Poslovni broj: UsI-2423/2025-16

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Ani Jurišić, uz sudjelovanje zapisničarke Nene Čulić, u upravnom sporu tužitelja pod 1) AV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenicima iz Odvjetničkog društva Juričko&partneri d.o.o. i pod 2) ĆV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćenici Vani Vrsalović, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, uz sudjelovanje zainteresirane osobe 1) Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, 2) ŠV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 3) AVC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], ovi pod 2) i 3) zastupani po opunomoćenici Jasni Kotarac Jabuka, odvjetnici u Splitu, nakon javne rasprave održane i zaključene 15. travnja 2026, dana 15. svibnja 2026.

presudio je

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži poništenje rješenja tuženika Klasa: UP/II-942-01/25-01/167, Urbroj: 514-04-03-01-01/07-25-06 od 21. kolovoza 2025.

II. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, Upravnog odjela za upravljanje nepokretnom imovinom, izgradnju i imovinsko-pravne poslove, Klasa: UP/I-942-04/97- 01/2703, Urbroj: 2181/1-13/563-25-131 od 31. ožujka 2025.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora. IV. Nalaže se tužiteljima pod 1) i 2). da zainteresiranim osobama pod 2) i 3) u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku, naknade trošak ovog spora u iznosu od 2.000, eura.

