijelu navodi tuženika se osporavaju kao neosnovani, ponavljajući i irelevantni za postupanje u ovoj pravnoj stvari, pa da bi se izbjeglo suvišno ponavljanje i od strane tužiteljice to se ista ovim putem u cijelosti poziva na svoje navode iz ranijih podnesaka i sa održanih ročišta.

Tužiteljica u iskazu od 22. travnja 2026. god., navodi da prigodom sklapanja predmetnog ugovora od strane ovlaštenog službenika tuženika nije upozorena da će se kredit otplaćivati ovisno o tečaju švicarskog franka u odnosu na domaću valutu. Navodi da je od novčanih sredstava ostvarenih predmetnim kreditom kupljen stan za potrebe njene tada maloljetne djece stare 8 i 4 godine. Ovaj stan je u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji još bio u izgradnji, a ključevi ovog izgrađenog stana su joj predani nekoliko mjeseci nakon sklapanja ugovora o kreditu i ugovora o kupoprodaji ovog stana. Kao vlasnici stana su upisana maloljetna djeca, a nakon izvršene primopredaje ovog stana koristili su ga povremeno u slučaju bilo kakve potrebe.

Na posebno pitanje navodi da ovaj kupljeni stan nije nikada dan u najam, a danas u predmetnom stanu živi njezina kćerka koja ima 25 godina.

Nadalje upitana navodi da joj prilikom sklapanja ugovora nije pojašnjeno što znači vezanje iznosa kredita za tečaj švicarskog franka, a niti joj je tom prigodom predočen bilo kakav izračun kako bi rata kredita izgledala u slučaju porasta tečaja švicarskog franka.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o namjenskom kreditu od 04.08.2006. god., punomoć od 04.08.2006. god., Izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Velikoj Gorici od 19.06.2006. god., Promet po kreditu/specifikacija uplate za razdoblje od 04.08.2006. god., do 28.09.2011. godine, Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu br. 7103225406, od 17.05.2021. god., te pregled efektivnih kamatnih stopa/Realna godišnja kamatna stopa za razdoblje od 11.08.2006. god., do 01.09.2020. godine, sačinjen dana 04.12.2025. godine, Pregled efektivnih kamatnih stopa/Realna godišnja kamatna stopa za razdoblje od 11.08.2006. do 28.09.2011. godine, sačinjen dana 10.12.2025. god., Promet po kreditu/specifikacija uplata za razdoblje od 04.08.2006. god., do 28.09.2011. godine, Vještvo stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i računovodstvo Milenko Galiot dipl. oecc. i ovlašteni revizor od 06. 02. 2026. god., spis predmeta ovog suda posl. br. P- 1378/2021, te izveo dokaz saslušanjem tužiteljice na raspravnom ročištu dana 22.travnja 2026. godine.

Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu br. 214/06 od 04. kolovoza 2006. god., koji je sklopljen između tuženika, kao kreditora, tužiteljice kao korisnika kredita i društva Gradel d.o.o. Velika Gorica, Slavka Kolara 2, kao založnog dužnika.

Pregledom predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu je utvrđeno da je tuženik kao kreditor sklopio predmetni namjenski ugovor sa tužiteljicom kao korisnikom kredita, u kojem je među strankama u odredbi čl. 6 Ugovora, utvrđeno da je namjena kredita kupnja stana, a što je tijekom postupka potvrdila i tužiteljica navodeći u svom iskazu da je od novčanih sredstava ostvarenih predmetnim kreditom kupljen stan za potrebe njene tada maloljetne djece stare 8 i 4 godine. Ovaj stan je u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji još bio u izgradnji, a ključevi ovog izgrađenog stana su joj predani nekoliko mjeseci nakon sklapanja ugovora o kreditu i ugovora o kupoprodaji ovog stana. Kao vlasnici stana su upisana maloljetna djeca, a nakon izvršene primopredaje ovog stana koristili su ga povremeno u slučaju bilo kakve potrebe. Kupljeni stan nije nikada dat u najam, a danas u predmetnom stanu živi njezina kćerka koja ima 25 godina.

Ovaj sud stoga ne može prihvatiti navode tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a kada se ima u vidu sadržaj predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, pogotovo ne može prihvatiti navode tuženika da bi na tužiteljici bio teret dokaza na okolnost da je predmetni ugovor sklopila u svojstvu potrošača, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP), koji propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Ovo stoga što je ovdje zacijelo teret dokazivanja na tuženiku koji tijekom postupka ističe prigovor da predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, kojega je upravo tuženik sastavio i potpisao u svojstvu kreditora, nema ona svojstva koja proizlaze iz njegovog sadržaja.

Slijedom navedenog, razvidno je da tuženik sasvim proizvoljno i neargumentirano ističe da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe, te da tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka.

Osim toga, tužiteljica osnovano ističe da je u konkretnom slučaju riječ o kreditu kao potrošačkom ugovoru, a što je utvrđeno i u pravomoćno okončanom postupku koji se vodio među strankama pred ovim sudom pod posl. br. P - 1378/2021, u predmetu radi utvrđenja i isplate iz osnova preplaćenog na ima ugovorene promjenjive kamatne stope.