O b r a z l o ž e nj e

1. Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-942-01/25-01/167, Urbroj: 514-04- 03-01-01/07-25-06 od 21. kolovoza 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, Upravnog odjela za upravljanje nepokretnom imovinom, izgradnju i imovinsko-pravne poslove, Klasa: UP/I- 942-04/97-01/2703, Urbroj: 2181/1-13/563-25-131 od 31. ožujka 2025.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem pod točkom 1. ŠV rod. AVC, OIB: [osobni identifikacijski broj], za 2/8 dijela i A (Aino) Bonačić Slivnik, OIB: [osobni identifikacijski broj], za 1/8 dijela, daje se u vlasništvo stan br. 02, površine110,06 m2, položen u prizemlju kojeg koristi stanarka ĆV i stan broj 03, površine 133,55m 2 kojeg koristi stanar AV, u stambenoj zgradi u [adresa] anagrafske oznake [adresa] i Teutina 4, sagrađene na č. zgr. [katastarska čestica], ZU 506 k. o. [katastarska općina] (ranije č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelovima zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta na kojem je zgrada izgrađena te zemljišta koje služi redovnoj uporabi zgrade, a koja zgrada je konfiscirana rješenjem o konfiskaciji Kotarskog suda u Splitu, broj: 17/45-91 od 8. travnja 1947., točkom 2. kao obveznik naknade povrata stanova opisanih u točki 1. određen je Grad Split, točkom 3. određena je provedba rješenja po njegovoj pravomoćnosti u zemljišnim knjigama uknjižbom prava vlasništva na stanu opisanom u točki 1. izreke na ime ŠV rod. AVC u 2/8 dijela i na ime A (Aino) Bonačić Slivnik u 1/8 dijela, točkom 4. određeno je da stanari ĆV i AV, zajedno sa članovima obiteljskog domaćinstva nastavljaju koristiti stanove opisane u točki 1., a nad kojima stječu pravni položaj zaštićenog najmoprimca, sukladno odredbama Zakona o najmu stanova , te su sa suvlasnicima dužni sklopiti ugovor o najmu kojim uređuju međusobna prava i obveze, u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti djelomičnog rješenja, točkom 5) odbijen je zahtjev ĆVC za naknadu - povrat stana opisanog u točki 1. kao neosnovan, točkom 6. izreke određeno je da će se o preostalom dijelu zahtjeva za naknadu - povrat odlučiti posebnim rješenjem, a točkom 7. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Pravodobno podnesenom tužbom po kojoj je formiran spis poslovnog broja UsI- 2423/2025, tužitelj pod 1) pobija zakonitost osporenog rješenja navodeći kako u postupku nije nesporno utvrđeno tko su bili suvlasnici (osnivači) tvrtke P&M Bonačić i u kojim omjerima, a slijedom navedenog i tko je legitimirani ovlaštenik u ovom postupku u odnosu na predmetnu nekretninu. Također nije utvrđeno je li predmetna nekretnina u trenutku oduzimanja bila u isključivom vlasništvu tvrtke P&M Bonačić) ili dijelom u vlasništvu P&M Bonačić, a dijelom u vlasništvu fizičkih osoba (kako to tvrdi prvostupanjsko tijelo), te ostvaruju li podnositelji zahtjeva pravo na povrat imovine koja u trenutku oduzimanja nije bila u vlasništvu njihovih pravnih prednika, nego pravne osobe (tvrtke P&M Bonačić). Tužitelj pod 1. tvrdi da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog tijela da bi predmetna nekretnina bila dijelom u suvlasništvu pravne osobe, a dijelom u suvlasništvu fizičkih osoba jer je ista za cijelo bila uknjižena kao vlasništvo tvrtke P&M Bonačić. Kako su suvlasnici tvrtke P&M Bonačić bili Ć, Š i UV, svi pok. Ć, a ne i NV pok. U, protivno utvrđenjima iz pobijanog rješenja, očito je da podnositeljica zahtjeva AVC, koja je pravna slijednica ŽV pok. U, ne ostvaruje pravo na povrat predmetne nekretnine, s obzirom da njen prednik nije bio ni uknjiženi suvlasnik predmetne nekretnine, ni suvlasnik tvrtke P&M Bonačić. Nadalje, tužitelj tvrdi da pravo na povrat u naravi ne pripada ni ŠV, uzimajući u obzir da je u zemljišnoj knjizi pod br. Z- 24/45 kao vlasnik bila uknjižena tvrtka T i M BONAČIĆ, te je temeljem rješenja Narodskog kotorskog suda u Splitu pod br. Z- 12/48 ista nekretnina uknjižena na ime Federativne Narodne Republike Jugoslavije br. Konf 17/45., te da je točkom D) istog rješenja određen prijenos u posjed Države i predaja Gradskom N.O. u Splitu i sve ostale pokretne i nepokretne imovine tvrtke T i M Bonačić u Splitu, a između ostalih i nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina]. Rješenje br. Konf 17/45 doneseno je temeljem presude Suda za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u [adresa] za Srednju Dalmaciju, kojom je NV, CV, MV i dr. NV konfiscirana cjelokupna pokretna i nepokretna imovina. Nadalje, iz navedenog je rješenja vidljivo da su oni proglašeni krivima za činjenje kaznenih dijela upravo kao suvlasnici trgovačkog društva P. i N, dakle radi činjenja kaznenih dijela kroz poslovanje tog trgovačkog društva. Kako je iz konfiskacijskog spisa vidljivo da je naglasak na oduzimanju cjelokupne pokretne i nepokretne imovine tog trgovačkog društva, očito je da je predmet oduzimanja upravo trgovačko društvo (kroz koje se vršila „neprijateljska djelatnost“), a sukladno članku 45. istog Zakona poduzeća oduzeta prijašnjem vlasniku se ne vraćaju. Člankom 9. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine određeno je da se prava iz Zakona priznaju samo fizičkoj osobi- prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda. Kako pravni prednici podnositelja zahtjeva nisu bili prijašnji vlasnici predmetne nekretnine (čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina]), već je to bilo trgovačko društvo T i M Bonačić, čiji pravni slijednici, u smislu članka 12. istog Zakona nisu podnositelji zahtjeva, oni ni ne ostvaruju pravo na povrat temeljem te odredbe. Podnositelji zahtjeva tijekom postupka nisu dokazali da je nekretnina označena kao čest. zgr. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] bila stvarno vlasništvo prednika podnositelja zahtjeva, niti isto proizlazi iz spisa konfiskacije, pa ni ne ostvaruju pravo na povrat nekretnina koje su bile vlasništvo treće osobe (trgovačkog društva T i M Bonačić). Tužitelj navodi kako su, protivno navodima iz predmetnog rješenja prava na predmetnim stanovima su stekle treće osobe, i to baš tužitelj i TV, jer su oni i podnijeli zahtjeve za otkup predmetnih stanova, o čemu su u spisu priloženi i dokazi koje upravna tijela nisu cijenila u postupku. Obrazloženje drugostupanjskog tijela kako su nekretnine koju su oduzete kao dio imovine poduzeća, a koje nakon prestanka rada poduzeća nisu ušle u sastav drugog poduzeća u skladu s odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, već se danas koriste kao stanovi ili poslovni prostor, mogu naturalno vratiti, i to baš dioničarima ili imateljima udjela u predmetnom poduzeću koje je prestalo postojati ka pravna osoba, protivan je odredbama Zakona o naknadi, ali i odredbama Zakona o trgovačkim društvima, budući da ne postoji pravna slijednost između pravnih osoba kojima je imovina oduzeta, a koje su prestale postojati i podnositelja zahtjeva za povrat. Vraćanje u naravi protivno je izričitim odredbama Zakona o naknadi, koje predviđaju naknadu u dionicama ili udjelima društva iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju, na način propisan Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća. Tužitelj se poziva na odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u odluci br. Us 2920/2011 od dana 6. ožujka 2013.g.prema kojoj podnositelj zahtjeva mora dokazati da je imovina oduzeta njemu ili njegovom pravnom predniku, jer imovina koja je oduzeta nekoj drugoj osobi ne može biti predmet povrata. Predlaže poništiti osporeno kao i prvostupanjsko rješenje.

4. Tužiteljica pod 2) ĆV po čijoj tužbi je formiran spis poslovnog broja UsI- 2449/2025 u bitnome navodi kako pogrešno upravna tijela drže da je u konkretnom slučaju moguć naturalni povrat predmetnih stanova, obzirom na činjenicu da su stanovi u vrijeme oduzimanja bili vlasništvo poduzeća „P &M. Bonačić“. Tužiteljica citira odredbu čl. 45. i 47. Zakona o naknadi Ističe kako u postupku nije dokazano da bi predmetni stanovi bili osobna imovina, a ne vlasništvo navedene tvrtke, odnosno da je upis predmetnih nekretnina na tvrtku fiktivan. .Ističe kako iz dokumentacije koja prileži spisu upravnog postupka i to posebno dopunskog Rješenja o konfiskaciji, proizlazi da je da je u tom postupku sudac utvrđivano ima li se nekretnina upisana na ime ŽV zemljišnoknjižne oznake čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] za 1/8 dijela smatrati dijelom imovine tvrtke P. i M. Bonačić, obzirom da je navedenom presudom konfisciran njegovih 1/8 dijela firme, dok mu je osobna imovina imala ostati nedirnuta. Stoga su u tom postupku saslušani svjedoci koji su dali iskaz u smislu da navedena nekretnina oznake č. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] u 1/8 dijela ne predstavlja vlasništvo tvrtke P&M Bonačić. Međutim, navedeno ne znači da nekretnine označene kao č. zgr. [katastarska čestica], sada 959/2 K. O. [katastarska općina] nisu predstavljale imovinu tvrtke P. & M. Bonačić, odnosno da je upis vlasništva na tvrtku t.t. P&M Bonačić bio fiktivan. Iz Rješenja o konfiskaciji broj: Konf- 17/45/91 evidentna je namjera da se osuđenima za političke zločina oduzme upravo sva imovina, što znači i sama tvrtka t.t. P&M Bonačić, koja je u svojem vlasništvu imala i niz nekretnina. Kako bi se to oduzimanje u zemljišnim knjigama i provelo, precizirane su sve nekretnine u vlasništvu navedene tvrtke Dopunskim rješenjem, a da je tvrtka P&M Bonačić tretirana kao cjelina prilikom oduzimanja vidljivo je i iz same Procjene od 27.10.1945.g., u kojoj je točno razlučeno što je predstavljalo osobnu imovinu, a što imovinu tvrtke. Kako su predmetni stanovi nedvojbeno predstavljali imovinu tvrtke, te kako je tvrtka likvidirana i prestala postojati, to je u ovom slučaju nasljednicima 1. nasljednog reda naknadu trebalo isplatiti u obveznicama, a ne u naravi. Tuženik se prilikom obrazlaganja stava kako je ipak moguć naturalni povrat pozvao na okolnost da predmetni stanovi nisu kao imovina ušli u postupku pretvorbe društvenih poduzeća u društveni kapital niti jednog trgovačkog društva, već se isti koriste isključivo kao što su se koristili i ranije, kao stanovi. Navedeni stav potkrijepio je i pravnim stavom izraženom u presudi Us 6285/2002 od 29.lipnja 2006.g. U odnosu na navedenu presudu tužiteljica ističe kako sudska praksa nije obvezujuća za prvostupanjsko tijelo, a osim toga snage pravne argumentacije te presude nikako ne može nadići primjenu samog zakona, odnosno Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Dakle, u konkretnom slučaju je nesporno kako su oduzete nekretnine č. zgr. [katastarska čestica] i č. zgr. [katastarska čestica] ZU 506 K. O. [katastarska općina] bile upisane kao vlasništvo tvrtke P&M Bonačić u Splitu u trenutku konfiskacije. Upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama proveden je temeljem Kupoprodajne pogodbe od 19.travnja 1944.g. između VV i Ivana i Tvrtke P & M Bonačić, a u postupku nije dokazano da bi predmetne nekretnine bile osobna imovina, a ne vlasništvo navedene tvrtke, odnosno da je upis predmetnih nekretnina na tvrtku fiktivan. U tužbi se posebno ističe kako je tužiteljica pokrenula postupak radi otkupa stana budući je na istome stekla stanarsko pravo. Povodom navedenog otkupa u stana u tijeku je postupak pred Općinskim sudom u Splitu koji je prekinut do donošenja pravomoćne odluke u ovoj upravnoj stvari. Tužiteljica dodatno ističe kako je do stanarskog prava na ovom stanu ista došla zamjenom stana koji je bio u društvenom vlasništvu i u odnosu na kojeg je ista mogla ostvariti otkup kao i drugi hrvatski državljani. Predlaže poništiti osporeno rješenje.

5. Zainteresirana osoba pod 1) Državno odvjetništvo RH, zastupano po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu u svom odgovoru na tužbu u bitnome navodi kako je podnositeljima zahtjeva ispravno utvrđeno pravo na naknadu za oduzete nekretnine naturalnom restitucijom jer je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je poduzeće „P.&M.Bonačić“ prestalo postojati slijedom čega pravo na naknadu pripada sljednicima bivših vlasnika. Obzirom na navedeno u postupku su pravilno primijenjene odredbe čl. 45., 47., 46. i 53. st.1. i 2. Zakona o naknadi, sve sukladno pravnom stajalištu Upravnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Us- 6285/2002 od 29. lipnja 2006. Predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

6. Zainteresirane osobe pod 2) i 3) u odgovoru na tužbu pridružuju se navodima iz odgovora na tužbu zainteresirane osobe pod 1). Navode kako je riječ o upravnom postupku koji traje već 29 godine te je u tom dugotrajnom postupku nadležno upravno tijelo utvrdilo sve relevantne činjenice i izvelo potrebne dokaze na temelju kojih je pravilnom primjenom Zakona o naknadi donijelo odluku o povratu. Rješenje prvostupanjskog tijela kao i ono tuženika detaljno su obrazložena, a tužbama se samo pokušava dodatno odužiti ovaj ionako već predugi postupak. Predlažu odbiti tužbu kao neosnovanu.

7. Sud je rješenjem UsI-2423/2025 spojio spise UsI-242372025 i Usi-2449/2025, radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.

8. U sporu je održana rasprava 15. travnja 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili tužitelj pod 1) osobno uz opunomoćenicu, opunomoćenica tužiteljice pod 2), te opunomoćenica zainteresiranih osoba pod 1) i 2), dok nisu pristupili uredno pozvani tuženik te zainteresirana osoba pod 1), pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti.

9. U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

10. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja za njihovim stranačkim saslušanjem, te za pribavom spisa Općinskog suda u Splitu IP-2490/03 i IIP-490/05 suvišne, držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela dostavljenom uz odgovor na tužbu.

11. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti rješenja tuženika kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim se ovdje zainteresiranim osobama pod 2) i 3) daje u vlasništvo stan br. 02, površine 110,06 m2, položen u prizemlju( kojeg kao stanar koristi tužiteljica ĆV) i stan broj 03, površine 133,55m 2 (kojeg kao stanar koristi tužitelj AV), u stambenoj zgradi u [adresa] anagrafske oznake [adresa] i Teutina 4, sagrađene na č. zgr. [katastarska čestica], ZU 506 k. o. [katastarska općina] (ranije č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), a koja zgrada je konfiscirana rješenjem o konfiskaciji Kotarskog suda u Splitu, broj: 17/45-91 od 8. travnja 1947.

13. Navedeno prvostupanjsko rješenje doneseno je u ponovnom postupku, nakon što je rješenjem tuženika Klasa: UP/II-942-01/16-01/513, urbroj: 514-05-02-01-02/18- 20-07 od 11. rujna 2020. poništeno djelomično rješenje prvostupanjskog tijela od 24. veljače 2016. kojim su također, podnositeljima zahtjeva za povrat dani u vlasništvo stan oznake 02 i 01 u zgradi k. č. [katastarska čestica] (ranije 959/19) k. o. [katastarska općina], iz razloga što u postupku nisu pregledani svi dokazi koji se odnose na oduzimanje predmetne č.zgr., presuda Suda za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u [adresa], br. NČ-2/45 od 3. linja 1945,. presuda Okružnog suda za seednju Dalmaciju u Splitu, br. Stup-108/46, rješenje Kotarskog suda u Splitu Konf-17/45-91 od 8. travnja 1947., rješenje Konf- 17/45-102 od 29. listopada 1947., potpuni zk. izvadak za z. u. [broj ZK uloška] , a iz kojih će biti moguće utvrditi jesu li prednici podnositelja zahtjeva bili vlasnici i u kojim udjelima poduzeća „P&M. Bonačić“ koje je neosporno bilo vlasnik zgrade u kojoj su stanovi koje koriste AV i ĆV.

14. Nakon što je postupak upotpunjen sukladno uputi tuženika, prvostupanjsko je tijelo donijelo rješenje Klasa: UP/I-942-04/97-01/2703, Urbroj: 2181/1-13/563-25-131 od 31. ožujka 2025., a tuženik je postupajući po žalbama tužitelja donio ovdje osporeno rješenje kojim je odbio žalbe s obrazloženjem u bitnome kako je u provedenom postupku nedvojbeno utvrđeno da je u vrijeme konfiskacije, vlasnik stanova i zgrade oznake č. zgr. [katastarska čestica] (ranije 959/1 k. o. [katastarska općina]) bila tvrtka „P.&M. Bonačić“ koja tvrtka je prestala postojati, te koja nije ušlo u sastav ranijeg društvenog poduzeća na kojem je obavljena pretvorba, slijedom čega u situaciji kada te stanove nisu stekle treće osobe temeljem valjanog pravnog osnova, nema zapreke za povrat navedenih stanova predlagateljima koji su sljednici vlasnika oduzetog poduzeća.

15. S navedenim obrazloženjem tuženika suglasan je i ovaj sud, te ga prihvaća kao pravilno i zakonito.

16. U odnosu na osnovne tužbene prigovore koji se odnose na to da u postupku nije utvrđeno tko je bio vlasnik zgrade u kojoj se nalaze stanovi koje danas koriste tužitelji, te da podnositelji zahtjeva za povrat, odnosno zainteresirane osobe pod 2) i 3) ne bi bili ovlaštenici povrata, odnosno da u konkretnom slučaju nema mjesta naturalnom povratu predmetnih stanova, valja reći kako su isti u cijelosti neosnovani.

17. Naime, iz dokumentacije koja prileži spisu, posebno iz povijesnog zemljišno- knjižnog izvatka zu 516 k. o. [katastarska općina] proizlazi kako je kao vlasnik čitave č. zgr [katastarska čestica] (odnosno ranije 959/1) k.o, Split (1. zemljišnoknjižno biće) bila upisana tvrtka „P.&M.Bonačić“, a koji upis je, kako to stoji u listu B, izvršen pod Z- 24/45, na temelju „Izjave Split 28. prosinca 1944.“ Dakle, iz zemljišne knjige nedvojbeno proizlazi kako je tvrtka „P&.M. Bonačić“ bila vlasnik za cijelo navedene zgrade, odnosno stanova u njoj položenih.

18. Nadalje, u odnosu na sporno pitanje da li su prednici zainteresiranih osoba pod 2 i 3 bili vlasnici, odnosno imatelji udjela u tvrtki „P.M. Bonačić“ valja reći kako su presudama Suda za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u [adresa] br. NC-2/45 od 3. lipnja 1945., br. NC-2/45/48 od 13. lipnja 1945., i br. NC-2/45/48 od **.**.1945. Ć, Š i UV svi pok. Ć, te ŽV pok. U. HV pok. U proglašeni krivim i osuđeni na gubitak građanskih prava, lišenja slobode s prinudnim radom te na konfiskaciju cjelokupne imovine zbog krivičnih dijela navedenih u Odredbi o zaštiti nacionalne časti Ž i C u [adresa] (zbog privredne suradnje u smislu nabave i prodaje robe, upisa zajma i drugog s talijanskim okupatorskim vlastima). Također presudom Okružnog suda za Srednju Dalmaciju u Splitu, broj: Stup-108/46 od **.**.1946., ŽV pok. U proglašen je krivim zbog krivičnih dijela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. Navedenim presudama konfiscirana je njihova cjelokupna imovina, između ostalog u njihova tvrtka P.&M. Bonačić“ (kao vlasnici koje su i osuđeni za navedena kaznena djela). Nadalje, spisu upravnog postupka prileži i Procjena, izrađena po nalogu Kotarskog narodnog suda u Splitu, br. Konf. 17/45 od 27. listopada 1945., u kojoj je procjenitelj Mate Reić, građevinski sudski vještak izvršio procjenu nekretnine "vlasnosti ŽV" koja se dijeli u dvije grupe: 1. grupa vlasništvo tvrtke P.&M. Bonačić i 2. grupu vlasništvo OV, M i Ć iz [adresa]. Iz procjene proizlazi da u već spomenutu 1. grupu koja predstavlja vlasništvo tvrtke P.& M. Bonačić potpada i čest. zgr. [katastarska čestica] na kojoj je sagrađena stambena zgrada u visini prizemlja, I kata i potkrovlja kao i č. zgr. [katastarska čestica], obje upisane u upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

19. Stoga, po ocjeni ovog suda tužitelji neosnovano tvrde da zainteresirane osobe pod 2) i 3) ne bi bili sljednici vlasnika tvrtke. Naime, svi gore navedeni, kako to proizlazi iz citiranih presuda i osuđeni su upravo kao vlasnici tvrtke „P.&M. Bonačić“ Nadalje, iz spisu priloženih rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je AVC nasljednica ŽV, dok je JV nasljednica UV pok Ć. Naime, iza pok. UV ostala je kći ŠVC i unuka JV (kći EV pok. UV). Kako je ŠVC umrla tijekom trajanja postupka te kako iz rješenja o nasljeđivanju O-1880/99 od 29. ožujka 2000. proizlazi da sva prava na naknadu za oduzetu imovinu koja bi ona ostvarila u postupku pripadaju JV, to je razvidno da je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo ovlaštenike naknade i njihove omjere, te su u tom smislu navodi tužitelja neosnovani.

20. Dodatno se navodi i to kako je spisu priloženo i mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, broj: DOKR-I-173/99 od 28. travnja 1999. iz kojeg proizlazi da se presuda Suda za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u [adresa], broj NC-2/45 od 3. lipnja 1945. i presuda Okružnog suda za srednju Dalmaciju u Splitu, broj Stup- 108/46 od 3. prosinca 1946., smatraju presudama do koje je došlo zlouporabom prava i političke moći, jer iz izreke i obrazloženja proizlazi da se radi o kršenju međunarodno priznatih načela pravne države i demokratskog društva i da proturječe javnom poretku Republike Hrvatske.

21. Nadalje, a glede tužbenih navoda tužitelja o tome da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za određivanje naturalnog povrata oduzetih nekretnina, obzirom na činjenicu da je riječ o imovini koja je u vrijeme oduzimanja bila vlasništvo poduzeća (tvrtke P.&M. Bonačić“), te da je stoga primjenom čl. 45. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02) , naknadu valjalo odrediti sukladno odredbama članaka 22. stavak 1. te 32. -39. tog Zakona, valja reći kako su isti neosnovani. Naime, pravilno prvostupanjsko tijelo i tuženik navode i kako se odredba čl. 45. Zakona o naknadi, kojom je u stavku 1. propisano da se poduzeća oduzeta prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. toga Zakona ne vraćaju, ne može tumačiti izdvojeno od ostalih odredaba Zakona o naknadi, te bez uzimanja u obzir činjenica da je Zakon o naknadi donesen nakon što su temeljem odredbi Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, poduzeća oduzeta prijašnjim vlasnicima bila predmetom pretvorbe. Stoga je člankom 47. Zakona o naknadi propisano da prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama ili udjelima u društvima u kojima se nalazi imovina poduzeća oduzetog prijašnjim vlasnicima na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona (stavak 1.), a da ako ostvarenje prava iz stavka 1. tog članka nije moguće zbog već stečenih prava trećih osoba, prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju, na način propisan Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća (stavak 2.).

22. Dakle, iz relevantnih odredbi Zakona o naknadi, proizlazi da pravo na naknadu u dionicama ili udjelima postoji prvenstveno u slučajevima kada je oduzeta imovina unesena u društveni kapital poduzeća i kada je bila obuhvaćena u postupku pretvorbe. Međutim u situaciji kada imovina nije uključena u pretvorbu i kada nije postala dio društvenog kapitala pravnog subjekta, te kada na njoj nisu stečena prava trećih osoba, ne postoje zakonske prepreke za naturalni povrat. U konkretnom slučaju je, kako to neosporno proizlazi iz spisa predmeta, tvrtka „P.&M Bonačić“, prestala postojati te nije ušla u sastav društvenog poduzeća na kojem je obavljena pretvorba, niti je imovina koja je bila vlasništvo te tvrtke prešla u vlasništvo trećih osoba temeljem valjane pravne osnove (naime, tužitelji pod 1 i 2 nisu otkupili stan, a postupak koji se prema njihov zahtjevu vodi pred općinskim sudom u Splitu je pravomoćno prekinut upravo do okončanja upravnog postupka prema zahtjevu za povrat/naknadu), to ne postoje prepreke za naturalni povrat predmetne imovine, te se pravo podnositelja zahtjeva za povrat ne može ograničiti na ostvarivanje naknade u dionicama ili udjelima iz portfelja CERP-a.

23. Kod izloženog, sud drži da je tuženik u ovdje osporenom rješenju pravilno otklonio žalbene navode tužitelja obrazloženjem koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud i ne nalazi da je rješenjem tuženika došlo do povrede zakona na štetu tužitelja, a niti je ostvaren jedan od razloga ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP- a na koje pazi po službenoj dužnosti, pa se temeljem odredbe članka 116. stavka 1.

ZUS-a tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

24. O troškovima spora odlučeno je temeljem članka 147. st.1. ZUS-a prema kojoj troškove stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

25. Budući da tužitelji nisu uspjeli u ovom sporu, to je i njihov zahtjev za naknadu troškova valjalo odbiti i riješiti kao pod točkom III. izreke.

26. Kako su zainteresirane osobe pod 2) i 3) koje su bile zastupane po kvalificiranom opunomoćeniku, odvjetniku, popisale trošak spora, te kako su iste uspjele u sporu, istima je valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu i trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave od 15. travnja 2026., po 500 bodova za svaku radnju, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura daje ukupan iznos od 2.000, eura. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkom IV. izreke.

U Splitu 15. svibnja 2026.

SUTKINJA

Ana Jurišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju pod1) po opunomoćenicima iz Odvjetničkog društva Juričko &partneri

- tužiteljici pod 29 po opunomoćenici Vani Vrsalović, odvjetnici u Splitu,

- tuženiku Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Vukovarska 49, Zagreb,

- zainteresiranoj osobi pod 1) DORH, zastupan po Županijskom državnom odvjetništvu , Split, Gundulićeva 29a,

- opun. zaint. osoba pod 2 i 3) odvjetnici Jasni Kotarac Jabuka, odvjetnici u Splitu,

- u spis.