Tužiteljica tijekom postupka osnovano ističe i da je na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05.11.2020. g., doneseno pravno shvaćanje prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužiteljice (potrošača) i sjedišta tužene (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

Osnovano tužiteljica ističe i to da prebiva u [adresa], te da imajući u vidu udaljenost između mjesta prebivališta tužiteljice/potrošača i ugovorenog suda (Velika Gorica), te mogućnost dolaska tužiteljice/potrošača na sud, navedena klauzula uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, slijedom čega je ista ništetna, pa se prigovor mjesne nenadležnosti ukazuje kao neosnovan.

Uostalom, pravomoćnim rješenjem ovog suda posl. br. P-1378/2021-14 od 17. listopada 2024. god., u pravomoćno okončanom postupku koji se vodio među strankama pred ovim sudom pod posl. br. P - 1378/2021, u predmetu radi utvrđenja i isplate iz osnova preplaćenog na ima ugovorene promjenjive kamatne stope, odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Radi navedenog, istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika, odbijen je kao neosnovan i u ovom postupku, te je donijeta odluka kao u toč. I izreke rješenja.

Među parničnim strankama nije sporno niti to da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, i to na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojom je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 ZPP-a, propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika.

Osim toga, tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je u razgovoru sa službenicima banke tužiteljici bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa je na utvrđivanje tih okolnosti predložio saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljicom, navodeći da predloženim svjedokom želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužiteljici odnosno da je tužiteljica bila sasvim dovoljno informirana o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Međutim, tuženik zastupan po stručnom punomoćniku, nije do zaključenja glavne rasprave imenovao predloženog svjedoka na navedene okolnosti, a niti izvijestio sud o njegovom prebivalištu odnosno boravištu, pa stoga ovaj sud nije niti bio u mogućnosti izvesti na ovakav način predloženi dokaz.

Osim toga, ovaj sud cijeni da u konkretnom slučaju valja imati u vidu i sadržaj odredbe čl. 10. st. 2 ZOO-a, koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Imajući u vidu citiranu odredbu čl. 10 st. 2 ZOO-a, ovaj sud cijeni da su upravljačke strukture tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao financijske ustanove, znale, odnosno po redovitom tijeku stvari, mogle, odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja predmetnog kredita biti mogući smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, odnosno da je tuženik imajući u vidu njegovu stručnost i pažnju znao, odnosno mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Radi navedenog, odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor tuženika u odnosu na tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

Međutim, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u kojem se ugovara valutna klauzula u CHF-u, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da se kredit odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 53.600,00 obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1 st.1 Ugovora).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Prema pravnom stajalištu ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i pravnom stajalištu iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021.godine.

Tužiteljica je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznala za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnijela dana 12. travnja 2021. god., dakle, tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine.

Tuženik stoga tijekom postupka neosnovano ističe i prigovor zastare potraživanja, pa je i istaknuti prigovor zastare potraživanja od strane tuženika, odbijen kao neosnovan.

Međutim, tuženik je jednako kao tužiteljica, u konkretnom slučaju doznao za potplaćene iznose anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetni prigovor radi prebijanja je istaknuo u podnesku od 08. prosinca 2025. god., dakle, po proteku općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine.

Radi navedenog, odbijen je kao neosnovan uslijed zastarjelosti istaknuti prigovor radi prebijanja i utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika spram tužiteljice s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 627,91 EUR zajedno sa zatraženim zateznim kamatama, te je donijeta odluka kao u toč. II izreke rješenja.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Stranke nisu imale primjedbi na sam matematički izračun stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i računovodstvo Milenko Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor od 06. veljače 2026. godine, a temeljem kojega je tužiteljica podneskom od 25. veljače 2026. god., sukladno izračunu vještaka, smanjila tužbeni zahtjev i predložila sudu da donese kondemnatornu odluku pobliže opisanu u izreci presude.

Tužiteljica je svakako u mogućnosti smanjiti tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u svrhu konačnog utvrđenja visine tužbenog zahtjeva od strane ovlaštenog sudskog vještaka, koji u tu svrhu raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a koji dokaz se i provodi tijekom dokaznog postupka nakon zaključenja pripremnog ročišta, pa se tuženik u konkretnom slučaju nije u mogućnosti s uspjehom protiviti niti kako navodi, djelomičnom povlačenju tužbe pisanim podneskom tužiteljice od 25. veljače 2026. godine.

Osim toga, djelomično povlačenje tužbe (povlačenje jednog ili nekoliko od više kumuliranih tužbenih zahtjeva) i smanjenje tužbenog zahtjeva (potraživanje manjeg novčanog iznosa iz istog činjeničnog i pravnog osnova), dvije su različite procesne radnje. Tuženik je u mogućnosti protiviti se djelomičnom povlačenju tužbe, ali se u konkretnom slučaju radi o smanjenju kondemnatornog tužbenog zahtjeva radi isplate kojem se tuženik nije u mogućnosti protiviti.

Radi svega navedenoga, prihvaćen je u cijelosti predmetni kondemnatorni tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iz osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta tijekom otplate predmetnog kredita s osnove razlike nastale u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutne klauzule), i tuženik sukladno izračunu stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i računovodstvo Milenko Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor od 06. veljače 2026. god., obvezan na isplatu tužiteljici iznosa od ukupno 9.266,85 Eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate, te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., pristup na dva ročišta po 25 bod., pristup na tri ročišta po 100 bod., sastav dva podneska po 100 bod., sastav dva podneska po 25 bod., a priznati su i troškovi PDV- a u iznosu od 1.750,00 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici su osim toga priznati i troškovi knjigovodstveno

- financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 Eur.

U Splitu, 15. svibnja 2026. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika